Grafički roman od stotinak strana Man and Superman koji je napisao Marv Wolfman a nacrtao Claudio Castellini izašao je još 2019. godine ali sam ga ja nekako čuvao do sada, sve odlažući čitanje baš onako kako stvar koju najviše volite od svega na tanjiru ostavljate za kraj, za poslednji zalogaj pred neumitni razlaz. Ne da sad ja nešto najavljujem odlazak sa ove planete, ne učitavajmo previše u metaforu, samo hoću da objasnim zašto sam čekao skoro dve pune godine da se prihvatim nečega što mi je odmah privuklo pažnju, dobilo solidan marketinški napor sa strane DC-ja i bilo uglavnom veoma dobro prihvaćeno od strane publike. Sam Wolfman smatra da je ovo najbolja priča o Supermenu koju je ikada napisao. Završavajući prelazak ovog roman(čić)a pomislio sam da je to svakako blizu istine ali da Wolfman svoje najbolje radove u karijeri ipak nije napravio pišući Supermena.
Marv Wolfman je strip-legenda i jedan od onih scenarista čiji su superherojski radovi obeležili i moje detinjstvo. Blizak prijatelj pokojnog Lena Weina, Wolfman je za mene pre svega jedan od onih skriptrajtera koji su, nakon što je Stan Lee prestao da piše Spajdermena, preuzeli baklju i pisali u onom što ja još uvek smatram najuzbudljivijim periodom u Spajdermenovom životu. Len Wein, Gerry Conway i Marv Wolfman su moje post-leejevsko spajdermensko sveto trojstvo na neki način, pre nego što ću postati svestan Rogera Sterna, Petera Davida itd.
Wolfman je, naravno, u Marvelu radio i mnoge druge značajne stvari. Kreirao je lik Nove sa Johnom Buscemom a koji je, zapravo bio nova* verzija lika kog je Wolfman kreirao svom fanzinu Super Adventures još 1966. godine (pod imenom The Star) i u svom Marvel-životu kanalisao sličnu energiju kao i Spajdermen spajajući urnebesne super-avanture sa realističnim životnim problemima mladog, socijalno neprilagođenog muškarca. Wolfman je, kao proteže Leejevog protežea Roya Thomasa bio i urednik u Marvelu (zapravo pre nego što će krenuti ozbiljnije da piše, što je u američkim stripovima česta pojava)**, radeći njihova crno-bela izdanja pa je sa Geneom Colanom pokrenuo i horor-magazin The Tomb of Dracula, praktično preuzimajući baklju od Warrenovih horor-publikacija i apdejtujući stripovski horor za lude sedamdesete.
*heh, „nova“
**jer, recimo, i na Man and Superman je urednik bio Peter Tomasi koji će par godina kasnije i sam pisati baš Supermena.
No, Wolfman je strip-karijeru zapravo počeo u DC-ju još krajem šezdesetih, između ostalog kratko pišući tadašnji, „stari“ Teen Titans, pa je, kad se pokarabasio s Marvelom – a bio im je i glavni urednik – došao natrag u DC i 1980. godine sa Georgeom Pérezom pokrenuo New Teen Titans, i dalje jedan od meni najdražih superherojskih stripova te ere*. Naravno, Wolfman je radio i druge stvari u DC-ju, uključujući Supermena (sa Gilom Kaneom), a neka vrsta krune ovog dela karijere bilo je kada su on i Pérez dobili da rade Crisis on Infinite Earths 1985. godine, prvu DC-jevu „krizu“, prvo veliko, zvanično pospremanje kontinuiteta i vrtoglavu multiverzalnu sagu čiji se odjeci i danas jako osećaju u DC-jevim stripovima.
*delimično publikovan u novosadskom Strip Zabavniku
Drugim rečima, i da premotamo malo unapred, posle svađa sa DC-jem, rada za druge izdavače (Disney, dok je Disney još radio stripove, Devil’s Due itd.), raznoraznih tužbi, suđenja i rada na televiziji, videti Wolfmana potkraj druge decenije XXI veka kako ponovo piše Supermena, a sa tako finim crtačem kao što je Castellini nije samo prijatno iznenađenje već i uzbudljiva pomisao šta Wolfman, posle toliko dekada ima i želi da kaže o Velikom Plavom u nečemu što će, gotovo izvesno, biti njegova poslednja reč o najvećem superheroju svih vremena?
