Jazz Nedeljom je zamišljen kao serija vinjeta koje će ići (možda ne?) svake Nedelje, nudeći preporuku u vidu jednog jazz albuma koji sam tog dana slušao. Ovo nema pretenziju da bude ni ultimativni prikaz neke klasične ploče niti otkrivanje nekog budućeg klasika, već zaista samo to, da se kažu reč-dve o albumu koji sam tog dana rado slušao. Ponekada će to biti stare, proverene klasične stvari, ponekada najnovije izdanje koje sam izvalio na Bandcampu, hoću reći, neće biti pravila. Kako i treba. Kako i mora.
Nisam očekivao da u 2021. godini natrčim na novi album Cecila Taylora, ne najmanje zato što je veliki pijanista i free jazz prvoborac umro 2018. godine sa zrelih 89, lišavajući nas svog jedinstvenog prisustva i pogleda na muziku, poeziju, svet. Cecil Taylor Quintet: Lifting The Bandstand svakako nije nov materijal, u pitanju je snimak nastupa iz 1998. godine na finskom festivalu Tampere Jazz Happening, ali jeste do ove godine neobjavljen i svedočanstvo o tome kako je i na pragu vrlo ozbiljnih godina – Taylor je u vreme ovog koncerta već uveliko bio nagazio sedamdesetu – veliki inovator i nepoćudni improvizator imao energiju kakvu nema čitav bataljon muzičara trostruko mlađih od njega. Bonus je svakako što za ovu priliku Taylorov kvintet čine neki prekaljeni američki i evropski improvizatori, svi nešto mlađi od njega i, ne sumnjajmo u ovo nimalo, svi pod uticajem Taylorovog revolucionarnog rada iz šezdesetih (i kasnijih decenija). Utoliko, Lifting The Bandstand je perfektan ogledni primer spajanja dve generacije slobodne muzike i magije koja nastaje kada free jazz sreće neidiomatsku improvizaciju.
Taylor je deo originalnog free jazz pokreta, Njujorčanin koji je u vreme kada su simbol novog talasa divlje džez muzike bili mahom saksofonisti (Coltrane, Coleman, Rivers, Shepp, Ayler, Dolphy, Sanders, Allen…), radio strašne stvari na klaviru i nametnuo se kao lider koji od svojih muzilara očekuje apsolutni maksimum već i time što, ako ne budu svirali iz sve snage sve vreme, naprosto neće biti šanse da ih iko čuje pored razularenog čoveka koji po dirkama udara kao da mu sutra više neće biti potrebne. U početku je sarađivao sa Steveom Lacyjem i rani snimci se još mogu uklopiti u hardbop/ postbop formate ali je prema kraju pedesetih godina prošlog veka, a naročito tokom revolucionarnih šezdesetih postalo jasno da Cecil Taylor može da svira samo muziku Cecila Taylora. Ovo je umelo da bude problem u pogledu nalaženja posla jer je Taylorova muzika podrazumevala ekstremno dugačke kompozicije, smelu, skoro potpuno slobodnu improvizaciju, skoro potpuni beg od harmonije, energiju koja je delovala praktično abrazivno. Free jazz je tada bujao, ali Coltrane nikada nije sasvim pobegao od harmonije, Ayler je imao zanosnu gospel-dimenziju u svojim urnebesnim himnama veri, a Sun Ra je imao žonglere i gutače vatre, no kod Taylora često ni dobronamerni nisu znali za šta da se uhvate, gubeći se u cunamiju nota koje je ovaj ispaljivao sa svojih dirki, goreći u neverovatnom tempu i volumenu njegovih performansa.
Ipak, Taylor će postati i ostati veliko ime, možda baš upravo zahvaljujući tome da nikada nije pravio kompromis sa svojom vizijom i samo je sačekao da svet uhvati priključak sa njom. Izraženo artistički orijentisan, između ostalog inspirisan svojom majkom koja je bila plesačica i čije je plesne korake, govorio je, pokušavao da oponaša na klaviru, Taylor se ni malo nije plašio da ode od jazza dalje nego skoro bilo ko od svojih vršnjaka, ubacujući kasnije i elemente poezije u svoje performanse, a bio je i suosnivač Jazz Composer’s Guild, organizacije namenjene upravo podršci avangardnim jazz kompozitorima i iz koje će izrasti Jazz Composer’s Orchestra, veliki bend sa ekspicitnim konceptom da jazz tretira kao američku klasičnu muziku.
Koreni ovog kvinteta su još u 1988. godini kada je Taylor proveo mesec dana u Berlinu svirajući sa vodećim facama evropske slobodne improvizacije. Saksofonist Harri Sjöström je dve godine kasnije predložio Tayloru da svira sa njim i još nekolicinom improv muzičara u manjem setingu, a bez direktive da to što rade treba da bude „džez“ već, prosto, improvizacija i Taylor je pristao, verovatno pronalazeći dosta bliskosti između onog što je sam već decenijama radio i neidiomatskog improvizovanja evropskih kolega. Posle nekoliko sesija sa različitim postavama slodifikovala se ona koju čujemo na ovom albumu i kvintet će u njoj nastupati od tada pa nadalje. Taylor je, kaže Sjöström, u nekom momentu oduševljeno izjavio kako je ovo najbolji bend koji je ikada imao, a zatim je zaćutao pa se popravio: „Ne. Ovo je NAŠ bend.“
Sjöström je, kao najmlađi član ove postave (rođen 1953. godine) možda i jedna simbolička spona sa Taylorovim profesionalnim počecima jer je finski sopranosta učio između ostalog baš kod Stevea Lacyja. Drugi na ovom albumu su i poznatiji od njega. Violončelo, vrlo prominentno u ovom performansu, svira proslavljeni američki avangardista Tristan Honsinger, a bubnjar je Nemac Paul Lovens koga smo onomad (jedva) intervjuisali povodom nastupa na Ring Ringu. Ekipu zaokružuje kontrabasista Teppo Hauta-aho, bivši član Helsinške filharmonije i saradnik likova poput Iva Perelmana ili Johna Wolfa Brennana. Radi se, dakle, o veoma uglednoj reprezentaciji a takvi su junaci i potrebni da bi ikako moglo da se parira Taylorovoj pirotehnici.
