Prošlonedeljni najavni koncert osamnaestog po redu izdanja festivala Ring Ring je bio prilično zabavan i, čini mi se, na uobičajeno dobar način najavio festival koji će ove godine imati veliki broj interesantnih izvođača iz sveta džeza, savremene kompozicije i improvizovane muzike ali i ljudi čiji je rad nemoguće smestiti u jasnu kategoriju. No džez je definitivno sjajno reprezentovan ove godine sa povelikim opsegom filozofija i muzičkih pristupa ovoj sada već starostavnoj pop formi.
Druga stvar koja karakteriše ovogodišnje izdanje festivala je to što je, namerno ili slučajno, on posvećen ženama. Ženski autori i izvođači čini mi se nikada nisu bili zastupljeni u ovolikom broju, što je lepa stvar. Naravno, u krajnjoj liniji nas, sebično, odveć sebično, zanima pre svega kvalitet muzike a ne obim sisa koje ćemo gledati na bini, ali barem izbor muzike nikada nije bio nešto što bismo dovodili u sumnju kada je u pitanju Ring Ring.
I tako, prvo zvanično veče festivala počelo je na neuobičajen način na neuobičajenom mestu. Umesto standardne baze operacija koja se nalazi u Kulturnom centru Rex u Jevrejskoj ulici, večeras smo se našli udobno smešteni u Studiju 6 Radio Beograda a koncert je umesto najavom Kreativnog direktora festivala, Bojana Đorđevića, počeo snimljenom najavom radijske voditeljke, koju smo čuli ne jednom, ne dvaput, već tri puta pre nego što su muzičari dobili priliku da krenu u akciju. No, kako je koncert rađen u direktnom prenosu, što radijskom, što televizijskom (RTS Digital kojim Tijanić zaista na momente može da se podiči), jasno je da je sve moralo da bude uredno i pod konac. U tom smislu i mala, odabrana publika u studiju je bila pod velikim pritiskom da ne izbruka naciju na televiziji, pa su i reakcije na svirku bile ljubazne, ali odveć, čini mi se, uzdržane. Muzika koju smo večeras slušali spojila je dva prilično bitna elementa kada pričamo o instancama otvaranja ovakvih festivala: avanturistički duh avangarde ali i potpuno neironični duh čiste zabave. Ovo je nešto što volimo da vidimo na Ring Ringu, kako bismo nevernim Tomama ukazivali da ta naša „nova muzika“ nije suvi akademski eksperiment i konceptualno bespuće već, neretko i konvencionalno lep ili zabavan sonični objekat koji podseća da dobro raspoloženje i atmosfera topline ne moraju obavezno da se završavaju u populističkim nizijama duha.
Elem. Večeras smo dakle sat vremena gledali i slušali Heliocentric Counterblast, relativno mlad nemački projekat koga predvodi – pamtimo šta smo rekli o džezu i ženama ove godine – talentovana saksofonistkinja Kathrin Lemke i koji je, ako to već imenom nije sugerisano dovoljno jasno, posvećen aranžiranju i izvođenju muzike koju je pisao i sa svojim sastavima izvodio Heman Poole Blount, poznatiji po umetničkom pseudonimu Le Sony’r Ra, ali najpoznatiji po skraćenoj verziji tog pseudonima: Sun Ra.