Ispostavlja se, pak, da je Man and Superman mogao da izađe punih deset godina ranije jer je tada bio i završen – Wolfman je skript napisao 2006. godine, a priča je trebalo da izađe u magazinu Superman Confidential, koji je objavljivao priče postavljene u rane godine Supermenove superherojske karijere. Ovaj magazin je započeo kao medijum gde su Darwin Cooke i Tim Sale zadali specifičan ton svojom prvom pričom (nostalgičan ali ne staromodan, jelte), da bi se dalje kreativni timovi rotirali, a Wolfman je napisao scenario za četiri epizode koje će zajedno tvoriti priču o Supermenovom dolasku u Metropolis. No, kako već to u ovom surovom biznisu biva, Superman Confdential je prestao sa izlaženjem posle četrnaest brojeva i strip koji je već bio nacrtan, kolorisan i leterovan je stavljen u fioku da…
…pa, eto, da čeka više od decenije da bude objavljen. DC je ovde uradio ljudsku stvar i nije nas smarao sa izlaženjem u nastavcima, dajući nam jedan zaokružen paket i na tome im treba aplaudirati.
Wolfman kaže da ga je tadašnji glavni urednik DC-ja, Dan DiDio pitao da sam odabere u koju će eru smestiti priču a njemu je, eto, za srce prirastao momenat kada mladi Klark Kent napušta kanzašku provinciju u kojoj je odrastao, okrilje porodice koja ga voli i zajednice koju poznaje, da bi ostvario svoje snove o bavljenju novinarstvom u velikom gradu – Metropolisu. Utoliko, Wolfman, dakle, ovde piše i prve susrete Klarka Kenta sa nekim od ključnih likova koji će obeležiti njegov život, poput reporterske zvezde Lois Lane, hitrog fotoreportera Jimmyja Olsena, nestrpljivog, grubog ali 130% profesionalnog glavnog urednika Daily Planeta, Perryja Whitea – sa sve cigarom koju ne vadi iz zuba – ali i Lexa Luthora, bogatog preduzimača i tehnološkog mogula koji će Supermenu biti jedan od najljućih protivnika tokom poslednjih osam decenija.
Priča o Supermenu u kojima ponovo gledamo kako je on mlad, neiskusan i po prvi put se susreće sa članovima kanonskog ansambla što će njegove stripove nositi na plećima još od Drugog svetskog rata imamo, hvalabogu, koliko hoćemo. Uz svu svoju glasno reklamiranu kreativnost i nesputanu imaginativnost, superherojski stripovi malo koju stvar više obožavaju od recikliranja. Pogotovo kada su u pitanju motivi vezani za superheroja kog svi znaju i čija su iskušenja tokom odrastanja praktično deo kolektivnog sećanja čitave Amerike – ali i dobrog dela ostatka sveta. Čak i da niste čitali stripove, Supermen je imao radio-drame, crtane filmove, prozne pustolovine, pa na kraju i film Richarda Donnera iz 1978. godine.* Nedavno sam pisao o miniserijalu Superman Smashes the Klan koji se takođe događa u Supermenovoj mladosti, a pre desetak godina, kada je DC smelo ušao u ribut cele svoje istorije sa New 52/ DCNU projektom, Grant Morrison je i sam u Action Comics pričao novu verziju Supermenove mladosti.
*interesantno je da posle ovog uspešnog filma nikada više ni jedan film o Supermenu nije snimljen u Holivudu.
