Jazz Nedeljom je zamišljen kao serija vinjeta koje će ići (možda ne?) svake Nedelje, nudeći preporuku u vidu jednog jazz albuma koji sam tog dana slušao. Ovo nema pretenziju da bude ni ultimativni prikaz neke klasične ploče niti otkrivanje nekog budućeg klasika, već zaista samo to, da se kažu reč-dve o albumu koji sam tog dana rado slušao. Ponekada će to biti stare, proverene klasične stvari, ponekada najnovije izdanje koje sam izvalio na Bandcampu, hoću reći, neće biti pravila. Kako i treba. Kako i mora.
Ove nedelje smo u Skandinaviji. Makar duhom. Per Anders Nilsson / Henrik Wartel / Gunnar Backman / Anders Berg: Storsjö Kyrka je vrlo skandinavski album, snimljen u Švedskoj, od strane švedskih muzičara i sa tipično severnjačkim hladnijim, distanciranim pristupom sviranju džeza gde se i optimistične, vesele teme razdavajaju sa puno taktova tišine kao da muzičar nije siguran do koje mere sme da slušaocu pobudi nadu da će u životu baš sve biti potaman.
Storsjö Kyrka zapravo nije čisto džez, pa ni čisto free jazz album i bilo bi tačnije da ga opišemo kao album kvartet-improvizacija sa elementima džeza i jednom inspirisanom kombinacijom akustičnih instrumenata i analogne elektronike. Snimljen u seoskoj crkvi na zapadu Švedske (sela Storsjö i Ljungdalen su svojevrsna kapija prema planini Helags i planinskom masivu Sylarna, i popularna lokacija za hajkere i druge turiste koji vole planinu, hladnoću i samoću), a po kojoj je dobio i naslov, on odiše mirom, spokojem i čistotom zvuka koji možda ne sugerišu religioznost, ali svakako inspirišu introspekciju i izvestan duhovni rad u slušaocu. Sa omota se već može videti kako crkva izgleda – prijateljski, svetlo, skromno i dostojanstveno – i zvuk na albumu, snimljenom 27. Avgusta ove godine je i sam svetao, prijateljski nastrojen, dostojanstven ali ne i sasvim skroman. Ovde, doduše nema maksimalističkih ambicija u svirci, nema buke i pokušaja da se slušalac shrva na pod intenzitetom i volumenom, ali Storsjö Kyrka je ploča koja uživa u pronalaženju novih zvukova i njihovih do tog momenta neisprobanih kombinacija, sva u reinvenciji svoje palete boja i efekata. Kao takva, ona će džez čistuncu pružiti možda i nedovoljno zadovoljstva a možda i malo frustracije, jer su prepoznatljive džez teme i ritmovi razdvojeni sa dosta apstraktnijeg programa, ali njen veliki adut je to da i pored većinski neidiomatske svirke, sve kompozicije na albumu održavaju inerciju gruva i usmerenog, kolektivnog sviranja, bez praznih hodova, natezanja, gubljenja i traženja. Naravno, to je najverovatnije svedočanstvo o tome da su autori muzike u editovanju i miksovanju albuma iskazali potrebnu zrelost i iz značajno dužeg materijala izvukli njegove najbolje delove. Opet, ni ta čitava filozofija o improvizaciji kao procesu nije odavde izagnana i Storsjö Kyrka će slušaocu u potrazi za neobičnim, novim, eksperimentalnim dati puno interesantnih i lepih momenata.
Anders Berg je švedski basista koga ste možda najpre slušali u triju Uuskyla Øgrim & Berg, sa kojim je snimio četiri albuma. Ovo je klasičan power-trio kombo koji svira free jazz (bubnjar Peeter Uuskyla kao najpoznatiji član, aktivan na sceni pedeset godina i sa notabilnim saradnjama sa Peterom Brötzmannom, a o čemu sam već pisao) u rok postavi, sa električnom giatarom i električnim basom. Berg ima i duo prijekat sa Tellefom Øgrimom, a radi i sa drugim švedskim muzičarima kao što su Gunnar Backman, Lars Larsson, Fredrik Lindholm… na ovom albumu on svira akustičnu bas gitaru što se neobično sjajno uklapa uz celu postavku u crkvi.