Da bismo shvatili zašto ću u ovom tekstu argumentovati kako je jedan prijatan i zabavan koncvert kome sam prisustvovao istovremeno bio i jedna od najbesmislenijih muzičkih manifestacija u mom životu, možda je korisno znati da je moj generalni stav o Sun Ra taj da se radi o jednoj od najvećih, najznačajnijih, najuticajnijih figura muzike dvadesetog veka u bilo kom pojavnom obliku te muzike: džezu, zabavnoj muzici, savremenoj kompoziciji, slobodnoj improvizaciji, tradicionalnoj muzici, buci, eksperimentalnoj muzici… Istovremeno, Sun Ra je bio jedna od najdragocenijih ličnosti u istoriji vaskolike pop kulture zapadnog sveta sa svojim pristupom crnoj tradiciji i istoriji (i njihovim sudarom i presecanjima sa belom tradicijom i istorijom), sa svojim radikalnim pristupom tumačenju tih tradicija i istorija i izvlačenja novih značenja (!!!) iz tih tumačenja, sa svojim radikalnim pristupom jeziku, kosmologiji, vođenju benda, kuvanju, biznisu, komponovanju i izvođenju muzike uživo, sa svojim radikalnim pristupom izdavaštvu (Sony je išao hardcore DIY rutom beskompromisnog samoizdavanja decenijama pre nego što su se britanski pankeri dohvatili ove strategije), crnom nacionalizmu, sviranju klavira, teremina, sintisajzera, sa svojim redefinisanjem lične istorije, pa čak i biološkog determinizma. Ukratko: potpuno jedinstvena pojava u istoriji muzike i, uopšte, zapadne kulture, nakon čije pojave u javnom životu nikada više ništa nije moglo da bude isto. Sun Ra je meni, dakle bitan. Onoliko koliko su mi u životu bitni, šta ja znam, tekuća voda u stanu ili antibiotici. Njegovo ime koristim kao pasvord za neke od svojih onlajn identiteta (ali ne i za ovaj, hvalalepo) jer osećam da bi, ako bih sutra pretrpeo oštećenje mozga i upao u ponor amnezije, to ime bila jedna od retkih stvari koje bih pamtio iz prethodnog života, dok bih se poput Wolverinea potucao svetom u potrazi za duševnim mirom i iskupljenjem.
U tom smislu, dakle, kada sam čuo da postoji izvestan nemački oktet koji izvodi prevashodno njegove kompozicije, da je to njihova programska orijentacija, bio sam potpuno zbunjen. Za mene je ideja postojanja cover banda koji izvodi Sun Ra gotovo jednako iracionalna kao da pričamo o cover bandu koji obrađuje muziku vodopada ili vetra. U svakom od ovih slučajeva radi se o prirodnim silama u krajnjoj liniji nesvodivim na matematičke obrasce nužne da bi se nekako sažela njihova suština, neopisivim ikakvim diskurzivnim sredstvima poznatim čoveku. U konkretnijim terminima – kako uopšte „obrađivati“ Sun Ra kada je gotovo nemoguće reći šta je taj čovek svirao? Njegova muzika je žanrovski nesvodiva, semantički ju je nemoguće jasno kodirati a stilski obuhvatiti ikakvim opisom. Njena jedina karakteristika, kako ja to vidim, je da uvek izmiče kategorizaciji, očekivanju, zatvorenoj formi.
Što ni slučajno ne znači da Sun Ra nikada nije pričao prepoznatljivim jezikom, naprotiv, veliki deo njegove muzike je sasvim prepoznatljivo postojao u okvirima pop izraza, ili improv izraza ili free jazz izraza, ili, oh do-wop izraza (pa i surf izraza), ali sinergija tih izraza i njihovo prožimanje na sasvim ličan način su ono što je njegovu muziku činilo potpuno idiosinkratičnom čak i kada je Sony bio na čelu orkestra od po nekoliko desetina izvođača.
Heliocentric Counterblast dakle, iz moje prespektive, sebi postavljaju teorijski nemoguć zadatak: odavanje dostojne pošte muzici koja je samu sebe izmišljala od nule u svakoj kompoziciji, neopterećena ni stilom ni teorijom, a opet izuzetno svesna potencijala svakog stila i teorije na kugli zemaljskoj, odavanje pošte muzici izgrađenoj na ne samo izuzetno složenim filozofskim temeljima već i na, na momente potpuno radikalno oprečnim konceptima, muzici koja je jednake porcije inspiracije pokusala iz avramskih religija i iz naučnofantastičnih roto romana, iz afrocentrične tajne istorije sveta i iz uverenja da su neki veliki džezeri prethodnih generacija (Duke Ellington, Fletcher Henderson) bili ništa manje nego anđeli poslati na Zemlju da spasu one koji se spasti dadu. Kako uopšte možete da izvodite tu muziku u dvadesetprvom veku ako ste beli, dobro navežbani džez muzičar iz kontinentalne evrope (ili Australije)?
Odgovor je, ako preslušamo do sada jedini album Heliocentric Counterblast, ili ako se vodimo onim što smo večeras čuli na koncertu: tehnički kompetentno, duhovno zaravnjeno.
