E, pa, srećan vam sedmi Mart a u pripremi za doček Osmog Marta (i prisećanja na deveti i dvanaesti koji su nas, svaki na svoj način zavili u crno) koji valja dočekati uz puno respekta za ljude ma kog da su rodnog identiteta, a pogotovo ako se predstavljaju kao žene jer, da se ne lažemo, nije im lako sa nama ostalima. Metal!
Geteburška jednočlana blek metal atrakcija, Nachtlieder ima novi EP, Views from the North vol. I, producirao ga je belgijski metalni bog, Déhà i to je praktično sve što treba da znate. Ovo je dubok, leden, tipično nordijski zvuk koga nećete pomešati sa osećajnijim, toplijim srednjeevropskim izrazom, iako ovde, naravno, ima emocija. Ali sve su te emcoije nijanse očaja i beznađa, reklo bi se. Dagny Susanne ovo radi već više od deset godina i izgradila je svoj izraz koji je istovremeno sirov i neprašatajuć ali i dostojanstven i plemenit. Views from the North vol. I je izvrsna demonstracija njene sigurnosti u svoj muzički identitet i vredan dodatak njenom opusu:
https://nachtlieder.bandcamp.com/album/views-from-the-north-vol-1
Česi Cult of Fire su krajem Februara izbacili čak dva albuma, Moksha i Nirvana, oba inspirisana indijskom mitologijom i ezoterijom. Cult of Fire nisu, dakle tek još jedan atmosferični blek metal bend, već interesantni istraživači graničnih muzičkih krosovera ali i dalje prilično rokaju. Vredi poslušati:
https://cultoffire.bandcamp.com/album/moksha
https://cultoffire.bandcamp.com/album/nirvana
Da kompenzujemo malčice stariji datum prethodna dva izdanja evo nečeg što izlazi tek krajem Marta: treći album francuskih Hecate je melodična, intrigantna galska kombinacija blek metal oštrine i nežne emocije, ali i filozofske zapitanosti. Ima ovakvih bendova (ali u pokušaju) na kilo po Bandcampu pa skrećem pažnju da su Hecate the real deal – blek metal koji ne preti i ne plaši ali nije „mekan“ niti diletantski spravljen, pa dajte albumu Ode au désert suspendu šansu:
https://hecate2.bandcamp.com/album/ode-au-d-sert-suspendu
Iz iste države stižu Glaciation sa svojim trećim albumom, Ultime Éclat i ovo je dobar primer kako „atmosferični blek metal“ može (ne, TREBA!) da ima dobre pesme sa prosviranim, kvalitetnim aranžmanima koji će onda pravilno kontekstualizovati svu tu emociju i molske harmonije. Glaciation izdaju za Osmose pa je ovo odlično producirano ali senzibilitet koji bend emanira, sa sve pevanjem na francuskom je jedinstven. Vrlo dobro:
https://osmoseproductions.bandcamp.com/album/ultime-eclat
Možda je ovo prosto nedelja za dobre atmoblek albume? Nemački duo Asarhaddon je konačno snimio prvi album uz pomoć sešn-muzičara i Reysa je superslatko melodična i razumno meditativna ploča o smrti, prolaznosti itd. Izvrsno producirano i uz ubedljiv vokalni doprinos Anne Nihil iz progresivnih blek metal sunarodnika Nihilation, ovaj album ima i mnogo te neke tipično nemačke cheesy naivnosti u svom izrazu, ali lepo to na gomili zvuči:
https://geisterasche.bandcamp.com/album/reysa
