Kako sam pre nekog vremena i pomenuo, pročitao sam knjigu Pure Invention: How Japan’s Pop Culture Conquered the World, fascinantan pregled multimedijalnog prisustva Japana u globalnoj kulturi dvadesetog i dvadesetprvog veka a gde se reč „medijum“ odnosi ne samo na komunikacione platforme, već, mnogo šire od toga, na različite privredne grane na ovaj i onaj način vezane za kulturu. Možda zvuči malo suvo, ali Matt Alt, autor ovog kapitalnog dela je čovek iz „naše“ branše, nepatvoreni gik sa korenima u mangi, animeu i japanskim video-igrama, a koji od početka stoleća živi u Tokiju, oženjen je Japankom i zarađuje za život baveći se lokalizacijom ondašnjih video igara, anime radova itd. za Englesko govorno područje. Alt je dugogodišnji potrošač japanske popularne kulture ali i promišljeni publicista – da ne pominjem da povremeno piše za Wired, Asahi Shimbun, Slate… – koji je posle nekoliko uspešnih knjiga što su se bavile elementima japanske popularne kulture (i folklora) kao što su nindže i jokai, te brda eseja što su se opet bavili različitim aspektima japanske kulture i njenog uticaja na zapadnu kulturu (možete nekima od njih pristupiti koristeći ovu stranicu Altovog ličnog sajta), odlučio da je vreme za jedan metodičan, sintetički rad koji će na jednom mestu sakupiti najveći broj argumenata za tezu da je Japan praktično izmislio moderni svet, a u kome mi ostali živimo, te da smo najveći deo perioda od Drugog svetskog rata pa do danas proveli trudeći se – možda i sasvim nesvesno – da uhvatimo priključak sa liderom.
Ova teza može na prvi pogled delovati malčice navijački, Alt je bez sumnje hardcore weeb u onom najpozitivnijem smislu te reči, sa ranim interesovanjem za učenje Japanskog jezika još krajem osamdesetih i neprospavanim noćima što ih je provodio uz rečnik i originalne japanske mange Osamua Tezuke, ali Pure Invention nipošto nije primer neodgovornog puštanja mašti na volju i upisivanja značenja tamo gde ga nema već jedna zaista sistematična eksploracija načina na koji se japanska privreda oporavljala posle rata, favorizujući u iznenađujuće velikom obimu industriju zabave i na koji se način ovo dalje pretakalo prema zapadu, ulazeći u severnoameričku kulturu do mere da se ona – neočekivano i jedno vreme neprimetno – razvijala pod snažnim uticajem japanske. Alt je, naravno, sasvim svestan i konspiratoloških tumačenja ove kulturne razmene a koja su tokom osamdesetih i ranih devedesetih godina prošlog veka dostigla vrhunac paranoje da, jelte, Japan ne samo kvari omladinu i ispira joj mozgove nego i da japanske kompanije bukvalno kupuju Ameriku pred očima naivnih i nedužnih Amerikanaca, pa je posebno interesantna teza u knjizi to da je intenzitet japanske kulturne emanacije prema zapadu svoj vrhunac zapravo dostigao tek u drugoj polovini devedesetih, kada je japanski streloviti ekonomski rast već bio pola decenije daleka uspomena, surova recesija začela svoju dugogodišnju vladavinu, a japanska kultura naprosto postala jedino dostupno izvozno dobro državi čiji su tradicionalni industrijski i privredni snagatori najviše i nastradali nakon što je pukao mehur ekonomskog rasta na kraju osamdesetih.
Jednako važna je i druga teza koja kaže da fascinacija zapada Japanom i njegovom kulturom nije trend vezan samo za devedesete godine prošlog veka, pa ni za dvadeseti vek uopšte, i Alt daje dosta jakih argumenata koji pokazuju oduševljenost i fascinaciju na strani zapadnjaka Japanom još u devetnaestom veku a nakon otvaranja ove zemlje prema ostatku sveta u skladu sa novim političkim i kulturnim vetrovima koji su u Japanu duvali od početka Meiđi obnove. Japan je tokom ovog perioda prolazio ubrzanu industrijalizaciju i vesternizaciju ali su istovremeno i zapadnjaci imali prilike da se dive dostignućima japanske umetnosti, kulture, manufakture… od francuskih impresionističkih slikara, preko britanskih pozorišnih producenata pa sve do Oskara Vajlda čija je izjava da je Japan „čista invencija“ poslužila i kao naslov ove knjige, Alt daje ubedljivu sliku Japana prepoznatog na ime svoje kreativnosti ali i poslovne preduzimljivosti daleko pre svetskih ratova iz Dvadesetog veka.