I da se razumemo, to je moja predrasuda koja samoj sebi sve vreme govori da je bila u pravu. Sasvim je moguće da je ostatak publike u Studiju 6 čuo sasvim druge stvari i to je možda i legitimnije od mene koji sam sve vreme trpeo blagi oblik kognitivne disonance, pokušavajući da u muzici Heliocentric Counterblast pronađem onaj element izmeštenosti koji, u nedostatku boljeg kriterijuma, držim za najvažniji momenat u muzici Sun Ra. Ogroman broj pesama Sun Ra tematski je bio okrenut odlasku iz trenutnog okruženja, najvećma govoreći o napuštanju Zemlje i putu u kosmos, ali ispod toga pričajući o prevazilaženju propadljivosti tela, o prevazilaženju političke i socijalne deprivacije, o prevazilaženju genetske, istorijske i kulturološke sudbine. Heliocentric Counterblast su za mene utoliko bizarnija muzička propozicija što njihova interpretacija muzike Sun Ra, naprotiv, insistira na pažljivoj, gotovo kliničkoj analizi tema, ritmova, harmonija i dinamika Sonyjevih kompozicija i zatim na njihovoj urednoj i uređenoj interpretaciji.
I to, da ne bude zabune, ne zvuči ni malo loše. Ovo je muzika koja ima dobro odmerene porcije tema sviranih i razrađivanih preko stamene ritam sekcije a sa druge strane dobro odmerene porcije izlazaka iz teme, harmonije i ritma i ulazaka u gesturalno sviranje i kontrolisanu grupnu improvizaciju. Njihova muzika zvuči istovremeno prepoznatljivo starinski ali i egzotično, sa osećajem za oneobičeno. Ona nikada nije pretenciozna u svojim formama i nekakve glumljene ekspresionističke izlete večeras nismo morali da gledamo, ali istovremeno ne stidi se da krene doduše utabanim ali svejedno prijemčivim stazama avangarde. Ovde je, recimo, pijanista Niko Meinhold, a koji nije svirao na albumu, dobar primer kako se sa koncertnim klavirom i sintisajzerom može pokriti ogroman dijapazon zvuka, mešajući besprekornu klasičnu tehniku ali i proširene strategije (ulazak u utrobu klavira, perkusionističke diverzije) da se muzici podari zvuk koji podseća na Sun Ra.
Ali, razume se, samo podseća. Meinhold nije vođ benda onako kako je to Sun Ra bio, ni slučajno nije filozof u celibatom oblikovanom telu što je trpelo različite forme neugodnosti čitavog života, Meinhold je samo jako dobar pijanista.
Ovo važi za ceo bend. Ritam sekcija je izvrsna, sa čvrstom kičmom i podlogom koju pruža duvačima, ali i sa nebrojenim sitnim ukrasima koji su se sjajno čuli u odličnom zvuku što ga je bend imao, ali i pored vidnih napora da se oživi delić genijalnosti uloge koju su imale perkusije u muzici Sun Ra, dobili smo tek uredne, pristojne pesme, nikako divlju, neispitanu teritoriju neke tuđinske planete koju su nam decenijama kreirali Sonyjevi perkusionisti.
Kod duvača se možda ova diskrepanca najbolje i vidi. Svi redom u Kathrininom bendu su izvrsni, sa trombonistom i trubačem za koje se ne da reći jesu li bolji u pratnji ili u solažama. I sama muzika je tako aranžirana da se duvači prepliću u izvođenjima, sa veoma malo egotripovanja i puštanja na volju pojedinačnim prirodama. Ovi muzičari imaju veoma kratke prozore individualne svirke da u njima zablistaju i koriste ih sjajno, istovremeno poštujući kolektivni duh benda. Troje saksofonista je takođe izvrsno i nisam umeo da se odlučim da li mi je bolji moćni a suptilni bariton, promukli tenor ili Kathrinin mekani alt.
Ali to je sve, sa druge strane, delovalo kao pozorišna predstava. U kontrastu sa tim, Sun Ra je imao CEREMONIJU kao izvučenu iz nekog opisa marsovskih orgija sa strane kakvog romana E.R. Burroughsa, divlju proslavu zvuka, pokreta, boja, glasova, autentičan napor da se svoje kutlruno okruženje ne samo prevaziđe nego i trajno promeni, radikalno transformiše kroz snagu umetnosti. I na prvoj liniji fronta tog rata stajalo je ubitačno streljačko odeljenje nekih od najboljih saksofonista koje je džez ikada imao (Sun Ra je, malo neskromno, posle Coltraneove smrti promrmljao kako bi nesrećni junoša možda još uvek bio živ da se trajno stavio pod njegovo vođstvo. Kažu da je Pharoah Sanders svoje prve noći u kući Sonyjevog orkestra zamalo i poginuo nakon što se na stolicu na kojoj je do pre nekoliko trenutaka spavao srušio deo plafona), a koji su, iako svirajući sa jednim od najautokratskijih lidera svih vremena, uspeli da izgrade prkosno individualne glasove.
