Jazz Nedeljom je zamišljen kao serija vinjeta koje će ići (možda ne?) svake Nedelje, nudeći preporuku u vidu jednog jazz albuma koji sam tog dana slušao. Ovo nema pretenziju da bude ni ultimativni prikaz neke klasične ploče niti otkrivanje nekog budućeg klasika, već zaista samo to, da se kažu reč-dve o albumu koji sam tog dana rado slušao. Ponekada će to biti stare, proverene klasične stvari, ponekada najnovije izdanje koje sam izvalio na Bandcampu, hoću reći, neće biti pravila. Kako i treba. Kako i mora.
Za ovu nedelju, vraćamo se šezdesetdve godine u prošlost. Nova godina je, to je dopušteno! A ima i još jedan, manje srećan razlog.
Elem, poznato je da ne marim mnogo za belce u jazzu, pogotovo u toj nekoj „klasičnijoj“ eri. Moji roditelji i njihova generacija su, istina je, pokušali da me zainteresuju za Bennyja Goodmana a televizija za Binga Crosbyja, međutim, moje je srce uvek bilo napravljeno od najcrnjeg teflona i zaključivalo da belci samo „sviraju žanr“ a da su njihovi crni savremenici ti koji ga stvaraju. Klinački, napaljeno, što bi rekao Kristijan i tako evo, skoro pedeset godina.
Dave Brubeck je tu nekakav izuzetak. Ne sad da mi je ovaj slavni pijanista ikada bio glavni sastojak jazz menija, ali kalifornijski inovator je bio baš to – inovator, u dovoljnoj meri da se zainteresujem za njegove radove i zaključim kako je u pitanju opus koji poštuje korene žanra u kome se operiše, ali ne do mere slepe imitacije. Brubeckova muzika je, svakako, imala i jaku romantičnu dimenziju ali je bila podaleko od populizma, eh, nekih drugih belih jazz autora.
Meni možda najdraži Brubeckov album je Time Out, snimljen rano u periodu onog što se smatra „klasičnom“ The Dave Brubeck Quartet postavom. Naime, u 1958. godini je konačno kao kreč bela četvorka dobila jednog crnog muzičara, kada je Normana Batesa* na kontrabasu zamenio Eugene Wright. Sad, danas možda ne deluje nešto zemljotresno kad se kaže da ste zamenili basistu u bendu, možda da se Motorhead okupi ali bez Lemmyja ili tako nešto, ali Wright je doneo ne samo crni senzibilitet u postavu već i jedan strahopoštovanja vredan pedigre istorije nastupanja sa Countom Basiejem, Errollom Garnerom, Charliejem Parkerom i Billie Holiday između ostalog. Originalno kornetista, i velikim delom samouk kao kontrabasista, Wright je do 1958. godine već imao iza sebe ozbiljnu karijeru sviranja svega, od swinga, preko latinice pa do bebopa, a njegov opus sa Brubeckom, razvučen preko jedne decenije nastupa i snimanja broji se cifrom većom od trideset albuma.
*Saće neko da se nađe da se našali kako je Bates izbačen iz benda da bi se izbegla konfuzija sa istoimenim psihotičnim ubicom iz romana Roberta Blocha, Psiho, ali žurim da presretnem taj humor u nastajanju jer je roman izašao godinu dana kasnije pa je, ako ništa drugo, Bloch mogao da bude taj koji će Batesov odlazak iz Brubeckovog kvarteta obeležiti dajući svom nesretnom protagonisti isto ime, želeći mu da se nikada ne vrati
Brubecka citiraju kad kaže da je Wright bio važan dodatak bendu jer je uspevao da muziku drži čvrsto prizemljenom bez obzira na to kakve su vratolomije izvodila ostala tri člana. S obzirom da je Brubeck već tada bio vrlo karakterističan po istraživanju ritmike i metrike nestandardne za jazz i spajanju klasične akademske teorije sa jazz osećajem, Wrightova stabilnost i gotovo natprirodan senzibilitet za gruv koji je u velikoj meri oplemenjivao lepu (odveć lepu, rekao bi Niče) svirku njegovih kolega, bili su presudni za to da je muzika kvarteta zvučala istovremeno iskreno i iz srca dolazeće, ali i prijateljski eksperimentalno, sa ambicijom da gura granice žanra dalje u nekoliko smerova.
