Jazz Nedeljom je zamišljen kao serija vinjeta koje će ići (možda ne?) svake Nedelje, nudeći preporuku u vidu jednog jazz albuma koji sam tog dana slušao. Ovo nema pretenziju da bude ni ultimativni prikaz neke klasične ploče niti otkrivanje nekog budućeg klasika, već zaista samo to, da se kažu reč-dve o albumu koji sam tog dana rado slušao. Ponekada će to biti stare, proverene klasične stvari, ponekada najnovije izdanje koje sam izvalio na Bandcampu, hoću reći, neće biti pravila. Kako i treba. Kako i mora.
Pre nekoliko dana se na Bandcampu pojavio „novi“ album jednog od najvažnijih evropskih improvizatora i, zapravo utemeljivača evropske verzije free jazza i slobodne improvizacije. Misha Mengelberg: Berlin Solo 1987 je, kako mu i ime kaže, album solo improvizacija koje je na klaviru (i, hmmm, oko klavira) snimio pre skoro tri i po decenije pokojni, legendarni pijanista Misha Mengelberg, pred berlinskom publikom, reklo bi se zaleđenom u strahopoštovanju pošto se u setu prepunom tišina i pauza čuje samo po koji stidljivi kašalj i uzdržani aplauzi na samom kraju (i onda posle bisa). Nepotrebno je reći, iako se radi o skoro sasvim nasumičnom snimku velikog muzičara, ovaj je album i u 2021. godini apsolutna lektira za svakoga koga interesuje taj presek evropskog pogleda na free jazz i strategija slobodne improvizacije koja se nalazila između strogosti akademije i relaksiranosti džez kluba.
Mengelberg je, ne preterujem, zaista, legendarno ime evropske avangardne muzike. Rođen 1935. godine, u porodici sa već ozbiljnim muzičkim pedigreom (otac, Karel, mu je bio kompozitor i dirigent, kako i očev stric Willem, majka Rahel je bila harfistkinja), mali Misja – tek kasnije Misha – je prve svoje godine proveo u Kijevu gde je nizozemska porodica živela u tom trenutku a počeo je da uči klavir već sa pet godina po selidbi familije nazad u rodnu Hojladriju. Mengelberg je studirao na konzervatorijumu u Hagu nakon vrlo kratkog flerta sa studijama arhitekture, jer, znate već šta je John Cage pričao o muzici i arhitekturi, i, da sve bude uredno i logično, John Cage će i izvršiti presudan uticaj na mladog pijanistu koji je odslušao jedno njegovo predavanje u Darmštatu. Mengelberg je, tako, spojio uticaje klasične muzičke naobrazbe, posleratne euro-američke avangarde i aleatorne kompozicije, sa sopstvenom ljubavlju prema džezu. Duke Ellington i Thelonious Monk su bili njegovi glavni uticaji u ovom periodu a tokom studija Mengelberg će i nastupati na džez festivalu u Loosdrechtu i tamo osvojiti prvu nagradu.
Mengelberg je značajan za istorijat evropske džez i improvizovane muzike time što je bio predvodnik one generacije koja je iako naučivši da svira i voli džez pod snažnim uticajem Amerikanaca, uključujući klasičnije, i novije, avangardne figure, vrlo programski rešila da nađe sopstveni identitet i zvuk, raskidajući sa tradicijom imitiranja velikih prethodnika i tražeći osoben izraz. Mengelberg je, naravno, bio povezan i sa radikalnim, eksperimentalnim umetničkim pokretom Fluxus koji je tokom šezdesetih godina u zapadnom svetu povezivao uticaje klasične avangarde i novih, revolucionarnih gibanja u umetnosti i društvu. Čak i tako, prvi značajni Mengelbergovi snimci vezani su za Amerikance, na primer Dolphyjev album last Date, snimljen 1964. godine u nizozemskoj gde su se legendarnom saksofonisti pridružili evropski muzičari, notabilno, pored Mengelberga i nizozemski bubnjar Han Bennink.
Bennink je još jedan titan nizozemske i evropske improvizacije i on, Mengelberg i saksofonista Willem Breuker će 1967. godine osnovati Instant Composers Pool, kolektiv, izdavačku kuću a onda i orkestar, posvećene improvizovanoj muzici, odnosno „instant kompoziciji“ specifično nizozemskog mirisa.
ICP je i dan-danas aktivan kolektiv i upravo zahvaljujući njihovom pregalaštvu dobijamo i nove Mengelbergove albume iako je veliki muzičar 2017. godine preminuo posle dosta natezanja sa Alchajmerovom bolešću tokom čijih je poslednjih stadijuma, priča se, ponekada umesto da razgovara sa svojim sagovornicima, on prema njima zviždao, zamenjujući dosadnu verbalnu komunikaciju nečim manje efikasnim ali zabavnijim.
Zabava verovatno nije baš najprviji koncept koji ljudima pada na pamet kada se priča o avangardnoj muzici i improvizovanom jazzu, pogotovo njihovim evropskim verzijama. Ne bez razloga čovek odmah ima u glavi sliku izuzetno ozbiljne, neretko pretenciozne scene sa namrštenim belim muzičarima koji više izgledaju kao naučnici nego kao umetnici i zvukom koji je strog i cerebralan, bez imalo, jelte, svinga i zabavnosti. No, naravno da je ovo samo karikatura i da pored svih momenata u kojima se ovo pokazuje kao verno oslikavanje stanja na terenu imamo i sve one momente u kojima muzičari kreiraju anarhičnu, crtanofilmovsku, sasvim infantilno razularenu muziku što je u potrazi za radošću čiste kreacije.