Možda i tu ima nekog objašnjenja: Heliocentric Counterblast su vidno demokratična grupa, sa liderkom koja ne radi ništa nametljivo, sa muzikom aranžiranom da svako od članova dobije svojih pet sekundi da zablista ali tako da se svi vrate kolektivu i daju mu ono najbolje što imaju. Sun Ra je, u kontrastu sa ovim, bio mistični autokrata koji je svoje ljude držao u maltene zatvorskim uslovima, lično im spremao hranu i terao ih da vežbaju po deset i više sati dnevno, neretko i nakon što bi se uveče sa uspešnog nastupa vratili kući, umorni i željni sna. Umetnost, pa, da, ponekada zahteva žrtve, a žrtvovanje ponekad podrazumeva poništenje ljudskosti u ljudima da bi se pronašao onaj trag božanskog za koga i većina ateista veruje da postoji.
Heliocentric Counterblast naprosto nemaju ovakve ambicije. Njihova muzika je lepa, zabavna i mada nije ni nova ni originalna, sasvim pristojno ispunjava uho slušaoca kada se razliva po prostoru. Dve sopstvene kompozicije koje su izveli se lepo uklapaju u ostatak materijala što znači da je u aranžmanskom smislu postignuta ujednačenost koju treba poštovati mada se na nju i mrštiti jer, naravno, sprečava muziku da ode sa planete i vine se u svemir. „Uranus, the seventh planet“, peva bend u jednoj od svojih kompozicija, dosta verno imitirajući stil kojim je to radila Arkestra. Ima li veće jeresi u odnosu na to što je Akrestra radila? Možda i ima: pred kraj nastupa bend izvodi dve pesme Sun Ra odjednom, aranžirane tako da ide takt jedne pa takt druge i tako nekoliko minuta. Izvrstan primer tehničke discipline i potpuna besmislica u estetskom smislu.
No, ponovo, ne treba biti opterećen predrasudama kao što sam ja bio. Slušan bez hipoteke potrebe da se poredi sa višedecenijskim stvaralaštvom jednog od najvažnijih muzičara u svetskoj istoriji, ovaj koncert je bio više nego prijatan. I seo je baš na devedesetdevetogodišnicu rođenja Hermana Blounta, nimalo slučajno, sasvim namerno. Naravno, Herman je identitet Sun Ra i usvojio, pričajući da nikada nije rođen na Zemlji (već je na nju došao sa Saturna), baš da bi objasnio zašto na njoj nikada neće ni umreti – pa je obeležavanje njegovog rođendana još jedna od besmislica.
Besmislica je i što sam kupio ne jedan već dva primerka CD-a Heliocentric Counterblast na izlasku iz zgrade radija, najviše ogorčen činjenicom da su te iste diskove neki mangupi, koristeći trenutak nepažnje prodavca, uzimali bez plaćanja. Sutra oko tri sata na ulicama Savamale Heliocentric Counterblast prave ulični koncert/ paradu obeležavajući rođendan Hermana Blounta na način koji podseća na neke od javnih nastupa Arkestre. Ja ću biti na poslu u to vreme, ali ako ste slobodni: dajte im šansu.
Sun Ra je nesvodiv na reči, ali i na note. Sun Ra je muzika koja se čuje jednako u onome čega nema kao i u onome čega ima. Heliocentric Counterblast su herojski pokušaj da se ta muzika interpretira i, ako su na jednom nivou posve neuspešni i besmisleni, na drugim su zabavni i vrlo uspešni. Sun Ra je bio čovek koji je bio izvan, sve vreme, pa ga je i nemoguće vratiti unutra posle toliko decenija:
here is a conversation with the late Sun Ra that James Jackson who played oboe, bassoon and a whole bunch of other shit told me about:
James Jackson: I got something you can’t possibly figure out. An immeasurable equation. Folks been tryin to put an answer to this for years.
Sun Ra: Oh yeah, Jacks?
James Jackson: What is the sound of one hand clapping?
Sun Ra: The wind.