Dobrodošlu dozu satanizma i okultizma donose izraelski Thokkian Vortex na trećem albumu, Thy Throne is Mine. Osnivač benda, Lord Kaiaphas je neskriveno inspirisan skandinavskim blek metalom devedesetih pa se ovde i dobro čuju uticaji Dark Funeral i pogotovo Satyricon iz tog perioda. I ne da je ovo BAŠ na nivou te klasike ali je dobro i raznovrsno sa motorhedovskim i okultističkim šmekom (Godspeed Satan) pa i još oštrijim skretanjem ka sedamdesetima i flautom pokretanom proggy-psych okultizmu u Come to the Sabbath. Blek metal je ponekad intenzivno smešan a da i dalje ne gubi svoju oštrinu, pa, evo, Thokkian Vortex ovo sjajno potvrđuju:
https://non-serviam-records.bandcamp.com/album/thy-throne-is-mine
Kad smo već kod skandinavskog blek metala devedesetih i Motorheada, Tulus su osnovani još početkom devedesetih, a njihov šeti album, Old Old Death je fina kolekcija jednostavnih , tvrdih blek metal pesama sa tim nekim pank-rokerskim naklonom kakav prečicom vezujemo za Darkthrone, mada u Norveškoj imamo čitav podžanr ispunjen bendovima ovog tipa. Tulus su vrlo sigurni u ovom što rade (dakle, sviraju pank sa metal produkcijom?) i imaju iznenađujuće kvalitetan zvuk na ovom albumu pa ga ne treba propustiti:
https://soulsellerrecords.bandcamp.com/album/old-old-death
Švajcarci Borgne nisu nužno moja šolja čaja – njihov melanž industrial i black metala uzima najkičastije elemente obe muzike pa je uglavnom previše pompezan za moj ukus – ali novi album, Y, je svakako vredan da se bar jednom čuje. Ovaj duo svira već više od dvadeset godina i Y im je deveti album pa se ovde oseti zrelost i kvalitetno rukovanje materijalom i, pa, ima tu svačeg da se čuje:
https://borgne.bandcamp.com/album/y
Nazad k atmosferičnom blek metalu stupamo ljubaznošću indonežanskog jednočlanog benda Pure Wrath i njegovog EP-ja The Forlorn Soldier. Tri su ovo pesme preslađenih harmonija ali i veoma zdrave svirke i dobre – za blek metal standarde – produkcije pa, uz puno energije koju Januaryo Hardy isporučuje, ovo može da prođe:
https://purewrath.bandcamp.com/album/the-forlorn-soldier
Za dezinfekciju od svog tog atmobleka dobro će poslužiti treći album norveškog trija Vredehammer. Viperous počinje dugačkim i melodičnim sintisajzerskim uvodom koji će vas, bez sumnje navesti na krivi trag ako niste čuli prethodne ploče ovog sastava. Ono što sledi je četrdeset minuta ozbiljnog black-death prebijanja kroz blastbitove i kao žilet oštre rifove. Vredehammer vrlo sigurno spajaju disciplinovanost i čvrstinu death metala sa black metal oštrinom za visokooktanski kombo pretnje, odlično napisanih pesama i dobrog (lošeg) raspoloženja. Obavezno:
https://vredehammer.bandcamp.com/album/viperous
Blek metal danas prave svi živi. Uđete u autobus i bar 5-6 osoba u umereno punom vozilu je snimilo blek metal album ili makar demo. Nevolja je što mnogo toga ja zapravo čujem jer nemam pametnija posla nego da znatiželjno klikćem na sve što je tagovano kao metal na Bandcampu – a kako blek metal ima neproporcionalno visok procenat jednočlanih projekata, tako se i naslušam kompjuterskih, sobnih i podrumskih snimaka koji u stara dobra vremena ne bi izašli iz vokmena autora i njegove bolje polovine. Zato i jeste pravo zadovoljstvo čuti nešto što se lepo zove „Demo 2020“ a što zvuči profi i smisleno. Desolate Paradise je indonežanski jednočlani atmoblek projekat i ovaj demo ima dve odlično napisane pesme nežnog, melodičnog blek metala koji dobro rukuje i klasičnim instrumentarijem i, bogami, ozbiljnom gudačkom sekcijom. Poznato je da ja nisam preveliki fan atmosferičnog blek metala ali Desolate Paradise ovo radi veoma dobro, ekspresivno i emotivno i ima nerazumno dobru produkciju s obzirom da mu je ovo po svemu sudeći prvi pravi snimak. Hoću reći, ovaj momak odmah treba da snimi album i pokaže drugima kako se ovakve stvari rade:
https://desolateparadise.bandcamp.com/album/demo-2020
Nijemci Halphas su do sada izdali dva albuma a sada su nas na Bandcampu počastili sa oba albuma smotana u jedan. Album Bundle, kako se ovo zove, prodaje se po duploj ceni ali tu su kompletne verzije albuma Dawn of a Crimson Empire i The Infernal Path into Oblivion iz 2017. i 2019. godine. Moram da priznam da se meni njihov drugi album dopada više nego prvi i da je zgodno što su ga u ovom bandlovanom izdanju stavili na prvo mesto, nudeći nam razvikan, brz i snažan tevtonski blek metal sa solidnim zvukom a onda to isprativši nešto hermetičnijom prvom pločom. U svakom slučaju, vrlodobro:
https://halphas.bandcamp.com/album/album-bundle
Iznenađujuće prijatan black metal sa malo death metal mirisa stiže sa Floride iz kuhinje benda Luce Signiferum. Lucifer’s Descent je EP sa četiri pesme prilično teškog, bučnog blek metala dobrih tehničkih kvaliteta i solidne produkcije (mada je master PREGLASAN). Ima tu i dobrih, vrlo zaraznih rifova, a EP se završava obradom Mayhemove Freezing Moon koja je odrađena maestralno:
https://lucesigniferum.bandcamp.com/album/lucifers-descent-2
Italijani Hornwood Fell su izdali ne jedan nego dva albuma ove nedelje. Cursed Thoughts parts 1 i 2 su albumi kvalitetnog post-blek metal čukanja inspirisani redom, Bodlerovim Cvećem zla i raznim delovima Edgara Alana Poa. Visoki koncept i, eh, pretencioznost kad znate da su ovo zapravo uglazbljeni stihovi dvojice autora, ali, muzika je, iznenađujuće odlična. Treba ovo izdržati, naravno, jer je ima mnogo i vrlo je bučna, ali Hornwood Fell imaju dobre ideje i tehnički su vrlo sposobni:
https://hornwoodfell.bandcamp.com/album/cursed-thoughts-part-i
https://hornwoodfell.bandcamp.com/album/cursed-thoughts-part-ii
Stonerski kontingent ove nedelje prijatno počinje prvencem „alternativnog stoner/ doom benda“ Lascivia iz Italije. Njihov album, nazvan prosto #1, je odlična, sirova ali sigurna kolekcija moćnih rifova i dobrog gruva. Najveći „problem“ je pevač koji ume da bude previše monoton ali ovo jeste muzika prilične monotonije kako god da okrenete pa dok se vi naslušate svih tih rifčina i klimate glavom uz dobar ritam, skoro da zaboravite na pevanje:
Odličan hard rok/ stoner metal EP, Season of the Witch Chapter One dobijamo od čileanskog dvojca Arteaga. Francisco Gonzalez i Sebastian Morales su očigledno inspirisani ’60s i ’70s pshhodeličnim hard rokom – Cream, Sabbath,Butterfly, znate već – i ovaj EP ima malo te simpatične hipi crte u svom jakom, energičnom hard rok nabadanju. Dobri, uspaljivi rifovi i uspelo hipnotički pristup, vrlo sam zadovoljan:
https://arteaga.bandcamp.com/album/season-of-the-witch-chapter-one
Meksički Saturno Grooves smo još pre neke dve godine pohvalili za debi album Solar Hawk, a ovogodišnji Cosmic Echoes je još jedna prijatna doza space/ stoner rocka, sva u umilnom fuzzu i lepom, psihodeličnom gruvu. Moglo je ovo da bude malo lepše miksovano ali ova muljavost ipak bendu daje tu potrebnu „space“ dimenziju u kojoj ni praktično šaputanje pevača Joséa Peyroa ne smeta jer se uklapa u opštu atmosferu. Bend voli dinamiku tiho-glasno i dobro je provlači pa i dalje ima moje najtoplije preporuke:
https://saturnogrooves.bandcamp.com/album/cosmic-echoes-2
Iz nekog razloga danas je dan za bendove sa ženskim članovima (a Međunarodni dan žena jem podećamo još jednom – sutra), pa evo i švedske postave CB3 (Charlottas Burning Trio) koja na albumu Aeons nudi još solidnog instrumentalnog stoner roka. Poznato je da sam ja uglavnom nezgodan kad je instrumentalna muzika iz ovog žanra u pitanju i da me je teško zadovoljiti ali CB3 sasvim lepo valjaju težak gruv i dobre rifove koji se pretapaju u psihodelične solaže prizivajući izgubljene kosmičke sonde što komuniciraju očajničkim signalima u tmini beskraja, i Aeons je lepo snimljena, prijatna ploča uz koju se ugodno pluta:
https://cb3band.bandcamp.com/album/aeons
Italijani Lunar Swamp i svojim imenom a i imenom EP-ja UnderMudBlues vrlo jasno saopštavaju kao će muzika zvučati i pre nego što je čujete. Pitanje je samo koliko će njihov masni, prljavi hard-blues biti ubedljiv. Dobre vesti su da je ovo zapravo prilično ubedljivo. Ako volite težak, sporo valjajući rok, sa očiglednom inspiracijom u kanabinoidima ali i pažnjom da se naprave pesme koje će stajati čvrsto kao komadi vječitog bluz legata a da opet ne izgube spontanost i dušu, Lunar Swamp su vaša adresa. Valjalo bi im malo izgrađenije pevanje od sub-danzigovskih napeva koje ovde čujemo, kao i generalno malo manje spljeskan mastering ali opet, ovo je prijatno da se presluša i više od jednom:
https://lunarswamp.bandcamp.com/album/undermudblues
Iako se Billy Clubs zvanično vode kao Italijani, uvid u postavu potvrđuje da su ovo mahom Slovenci. Njihov album Strange Driving izlazi u Aprilu ali singl, Dope, koji ga najavljuje je vrlo lep tizer prljavog pank-roka u sudaru sa tvrdim stoner-metal zvukom i vredi da ga poslušate:
https://billyclubs.bandcamp.com/album/strange-driving-2
Kalifornijski The Fizz Fuzz na svom prvom albumu, Palmyra zvuči vrlo odmereno i mnogo manje „metal“ od onog što ja inače ovde pominjem, a da je ovo i dalje muzika zasnovana na distorziranim gitarama i jakim, mada sporim ritmovima. Njihova muzika ima elemente psihodelije pa i popa ali jaka, nafazirana gitara je najprominentnije prisustvo u zvučnoj slici pa vredi odvojiti uho:
https://taxidriverstore.bandcamp.com/album/palmyra
Jedan od najboljih „stoner“ albuma ne ove nedelje nego ove godine izbacili su Šveđani Sleepwulf. Njihov epnimni debi je vrhunska rekonstrukcija zvuka, ali važnije, senzibiliteta okultnog hevi roka iz sedamdesetih godina po formuli originatora kao što su bili Black Sabbath i Pentagram. Švedska već ima ovu vrstu tradicije (Witchcraft, reicmo) pa Sleepwulf imaju da se dokažu u prilično elitnoj konkurenciji ali ovo je svejedno izvrsna ploča koju će voleti svako mojih godina a ko je odrastao uz Black Sabbath i druge slične bendove što su spajali bluz, teški rok, okultizam i narkotike. Sleepwulf pritom imaju izvrsnu produkciju i „pitom“ mastering pa je ovo muzika koja ne osvaja na snagu već, naprotiv, suptilnošću i šarmom. Prelep zvuk gitare, „mekano“ pevanje, stamen a nenametljiv ritam, sve kao nekakav izgubljeni biser iz sedamdesetih – izvanredno:
https://sleepwulf.bandcamp.com/album/sleepwulf
Za nedeljnu dozu grčkog stoner/ desert/ grunge rocka ovog puta će se pobrinuti The Mighty N, bend iz Atine predvođen odličnom pevačicom Natashom Tsirou. Muzika je, standardno za Grke, vrlo ubedljiva, produkcija odlična ali bend se izdvaja iz (vrlo visokog) proseka veoma dobrim aranžmanima, posebno vokalnim, pa Entropia dobija jake preporuke:
https://themightyn.bandcamp.com/album/entropia-2
Beasts of Revelation su bend starih veterana death metal scene, sa dvojicom Holanđana koji su karijeru napravili u Asphyx (Bob Bagchus na bubnjevima i A.J. van Drenth na gitarama i bas-gitarama) i Johnom McEnteejem iz Incantation na vokalima. Debi album ovog projekta, The Ancient Ritual of Death, donekle sasvim u skladu sa karijerama trojice autora, isporučuje težak, spor i veoma prljav doom-death metal sav u teškim rifovima, sporom tempu i užasnom, grlenom vokalu. Asphyx su uvek imali prvorazredni rif-rad pa je i ovaj album postavljen na odlične temelje i postojano, teškim sporim korakom ide prema neumitnom kraju. Ovo nije, ukazaću, muzika za slušaoca koji u doom metalu voli prefinjenu gotsku dramu i romantičarske prelive – Beasts of Revelation su bliži hammer horror senzibilitetu, usredsređeni na tvrdo, mučno čekićanje sporim, postojanim tempom sve dok smrt ne nastupi. A što se meni prilično dopada. Overiti:
https://ironboneheadproductions.bandcamp.com/album/beast-of-revelation-the-ancient-ritual-of-death
Srećom, za publiku koja ipak voli tu gotsku dramu i romantičarske prelive u doom metalu, My Dying Bride imaju novi album. The Ghost of Orion je četrnaesti album skupine iz Halifaksa, njihov prvi po razlazu sa izdavačem Peaceville sa kojim su sarađivali od ranih devedesetih i, po rečima samog benda, „naša najlakša za slušanje ploča“. Što, naravno, može da izazove blagu nelagodu. Ja sam MDB veoma voleo ranih devedesetih kada su u tada dominantno death metalom obojen krajolik ekstremnog metala uveli romantičarski senzibilitet i violinu, i mada je u nekom momentu bend postao premelodičan za mene, nikada se nisu zaputiuli stazom kojom su išli Paradise Lost ili Tiamat, pretvarajući se maltene u metal verzije Depeche Mode. My Dying Bride i na ovom albumu čuvaju fini balans između emotivnog, ali teškog metala i te neke romantičarske raspevanosti, pazeći da pesme obiluju tom nekom (i dalje intimnom) epikom i da se ne pretvore u proste balade-sa-distorzijom. Violina je ovde prominentna, a pevanje Aarona Stainthorpea uobičajeno ekspresivno, na granici te neke romantičarske karikature ali i dalje uvek sa prave strane. Ključno, ovo su dobre pesme, razrađenih tema i epskog ali ne isforsiranog trajanja, pa My Dying Brideu mogu da uputim još jednu iskrenu čestitku za kvalitet koji drže već tri decenije:
Kratko i slatko stoner/ doom metal uživanje dobijamo singlom Divine Touch moskovskih Fuzzthrone. Mislim, nije to ni TOLIKO kratko, pesma traje deset minuta a sadrži dobar gitarski rad, odličan ritam i gruvb i vrhunski i raznovrsni rad vokalne solistkinje Rite Fevraleve. Valja:
https://aasph.bandcamp.com/album/fuzzthrone-divine-touch-single