Mengelbergov Berlin Solo 1987 je samo jedan od albuma koje ICP namerava da izda u dolazećim godinama. Kada je pijanist umro pre četiri godine, među njegovim stvarima nađena je, kažu, i gomila DAT kaseta (i običnih kaseta) sa snimcima živih nastupa koji nikada nisu postali zvanična izdanja. Kako je Mengelberg ipak bio čovek sa vrlo ozbiljnim pristupom živim nastupima i za njega nisu postojale tezge i šmiranja, tako i ICP kuratori kažu da se ovi snimci sada izdaju bez editovanja ili dodavanja naslova improvizacijama iako se u nekima od njih jasno čuju delovi napisanih kompozicija.
Iako kad god se priča o Mengelbergu mora da se pomene da je ovo čovek koji je svirao improvizovane duo komade sa papagajem svoje supruge (po imenu Eeko), i iako je, svakako, Berlin Solo 1987 ploča vrlo self-indulgentnih improvizacija u kojima ćete između ostalog slušati muzičara kako udara po žicama klavira direktno, šakom i prstima, proizvodeći potmule pulsacije u utrobi velikog instrumenta, istina je i da se radi o vrhunskom, izuzetno izbrušenom muzičaru koji nikada nije prezreo tehniku ili konvencionalnu svirku. Iako blizak Fluxusu, Mengelberg nikada nije pokušavao da zaista pobegne od svojih jazz korena i klasične naobrazbe pa je i ovo album na kome se sasvim slobodno smenjuju opsesivna teksturalna istraživanja sa harmoničnim momentima u kojima Mengelberg svira prepoznatljive teme i razvija ih sa autoritetom čoveka koji u svojoj glavi ne mora da povlači arbitrarne granice između bluza i akademske muzike.
Opet, naravno, ovo je po prirodi stvari gotovo mikroskopski uvid u njegovo razmišljanje, jedna voljna vivisekcija Menglebergovog pristupa klaviru i muzici kao totalitetima sa kojima se može raditi sve što je čoveku dostupno, pa prvi deo prvog seta počinje perkusionističkim incidentima i hipnotički disonantnim pasažima na klavijaturi pre nego što, oko šestog minuta pijanista odsvira prvu – i vrlo otmenu – temu.
Veliki deo Mengelbergove muzike je, po prirodi stvari atonalan, sa pažljivim ispitivanjima šta sve može da se uradi sa gotovo nasumičnim grozdovima nota koje muzičar prevrće u prostoru i mutira kroz konsekutivne sekunde, uspevajući da dugačke improvizacije pretvori u nisku malih eksperimenata i incidenata, krećući se kroz raspoloženja i boje bez mnogo briga za ono što je bilo pre. Negde je svirka jako brza i tehnički impresivna, pogotovo u drugom delu prvog seta, ali i prvi deo trećeg seta je demonstracija Mengelbergovih savršenih tehnika, sa svirkom leve ruke koja prelazi u razmazanu, potmulu grmljavinu dok desna kreira atonalne skice u vazduhu, uz savršen rad nogu na prigušivanju ili dodavanju prostora tonovima, sve dok ne zaboravite da slušate klavir i uđete u „čistu“ muziku, počnete da „shvatate“ šta ovaj čovek zapravo radi, šta su evropski improvizatori i njihove avangardne kolege drugde u svetu radile poslednjih stotinak godina, i gde je vaše mesto u svemu tome.
Četvrta, poslednja kompozicija, druga polovina drugog seta, je srazmerno i najmelodičnija, sa Mengelbergom koji posle desetina minuta u kojima je svirao atonalne improvizacije, prelazi u naglašeno lirski mod. Možda je ovo i svojevrsna nagrada za skeptike u publici koji sede u tišini poslednjih pola sata i pitaju se – pomalo pasivno agresivno – ume li ovaj čovek da svira išta normalno, ali u svakom slučaju ovaj komad je izuzetno elegantan i čak i kada Mengelberg opet pređe u sasvim apstraktni mod rada i zavuče se u stomak klavira da šamara njegove žice izbliza, ovo je prirodan zaključak jednog impresivnog seta. Aplauz koji publika šalje u razmenu zarađuje joj i kratak ali efektan bis gde veliki muzičar na brzinu protrčava kroz celu svoju filozofiju, od bluza do apstrakcije i zaključuje nešto što će više od trideset godina kasnije postati album dragocenih, moćnih improvizacija koje su njihovom autoru dolazile prirodno i bez napora a mi se danas nad njima znojimo u divljenju i pokušavamo da artikulišemo svu njihovu dubinu i značaj. No, srećom, čak i ako je ovo nemoguće, ostaje nam uteha da ovakve albume možemo i samo da slušamo i da uvek, na svako slušanje u njima čujemo nešto novo i fascinantno.
https://icporchestra.bandcamp.com/album/misha-mengelberg-berlin-solo-1987