Ono što Wolfmanov i Castellinijev roman izdvaja od drugih alternativnih pričanja o mladom Supermenu je svakako jedan izražen human senzibilitet ali i vidan napor da se u najvećem superheroju ikad pronađe ranjivost koja će ga učiniti bližim „običnom“ čoveku. Wolfman je, zvanično, zaista započeo svoju karijeru u DC-ju ali je stasao i sazreo kao pisac u Marvelu pod Leejem i Thomasom i rekao bih da su mnogi njegovi najbolji radovi upravo nosili taj izrazito marvelovski koktel snage i ranjovosti. Oslanjajući se na Leejevu formulu koja je dokazala da su najzanimljiviji superheroji oni koji imaju slabosti, Wolfman je Novu formatirao vrlo slično originalnom Spajdermenu, prikazujući mladića sa nezemaljskim moćima ali sasvim zemaljskim problemima i sumnjama, dok su New Teen Titans bili čitav tim društveno neuklopljenih tinejdžera koji će svoj status frikova pokušavati da psihološki prebrode na različite načine.
Utoliko, Man and Superman prilično spretno u mladom Supermenu nalazi zrno slabosti, neksus nesigurnosti koji je ubedljiv i u okviru onog što kanonski znamo o Supermenu ali i u okviru same priče. Wolfman mladog Kenta prikazuje kao snažnog mladića – Castellini mu daje fizikus grčkog božanstva sa sve ikoničkim pozama koje mu prirodno dolaze – koji istovremeno shvata da snaga nije ono što se broji u današnjem društvu i ovo je uspela metafora za seljače koje pokušava da se snađe u velikom gradu gde uviđa da sve što ga je činilo najjačim i cenjenim u njegovoj provincijskoj utopiji, ovde skoro da se ne broji.
Naravno, metafora i nije sasvim metafora jer Klark Kent bukvalno jeste seljače koje dolazi u veliki grad gde treba da definiše mesto u urbanoj košnici, ubedi ljude da u njemu vide produktivnog člana društva, konačno, pronađe ljude sa kojima će se osećati kao da je među svojima, ali koji će ga i inspirisati da bude više nego što je bio do tada – mamin i tatin ljubimac i vredni radnik na farmi.
Ima nečeg starinskog u ovom stripu. Wolfman u uvodu veli da mu je jedan od ciljeva sa ovim radom bilo da pokaže i to da, iako spada u scenariste starije generacije, on ume da se prilagodi i novim trendovima u superherojskom stripu i piše u „novom“ stilu. Kako je u vreme kada je on ovo pisao Jeph Loeb uništavao Marvelovu Ultimate liniju (a radio i Superman/ Batman za DC), pomalo mi je i drago da se vidi da Wolfman ipak piše malčice starinski. Ovo je svakako strip čije je pripovedanje modernije, sa Castellinijevim odličnim vladanjem tempom i dinamikom naracije, ali Wolfman ne može da odoli da mnoge prizore ne optereti sa nešto više teksta nego što im je potrebno, negde da „objasni“ šta se na slici događa – kako se to radilo nekad – a negde da naprosto da okruženju više karaktera, pogotovo na scenama gde Klarkov supersluh hvata fragmente mnogih razgovora i nudi nam „sliku“ grada kroz njegov narativ.
No, deo „starinskog“ šmeka je apsolutno i ta ideja da će se vredni sin farmera koji je do juče rmbao po polju, plastio seno i tepao kravama levelapovati ne na osnovu kojekakvih STEM veština ili postajući lekar, političar ili astronaut, već – novinar. Pismenost kao „skupa“ veština kojoj se stremi a koja na selu nema pravu vrednost, dok je u gradu podrazumevana kao osnovna nasušna potreba jeste starinski ali izuzetno šarmantan motiv, a prikazivanje Klarka Kenta kao nekog ko se u svoje pisanje izuzetno ulaže, krijući radove da ih drugi ne vide jer se stidi, ali i prilježno se trudeći da dobije posao reportera u Daily Planetu – ovo je topla, ljudska srž oko koje je ova priča sklopljena. Wolfmanu lepo polazi za rukom da nas stavi u Klarkovu kožu kad ovaj treba da provede prvu noć u metropoli, u olupanom iznajmljenom stanu kog je gazda daleko preterano nahvalio kad je davao oglas, ali i kada se susretne sa velegradskim medijima koji se, ispostavlja se, ne uklapaju u Klarkovu idealizovanu sliku.