Naravno, uspon jakog japanskog nacionalizma i imperijalističkih ambicija, osvajačko ratovanje u Aziji pa onda i Drugi svetski rat i sukob sa SAD, praćen brutalnim bombardovanje japanskih gradova i krunisan prvim ratnim korišćenjem nuklearnog oružja u istoriji pa višegodišnjom okupacijom Japana od strane američke vojske – ovo su temelji na kojima počinje priča o posleratnoj japanskoj re-invenciji i preuzimanju uloge globalnog trendsetera u (popularnoj) kulturi. Alt je ovde raspamećujuće detaljan i ovo nije samo knjiga koja Harukija Murakamija i Hello Kitty posmatra u istoj ravni, i u kojoj su Sonyjev Walkman i Nintendo Entertainment System prepoznati kao revolucionarne „sprave za isporučivanje fantazija“, u kojoj su Pokemon, Tamagoči, emođiji i Studio Ghibli delovi globalne kulturne baštine, već i knjiga koja detaljno analizira japanski put od nacije koja će posle rata internacionalno biti prvo percipirana kao proizvođač najjeftinijih, nekvalitetnih črčkarija što se kupuju po kioscima a zatim – i veoma brzo – kao nacija koja dominira na tržištu igračaka, elektronike, ali i „mekših“, manje opipljivih industrija uključujući stripove i animaciju.
Utoliko, fascinantno je čitati o putanji koju je japanska industrija igračaka prešla nakon ratnog pustošenja – tokom kog je uostalom, svaka fabrika pretvorena u fabriku oružja ili vojne opreme – preko bukvalno sakupljanja praznih konzervi i drugog metalnog otpada iz američkih vojnih baza da se dođe do dragocenih sirovina, do dominantne sile koja je, prodajući Amerikancima umanjene verzije upravo američkih automobila (prvo Džipa, zatim Kadilaka) postala najjača na svetu. Obraćanje pažnje na najsitnije detalje i neverovatno niski troškovi radne snage učinili su japanske „autiće“ – kasnije i druge igračke – najpopularnijim na svetu još pre 1960. godine.
A ovo je samo delić priče. Alt pažljivo meandrira između oslikavanja šire društvene i političke slike i njihovih veza sa kulturom i popularnom kulturom, pokazujući esencijalne spone između brze urbanizacije Japana, posebnih životnih uslova u kojima će se naći novi gradski živalj – radnici i studenti – i narastajuće popularnosti novih strip-žanrova. Manga, koja je u pedesetim godinama procvetala, velikim delom na ime rada Osamua Tezuke koji će kratke humorističke forme transformisati u dugačke avanturističke narative, će prema njihovom kraju doživeti svojevrsnu revoluciju sa usponom gekiga autora koji će svoje radove nameniti odraslima, odbacujući Tezukin fokus na slatke priče namenjene deci i kreirajući radove na razmeđi visoke umetnosti i eksploatacije. Naravno, Tezuka, kao „kum mange“ dobija veliki prostor u ovoj knjizi ali je jednako važan i njegov prelazak u anime industriju pa i praktično katastrofalna odluka da prihvati za svoj studio autodestruktivnu ponudu rada ispod cene – a što je sam Tezuka subvencionisao iz svog džepa – ne bi li se postigla konkurentna vrednost u nadmetanju sa drugima u filmskoj i televizijskoj industriji, a koja i danas, više od pola veka kasnije diktira cenu rada u japanskoj industriji animacije što mlade animatore doslovno stavlja ispod granice siromaštva ako žele da žive u Tokiju.
Ratovi televizijskih produkcija se ovde prepliću sa ratovima studenata koji naoružani marksističkom literaturom u jednoj i gekiga mangama u drugoj ruci kraj šezdesetih provode okupirajući fakultete i tukući se s policijom, a Alt dalje piše o fenomenu Hello Kitty kao prvoj, praktično inauguralnoj instanci u kojoj su žene dobile mogućnost da preuzmu kreativnu kontrolu ali i menadžerske pozicije u japanskom biznisu, preplavljujući svet „kawaii“ dizajnom tašni, novčanika, pidžama, rokovnika…
Naravno, posebna pozicija u knjizi odnosi se na način na koji je Sony revolucionisao slušanje muzike kreiranjem Walkmana, pokazujući vrlo plastično kako tehnička inventivnost sama po sebi nije dovoljna i da je njen dolazak u paru sa kopernikanskim obrtom u razmišljanju ono što je garantovalo individualizovanje iskustva slušanja muzike i kreiranje svojevrsnih muzičkih identiteta za svakog pojedinca bez obzira da li bi pripadao „tradicionalnoj“ populaciji slušalaca muzike. Još je fascinantnije poglavlje koje se bavi usponom karaoke mašina i njihovim pokoravanjem prvo Japana a onda i SAD, ali i demonstracijom kako je karaoke industrija radikalno izmenila prirodu pop muzike. Vrhunac ovog dela knjige je segment koji se bavi nastankom emotikona i emođija među japanskim srednjoškolkama koje su bile rane korisnice pejdžera a zatim SMS servisa na prvim šire dostupnim mobilnim telefonima, čije je spontano izmišljanje nove sintakse sastavljene delom od stilizovanih slika potpuno izmenilo industriju komunikacija do mere da je Appleov iPhone – lansiran u Japanu bez podrške za emođije – nekoliko godina tavorio na policama prodavnica potvrđujući da su japanske tinejdžerke sila koja diktira globalni smer razvoja industrije mobilne telefonije.