Taylorova beskompromisnost je na ovom albumu u sasvim prvom planu. Iako nominalno ovde imamo dve kompozicije, radi se zapravo o jednom neprekinutom performansu dužem od sat vremena, koji nakon pauze od par minuta (uredno ostavljene u snimku) na kojoj publika traži bis dobija i dajdžest/ epilog u vidu još nekoliko kratkih minuta eksplozivne svirke. Ovde nema tema, nema stavova, nema harmonija ni melodija, ovo je „čista“ improvizacija, ali, kako je Taylor gravitaciono polje oko koga se sve vrti, nema ni momenata „traženja“, sviranja po navici i drugih uobičajenih imprvizatorskih trikova. Taylor sve vreme svira kao da je u plamenu pa tako i ostali muzičari sve vreme razbijaju svoje instrumente, dobacujući jedni drugima ideje i izazove u letu, hvatajući ih, okrećući naopačke i vraćajući ih natrag u uzavreli kotao.
Čuli su se tokom dugih decenija Taylorove karijere mnogo puta komentari da je ovo što on radi zapravo jedna velika šala, da je nemoguće da čovek ozbiljno sedi sat vremena za klavirom svako veče i da pritom iz klavira nikada ne izađe ni jedna jedina prepoznatljiva tema ili harmonija, da je u pitanju samo dosledan komični performans kojim lukavi muzičar uzima pare od publike što misli da čuje vrhunce avangarde. Ovo je naravno budalaština već utoliko što je Taylor bio više nego sposoban da zaradi prave pare svirajući konvencionalniju muziku samo da je želeo, ali se ta budalaština još boje shvati kada slušate ploču kao što je Lifting The Bandstand na kojoj odsustvo tema, harmonija, prepoznatljivih akorda ili ritmova služi upravo da podvuče koliko muzičari ovde rade na tome da kreiraju jedan kolektivni, usmereni zvuk koji ima „smisla“ iako beži od svih muzičkih konvencija uključujući konvencije free jazz ili free improv muzike.
Drugo je naravno da postoji i percepcija kako je Taylorova muzika sva sadržana u agresivnosti i da je njen primarni – a možda i jedini – kvalitet to koliko je brza i bučna. Neću lagati – Taylorov perkusionistički pristup klaviru i brzina sa kojom je svirao su bili ono što me je pre toliko decenija njemu privuklo i u čemu i danas uživam, ali Lifting The Bandstand je odličan pokazni primer za to da ovde ne pričamo o pukom pravljenju buke i oslanjanju na volumen. Ovo je improvizacija veoma naglašenog slušanja između muzičara, veoma interaktivna unutar benda, i kao takva ona je energična i kinetična čak i kada zapravo nije bučna. I Lovens i Taylor su muzičari u stanju da sviraju neverovatnom brzinom ali sa potpunom svešću o tome gde svaka nota treba da padne, zbog čega joj je baš tu mesto i zašto ne treba iskoristiti tri note tamo gde je neophodna samo jedna.Kako i ostali sviraju vrlo sa sličnom filozofijom, ovo je muzika u kojoj ima mnogo nota ali u kojoj su praznine između njih podjednako esencijalne. Taylor uostalom ovde veoma naglašeno prigušuje zvuk dirki baš da ne bi pravio buku koja bi zamrljala note koje proizvodi, Sjöström na svom sopranu svira vijugavo i pištavo, ali niti pokušava, niti bi mogao njima da prekrije „pratnju“, a dvojica muzičara na žičanim instrumentima zvuče kao da su priključeni na struju, ali ovde nema „dronova“ i drugih elektroakustičkih smicalica, pa i Hauta-aho i Honsinger imaju da se bore za svaki ton koji ubacuju u mešalicu.
Rezultat je, kao i na mnogo drugih Taylorovih albuma koje smo voleli, muzika koja je potpuno „tuđinska“ ali i sasvim neposredno zabavna pa i uzvišena u svojoj beskompromisnoj istraživačkoj zanesenosti. Kvintet nastup počinje nekom vrstom performansa koji je negde između dadaističkog teatra i magijskog rituala i ovo je sasvim dobrih šest minuta konfuzije i straha za neiniciranog slušaoca tokom kojih će mu pretpostavke i ideje o tome kakav jazz će zapravo sada slušati biti uspešno poništene. Kada kvintet krene sa „pravom“ svirkom, ma koliko tuđinska i avangardna ona zapravo tehnički bila, njen „smisao“ za slušaoca postaje potpuno neupitan a komunikacija i urnebesna, anarhična ali u svakom tenutku vojnički disciplinovana saradnja među muzičarima ovoj muzici daje sva značenja koja ste od nje ikada želeli da ima. Obavezna lektira:
https://harrisjostrom.bandcamp.com/album/lifting-the-bandstand-cecil-taylor-quintet-5