Ovoliko govorim o Wrightu jer me je njegovo toplo, autoritativno a nenametljivo sviranje kada sam jutros slušao album dirnulo možda i više od Brubeckovih pijanističkih arabeski i divnog legato sviranja saksofoniste Paula Desmonda, pogotovo u kontekstu saznanja da je Wright, poslednji, najduže živeći član klasičnog kvarteta umro 30. Decembra, dakle, prošle Srede, dok smo se svi mi, kao spremali da dočekamo Novu godinu, u devedesetsedmoj godini, ponevši sa sobom u grob jedan fascinantni legat i biografiju velikana koja mu je donela i nadimak „Senator“ među kolegama.
Time Out je uglavnom Brubeckov šou u smislu komponovanja, kako i dolikuje, ali je zanimljivo da je najveći hit na albumu, kompoziciju Take Five uradio Paul Desmond. Ne da je to registrovano u širim narodnim masama, pa je i danas relativno uobičajeno da se ova pesma pripisuje Brubecku. Kako god, sam Desmond je rekao da niko nije očekivao da Take Five postane hit, naprotiv, pesma, je, veli on, pisana pre svega da bi bubnjar Joe Morello, „ljudski metronom“ kako ga je neko na JuTjubu oduševljeno krstio, mogao da solira. I dok je bubanj u ovoj pesmi intrigantan kao i bilo šta što Morello svira na albumu, dok su Brubeck i Wright fantastični u držanju gruva dok Morello oko njega plete paučinu od koža i metala, svakako je Desmondovo sviranje teme i skoro neobavezno soliranje ono što je od pesme inicijalno načinilo hit. Kasnije, naravno, će ljudi sedeti i analizirati Morellovo sviranje, ne samo metriku već i sam zvuk, pa i semplovati izvanredni bubnjarski uvod, i Take Five je jedna od ranih hit-pesma u jazzu u kojoj je bubnjar dobio ovako prominentnu poziciju i gde se poigravanje sa sinkopama i dinamikom tako esencijalno ČUJE kao deo cele konstrukcije.
Mislim, ne zaboravimo da je Time Out prvi jazz album u istoriji koji je prodao više od milion primeraka.
Kad smo već kod dinamike, čitao sam šta su ljudi pričali o Morellu (recimo ovde) i još jednom se podsetio da su mnoge klasične jazz ploče koje volim snimljene bizarno malim brojem mikrofona – i naravno, uživo, bez nasnimavanja – a imaju zvuk kakav je danas misaona imenica za 99% produkcije. Tim Griffin na gornjem linku doslovce kaže da je gledao kvartet na bini ozvučen jednim mikrofonom a da je i dalje sve delovalo izbalansirano kao da slušate simfonijski orkestar. Jer, da bude jasno, ovo je bilo vreme kada su muzičari zaista brinuli o zvuku i kada je dinamika bila deo kompozicije na koji ste morali paziti dok svirate a ne dok miksujete, pa su ljudi umeli da sviraju tiho kad treba i glasno kad treba a tonci su, uprkos srazmerno primitivnoj opremi, to umeli da ozvuče, obračajući pažnju na prirodnu akustiku instrumenata i prostora.
Naravno, Tme Out je producirao Teo Macero, a snimao Fred Plaut pa i to treba imati na umu. Plaut je bio iskusni Columbijin inženjer zvuka sa karijerom koja će zabeležiti rad i sa Milesom i sa Mingusom ali i na mjuziklima West Side Story ili my Fair Lady, dok je Macero, razume se, najpoznatiji po svojoj saradnji sa Milesom Davisom na nekim od najvažnijih jazz albuma narednih par decenija.
Kad već spominjemo Milesa, Time Out je snimljen skoro tačno deceniju nakon što je veliki trubač sa raznim kolegama praktično izmislio cool jazz serijom sešnova koji će isprva biti objavljivani kao singlovi a zatim sakupljeni na kompilaciji Birth of the Cool. Cool jazz se, naravno, jako čuje na Time Out sa svojim relaksiranim atmosferama, nežnim sviranjem četkicama od strane Morella (slušajte Kathy’s Waltz, valcer posvećen Brubeckovoj ćerki) i generalno romantičnim senzibilitetom, ali Brubeckova istraživačka strana je više nego prisutna u metrikama koje do tada nisu bile „normalne“ za jazz. Ne samo to, već je i Brubeckovo pisanje tako da muzičari prelaze iz jedne u drugu metriku na „neprirodne“ načine, a da to deluje i tonalno i zvučno kao najprirodnija stvar na svetu, obeležilo ovaj album. Ne da je ovo nekakav protptip džonzornovskog pristupa jazzu, Pick up Sticks, recimo, koja album zatvara je kul bop pesma u ritmu od šest četvrtina koju bend svira rutinom najljućih tezgaroša, ali zato, recimo, Three to Get Ready sa svojim skakanjem između bopa i valcera deluje kao da slušate dve ploče odjednom.