Susreti sa Whiteom i posebno Lois Lane su takođe ispisani odlično, sa Whiteom koji ima onaj istorijski šmek velikih novinskih urednika (a koji mu bolje leži nego J.J. Jamesonu kog će psihotična opsednutost Spajdermenom uvek malo izbacivati iz ležišta), dok je Lane oslikana sa dobro pogođenim šmekom iskusnije, opasne gradske face pa i sa lepo pogođenom erotičnom crtom koja se sjajno uklapa u ideju o mladom Klarku što je zabezeknut gradskim svetlima i uzbuđen dok se susreće sa ljudima o kojima je i koje je do sada samo čitao.
Wolfman kaže da se pita da li je ovaj strip ovoliko dugo čekao na izlaženje i zato što u njemu praktično nema Supermena. Ovo je priča o Klarku što se rve sa idejom da ima moć koja mu daje odgovornost da bude više od dobrog sina i ambicioznog reportera, i koji istovremeno treba da nauči da bude jedan od građana Metropolisa, shvatajući da nikada zapravo ne može da bude tek jedan od njih. Urbana sredina je, posmatrano iz vizure provincije (gde se nikad ništa važno ne događa) mesto stalnih promena i uzbuđenja i mladić se brzo upliće u spasavanje života koji bi bili izgubljeni da u blizini nije bilo nikog sa supermoćima, a onda se za njega zainteresuju mediji, policija, krenu da kolaju abrovi a novine da publikuju spekulacije.
Osvežavajuće je videti Supermena koji ne zna šta da radi, jer smo toliko navikli da scenaristi moraju da smišljaju komplikovane izgovore da ga stave u podređen položaj u modernim stripovima. Ovde Klark nema još ni svoj superherojski alijas, za kostim koji mu je makla sašila nije siguran da li na njemu ne izgleda smešno a cela ideja da će moći da ima tajni identitet tako što će, kao Klark Kent, malo da se pogrbi, stavi naočari i priča sa malo povišenim tonalitetom mu deluje bizarno neubedljivo. Ovo je, zaista, čak i kad spasava živote i lebdi iznad zapanjenih građana, jedan ranjiviji, „ljudskij“ Supermen u meri u kojoj nas naša ranjivost čini ljudskijim, jelte.
Wolfman pogotovo pazi da pokaže da supermoći ne znače i supersnalažljivost pa mada Supermen ovde spasava nekoliko života na načine koji podsećaju na „stare“ stripove gde će Klark Kent diskretno koristiti svoj super-dah ili neku drugu moć, on istovremeno pravi i greške, zbog kojih se kaje i pomalo i paniči. Odnos što se razvija između njega i Lois Lane koja ga zadirkuje ali i iskazuje poštovanje mladom, vrlo temeljnom reporteru je uverljiv i zaista služi kao temelj za sve što znamo da će u njihovim životima kasnije doći.
Glavni problem Man and Superman je svakako to da je centralni, „krimi“ zaplet nebulozan i zaista deluje kao nešto teleportovano sa kraja šezdesetih u moderne stripove. Da je ovo strip pisan sa malo više kempi energije, to bi verovatno lakše prošlo, ali onda možda ne bismo dovoljno „verovali“ mladom Supermenu koji se zamomčio ali još nije postao „zaista“ super. Ovako, Lex Luthor i njegovi mračni planovi deluju gotovo parodično glupo sa ne samo neuverljivom zaverom već i bizarno staromodnom motivacijom koja naprosto ne pije vodu ni u 1996. godini u koju je ovaj strip načelno smešten. Kako se dobar deo zaključka i vrti oko ideje da su Supermen i Lex nakon ove priče jedan drugog definisali kao svog najvećeg neprijatelja, tako je i šteta da Wolfman nije napisao interesantniji zaplet.
