Treće veče ovogodišnjeg Ring Ring festivala testiralo je, pored našeg čula muzičkog ukusa i našu fizičku spremu. Četiri koncerta na dve lokacije bi bila potpuno neprihvatljiva ponuda za mene da se ne radi o ovakvom festivalu i ovakvoj selekciji. Ali radi se. Večeras smo krenuli od gracilne digitalne umetnosti za najgrađanskije među građanima a završili u analognom svinjcu za najveselije među negrađanima. Za svakog je, ne sumnjam bilo po nečeg: lepe muzike, lepih muškarca, pijanih i razigranih žena, muzičke teorije… Uživali smo. Da na kraju svega nismo upali u masu od nekoliko hiljada fanova Đorđa Balaševića koja nas je vraćajući se sa njegovog koncerta omela u pravovremenom hvatanju taksija, veče bi maltene bilo perfektno.
Ma… bilo je perfektno. Spektar muzičkih filozofija i pristupa koje smo čuli je obezbedio topljenje i najtvrđih srca.
Veče je otvorio projekat Canzone Distorte u čijim su glavnim ulogama bile veteranke Ring Ringa, Anja Đorđević na vokalima i Svetlana Maraš na laptopu. Pričamo, naravno o dve žene sa magistarskim titulama u domenu muzike i sa bogatim karijerama u domenu kompozicije, sound arta i performansa, a komad koji su večeras izvodile nastao je prvo kao radiofonska kompozicija namenjena emitovanju na nekakav svetski dan muzike ili već tako neki datum. No, iako nije praksa da se ovakve kompozicije izvode uživo, srećan splet okolnosti i volja dve kreativne žene da joj daju „koncertnu“ formu doneli su pred solidno popunjenu salu Kulturnog centra Rex nešto manje od pola sata interesantnih zvučnih ponuda.
Sklopljeno u jednu neprekinutu dvadesetpetominutnu formu semplova i živih vokala, Canzone Distorte su zapravo skup fragmenata, što muzičkih što tekstualnih, kombinacija digitalnih šumova, lupova, izgovorenih reči, i, s obzirom na naslov kompozicije i reputaciju Anje Đorđević – iznenađujuće malo pevanja. Najveći deo vremena muzika se vozila na sigurno pripremljenim digitalnim temeljima Svetlane Maraš, atmosferičnim lupovima, sugestivnim zvucima krckanja i šuštanja, komadićima pesama, delovima razgovora iščupanih iz korena i nateranih da plutaju bez značenja nad plimom neumoljivog digitalnog zvuka. Maraševa je neko ko u ovakvoj postavci pliva kao riba u vodi pa je u uže muzičkom smislu Canzone Distorte vrlo primamljiva ponuda.
Ali. Ovo nije čisto muzičko delo i fragmentarnost koju sam gore skoro uzgredno pomenuo ovde se vraća da nas gricne za stražnjicu. Ne nužno u negativnom smislu, da se ne razumemo pogrešno. Canzone Distorte je zamišljena kao serija epizoda kombinacija muzike i govora, minijaturnih drama – maltene skečeva – koje Anja Đorđević izvodi diskutujući na engleskom sama sa sobom, prepirući se, zahtevajući, doživljavajući minijaturne emotivne lomove, pušeći na muštiklu, pokazujući ispisane transparente, glumeći.
I, naravno ja iz sve snage pozdravljam teatarski element ovog izvođenja koje bi inače bilo sasvim nezanimljivo za gledanje. I ovako su izvođačice sve vreme sedele, a jedna od njih je samo poslovno gledala u laptop. To da je druga imala minipozorište je apsolutno pozitivna stvar i u sadejstvu sa, kako već rekoh, sjajno pripremljenom muzičkom podlogom, ovo je bila potentna ponuda, čak i uzimajući u obzir da je Đorđevićeva zaista zapevala svega na dva mesta.
No, nije ni zgoreg reći da je na nekom višem nivou ambicija da ovaj komad ponudi nekakvo intenzivnije značenje za moj groš prilično izostala. Fragmentarnost narativa – ako se narativom ovo sme nazvati – obezbedila je samo to da smo svedočili izvođenju nekoliko diskretnih epizoda čija individualna literarna značenja ne deluju kao neke prevelike epifanije mom prostačkom intelektu, a čiji je međusobni odnos najverovatnije jasan autorkama, ama potpuno skriven od mojih očiju. U tom smislu, Canzone Distorte šalje, bar za mene, pogrešne signale o tome da visoka umetnost mora nužno da bude hermetična jer hermetičnost izjednačava sa suptilnošću simbolike i slikanja. Ne mislim da je tako. No, diskurzivni kvalitet ove kompozicije, koji sugeriše da ovde zbilja imamo posla sa intelektualnim štivom koje treba tumačiti tim istim intelektom, a tek onda i srcetom, je zaslužan i za to što sam na kraju – u intelektualnom smislu – ostao pomalo nezadovoljen. Šta Canzone Distorte meni govore, pitao sam se posle kraja? Jer govorile su dobar deo vremena. Vrlo malo.
