Jazz Nedeljom je zamišljen kao serija vinjeta koje će ići (možda ne?) svake Nedelje, nudeći preporuku u vidu jednog jazz albuma koji sam tog dana slušao. Ovo nema pretenziju da bude ni ultimativni prikaz neke klasične ploče niti otkrivanje nekog budućeg klasika, već zaista samo to, da se kažu reč-dve o albumu koji sam tog dana rado slušao. Ponekada će to biti stare, proverene klasične stvari, ponekada najnovije izdanje koje sam izvalio na Bandcampu, hoću reći, neće biti pravila. Kako i treba. Kako i mora.
Da ste me pre jedno dvadeset godina pitali, rekao bih vam da mi At the Golden Circle Stockholm nije omiljeni album Ornettea Colemana.
I, mislim, nije ni danas, ali je album koji sam danas sa zadovoljstvom slušao. Ovaj (dupli) živi snimak nastupa u Švedskoj označio je početak Colemanove saradnje sa izdavačem Blue Note a nakon što je izgradio reputaciju revoluconara jazz muzike sarađujući sa Atlanticom. Coleman je predstavljao novu generaciju scrnih jazz muzičara, školovanu i zainteresovanu za analiziranje i evoluiranje jazz forme ali i jazz suštine kao nečeg što izlazi iz srca crne kulture i ulazi u sve oblasti života, od intime do politike. Na Atlanticu je početkom decenije Coleman snimio uticajni album Free Jazz koji će dati ime čitavom „New Thing“ talasu i postati politički poklič koliko i estetska forma a At the Golden Circle Stockholmje došao nakon nekoliko godina, svodeći Colemanovu postavu na samo tri muzičara, kao u manifestu da „free jazz“ ne mora da bude bučna, stihijska muzika velike mase.
Možda mi At the Golden Circle Stockholm pre dvadeset godina nije bio posebno drag upravo jer je izbegavao snažni ekspresionizam Free Jazza a još nije uplovio u Colemanovu Harmolodics fazu u kojoj je lider svoje muzičare hrabrio da sviraju zaista „svoju“ muziku paralelno sa svima drugima i gde će se harmonija, „pokret“ i melodija (HARmony, MOtion, MeLODY) stapati lako i prirodno jer u bendu nema lidera i pratilaca a standardna podela na temu, pratnju i soliranje više ne važi. Dan-danas više volim kasnije Colemanove albume, njegovu električnu fank fazu ili suludo imprvovizovanje iz osamdesetih, ili starije stvari u kojima je gurao bebop preko granica izdržljivosti.
Ali, utoliko mi je At the Golden Circle Stockholm danas više prijao, jer ga nisam izlizao premnogim slušanjima tokom decenija. Ova muzika, napravljena od strane tri Amerikanca u Švedskoj u vreme kada je postajalo jasno da bela publika u Švedskoj i Francuskoj ima više razumevanja i interesovanja za avangardni džez američkih autora nego bela publika u Americi, je, koliko god snimak albuma bio preglasan i dinamički neprijatno ravan, vrlo šarmantna.
Slušajući At the Golden Circle Stockholm danas shvatam da mi je taj nedinamični snimak možda smetao više od svega – verovatno masterovan tako da se sva tri instrumenta čuju ravnopravno jako, ovaj album je meni uvek delovao neobično beživotno bez osetnih dinamičkih varijacija. Ali kada se pažljivo sluša – ovo je veoma lepa ploča. Coleman ovde ne beži ni od melodija ni od harmonija, uzimaući iz hardbopa sve što mu treba i puštajući svoje muzičare da rade šta hoće, dok god su tu negde sa njim. Njegove improvizacije na saksofonu su besprekorno razigrane, duhovite, optimistične i, za razliku od njujorških savremenika i saboraca (Aylera i Coltranea), Coleman se ne upušta u orkanske solaže visokog volumena. Njegova svirka je laka, životna i kao da može da traje beskrajno. Pretpostavljam da je razlika u tome kako su Coltrane i Ayler kroz muziku pokušavali da dotaknu ono božansko dok je za Colemana sama muzika bila to božansko.
A opet, Charles Moffett na bubnjevima i David Izenzon na kontrabasu skoro da bi ovo mogli da sviraju i sami sa jednim upadljivo eksperimentalnim ali nenametljivim pristupom sviranju hardbopa, gde se sva pravila krše da bi se Colemanove teme bolje poduprle, osvetlile iz više uglova, inspirisale u još smelije improvizacija. Verni „oslobođenom“ pristupu muzici, ni Moffett ni Izenzon ne prave značajne razlike između soliranja i pratnje, puštajući muziku da prirodno nalazi svoja krešenda i smirivanja.
A da ne pominjemo kako je to kad Ornette svira violinu i trubu. Dugačka, glasna, po instrumentariju svedena ali opet tako raskošna ploča.