Jazz Nedeljom je zamišljen kao serija vinjeta koje će ići (možda ne?) svake Nedelje, nudeći preporuku u vidu jednog jazz albuma koji sam tog dana slušao. Ovo nema pretenziju da bude ni ultimativni prikaz neke klasične ploče niti otkrivanje nekog budućeg klasika, već zaista samo to, da se kažu reč-dve o albumu koji sam tog dana rado slušao. Ponekada će to biti stare, proverene klasične stvari, ponekada najnovije izdanje koje sam izvalio na Bandcampu, hoću reći, neće biti pravila. Kako i treba. Kako i mora.
Ove Nedelje slušamo album kome je džez samo jedna od komponenti u impresivno eklektičnoj fantaziji žanrova i različitih etničkih izraza. Jasno je da bi trebalo da smo u 2021. godini već pomalo blazirani i da zdravo za gotovo uzimamo ovako „globtroterske“ ploče – nije li danas i najnemaštovitiji didžej u stanju da spoji stvari razdvojene decenijama i polovinom planete, lakim pokretom ruke, kao da je to najprirodnija stvar na svetu – ali teško je ne biti impresioniran autentičnošću izraza koju je kompozitor Jun Miyake postigao na albumu Lost Memory Theatre Act-3 u svakoj od devetnaest kratkih kompozicija i u svakom od izraza koji se oslanjaju na različite muzičke tradicije i senzibilitete.
Miyake je, naravno, veoma poznat kompozitor i izvođač. Rođen u Kjotu krajem pedesetih godina, kao prvi instrument je svirao trubu, pod patronatom legendarnog tokijskog džez trubača Hinoa Terumase, ali iako mu džez i danas čini osnovu, Miyake je vrlo brzo krenuo da širi vidike. Sa osamnaest godina je otišao u SAD da studira na Berkliju i tamo diplomirao 1981. godine, a u njegov današnji interpretatorski arsenal pored trube i flugelhorne spadaju i melodika, klavir, Fender Rhodes sintisajzer… Po povratku u Tokio Miyake je započeo veoma plodnu karijeru muzičara i kompozitora bazirajući svoj prepoznatljivi stil pre svega na u prethodnom pasusu pomenutim spojevima vrlo različitih muzičkih uticaja sa vrlo različitih strana sveta. Danas Miyake živi u Parizu a iza sebe ima ne samo više od trideset albuma od kojih je preko polovine muzika pisana za filmove, već i nisku interesantnih živih nastupa na različitim stranama sveta.
Miyakejev rad za film je svakako ono po čemu ga internacionalna publika i najbolje zna, sa nominacijom za Oskara za muziku koju je napisao za Wendersov dokumentarac „pina“, kao i saradnjama sa režiserima poput Kensakua Watanabea, Mike Ninagawe, Régisa Roinsarda. Miyake je dosta radio i za pozorište i ono što je bez sumnje kada je njegova muzika u pitanju je da se ona najbolje oseća kada je deo deljenog prostora u kome postoje i prizori, predmeti, ljudi, reči, radnja, akcija…
Otud i nije neko čudo da Miyake, čak i kada ne radi za film ili teatar, zamišlja da radi muziku za film ili teatar. Lost Memory Theatre je tako serija albuma – do sada su snimljena tri od kojih je ovaj poslednji koga danas slušamo izašao 2017. godine a nedavno se pojavio na Bandcampu – koji sadrže muziku za imaginarnu pozorišnu predstave o izgubljenim sećanjima, i pisani su disciplinovano, planski i impresivno eklektično da pobude široki spektar emocija i drugih reakcija u slušaocu.
Lost Memory Theatre Act-3 kao treći (da li i završni?) čin ove predstave ne samo da pleni jednom odmerenom ali opipljivom dramatikom već je za potrebe izvođenja njegovih ekonomičnih, kompaktnih kompozicija, Miyake okupio izuzetno impresivnu reprezentaciju izvođača sa razni strana sveta. Tako će odmah posle briljantnog pijanističkog prologa punog atmosfere i „glumljenih“, dodatnih dijegetičkih zvukova, već druga kompozicija, Undulation biti aranžman za bugarski ženski hor koji u manje od dva minuta uspeva da postavi, razvije i do logičnog zaključka dovede upečatljivu temu. Miyakeov osećaj za autentičnost stila kojeg se hvata u pojedinačnim kompozicijama jednako je impresivan kao i ekonomičnost sa kojom se upušta u njihovo pisanje. Godine rada namenske muzike su njegov ispis formatirale tako da u njemu nema viškova, ničeg sem krtine pa je i praktično svaka od narednih kompozicija remek-delo „domaćinskog“ aranžiranja u kome komadi od po dva ili dva i po minuta ne zvuče kao minijature ili puke skice, već punokrvne pesme sa odlično razvijenim temama i mnogo atmosfere.