No, sa druge strane, moj drugar Sloba, basista Acroholije mi je posle desetak minuta na telefonu napisao „Tebra, ovo je mnogo zajebano“ što je, uz srdačan aplauz kojim je publika nagradila kompoziciju po završetku, pokazalo da ne morate baš sve shvatiti da bi vas (to sve) i dotaklo. Lepo.
Nekoliko minuta kasnije, koliko je bilo potrebno da se sedišta okrenu za 180 stepeni, pred publiku je ponovo izašla Sofia Jernberg koju smo upamtili od juče kada je nastupala sa Igorem Čubrilovićem, ali ovoga puta sa svojim sastavom The New Songs. Lepi, mladi i naoštreni da nam pokažu šta znaju ovi ljudi iz Švedske, Norveške i Francuske su se odlučili za potpuno akustičan set, postavljen na podu sale, ozvučen sa svega nekoliko ambijentalnih mikrofona. Ne znam kako se ovo čulo i videlo u dnu sale jer sam se, oportunistički prolaktao do prvog reda ali slutim da ovakvi zahtevi muzičara nisu najzgodniji za osobe nižeg rasta osuđene, na osnovu svojih slabih socijalnih skillova na sedenje u poslednjim redovima na svakom koncertu.
Dobro. The New Songs pride izvode veoma tihu muziku, prepunu prigušenih tonova na žicama i jedva čujnih vokala, filozofski ugođenu negde na razmeđi savremene kompozicije i nekakvog pop izraza. Kao Schoenberg koji je odrastao na, recimo Art Bears, pomislio sam gledajući kako dvojica gitarista prigušuju žice svojih instrumenata, kako trzaju i grebu po strunama, jureći uz i niz vratove, izbegavajući harmonije, sem u senkama, dok pijanistkinja svira ebowom po utrobi svog instrumenta a pevačica izvodi atonalne teme.
Jernbergova je juče već pokazala kakvim arsenalom vokalnih tehnika raspolaže a ovog puta su one bile upotrebljene u sklopu strukturiranih i notiranih kompozicija i igrale na terenu pripremljenom od strane nekoliko žičanih instrumenata. Što je znalo da zazvuči dobro, sa povremenim iznenadnim harmonskim razrešenjima napetih momenata i lepo osmišljenim upadima u gesturalne improvizacije. Sa svoje strane, instrumenti su bili žestoko preparirani raznim predmetima, svirani palicama, gudalima, lenjirima, turpijama, ebow-ima a muzičari su koristili svaku proširenu tehniku koje su mogli da se sete da zadovolje ambiciozne zahteve kompozicija koje začas od precizno notiranih arpeđa upadaju u epizode čiste buke.
No, prvi deo nastupa je, pored svog bogatstva zvuka i tehnika delovao previše akademski stegnuto. Bez obzira na objektivnu zabavnost sviranja gitare turpijom i klavira bubnjarskim maljicama, i na konceptualnu širinu kompozicija, publika je reagovala tek učtivim aplauzima na sve što se pred njom događalo. Muzičari su definitivno tu delom krivi, možda suviše usredsređeni na precizno izvođenje objektivno kompleksnih kompozicija, a premalo (pažnje i ljubavi?) pružajući masi toplih tela ispred sebe. No, negde na polovini koncerta, stvari su počele da se zagrevaju, pogotovo nakon finala jedne od kompozicija koje je batalilo kompleksnu notaciju i pretvorilo se u nekoliko minuta hardcore buke sa testerisanjem instrumenata i Sofijom koja je zvučala kao kakav demon što se bori da izađe iz tela što je za života znalo samo za užase i patnje.
Jedna vratolomna minijatura prepuna brzih dinamičkih izmena i kung fu gestova je dodatno pridobila publiku pa je i ostatak nastupa bio toplo primljen, sa većim naglaskom na elementima kompozicija koji su delovali spontanije, manje robujući notama, bliže vezano za sam zvuk i njegove transmutacije u konkretnoj prilici na konkretnom mestu. Sofia je zablistala u nekoliko trenutaka ovde a pijanistkinja Eve Risser je, posle skoro pedeset minuta sviranja diskretnih prigušenih nota imala jedan eksplozivan solo na kraju obarajući s nogu ljude koji su se sve vreme maliciozno pitali ume li ova žena uopšte da svira konvencionalno. The New Songs su pokazali mnogo toga večeras, možda previše igrajući za rezultat a malo manje za publiku ali definitivno sa uzlaznom putanjom prema kraju koncerta. Cenimo.
