Jazz Nedeljom je zamišljen kao serija vinjeta koje će ići (možda ne?) svake Nedelje, nudeći preporuku u vidu jednog jazz albuma koji sam tog dana slušao. Ovo nema pretenziju da bude ni ultimativni prikaz neke klasične ploče niti otkrivanje nekog budućeg klasika, već zaista samo to, da se kažu reč-dve o albumu koji sam tog dana rado slušao. Ponekada će to biti stare, proverene klasične stvari, ponekada najnovije izdanje koje sam izvalio na Bandcampu, hoću reći, neće biti pravila. Kako i treba. Kako i mora.
Ponekad vam je samo potrebno da se uz album opustite. Naravno, većinu vremena ja preferiram energičnu, konfrontativnu muziku koja krši sve zamislive kalupe i izvodi se na ivici fizičkih mogućnosti muzičara, ali ponekad naiđe i teška radna nedelja pa najveći deo vremena jedino želite da slušate tišinu. A onda kad je rad gotov – mada on nikada zaista nije gotov kad ste lenji kao ja – pustite ploču koja je lagana, pitka, nenasilna, prosto umiljata. Skoro da ne verujem da to ja kucam ove redove, ali album The United East Jazz Quintet koga izvodi istoimeni kvintet je zaista dobar album, bez obzira što je tako nežan i svilenkast.
Do The United East Jazz Quinteta, koji su snimili samo taj jedan album, a izašao je 2014. godine (na Badmacampu od 2018.), došao sam istražujući opus gitariste po imenu Yuto Kanazawa, momka rođenog 1986. godine u Tokiju, odraslog u Fukušimi ali danas baziranog u Njujorku. Kanazawa gitaru svira od četrnaeste godine, naravno, u prvo vreme u rok bendovima, ali sam ja za njega saznao gledajući i slušajući kako svira brazilsku akustičnu sedmožičanu gitaru i taj zvuk mi je bio vrlo prijatan. Momak je prvo studirao na konzervatorijumu Koyo u Kobeu, ali je po preseljenju u SAD, 2007. godine, upisao i završio Berkli. The United East Jazz Quintet je njegova kolaboracija sa još dva japanska i dva korejska muzičara, a sva su petorica situirani na istočnoj obali SAD, u Njujorku ili Bostonu i zapravo prilično simpatičan format u kome se pokazuje kako ljudi sa „dalekog istoka“, obučavani u američkim institucijama mogu da sviraju džez.
Razume se, od istočnjaka bi neupućeni svakako očekivali učttiv, umiven džez, baš onakav kakav svira The United East Jazz Quintet. Budale! Ako nas je samo postojanje Abea Kaorua ičemu naučilo to je da japanski džez može da bude nešto najglasnije, najabrazivnije na svetu, no sa The United East Jazz Quintet svakako imamo posla sa ljudima koji su išli na Berkli i druge visoke džez škole pa onda i album zvuči upravo kao da ga sviraju – diplomci Berklija.
No, da bude jasno, u drugim kontekstima bih verovatno „umivenost“ i „učtviost“ koristio kao pežorative ili makar signalizaciju da ovo nije muzika za Mehmeta ovdašnjeg, ama mi se album The United East Jazz Quintet zaista dopao.
U prvom redu, ovo je sve originalna muzika i mada je jasno da je džez kao koncept velikim delom baziran na kreativnoj interpretaciji postojećih predložaka i improvizaciji na klasične, bezvremene itd. itd. itd. teme, veoma je lepo čuti album na kome kvintet, zapravo pojačan perkusionistom u nekim pesmama, za pun sekstet, izvodi originalne teme. Kako se Kanazawa nije pretrgao od davanja informacija o tome koje pisao pesme, pretpostaviću da su najvećim delom u pitanju njegove teme ali se svakako kreativni doprinos saboraca ne može ignorisati. Iako je ovo jedini album koji je bend do sada snimio, svemu je prethodila turneja po Japanu i Koreji pa se čuje ne samo usviranost već i razrađenost tema i aranžmana.
The United East Jazz Quintet pre svega ima vrlo lep zvuk. Nema podataka o tome ko je ovo i gde snimao, ali zvuk je izuzetno prijatan, doprinoseći dodatno tom utisku učtivosti i umivenosti, sa nežnim kontrabasom, bubnjem koji zvuči izuzetno nenametljivo dok bubnjar Hironori Suzuki najviše svira činele kojima drži ritam koristeći kože samo za akcente, a perkusionist Takafumi Nikaido takođe vrlo diskretno dodaje ritmičke ukrase. Sam Kanazawa svira nasuprot saksofoniste po imenu Myungsup Shin i pijaniste po imenu KyuMin Shim i takođe je vrlo diskretan, baveći se pre svega uspostavljanjem osnovnih harmonija i razvijanjem tema, dok dvojica korejskih muzičara kao da nose najveći deo improvizacija.