Najdramatičniji primer za sve ovo je svakako kompozicija koja album otvara i jedan od najpoznatijih Brubeckovih komada, Blue Rondo à la Turk. Kako to već život ponekad uredi, ovu sam zaraznu temu prvi put čuo sa nekih petnaest godina, u verziji igre Jack the Nipper za Amstrad. Originalni skor igre sa Commodore 64 pisao je tada izuzetno cenjeni SID kompozitor Ben Daglish i ovo je bio još jedan od njegovih notabilnih radova, ali iz raznih razloga, a najpre verujemo onih finansijske prirode, Amstrad port igre, baziran na Spectrum verziji je umesto Daglishevog saundtraka imao bizarno agresivan jednokanalni lup glavne teme iz Brubeckove Blue Rondo à la Turk. Zamislite da ovo slušate dva ili tri sata u kontinuitetu i shvatićete kako sam provodio jesen 1986. godine.
No, bila su to nevinija vremena a moje uši spremnije na izazove pa sam se sa zadovoljstvom ujedinio sa Brubeckovim originalom godinama kasnije, uz usputnu stanicu na kompoziciji Rondo sa albuma The Thoughts of Emerlist Davjack grupe Nice gde je Keith Emerson – fasciniran Brubeckom – citirao deo teme, ali prebacujući je u četvoročetvrtinski ritam koji je, valjda, bilo lakše svirati.
Ne znam, zapravo, da li je Blue Rondo à la Turk prvi primer „balkanske“ muzike u jazzu, ali ja svakako jedan od najzabavnijih sa svojim devetosminskim glavnim ritmom (inspirisanim turskim aksak ritmovima tako da imamo tri celine od po dva udarca i jednu od tri a što je za „zapadnjačku“ metriku, naviklu na tri celine po tri udarca sasvim nekarakteristično) i prelascima u četvoročetvrtinski sving kada se najmanje nadate. Iako mora biti da je i 1959. godine, kada su kompjuteri još bili veličine dnevne sobe a jačine nečeg što danas imate u šporetu, ovo zvučalo kao da slušate muziku koju pravi i izvodi kompjuter, tema Blue Rondo à la Turk, sa svojim pointilističkim notama i decidno ne-bluz harmonijom ima neverovatnu vučnu snagu, kadru da vam prosvrdla kroz uho u mozak i ostane u njemu ne satima ili danima već decenijama. Postoji priča da je Brubeck je uzeo Mocartov Rondo Alla Turca kao osnovu ali se to zapravo ne da čuti u ovom ili bilo kom snimku kompozicije koju sam propustio kroz uši i skloniji sam da mislim da je u pitanju samo aluzija na nivou naslova a da je prava inspiracija došla od Brubeckovog odlaska u Tursku i slušanja ondašnje muzika na izvorištu.
Štaviše, postoje argumenti da je sama tema Brubeckova interpretacija turske narodne pesme koju je čuo u Istanbulu a da se „blue“ deo naslova odnosi na bop delove kompozicije koji se smenjuju sa balkanskim nabadanjem, i u kojima Paul Desmond solira u cool jazz stilu preko bluz harmonije. Naravno, povatak u temu i divlja Brubeckova svirka sa glasnim, bučnim blok-akordima ispod kojih Morello udara jače nego bilo gde na albumu su klimaks kakav samo poželeti možete za otvaranje albuma. Blue Rondo à la Turk je na kraju bila i B-strana singla Take Five i kao takva upisala se u istoriju džeza po više osnova a čitav album Time Out ostaće zapamćen kao izrazito uspeo spoj eksperimentisanja, smelog oplemenjivanja forme i jedne možda nenamerne ali svakako više nego zarađene komercijalne prijemčivosti.
Srećna okolnost da ovo ovom albumu nisam pisao ranije je – pored, naravno, tužne prilike da se podsetimo Wrightove veličine par dana nakon njegovog odlaska – je i to da je početkom prošlog meseca izašao i Time OutTakes, kolekcija neobjavljenih snimaka sa sešnova tokom snimanja ovog albuma gde se dadu čuti i neke alternativne verzije kompozicija sa albuma ali i drugi materijal. Ispod su linkovi za vaše slušateljsko uživanje:
https://thedavebrubeckquartet.bandcamp.com/album/time-outtakes