Možda je najpoznatiji član ovog kvarteta Per Anders Nilsson, profesor na Univerzitetu Geteburg i čovek koji se graničnom muzikom i improvizacijom bavi duže od četiri decenije. Nilsson ima dugačku i bogatu biografiju koja se tiče akademskog rada, sa doktoratom usredsređenim na dizajn i sviranje na digitalnim instrumentima, ali i sa istorijom sviranja u improv bendovima još tokom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog veka. Drugim rečima, Nilsson nije SAMO akademska veličina već i ostvareni imptov rmuzičar koji je krenuo u istraživanje improvizacije sa postavama poput Olle Bäver i Volapyk, a onda je tokom decenija nastupao sa velikim brojem notabilnih free jazz i free improv figura (Anthony Braxton, Karin Krog, John Surman, Evan Parker, Mats Gustafsson, John Tilbury…). Nilsson je autor više publikacija o improvizovanoj, elektroakustičkoj, kompjuterski spravljanoj muzici itd, snimio je razne albume, imao razna predavanja i konferencije, a bio je i na čelu više istraživačkih muzičkih departmana više visokoškolskih institucija…
Gitaru je, pak, ovde svirao Gunnar Backman, jedan vizuelno upečatljivi muzičar duge sede brade i čovek sa više od 45 godina iskustva i rada unutar muzičke industrije, velikim delom na pozicijama producenta, snimatelja, mastering-inženjera, ali i autora i kompozitora, uključujući, naravno, i muziku za plesne i druge scenske predstave. Backman svira više verzija gitare nego što možete da se setite da postoji, plus razne druge slične instrumente (ud, bendžo, sitar, sarod, saz…), plus koristi elektronska pomagala za živo procesovanje svoje muzike, pogotovo kada svira u improvizovanim kontekstima, kao što je ovaj. Nastupao je na najmanje četiri kontinenta.
Konačno, tu je bubnjar, Henrik Wartel koji na svom sajtu za sebe skromno kaže „I’m just a drummer“. No, Wartel je još jedno veteransko ime, sa karijerom koja traje još od kasnih sedamdesetih, akademskim angažovanjem na istom univerzitetu gde i Nilsson, gomilama bendova u kojima je svirao (Carlstad Jazzquintet, Blue Connection, The Peter Gullin Quartet, Cecilia Wennerström Quartet, Johan Borgström kvartett…) i celoživotnom radom u polju improvizovane muzike u kome, vidimo, ne posustaje.
I Storsjö Kyrka je onda album koji kao da se pred vašim ušima razvija neobično lako. Kvartet muzičara u crkvi koristi zanimljivu kombinaciju akustičnih i elektronskih instrumenata da iz korena u džezu – a prva kompozicija, Intro, ima i pasaž čistog hardbopa u kome Nilsson pokazuje da mu parkerovsko fraziranje nije nikakav problem a Wartel prosipa ljute bebop sinkope – uzgaji razgranato drvo slobodnih improvizovanih incidenata a onda da to drvo lansira u svemir.
Nilsson je svakako neko čiju svirku najpre čujete kad krenete da slušate Storsjö Kyrka. Njegov saksofon je umiljat, prijatan i mada on ne svira ništa monumentalno na ovoj ploči, free improvizacije su mu ugodne a propisne teme do kojih dolazi spontano su lepi hardbop pastiši i služe kao pojasevi za spasavanje publici koja bi se utopila u talasima neidiomatskog, apstraktnog zvuka. No, Nilsson još više od saksofona ovde svira analogni modularni sintisajzer i ovo proširuje zvučnu paletu kvarteta na veoma dobre načine, nudeći tople, „svemirske“ zvukove koji nemaju retro aromu i nude veoma raznovrstan zvučni imaginarijum.
Backmanova gitara je i sama uključena u elektronske sklopove i on njome kreira veliki deo harmonskog programa ovog kvarteta, ne preterujući sa notama i zapravo ukusno spuštajući akorde u improvizaciju, promišljeno solirajući. Berg na akustičnom basu daje muzici tople, mekane donje registre a da je i njegova svirka okretna i perfektno sparinguje sa gitarom, sintisajzerom i saksofonom, no, tajno oružje kvarteta je nesumnjivo Wartel koji uspeva da i u momentima najveće apstrakcije održi gruv i vuče čitav bend u istom smeru. Wartel je zbilja vrhunski bubnjar, sa jednako velikim interesovanjem za sam zvuk (svirka četkicama pred kraj albuma je izvanredno pažljiva i efektna) i za ritam. On uspeva da vrlo retko posegne za „pravim“ džez ritmom – pomenuli smo već prvu kompoziciju – a da opet svaka kompozicija bude nošena napred energičnim ali ne preglasnim poliritmičnim radom bubnjara i basiste.
Naravno, Storsjö Kyrka treba pre svega slušati kao seriju začudnih incidenata. Kompozicije nisu „zaokružene“ ni harmonijama ni temama, čak ni zvučnom paletom i Nilsson će vrlo rado i bez mnogo izvinjavanja ostavljati saksofon da pređe na sintisajzer, dok Backman pali i gasi svoje procesore, i često se dešava da muzika krene jednm smerom, pa je Wartel spretno uputi negde drugde i onda se ceo bend tome prilagodi i to na kraju bude zaista nešto drugo. I poštujem ako nekim slušaocima ovakav pristup instant-komponovanju nije prijemčiv. No, Wartelova magija kojom ceo kvartet stalno drži u gruvu, maštovitost Nilssona i Backmana, te Andersov bas-autoritet postepeno, mislim, otkravljuju i najledenija srca. Dok stignete do četvrte kompozicije, Move, šestominutne toboganske vožnje kroz rotirajući kaleidoskop, trebalo bi da budete potpuno opčinjeni univerzumom mogućnosti koje ovaj kvartet pronalazi, realizuje i onda britkim korakom ide dalje. Vrlo lepo: