Jazz Nedeljom je zamišljen kao serija vinjeta koje će ići (možda ne?) svake Nedelje, nudeći preporuku u vidu jednog jazz albuma koji sam tog dana slušao. Ovo nema pretenziju da bude ni ultimativni prikaz neke klasične ploče niti otkrivanje nekog budućeg klasika, već zaista samo to, da se kažu reč-dve o albumu koji sam tog dana rado slušao. Ponekada će to biti stare, proverene klasične stvari, ponekada najnovije izdanje koje sam izvalio na Bandcampu, hoću reći, neće biti pravila. Kako i treba. Kako i mora.
Pre par nedelja izašao je – samo u formi daunlouda – VRLO kompletan, pa i više od toga paket pod nazivom Born Broke Complete + a koji čine bukvalno svi snimci vezani fizički ili duhovno za album Born Broke koji je 2008. godine izašao za američku etiketu Atavistic posvećenu free jazzu, improvizaciji, avangardi. Ovaj, izdat originalno na dva kompakt diska, a gde je drugi imao samo jednu kompoziciju dužu od četrdeset minuta, predstavljao je kolaboraciju između u tom trenutku dva velika pa i pomalo ostarela evropska free jazz veterana. Naravno, jedan od njih je stariji od drugog – nemački saksofonista Peter Brötzmann je neka vrsta patrijarha evropskog avangardnog jazza i slobodne improvizacije, ali i Peeter Uuskyla, švedski bubnjar, je u karijeri koja traje od sedamdesetih godina prošlog veka ubeležio priličnu količinu saradnje sa uglavnom skandinavskim muzičarima ali i sa internacionalnim „zvezdama“ free improv i free jazz muzike poput Petera Kowalda. Mnogo tu ima ljudi nazvanih po svecu koga smatraju prvim papom (i patrijarhom) u istoriji hrišćanstva, ali siguran sam da je sve ipak slučajno.
Uuskyla poslednjih meseci izbacuje dosta starih – u distribuciji uglavnom nedostupnih ili slabo dostupnih – izdanja na kojima je svirao na Bandcamp a Born Broke Complete + je neka vrsta deluks paketa koji se zapravo i po prvi put pojavljuje u ovoj formi pred publikom, spajajući poznat (i koliko-toliko nabavljiv) materijal sa do sada nečuvenim demo snimkom, ali i amaterskim koncertnim snimkom koji prikazuje taj materijal u nascentnoj, divljoj formi.
Brötzmanna verovatno ne treba predstavljati, on je čovek sa ogromnom reputacijom i koga je, uostalom, i naša publika gledala nekoliko puta, jedan od originalnih evropskih free jazz jurišnika koji su čuli Amerikance kako pokreću svoju muzičku revoluciju a onda spojili energiju ove muzike sa tradicijama evropske avangardne umetnosti i aktivizma i, evo, i sa punih osamdeset ovaj čovek još radi. Po originalnoj vokaciji slikar (i kao takav, radio je omote za mnoge svoje albume), Brötzmann je u svojoj muzici spojio energiju, neposrednost pa i sirovost svog likovnog izraza sa neskrivenom sociopolitičkom, kritičkom komponentom. Kada sam ga svojevremeno intervjuisao za Danas, na pitanje da li je ovo bio deo nekakvog programskog nastupa i pokušaja da se „free“ iz fri džeza oblikuje u artikulisaniji politički iskaz, insistirao je da tu nije bilo aktivističkog plana i programa i da je sve rađeno iz duše, po osećaju, u direktnoj primerni improvizatorskih paradigmi ne samo na muziku već i na življenje.
Peter Brötzmann je i autor mnogih legendarnih free jazz projekata koji su spajali muzičare iz raznih zemalja i sa raznih kontinenata i njegovu muziku bih bez mnogo razmišljanja mogao nazvati jednom od definišućih sila evropskog free jazza i improvizacije. U prvo vreme često poređen sa Albertom Aylerom na ime intenziteta i volumena u sviranju tenor-saksofona, Brötzmann za moje uši nikada nije imao mnogo veze sa njujorškim free jazz anđelom, niti je ikako pokušavao da ga imitira. Kod Brötzmanna intenzitet nikada nije zvučao kao da ima nekakvu spiritualnu ambiciju koja bi se naslanjala na nekakav postojeći sistem verovanja, a uvek je zvučao kao refleksija socijalne realnosti, energija reagovanja na okruženje koje, za slobodne avangardne umetnike nikada i nije bilo naročito prijateljsko.
Hoću reći, Born Broke je idealan naslov za album na kome dva pomalo i ostarela free jazz veterana sviraju jedan sa drugim i pomalo i meditiraju o životu koji su izabrali, nalazeći u njemu lepotu i pored muka i nemaštine na koje su se svesno osudili. Uuskyla u svom eseju za originalno izdanje albuma priča o mukama, o iskušenjima, o samoći, o gluposti, ali i o solidarnosti i o tome kako je album snimljen od strane Dragana Tanaskovića bez ikakve amplifikacije ili monitoringa, samo sa dva čoveka koji su zajedno svirali satima u istoj prostoriji.
Sada će ovo zvučati užasno, ali originalni Born Broke materijal, prve četiri kompozicije na ovom albumu, je sigurno najgori deo čitavog paketa. Kako ovo nisam slušao u vreme kada je originalno izašlo, danas sam sa dosta čuđenja i pomalo i cerekanja čitao prikaze pisane u ono vreme za album koji mojim ušima zvuči izrazit problematično, na nivou koncepta ali i na nivou realizacije.
Naravno, koncept nije rđav sam od sebe – ovo su četiri dugačke free jazz improvizacije urađene u programski svedenoj duo-postavci, gde muzičari muziku kreiraju praktično ni iz čega, sa samo obrisima tema i širokom idejom o tome šta bi trebalo da se događa tokom narednih dvadeset ili četrdeset minuta. Born Broke je stoga neka vrsta zvučne meditacije, načelno neužurbana muzička predstava u kojoj nema naglašenih krešenda ili, uopšte, velikih dinamičkih oscilacija u svirci, sa idejom da bubnjar kreira neku vrstu pokretne teksture na kojoj će tenorista slikati širokim, slobodnim pokretima. Video sam, kako je, rekosmo već i ranije, obavezno kada je tenor saksofon-bubanj kombinacija na programu, da ljudi refleksno (i sasvim neodgovorno) zazivaju Interstellar Space Coltranea i Alija kao prirodnu tačku poređenja ali ovo su dva albuma koji ne mogu biti različitiji među sobom iako spadaju u nominalno istu fioku free jazz improvizacije sa dva ista instrumenta.
Pre svega, Born Broke je jedna sekularna ploča. Ne „neduhovna“ ali svakako ne namerna da bude primerak ekstatičnog jazza koji se u svemiru dodiruje sa onostranim i spiritualnim. Naprotiv, ovo je mnogo „sporija“ muzika, sa nogama čvrsto na zemlji i meditacijom okrenutom na unutra, u kontemplaciji o socijalnoj i ekonomskoj marginalizovanosti, ružnoći, beskorisnosti. Naslovi kompozicija (Born Broke, Beautiful but Stupid, Ain’t Got the Money i Dead & Useless) rečito govore o atmosferi albuma a muzika dosledno ispituje tu estetiku praznog, ružnog, beskorisnog, ne tražeći ni osvetu ni nihilističku katarzu već pre svega jednu zen-mirnoću u prihvatanju da je ovo svet koji su muzičari za sebe svesno izabrali i da u njemu, pored svih nedaća, iznova pronalaze bljeskove lepote.
No, ovaj koncept, kako rekoh ispada izrazito problematičan jer izvedbe Uuskyle i Brötzmanna nalaze se tačno na nesrećnoj sredini između meditativne „ispražnjenosti“ i nekakvog energičnijeg free jazza. Naravno, uzimam u obzir različite ukuse i uviđam da je album gotovo univerzalno dobio izvrsne kritike kada je izašao ali ja sebe smatram solidnim ljubiteljem Petera Brötzmanna i čini mi se da je u redu da kažem da, recimo, u prvoj kompoziciji, prolazi više od devetnaest minuta pre nego što on odsvira išta vredno pažnje. Brötzmann, da se razumemo, NIKADA nije bio ni najmaštovitiji saksofonista u free jazzu, niti čovek kome leži nežna, „duševna“ svirka. Brötzmann je u svojim najboljim trenucima, a bilo ih je MNOGO, plenio moćnom energijom, sirovom neposrednošću, jednim otvaranjem direktnog puta do ranjive ljudske duše koja možda ne ume da peva poput anđela ali ipak PEVA, glasno i snažno.
Sad, kritičari često i ponovljeno pokušavaju da ukažu kako kod Brötzmanna nije sve u buci i besu i kad god on odsvira više od dva tona koji nisu izduvani svom snagom, govore o njegovoj osećajnijoj strani. No, Born Broke ima ovakve momente u većini i naprosto pokazuje da stari as free jazza najčešće nema opseg ideja ili interesovanje da kreira i razvija teme, a koji bi u sumi dali nešto zaista upečatljivo. Otud praktično sve kompozicije na Born Broke imaju dugačke, ogromne uvode gde muzičari sviraju NEŠTO ali to nešto se tek pred kraj svake od njih solidifikuje u nekakvu intenzivniju zajedničku improvizaciju.
