Kako tradicija i običaji nalažu ja i ove godine imam tri liste „igara godine“ ali možda kao ni jedne pre, imam utisak da ne postoji konsenzus oko toga šta je „igra godine“ i da je to, možda kontraintuitivno, signal koliko je zapravo industrija jaka i raznovrsna.
Šta hoću da kažem? Ovo je godina u kojoj smo dobili neke igra očekivane i priželjkivane bukvalno decenijama, od nove igre u Half-Life serijalu, preko rimejka Final Fantasy VII pa do četvrtog nastavka Streets of Rage, te godina u kojoj su se pojavili neki zbilja teškaški naslovi kao što su The Last of Us Part II, Crusader Kings III, Ghost of Tsushima, Cyberpunk 2077, Animal Crossing: New Horizon… A opet, ako nasumično preletite preko lista koje ljudi, novinari, podkasteri i drugi neljudi prave po internetu, preseka je zapravo manje nego što biste očekivali. Za neke je Hades igra godine i ni malo ne haju za neke tamo Final Fantasyje i Animal Crossinge. Drugi su pali na prestige TV šarm The Last of Us Part II ili su odlepili na Spajdermena kao što svaki zdrav muškarac i treba da odlepljuje, kako će podsetitit i Srpska pravoslavna crkva u svojm božićnom obraćanju Predsedniku Vučiću i građanima Vaseljenske Srbije. Treći se drže hardcore indie ponude, od Spelunky 2 preko Umurangi Generation pa do There is No Game: Wrong Dimension. Četvrti su poludeli za Among Us a kao da su svi zaboravili Fall Guys…
I svi su, naravno u pravu.
Mislim, svi su u krivu jer se Doom Eternal pojavio na čelnim pozicijama sramotno malo lista koje sam video, ali to na stranu, svi su u pravu. 2020. godina, po mnogo čemu najgora za planetu u ovom stoleću (ako u „planetu“ računamo samo tanki pokrov čovečanstva, naravno; ako računamo i druge stvari, ovo je možda bila i najbolja godina), potvrdila je još jednom da gejming industrija, ali i medijum videoigara funkcionišu po nešto drugačijim pravilima. Dok se turistička industrija urušila, sport se drži zubima da ne potone a film shvata da mu je jedini spas da se transformiše u televiziju dok niko ne gleda, video igre imaju jednu od najboljih godina sa svim mogućim igrama koje su izašle, te dve novolansirane konzole koje su – čak i ako uračunamo da je njihova nestašica u radnjama ipak ogromnim delom posledica smanjenog kapaciteta fabrika da rade zbog pandemije – naprosto zapalile publiku potvrđujući još jednom da svi striminzi, pretplate i gejmpasovi na stranu, skoro da nema bolje reklame za videoigre od lansiranja nove generacije konzola.
Naravno, ovo lansiranje je drugačije od prethodnog, sa intenzivnijim brisanjem granica između prošle i nove generacije nego što je u poslednje vreme bio slučaj. Skoro da smo obrnuli pun krug i došli do tačke kada se podrazumeva da nova konzola mora da bude sposobna da igra i igre prethodne konzole istog proizvođača, naravno ne zato što su korporacije uvidele važnost legata i istorije nego zato što danas igre nisu puki produkti već sve više – usluge, a što podrazumeva i dužu eksploataciju sa kojekakvim add-onovima, season passovima, DLC-ovima itd. koji se prave mesecima pa i godinama nakon što igra izađe. Otud bi valjda bilo i legitimno da neko na svoju listu za 2020. godinu stavi i igre kao što su Fortnite (izašla za nove konzole), Grand Theft Auto V (čija će verzija za nove konzole zapravo izaći tek za koji mesec, ali je igrači već igraju na njima koristeći kompatibilnost sa starim konzolama), pa i World of Warcraft čija je osma ekspanzija, Shadowlands izašla pre malo više od mesec dana i revitalizovala petnaest godina staru igru kako se samo poželeti može.
Ono što je možda očigledno, ali ako gledate unatrag, je da, kolikogod gejming bio po definiciji industrija inovacije (svi ti kompjuteri i kreativci na jednom mestu!), publika i dalje voli relativno konzervativan, razumljiv sadržaj. Naravno, nekakvih 1% „hardkor“ gejmera su zagledani u budućnost ali industrija ne živi od njih, medijum neće samo preko njihovih pleća ući u kulturu glavnog toka. Ostalih 99% su oni koji drže industriju živom, a oni i pokazuju da inovativne, ali nedovoljno dobro osmišljene inicijative kao što je striming servis Google Stadia mogu – evo već trinaest meseci nakon lansiranja – da budu apsurndno neuspešne iako sve moguće fokus grupe koje je Google nesumnjivo koristio za orijentaciju, verovatno pokazuju da je striming ono što ljudi žele. No, kako se to obično podseti: kada ljude na fokus grupi pitate kakvu kafu žele, svi kažu „jaku crnu, domaću“ a kada ih onda pratite par dana vidite da svi piju filterušu. Tako, valjda i sa strimingom.
Da ne izigravam dalje analitičara, evo mojih lista igara. Ponovo imamo tri kategorije: igre koje sam actually (od)igrao, igre koje nisam odigrao ali smatram da su vredne moje pažnje i imam dobru nameru da ih igram pre nego što umrem (mada, svake godine je taj spisak sve duži a ja sam sve stariji), kao i igre koje su izašle 2020. godine ali su na neki način verzija neke već postojeće, često klasične igre. Izvolite:
Igre godine koje sam igrao
Ne da je bilo nekog preteranog iznenađenja sa ovim. Posle otprilike sat vremena u Doom Eternal bilo je jasno da je id-ovo najnovije čedo bar pola generacvije ispred svega ostalog. Bez kinematskih ambicija, bez mnogo priče, bez gubljenja igračevog vremena, a sa najvećim poštovanjem za njegovu, jelte, delatnu suverenost, Doom Eternal će to pošto vanje izraziti time što će na igrača baciti SVE što ima pa onda još i dodatne snage, verujući da će se ovaj snaći jer samo treba da se – igra. Najdinamičnije, kompleksne a prirodno igranje ove godine.
2. Yakuza: Like a Dragon
Moja prljava tajna je da sam najnoviju Yakuza igru tek počeo da igram, ali da li zaista ima ikakvih sumnji u to da će išta što napravi Ryu Ga Gotoku studio promašiti moju listu igara godine? Novi protagonist, nova priča, nove mehanike, Ryū ga Gotoku 7: Hikari to Yami no Yukue je igra koja nastavlja da Yakuza serijal pozicionira u mejnstrim, osvajajući novu publiku i predstavljajući Japan na način koji bi ondašnje Ministarstvo kulture zaista trebalo da podrži.
Kad smo već kod predstavljanja japana i njegove kulture… Zaista nisam očekivao da Amerikanci naprave igru koja će biti ovako respektabilan sažetak gomile samurajskih filmova sa pažnjom posvećenom detaljima i, dobro, TO je bilo očekivano, neverovatnim produkcionim kvalitetima. Ghost of Tsushima je ono kako Assassin’s Creed igre TREBA da izgledaju i jedva čekam da Sucker Punch najavi nastavak ili makar enhanced verziju za Playstation 5 jer mi se baš vraća ovom ostrvu i njegovoj populaciji.
4. Ultrakill
U samom prikazu igre sam rekao da nemam običaj da kupujem early access naslove, a pogotovo nemam običaj da ih stavljam na listu za kraj godine, ali… Ultrakill je bez ikakve dileme jedna od najboljih igara koje sam igrao ove godine, pa makar bio samo trećina igre koja će jednom biti. Čak i u eri potpune renesanse boomer shooter FPS-a, Arsi „Hakita“ Patala je napravio neverovatno dinamičan, ludački brz šuter koji spaja Quake i Devil May Cry na način kakav je sigurno i sam Tvorac imao na umu kada je kreirao mikročipove.
Sega je tokom upravo završene godine najavila da prodaje svoj arkadni deo biznisa što je tužan kraj jedne ere, ali… Sega je, što kaži na engleskom, „survivor“, firma koja će uraditi ono što mora da bi preživela ali koja neće skinuti pogled sa lopte i zaboraviti ono što je važno. Dajući Streets of Rage na staranje napaljenim Francuzima napravili su jedan od najboljih poteza u poslednjih nekoliko godina a mi smo dobili SUVU krtinu klasičnog beat ’em up programa, apdejtovanog za kraj druge decenije XXI veka. Jedino se još pitam kad će taj DLC.
6. Hades
Hades je, ne zaboravimo, bio u early accessu još od 2018. godine a što objašnjava zašto je na kraju u 2020. godini „izašao“ ovako upeglan, fantastično izbalansiran i sa svih strana gotovo neprobojan za kritiku. Supergiant su sa ovim naslovom ne samo napravili najekspanzivniju i „najigriviju“ igru u svom i inače odličnom katalogu, nego su uboli cajtgajst i kreirali svojevrstan društveni fenomen u kome dajdžest verzija Diabloa zavarena na šasiju goofy interpretacije grčke mitologije skuplja trofeje igre godine lako kao da je Zagreus potplatio Hermesa da dobije SVE njegove poklone odjednom. Videti jednu ipak prilično poštenu roguelike igru ovako visoko na listama godine je, pa… fantastično.
Već sam toliko pisao o ovoj igri da mi ovde osdtaje samo da ponovim kako sam fasciniran da su isti ljudi koji su pravili originalnu igru ovde imali smelosti da naprave ne samo briljantno inspirisanu reimaginaciju iste (ili makar njenog početka) već i komentar na nju. Svakako, gunđanja da Nomura i od ovog pravi Kingdom Hearts, sa paralelnim univerzumima ’n’ shit nisu sasvim besmislena, ali ja sam ovih trideset sati bio raspamećen i spreman sam da igram kako Nomura i njegovi budu dalje svirali. Kad god to bilo.
Ova igra je na kraju zapatila i solidan bekleš po nekoliko osnova i mada su neke od tih osnova osnovanije od drugih (kranč, pre svega), proznajem da ne umem da se svrstam uz ljude koji kukaju da je igranje TLOU banalno. Ovo nije NAJDUBLJA igra svih vremena, ali izuzetna prirodnost svih aktivnosti u igri,bešavno prelaženje između modova, intuitivan menadžment resursa i jednostavni ali ponovo, udobno intuitivnošunjačko igranje – to su stvari koje valja prepoznati. Što se priče tiče – ostajem pri tome da TLOUPII troši dvostruko više vremena nego što je potrebno ali broj sati provedenih u igri je, drugarice moje, ono kako se na kraju druge decenije novog milenijuma meri „vrednost“ igre.
9. Paradise Killer
Na svoju solidnu sramotu, još nisam završio ovaj fantazmagorični amalgam avanture i vizuelne novele jer, kad god pomislim da sam saznao dovoljno i sklopio nekakvu sliku o onome što se dogodilo bizarnim likovima u bizarnom svetu – shvatim da ima još. Paradise Killer je generalno igra koja nije po mom „ukusu“: namerno je „neobična“, tera igrača da se šeta kada bi on da priča, naplaćuje mu fast travel i ima vaporwave saundtrak, ali sve to na kraju nije smetalo da uleti na listu igara godine jer, nagađate, sve što radi, radi pametno i ima jako mnogo stila. Da je žena, hoću da kažem, Paradise Killer bi bila kandidat za brak
10. Fall Guys: Ultimate Knockout
Treba prepoznati da je Among Us na kraju godine izborio poziciju „go to“ naslova za žurke u eri lokdauna, sa Aleksandrijom Okasio-Kortez kao jednim od najvisokoprofilnijih igrača na strimovima, i, neću lagati, iznenadilo me je koliko je Devolverov Fakk Guys na kraju retko bio pominjan u diskusijama o igri godine. A ova je igra leto u kome smo svi sedeli unutra na kraju učinila mnogo podnošlivijim…
11. Marvel’s Spider-man: Miles Morales
Moj sin, Majls, konačno u mojim rukama, na konzoli koja radi stvari što nijedna druga nije mogla, u priči koja je došla baš u praznično vreme na kraju jedne bizarne godine. Čak i da je mehanika bila stopostotno prekopirana iz prethodnog Spajdermena – a nije, ima noviteta – to bi meni bilo dovoljno
12. Prodeus
JOŠ JEDAN early access nasov na mojoj listi? Šta je ovo, pite se čaršija, jel’ neko hakovao Mehmeta? Nije, nego… u godini u kojoj sam igrao više old school FPS igara nego, čini mi se, i u jednoj pre nje, Prodeus je uspeo da se probije na ime vrlo dobrog apdejtovanja klasične doom formule i, kako reče neko u nekom prikazu, najboljeg minigana u istoriji videoigara. Pun prikaz sledi uskoro
13. Huntdown
I Huntdown je igra koju su, jelte, pokrali na kraju godine pa je nema na listama onoliko koliko zaslužuje. Ulevoskrolujući platformski šuter je jedan od žanrova koji su meni praktično sinonim za čitav medijum videoigara pa razumem da je MENI Huntdown bio draži nego prosečnom čoveku, ali svejedno treba prepoznati koliko je ova igra DOBRO i pažljivo dizajnirana da ponudi čistu krtinu i nula škarta.