Ring Ring festival uistinu ume da bude uzbudljiv kada posle odgledana dva nastupa treba da se ode na drugu lokaciju da se isprati nastavak programa. Za razliku od prethodnih godina kada smo morali da koristimo motorna vozila i time još više povećavamo svoj ugljenički, jelte, otisak stopala, ovde smo premostili posrednika i uposlili baš ta pomenuta stopala da iz Reksa odšetamo do Kulturnog centra Drugstore, ne bismo li posle veoma akademskog i prefinjenog prvog dela večeri malo opustili sinapse uz hevi metal i razvratni ples mladih devojaka. Takođe, ovo su bila prva dva nastupa na ovogodišnjem festivalu u kojima na bini nije bilo žena.
Prvi su nastupali Volcano the Bear, glazgovski dvojac koji veoma uspešno opovrgava utemeljenu predrasudu da u Škotskoj ne postoje kvalitetni umetnici i da tu državu, uostalom, treba bombardovati nuklearnim oružjem iz orbite jer je to jedini način da budemo sigurni. Eklektični i ambiciozni u svom zvuku, VTB su ipak neka vrsta dobro čuvane tajne ostrvske nove muzike, sa relativno malim brojem albuma i nastupa u nekih 18 godina rada. Ali večeras su, oh, razbili.
Najveća (i jedina) zamerka koju mogu da uputim njihovom nastupu je ta da je u dinamičkom smislu doživeo vrhunac vrlo rano, već oko desetog minuta ulećući u moćni krešendo distorzirane gitare i tvrdih bubnjeva, dajući tako alibi publici da tokom narednih pola sata značajno tiše muzike priča na sav glas, potpuno zaboravljajući pobožno-akademsku disciplinu koju je demonstrirala u Reksu. No, hajde, mladi su to ljudi a otkada je ukinut vojni rok kao obaveza, nemaju ni gde da se nauče disciplini.
Disciplina je, dakako i reč koju najpre možemo vezati za muziku VTB. Ovaj žanrovski potpuno neomeđeni bend svoje setove izvodi bez prekida, menjajući dinamičke opsege, instrumente, pristupe, i ambicije svakih nekoliko minuta dok ne uhvatite sebe da mislite kako drugi bendovi, koji se drže samo jednog od pravaca koji su tek deo portfolia VTB, naprosto nemaju dovoljno hrabrosti. VTB svoj nastup započinju svirajući u metalne čaše, nastavljaju ga tape loopovima koji do kraja ostaju prominentan deo programa, a u već pomenutom krešendu hvataju se gitare i bubnjeva ne bi li nam ponudili pedigrirani sludge/metal/core na tragu Terminal Cheescake ili Zeni Geva.
Ali nakon što se taj prljavi naboj ispuca, središnji deo nastupa je serija svedenih vinjeta sviranih trakama, klarinetom, sintisajzerom, citrom, metalnim udarljkama, procesija dobro realizovanih skoro-pa-pesama koje se neosetno prelivaju jedna u drugu, ispituju svoje omeđene, ali sjajno definisane svetove i beže u drugu stranu kada su istrošile vreme. Većina toga zvuči divno a Aaron i Daniel pored svog drskog multiinstrumentalizma još i solidno pevaju i uz sve to sebe procesiraju u stvarnom vremenu koristeći trake, tako da je njihov nastup istovremeno i čista ekspresija ali i jedna promišljena instanca komantarisanja i (blagog) satirisanja te ekspresije.
No, nema ovde akademske distance koju sam možda primetio kod prethodnika, VTB su žestoki i kad sviraju svoj džez (u jednom trenutku Aaron Moore svira dugačku cev koja zvuči kao truba, silazi u publiku i duva svoje nota ljudima u stomake, lica i potiljke) i kada obojica palicama sviraju sitne ritmove na metalnim predmetima, a finale nastupa je posebno potentno sa neočekivano emotivnim razvojem situacije u kojoj ponovo mrveći sludgecore razjarene gitare i nepraštajućih bubnjeva dobije razrešenje u setnoj klavirskoj melodiji.
Naravno, publika zove na bis i dobijamo još deset minuta sjajnih tape loopova i Mooreovog sviranja činela po podu Dragstora. Izvrstan bend koji ume da nađe granicu između profesionalne uzdržanosti i teatralnog spektakla i čiji muzički eklekticizam ostaje impresivan i posle toliko godina.
Konačno, finale večeri je rezervisano za projekat Lenhart Tapes i potpuno spuštanje u analogni pakao u kome otkrivamo da nam plesanje sa (sitnim) demonima sasvim prija.