Muzika je napisana minuciozno sa pažljivim dinamičkim talasanjem, tako da i pored sve te nežne, umivene svirke, imamo momente glasnije, energičnije izvedbe, a koji su jednako nežni kao i oni tiši. Poslušajte, recimo Desert Front koja je pravi primer kako ovaj kvintet pažljivo kreira „negativan prostor“ iz koga izranjaju pažljive pijanističke solaže, a kako saksofon i gitara, praćeni bubnjem i basom umeju da odjednom stvore snažno, glasno razrešenje.
To mi zapravo najviše i prija kod The United East Jazz Quintet: ovo nije lounge jazz, niti smooth jazz već naprosto džez koji traži svoj izraz nešto dalje od ekstremnih volumena zvuka, ali i klasičnih bluz osnova, pronalazeći stalno načine da svoje lepe teme oživi lepršavom svirkom – ali bez presviravanja i hvatanja na buku – i da kroz razrađene solaže kreira maštovite ekstrapolacije tema. Konkretno, recimo, baš u Desert Front KyuMin Shim pokazuje da je izuzetan pijanist sa nežnom, lakom rukom, često zadovoljan da samo pipka denflovane dirke i kreira zvuk nalik padu kapi kiše. Shim je možda meni i najviše impresivno prisustvo na ovom albumu, pijanist koji se trudi da odsvira samo one note koje su zaista neophodne, neko ko zvuči kao da razmišlja dok solira, isprobavajući pregršt nota ovde, pregršt tamo, shvatajući kako pauze između njih popunjava sama naša imaginacija. Izuzetan lik i nekako mi žao da vidim da je na bandcampu do sada izbacio samo jednu svoju kompoziciju solo.
Balada Little J je najbliže toj nekoj smooth jazz ideji što će The United East Jazz Quintet otići, sa kontrabasistom Hoom Kimom koji u velikoj meri dominira atmosferom i temom, a saksofon i gitara, svako na svom kanalu sviraju nežne varijacije, sa Kanazawom koji je sve mekši i mekši, završavajući pesmu pospanim flažoletima. Posle ovoga, bubnjarski solo u Desert Front koja, kako rekosmo, počinje prilično nenametljivo, zvuči skoro razorno iako Suzuki zapravo ne svira previše nota, trudeći se da sve vreme i dalje ostane u ritmu, i da ne naruši gruv. Način na koji ga klavir, gitara i bas prate svedoči da je ekipa ovo mnogo puta probala i pesma ima ugodan preliv spontanosti preko nečega što je očigledno pažljivo napisana i vežbana izvedba.
Saksofon i gitara imaju vrlo lepu temu da sa njom rade u Sanctum koja je romantična ali i impresionistički užurbana. Ovde se odlično čuje doprinos perkusioniste Nikaidoa iako je, kao i do tada, on sasvim nenametljiv u zvučnoj slici, dajući temi samo idealno odmerene vinjete. Kanazawa ovde ima lep solo i cela pesma ima simpatičan, pospan ali vedar latin prizvuk koga ne narušava ni solo na saksofonu gde Shin ležerno šeta kroz skale i na momente duva malo jače da bi postigao samo malo distorzije i popeo se u visoka tenor-krešenda.
Konačno, skoro devetominutna In the Begining kao da je mesto da svi pokažu šta znaju, sa saksofonom koji pesmu otvara dok se ostatak orkestra sprema za ulazak u glavnu temu serijom tuševa, samo da bi Kanazawa nežno prebacio stvari na sasvim drugi kolosek, puštajući saksofon i klavir da vode priču, a popunjavajući suptilnim razlaganjem iz pozadine. In the Beginning ima najsloženiju strukturu i u njoj se najviše solira – Suzuki ponovo gazi po gasu pri kraju pesme – i ovo je odličan kraj jednog ljupkog, nežnog ali ne mrtvačkog niti nemaštovitog albuma. Kanazawa se u poslednje vreme bravi uglavnom manjim postavama, svirajući solo ili u duetu, ali nadam se da će nekakava inkarnacija The United East Jazz Quintet ipak snimiti još nešto u budućnosti jer ovaj album ne samo da zadovoljava već i mnogo obećava.
https://yutokanazawa.bandcamp.com/album/the-united-east-jazz-quintet