Castellinijev crtež je zato na visini zadatka. Iako Italijan, koji je radio i za Bonelli – na primer, lansirajući Nathana Nevera i crtajući i Dylana Doga – Castellinijev stil je vidno „američki“ sa jasnim uticajem Nerala Adamsa i Johna Busceme koje navodi kao najveće uzore. Utoliko, i ovde ima blago staromodnog šmeka, posebno u emocijama koje Castellini daje mladom Klarku gde će mu lice često biti skoro karikirano „potreseno“ sa suzama na obrazima i očima sklopljenih u stidu. No, „stari“ superheroji su uvek imali jaku dimenzju sapunske opere pa je to naprosto deo paketa i ovde. Ono što sam ja kod Castellinija uvek voleo je čist lejaut, lep, čitak dizajn tabli sa pažnjom da se ključni elementi crteža uvek stave u fokus čitaočevog pogleda i jedno tečno pripovedanje gde se najveći deo priče, ali i atmosfere, duha mesta, dobija samo kroz vizuelni medij. Kako je ovo priča o momku sa sela koji otkriva grad ali i gradu koji otkriva svog prvog superheroja, Castellini apsolutno dominira ne samo crtežima urbanih panorama nad kojima Klark leti bez kostima i divi im se već i, onda, manjim, mirnijim slikama gde se on kao nekakvo božanstvo spušta sa neba na zemlju, u zavučene uličice gde ga niko neće videti, među kante za đubrem i radoznale mačke, gde, iako ima super-vid, momak ipak kupuje novine da se informiše.
Castellini veoma pazi na karakternost svojih likova a što je važno u stripu u kome nema mnogo „prave“ akcije a nimalo tuče i gde su obični ljudi iz svakodnevnog okruženja ono što će definisati Klarkov odnos ka gradu i kasnije – celoj planeti. Otud su i šibicari koje sreće čim stupi u Metropolis, gazda koji mu izdaje stan uz obilnu količinu preterivanja i laži, ali i kolege-čistači (a koji su svi, kao i Kal-El, imigranti) važni likovi iako ih nikada više nećemo videti u stripovima i Castellini im svima daje jaka, izražajna lica i unutrašnje živote. Svakako, ovi likovi su upečatljiviji nego Lex Luthor. Crtanjem Lois Lane Castellini verovatno najjasnije kanališe Buscemu (koji je, uostalom, i sam italijanskog porekla) dajući novinarskoj zvezdi jedan decidno apeninski šarm sa jakim jagodicama i debelim usnama jedne Sofije Loren. Castellini je odličan u karakterizaciji i dinamizaciji „običnih“ ljudskih odnosa pa je za ovaj strip sa, rekosmo, vrlo malo akcije, on bio odličan izbor, uradivši pored kompletnog crteža i dobar deo jakog, vedrog a dinamičnog kolora. Veteran leteringa, Tom Orzechowski je i sam pružio ubedljivu partiju doprinoseći bezmerno karakteru stripa.
Moj finalni utisak o Man and Superman je ipak nešto slabiji od onog čemu sam se nadao, najpre na ime tog zastarelog zapleta a zatim i na ime Wolfmanovih pokušaja da „uozbilji“ priču kroz političku debatu o bezbednosti građana i uvođenju policijskog časa da se ona osigura. Dok je ovo svakako primerena tema za momenat u kome sam strip zapravo pročitao, jelte, Wolfman kao da nema šta da kaže o njoj i ona visi u vazduhu sasvim nerazrešeno, bez dovoljno pomoći od strane pomenutog zapleta i raspleta. Povrh svega, jedan od ključnih momenata u uspostavljanju odnosa između Supermena i Lois Lane je onaj u kome će on njoj spasti život i mada to nije samo po sebi negativno, naravno, način na koji to Wolfman narativno uokviruje a posebno na koji Castellini crta, erotizujući „žrtvu“ i „spasioca“ iako spada u deo tradicije Supermena i superherojštine generalno, deluje kao najzastareliji, najizlizaniji momenat u ovoj priči.
No, naravno, niko nije ni tvrdio da će ovo biti savršen strip. Svakako, Wolfmanov ponos ovim romanom i tvrdnja da je napisao najbolju svoju priču o Supermenu su na mestu a Man and Superman, iako neće u mom srcu zaraditi status klasika kakvom sam se nadao, svakako mi je pružio jedno prijatno veče u društvu starih prijatelja.