14. There is No Game: Wrong Dimension
John Walker je tokom 2020. godine potpuno metastazirao sa svojim projektom predstavljanja nepoznatih indie igara široj javnosti i mada on ume da bude gadan čiča, ovo je svejedno bogougodan posao. There is No Game mu je bila ne samo „najbolja igra godine za koju niste čuli“ nego njegova igra godine u globalu, pa sam MORAO da je probam i… Opširniji osvrt uskoro ali ovo je verovatno jedna od najpametnijih – i najduhovitijih – metadiskusija sa samim medijumom (u okviru istog tog medijuma – dok se igrate) još od Stanley Parable.
Igre godine koje nisam igrao ali planiram
- Half-Life: Alyx
Ne da je ovo sad neka, jelte, iznenađujuća stvar. Nova Half-Life igra, a za koju svi koji su je igrali kažu da je sjajna? Jednom, kad se ja privolim virtuelnoj realnosti ili kad Valve batali tu zajebanciju i portuje Alyx na „normalne“ komande i prikaz, igraćemo se. I voleti.
2. Wasteland 3
Tehnički, Wasteland 3 ja već igram i dopada mi se – a nije da nisam očekivao, bio sam investitor u ovaj projekat na Figu – ali kako sam tek nekoliko sati unutar nečega što ima potencijala da izgura makar 100, onda je bolje da o ovome pričamo u futuru.
3. Crusader Kings III
Kažu da ovo ne samo ima za Paradox uobičajenu zaslepljujuću kompleksnost simulacije, er, istorije, nego i da je ovo prva CK igra sa kojom se ne osećate kao da učite za državni ispit dok rokate desetočasovni tutorijal. Plašim se i dalje, naravno, ali privlači me.
4. Cyberpunk 2077
Ne da tu sad ima neke sumnje. Samo čekam da se to ipak pokrpi, možda čak i da izađe PS5 verzija.
5. Immortals Fenyx Rising
Načelno mi puca resa za Ubisoftove open world maratone, ali previše ljudi kojima verujem kažu da ova igra uspeva da spoji promišljenost Nintendove Breath of the Wild sa nekim, zapravo, svežim i originalnim idejama. Jednom, kad dođe na neki jak popust…
6. Spelunky 2
Spelunky je generalno igra koja me zastrašuje a koju ne umem da prestam da igram sve dok me gazi i sa ljubavlju kažnjava. Nema mnogo sumnje u to da će isto biti sa nastavkom kad se usudim.
7. Ori and the Will of the Wisps
Kao i obično: prvo moram da izigram prethodne 724 metrodivanije koliko mi se čini da ih imam instaliranih na Sviču…
8. Animal Crossing: New Horizons
Realno, ovo nikada neću igrati ali Nintendov simulator relaksiranog života u mekanom kapitalizmu je toliko jako obeležio ovu godinu i toliko se o njemu i dalje priča da sam morao da ga negde pomenem.
9. Nioh 2
Nioh jedan je meni bio SJAJAN a ni to nisam još završio. A za Nioh 2 kažu da je još bolji i još teži. Videćemo!
10. XCOM Chimera Squad
Skoro da su svi zaboravili da je u 2020. godini izašla i nova XCOM igra. To možda ipak znači da nije toliko dobra koliko ja želim ali ipak.. XCOM… Samo da završim Phoenix Point koji trenutno igram…
11. Deadly Premonition 2: A Blessing in Disguise
Valjaće da ovo pretrpi još 3-4 (ili 34) peča, pa ćemo se voleti
12. 13 Sentinels: Aegis Rim
Vanillawareova kombinacija vizuelne novele i RTS-a se zapravo pojavila na mnogo više lista igara godine nego što sam očekivao. Ili na svetu ima više svirepih Weebo novinara nego što sam mislio ili su George Kamitani i ekipa stvarno apgrejdovali svoj rad na višu razinu. Ne žurim, valja ipak prvo odigrati „novi“ Odin Sphere kome nikako da posvetim vreme.