Deo knjige koji se bavi Nintendom i video igrama je, naravno, vrlo detaljan ali i podseća da je veliki deo američke populacije do japanske kulture zapravo došao prevashodno preko video igara u osamdesetim i devedesetim godinama prošlog veka i da su anime i manga eksplozije iz druge polovine devedesetih bile moguće jer je Nintendo (praćen Segom, kasnije i Sonyjem) uradio artiljerijsku pripremu. Otud je simbolički – ali i sociološki – možda i sasvim prirodno da će prvi veliki fenomen u kome je uspon savremene, „alternativne“ desnice u SAD postao očigledan biti vezan baš za videoigre.
Matt Alt vrlo spretno uvezuje sve svoje teze u pažljivo sažetu istoriju Gamergatea, 4Chana, anonymousa i njihovog istorijata onlajn i oflajn aktivizma, krećući od 2Chan korena u Japanu, pokazujući kako su fetišizacija japanske popularne kulture (uključujući anime pornografiju) i fetišizacija „zapadnjačkog“ nacionalizma na kraju porodili moderni (i pomodni?) fašizam koji se skriva iza alt-right brenda. Ironija u kojoj je manga u šezdesetim godinama prošlog veka u Japanu bila simbol progresivističke, levičarske aktivističke agende, da bi smo kroz 4Chan, Stevea Bannona i Mila Yiannopoulosa došli do Trampa u Beloj Kući i aktuelne epohe kulturnih ratova je jasna, ali koraci su logični i podrazumevaju i sociološke preduslove koliko i zlu nameru ovejanih manipulatora. Matt Alt u ovom segmentu piše vrlo analitički ali i bez aktivističke agende, pošteno secirajući korene ovih fenomena, atribuirajući krivicu gde je potrebno, ali bez prenaglašenog moralisanja, a što je vrlo osvežavajuć pristup.
Uopšte, Altov tekst je u čitavoj knjizi naglašeno svež, pun entuzijazma i ljubavi prema materijalu, sa zabavnim, britkim tonom i sposobnošću da se velika količina informacija sažme u narativu koji je uzbudljiv i duhovit. Povremeni, strateški odabrani citati, kao onaj u kome sam Hayao Miyazaki – moderni bog animea i jedini japanski režiser koji je ikada dobio oskara za animirani film – kaže da je „ogromna većina japanske animacije napravljena od strane ljudi koji ne mogu da podnesu da gledaju druge ljude“ su dragoceni jer, kako je to uostalom u Japanu običaj, uspevaju da sumiraju veliki deo kulture u jasne, probavljive iskaze. Ova knjiga, nastala ne samo kroz rad sa materijalom već i putem mnoštva intervjua koje je autor uradio sa ključnim imenima mnogih medijuma o kojima govori, a zatim i pažljivo anotirana je, slutim, delo koje će dalje biti citirano i poslužiti kao odskočna daska mnogim mladim konzumentima popularne kulture zainteresovanim da shvate Japan, njegovu pop/ kulturu i način na koji se ona prožima sa kulturom zapada.
Nama koji imamo Japanizam stvari možda i ne treba toliko objašnjavati – Dragon Ball Z i Pokemon, Sony Walkman i Playstation, ali i Akira Kurosawa i Haruki Murakami su u Srbiji deo opšte kulture već dugi niz godina – ali Pure Invention je jednostavno toliko metodična, toliko dobro istražena i sažeta knjiga da nije preterano reći da se radi o kapitalnom publicističkom poduhvatu koji do kraja zbilja dokazuje svoje teze i, bez sentimentalizma, jasno pokazuje kako je Japan izmenio svet i kako je svet, konačno, pristigao Japan. Knjigu izdaje Penguin Random House i ona izlazi 22. Juna, pa je sebi možete unapred naručiti direktno sa sajta izdavača. Prijatno.