Rekao bih da je važno da se setimo da Brötzmann zapravo najbolje zvuči kada svira sa ljudima koji mu predstavljaju izazov, pa me je slušanje ovog albuma podsetilo na zvezdane momente sa triom Sonore ili na legendarnu turneju koju je radio sa Keijijem Hainom i Shojijem Hanom gde kažu da su se muzičari, bogami i tukli u bekstejdžu. Ne kažem da bi sve bilo bolje da su Uuskyla i Brötzmann prolili malo krvi, ali stoji da je Uuskyla muzičar koji je najsrećniji kad radi nešto za svoj groš i ne mora da svira niti zajedno sa niti nasuprot Brötzmannu.
Uuskyla je po vokaciji džez bubnjar ali njegova svirka uopšte ne zvuči tako. Ovde nema ni svingovanja niti gruva i njegovi ritmovi su repetitivni i prilično mehanički, bez maštovitosti koju bismo možda po prirodi stvari očekivali od fri džeza. Naravno, ovaj album programski ne ide u stranu svirke koja bi bila lepršava i maštovita ali Uuskylin postojani, iznurujući udarački stil, kombinovan sa zamišljenim Brötzmannom u zbiru daje muziku koja je istovremeno i prazna ali i ne dovoljno prazna.
Stvari se, međutim, značajno unapređuju čim pređemo na sledeći deo albuma, do sada neobjavljen koncert iz Gotenburga iz 2006. godine koji je zapravo snimio neko iz publike koristeći DAT diktafon. Zvuk je ovde nešto siroviji ali je svirka instant-bolja sa Brötzmannon koji sa startne linije kreće borbeno i energično i odmah Uuskyli zadaje ozbiljniji tempo i intenzitet. Ovo je bilo i prosviravanje materijala za Born Broke pre nego što će dvojac uraditi studijski snimak, nedelju dana pre ulaska u studio, i na njemu muzika zvuči zapravo dosta životnije. Da bude jasno, ne mislim da Brötzmann vredi jedino kad duva iz sve snage ali koncert iz kluba Nefertiti je dobra demonstracija da on to ne mora da radi da bi zvučao intenzivno i fokusirano. Sve teskturalne eksploracije koje su mi na studijskoj verziji albuma zvučale pomalo formalno i nezainteresovano, ovde dolaze spontanije, sirovije, što bi se reklo „iz duše“ a mada Uuskyla nikada ne upada u „pravu“ free jazz poliritmiju, momenti kada su dva muzičara uhvaćeni u jedan zvuk i jedan drugog vidno inspirišu i guraju dalje su mnogo češći na ovom snimku.
U nastavku ovog paketa imamo Dead & Useless LP, izdat na vinilu 2014. godine. Uuskyline informacije na Badncampu sugerišu da je ovo samo poslednja kompozicija sa Born Broke (tj. ceo drugi disk) izdata na vinilu ali slušanjem ovog opusa razdeljenog na dva dela reklo bi se da se radi o alternativnom snimku, verovatno sa iste sesije. I mada se Dead & Useless nikako ne pretvara u nekakvu zabavnu jazz ekstravagancu, ova verzija je zapravo bolja, smislenija i, mislim „tačnija“ u odnosu na ono što su muzičari želeli da postignu ovom sesijom. U prvom redu, zvuk je znatno bolji i topliji, verovatno kao posledica masterovanja snimka za vinil, ali u drugom, Brötzmann i Uuskyla ovde materijal prosviravaju slobodnije, energičnije, dajući svojim meditacijama zapravo bolju dinamiku, odmereniji tempo. Uuskylini ritmovi nikad ne dobijaju nekakvu ekstatičnu, obrednu formu ali ovde oni sugerišu industrijsku lepotu, rad mašina koje se kvare i sapliću, a preko kojih saksofonista vozi tople, sve češće lepe i lepo strukturirane improvizacije koje su retko EKSTREMNO GLASNE ali dobar deo vremena imaju hipnotičku fokusiranost koja je simbol najboljeg Brötzmanna od svih postojećih Brötzmanna.
Ostatak paketa otpada na Born Broke EP koji prosvirava naslovnu numeru kroz dvodelni opus što je, nagađam, takođe alternativni snimak sa originalne sesije, kao i na deo demo-snimka kojim su Brötzmann i Uuskyla konceptualizovali ovaj materijal. I ove verzije su ubedljivije i, meni barem, smislenije od originalnog CD materijala, sa muzičarima koji zvuče istovremeno i opuštenije ali i fokusiranije na ideju o meditaciji u pokretu, o dostojanstvenom lamentiranju lišenom sentimentalnosti, o emociji koja sama nalazi put kroz apstraktnu, možda pomalo i otuđujuće mehaničku svirku. Born Broke Complete + uspeva da do kraja nađe siguran put do mog srca iako ni meni ni njemu nije bilo lako.
https://peeteruuskyla.bandcamp.com/album/born-broke-complete