13. I Am Dead
Meni ovo deluje zanimljivo a kao da se mallko zaturilo u prednovogodišnjem haous.
14. Amnesia: Rebirth
Nova Amnesia? Šta tu ima da se čoveku ne dopadne? Jedina bolja stvar od toga bi bila nova SOMA ali opet, nisam siguran da želim da se savršenstvo te igre ikako kvari nekakvim nastavkom.
15. Umurangi Generation
Nisam za ovu igru ni čuo dok nisu počeli da je nejmdropuju po listama igara godine, i to neki ljudi koji imaju prilično istančan ukus. Simulator fotografisanja u postapokaliptičnom okruženju ne zvuči kao opis nečeg što bih ja sad najradije zaigrao ovog sekunda, ali signali su prejaki da bi se potpuno ignorisali.
Igre godine koje su reizdanja, remasteri itd.
- Devil May Cry V: Special Edition
Da mi je Capcom omogućio da Devil May Cry V dve godine za redom stavim na listu igara godine, i to na prvo mesto oba puta (doduše u dve različite kategorije), to je samo podsećanje zbog čega ih toliko volim. Special Edition ne donosi baš SVE što bi čovek želeo (na primer, kampanju u kojoj igramo sa Lady i Trish, gaddemit, Icuno!!!!!!!!!! JEL MORAM DA PADNEM NA KOLENA I MOLIM?) ali samo to da dobijamo rej trejsing u 60 FPS bi bilo skoro dovoljno. No, to da imamo i čitavu kampanju gde igramo kao Vergil i to da se tim zaista potrudio oko njegove mehanike – to igru suvereno zakucava na prvo mesto ove liste.
2. Super Mario Bros. 35
A, mislim, gledajte šta je na DRUGOM mestu! Super Mario 64 je, tvrdim, i dalje izvanredna igra a to da uz njega stižu i Super Mario Sunshine i Super Mario Galaxy je, pa, fantastično.
3. Doom 64
Ovu sam igru prvi put igrao u 2020. godini i bio raspamećen. Hvala i Night Diveu i Bethesdi što su je spasli iz Nintendo 64-ambisa.
4. Demon’s Souls
Tek sam počeo da igram Bluepointovu rekonstrukciju igre koja je sagradila poslednju deceniju igranja, ali mogu da bez zadrške kažem da je povratak u Boletariju… emocionalan momenat za mene. Svet izgleda neverovatno sa novom grafičkom tehnologijom a responsivnost i tečnost kontrola i animacije su nestvarni.
Ne da je ovaj rimejk treće Biohazard igre sam za sebe sad tu nešto materijal za sam vrh liste, ali ovo jeste udobna, glatka akviona igra sa taman toliko dobrih ideja da je jedna od najboljih to da se igra završi kada se ideje potroše. Kratko, slatko, bez sala i kojekakvog balasta. Da je više ovakvih igara…
6. Bayonetta
Odvalio sam se od igranja Bayonette na Playstation 4. Evo, dok ovo kucam, svrbi me da je instaliram i na PS5. Toliko je dobra.
7. Vanquish
O ovome sam dosta pisao, nabrajajući zašto sve Mikamijev PlatinumGames naslov nije postao „druga Bayonetta“ ali, da ne bude sumnje, prilično sam uživao.
8. Black Mesa
Ovaj rimejk Half-Lifea je zapravo najslabiji tamo gde najviše inovira. Ali to i dalje znači da je u pitanju izvrsna igra koja je trasirala put iz klasične boomer shooter ponude u moderniju kinematski šuter.
9. The Wonderful 101: Remastered
Pisaću o ovome kada ga konačno završim, ali se zaista ne žurim jer je Kamiyin Tokutatsu simulator toliko zabavan da mi je prosto mrska ideja da ga „potrošim“.
10. Pikmin 3 Deluxe
Ovo nisam još ni kupio, ali, mislim, Pikmin 3 je i na Wii U bio prelepa igra…