Iako se Miyakeov eklekticizam ističe kad god ljudi pišu o njemu – to je njegova differentia specifica kad se radi o marketingu, reklo bi se – priznajem da me sama po sebi stilska raznolikost albuma ne bi impresionirala. Sa jedne strane, svaki slušalac Johna Zorna – u koje nesumnjivo spadam – navikao je na život u postmodernom stanju u kome su sve kulture i muzike na podjednakom dohvatu ruke i na sve ih je otvorena sezona kreativnog lova. Sa druge strane, svaki slušalac muzičara inspirisanih Johnom Zornom (a i u njih, jelte, spadam) je i navikao na to da su često albumi eklektične muzike – a ponekad je to slučaj i sa samim Zornom – obeleženi jednim hladnim, pomalo laboratorijskim pristupom materiji, gde se pogađaju note i ritmovi, tehnike i štimovi ali se ne pogađa nužno i „duša“ muzičkog stila koji se trenutno „obrađuje“. Ovde Lost Memory Theatre Act-3 zapravo najviše impresionira, kreirajući seriju minijatura koje su iznenađujuće vitalne, svaka u svom odabranom, distinktnom stilu, impresionirajući ne samo dobrim razumevanjem žanra ili etničkog izraza koji je trenutno na programu već i kreirajući, unutar njih, veoma ubedljivu, veoma memorabilnu temu.
Bez obzira da li je u pitanju latinoamerički ples sa udaraljkama i flautama (Alta Mare), klasična filmska balada u kojoj se gudači i mediteranske gitare susreću sa šaputavim ženskim vokalom (Deciduous), bliskoistočna fantazija (Etume), tango (Los Dias Largos), snoliki karnevalski valcer (Unseen Ball) ili robotizovani a emotivni rege (A Wish Away), svaka od kompozicija ima izrazit karakter, temu, pa i narativ i ne svodi se ni u kom slučaju na puku „etničku“ ili stilsku vinjetu, prečicu ili skraćeni enciklopedijski navod. Miyake svakom od komada posvećuje ogromnu pažnju i ovo je kolekcija devetnaest veoma pamtljivih kompozicija.
Naravno, nešto je i do izvođača. Sam Miyake je vrlo prominentan na trubi i flugelhorni u nekoliko kompozicija, dajući ovim zamišljenim saundtracima, sanjive, meditativne slojeve. No, tu su dalje pevačice (Lisa Papineu, Chie Umezawa) ali i recitatori i pevači (Arto Lindsay pozajmljuje svoj napukli, nazalni vokal Rolling Stones obradi As tears go by), Dhafer Youssef na udu, Melvin Gibbs na kontrabasu i još mnogo muzičara koje Miyake postavlja kao komade slagalice u svoje kompozicije i iz njih dobija tačno ono što mu treba: evokativne atmosfere, melanholične izvedbe, u slučaju Brehtovog teksta „Of Seducing Angels“, šokantno uznemirujuću recitaciju Mechthilda Großmana… U svakoj od kompozicija vidan je autorski napor da se ispriča priča ali i da se ta kolekcija kratkih priča uveže u jedan dugački narativ koji, eto, ide kroz barem tri albuma, pa je Miyakijevo aranžiranje minuciozno, ne samo u postavljanju, razvijanju i razrešenju tema već i u elementima atmosfere, „nemuzičkim“ zvucima koji oživljavaju prostore i razgaraju maštarije, pažnji posvećenoj svakom detalju.
Ako imam ikakvu kritiku na album koji je impresivno izbegao da bude hladan, naučni tretman „eklekticizma“ a da opet sačuva i potrebnu teatarsku distancu u odnosu na slušaoca i ponudi mu i intimu i emociju, ali i jasan okvir narativa koji ih stavlja u poseban kontekst, to je da je mastering prilično glasan i da muzika time biva lišena dinamike. Ovo mi nije smetalo koliko ume da mi smeta na manje spretno miksovanim pločama i Miyakeova produkcija je svakako veoma dobra, ali je možda mogla da bude i toplija sa dinamičnijim masteringom. No, to su već moje sitne bubice i perverzije i one možda nikom drugom neće smetati. Fakat je da je Lost Memory Theatre Act-3 ploča za sladokusce i ljubitelje svega što možda nije „čist“ džez ali uz njega ide kao najprirodniji mogući prilog. Probajte, nećete zažaliti.
https://junmiyake.bandcamp.com/album/lost-memory-theatre-act-3