Vladimira Lenharta možda znate kao pasioniranog muzičkog istraživača, ali i kao basistu benda Klopka za Pionira, no njegova velika pasija u poslednjih nekoliko godina su muzičke kasete i njihova kreativna aproprijacija.
Naravno, korišćenje magnetnih traka kao instrumenta staro je više od šezdeset godina a konkretan medijum audio kasete je bio jedan od prvih izbora skoro svakog avangardnog muzičara u nastajanju u poslednje tri decenije. Potencijal audio kasete da bude i medij arhiviranja i medij reprodukcije, ali i medij prijemčiv za fizičku manipulaciju je jasan, veliki i tokom više decenija mnogo puta dobro iskorišćen. No, mlađani Lenhart (kažem to jer mu starijeg brata Stevana poznajem još duže no njega) uspeva da u ovu priču donese nešto novo i autentično svoje. Ali, dok je album (možete ga čuti ovde) bio nešto bliži konvencionalnoj pop muzici sa avangardnom osnovom, živi nastupi, pogotovo ovaj večeras, bliži su primalnom haosu i bezumlju koji ja nekako intuitivno vezujem za podrusmko krilo elektroakustičke muzike koje se oslanja na jeftinu analognu tehnologiju da pogodi svoje mete.
A Vlada ih večeras pogađa tako sigurno da se jedno do tada pristojno festivalsko veče na prečac pretvara u razularenu folk diskoteku. Holi šit!
Iako još ima snobova koji će sigurno sa gnušanjem zaključiti kako puštanje kaseta sa tuđom muzikom (turskom, srpskom, indijskom, čuo se i Ground-Zero) naprosto nije isto što i sviranje koncerta, teško mi je da poverujem da posle prisustvovanja ovakvoj eksploziji zvuka, ubistvenog ritma i avetinjskih melodija nisu iz Dragstora otišli potpuno promenjeni. Vladimir je naprosto vrhunski muzikalan čovek, barem u ovom solo kontekstu i to se vidi po najmanje dve stvari: 1) izbor i priprema lupova koje vrti pomoću arsenala vokmena, diktafona i prenosnih kasetaša i 2) izuzetna intuicija za manipulisanje tim zvucima u stvarnom vremenu.
Još prostije: ovde se pripremljeni ritmovi perfektno uklapaju sa drugim pripremljenim zvukovima (sintisajzeri, duvači, glasovi) tako da Vladimirova muzika ima zamaman gruv, sav u polomljenim, iz korena iščupanim ritmovima preko kojih idu uglavnim izvrsno uklopljeni komadi druge muzike, moćne škripe, distorzirani glasovi, duvački instrumenti. Lenhart ima savršen tajming i osećaj za dinamiku i njegove pesme uživo postaju gorostasna čudovišta koja gaze teškim koracima preko publike dok on sa dve ruke, poput nekakvog suludog didžeja ukrštenog sa Hendriksom uključuje i isključuje kasetaše, vraća trake unazad, skrečuje ih, miksuje u stvarnom vremenu.
Sirovost ove muzike je istovremeno i važan deo njenog šarma: ovde se čuje kako se delovi različitih kompozicija teško, grubo uklapaju, dok Lenhart uživo kroji kolaže popularne muzike i narodnjaka, metalnih udaraljki i džez duvaljki. Poput didžeja iz nekakvog niskotehnološkog pakla, Lenhart se sav ugrađuje u svoju muziku tvoreći plesni gruv od potpuno neočekivanih elemenata distorzirane buke i neudobnih ritmova. Čak i kada se desi po koji bag – to ispada sjajno: analogni bagovi podrazumevaju razmotavanje kaseta i ručne opravke dok muzika i dalje gazi primitivnim korakom unapred.
A publiku ova atavistička energija hvata za gušu i tokom više od sat vremena ispred didžeja je u toku ples razularene omladine koja reaguje na svaku njegovu promenu, intenzivno ga slušajući i prateći odgovarajućim pokretima tela svaku nemoguću smernicu koju im da. Drugi deo nastupa je, doduše manje intenzivan, sveden na didžejisanje puštanjem po jedne azijske pesme u jednom tenutku, sve dok se ne strmeknemo u jarak najčistijih srpskih neofolk otpadaka. Ali tako i treba da bude. Mladi ispred mene igraju kao da smo na nekom splavu, potvrđujući da bez narodnjaka nema ni provoda a Lenhart izvanredno poentira svojim generalnim pristupom da se od tuđeg otpada pravi sopstveno zlato. Izvrsno. Ako ono što je izvodio tokom prvih pedeset minuta uspe da ponovi još koji put, moći ćemo da kažemo kako imamo jednog od najuzbudljivijih novih elektroakustičnih izvođača u Evropi.