Belgijski Psychonaut na svom debi albumu, Unfold the God Man vrlo ambiciozno donosi sedamdeset minuta muzike koja spaja post-metal sa psihodeličnim stoner zvukom i mada to na papiru deluje kao najgora kombinacija svih vremena,istina je da je ovo interesantna ploča. Koju treba izdržati, svakako, ali Psychonaut imaju mnogo dobrih ideja koje umeju da preseku periode obavezne monotonije što ide uz ovu vrstu stonera pa je ovo ploča, uz prilično dinamičan master, koja zavređuje da joj se posveti pažnja:
https://psychonautband.bandcamp.com/album/unfold-the-god-man-2
Dwaal iz Osla na svom debi albumu, Gospel of the Vile nude mračan, spor doom metal sa dubokim death vokalom i pesmama koje se vuku glacijalnim tempom. Ovo je ona inačica doom muzike koja je toliko duboko naštimovana i distorzirana da se rifovi zapravo i ne čuju i jedino što slušaoca povremeno izvlači iz mora katrana su melodični gitarski pasaži kao nekakav svetionik u noći. Ume to da umori, ali bend svoje dugačke, teške i spore pesme piše dosledno i ko voli ovakav zvuk, imaće čemu da se raduje:
https://dwaaldoom.bandcamp.com/album/gospel-of-the-vile
Ross the Boss je snimio novi album, Born of Fire i ovo zvuči baš onako kako očekujete: teškometalno, žestoko i cheesy na jedan ozbiljan, dosledan način. Ross je, ipak, ceo taj mač-i-mišići mačo metal praktično izmislio sa svojim matičnim bendom još osamdesetih godina prošlog veka, a Born of Fire je zapravo primetno bolja i vitalnija ploča od prethodnog albuma „By Blood Sworn“ za koji sam pre dve godine napisao da je pristojan ali nije bio dovoljno pristojan da dobije i osvrt. Born of Fire je brža, bešnja ploča modernog zvuka ali sa tom nekom potrebnom patinom ’80s hair metala i prilično impresionira i atmosferom i rifovima i visokim tempom. Ima tu i melodičnijih, epskijih momenata, poput Maiden of Shadows koja zapravo više vuče na ’80s cheese ali u celini ovo je prilično zdrava i slušljiva ploča koja ima svoje uspone i padove:
https://www.youtube.com/watch?v=upCcL39N4DA&list=PLBzBwYhHpqLJpGMw2OtWWnWpdHqSROhIS
Za sličnu muziku, ali sa više fantazijskog senzibiliteta i koju, uostalom, izvode žene, evo nama trećeg albuma švcajcarske all-girl atrakcije Burning Witches. Dance with the Devil nikako nije nekakvo otkrovenje i album zbog koga bih prodao kuću i imanje, ali jeste u pitanju prilično zdrav „žanrovski“ heavy metal sa dobrom, mada „plastičnom“ produkcijom i poštenom obradom klasičnih tema. Burning Witches u ovoj inkarnaciji svakako demonstriraju kvalitet a njihova odabrana žanrovska kota negde između speed metala, power metala i nešto komercijalnije glam inačice ove muzike im prilično dobro leži. Ako volite „čist“ heavy metal, Burning Witches ga isporučuju sa puno entuzijazma:
https://www.youtube.com/watch?v=XI6Dg2SFJX4&list=OLAK5uy_kfN-ujKU_caWGKxdpgqlJqVac3lO1SNcQ
Kanađani Arcane Tyrant na albumu ...the War Rages On ponavljaju nekoliko pesama sa prošlogodišnjeg debi albuma, War At The Edge of Time i dodaju nekoliko novih za jedan vrlo zadovoljavajući kombo staroškolskog heavy metala sa veoma epskim, proto-power senzibilitetom. Ovo je muzika gikova osamdesetih koji su pičili D’n’D (jedna persma na prvom albumu zvala se Mindflayer) i čitali stripove i kao takva je veoma bliska mom srcu i uhu, pa bih ovaj album mogao da vrtim beskonačno samo da kvalitet zvuka nije UŽASAN. Ni prvi album nije bio idealan ali nisam siguran da mogu da kažem da su ponovo snimljene pesme sa njega unapređene u smislu kvaliteta zvuka. Nisam siguran kako u Kanadi postignete ovako prljav i mutan miks, ali možda bend zapravo ŽELI da ima zvuk kao da je u pitanju treća verzija presnimka sa kasete a što se, svakako, uklapa uz njihov epski ’80s metal. Tako da, ovo je ploča vrlo dobrih pesama i dobre svirke koju se treba pomučiti da čujete:
https://arcanetyrant.bandcamp.com/album/the-war-rages-on
Isto Kanađani, RoadRash sebi kače veliku „Canadian Speed Metal“ etiketu, ne bi li se legitimisali na prvi pogled, ali njihov istoimeni singl (dakle, Roadrash), sa dve pesme, je isto toliko pank koliko je i metal. Ne da je to loše, naprotiv, ovo je žestok, brz pank-metal rok sa solidnim pesmama kome ipak fali malo životnosti u miksu (koji je, jelte beživotan) da zaigra u višoj ligi. Ali je dobro i napaljivo:
https://roadrashmusic.bandcamp.com/album/roadrash
Kiprani Solitary Sabred na svom trećem albumu, By Fire & Brimstone donose blago progresivni, simpatični heavy metal koji je na pola puta između Queensryche, Helloween i modernijih power speed pregalaca poput Skelator. Trik kod Solitary Sabred je da su ovo dosta kompleksni, ambiciozni aranžmani koji beže od „komercijalnih“ rešenja svojih starijih kolega i to im zarađuje tu progresivnu dimenziju. Simpatično:
https://solitarysabred.bandcamp.com/album/by-fire-and-brimstone
Njihove komšije, Grci, Dexter Ward na svom trećem albumu, III, nude tradicionalan, herojski heavy metal sa jakim NWOBHM mirisom i kvalitetnim sviračkim kredencijalima. Dexter Ward su bend koji bi, miks na stranu, vrlo komotno ušao u nekakvu rezervnu HM reprezentaciju 1984. godine, da su tada postojali, jer je njihova muzika vrlo vidno inspirisana Diamond Headom, Judas Priestom, Diom i upada u istu priču u kojoj su u ono vreme bili Metal Church ili Raven. Pritom, ima ovde mnogo klasičnog metalskog cheese senzibiliteta – recimo, bend je već omažirao Konana omotom svog singla Stars and Stripes iz 2013. godine a sada imaju i pesmu Conan the Barbarian, što je, naravno, za svaku pohvalu. Miksu ne bi škodilo malo životnosti ali Dexter Ward su sa svojim trećim albumom vrlo sigurno upisani u jaku drugu ligu savremenog NWOBHM zvuka i obavezni su da se čuju ako volite ovakvu muziku:
https://dexterward.bandcamp.com/album/iii
Da završimo ovaj blok NWOBHM muzike, tu su nam Martyr iz Njemačke i njihov debi EP Highway Warrors koji je, u svoje tri pesme, sav u obožavanju Judas Priest iz perioda ranih osamdesetih ali i ostalih bendova iz te epohe, od Riot, preko Manowar do Accept. Martyr su vrlo precizno skinuli zvuk i senzibilitet, slušajte te solaže, recimo, pa će onome kome je to i osamdesetih bila seljana – pogotovo sa tim vrištavim visokim pevanjem – seljana biti i dalje. Mi ostali možemo ovo da slušamo sa dosta zadovoljstva:
https://martyrmetal.bandcamp.com/album/highway-warriors-ep
Old school death metal je poslednjih nekoliko sezona napravio veliki kambek, pa tako danas dobijamo i kompilacijski album kalifornijskog benda Mortuous na kome su sakupljena njihova dva demo snimka iz 2012. i 2009. godine. Among the Lost / Mors Immortalis zvuči veoma poznato čim ga pustite jer su ovde švedski uticaji sasvim u prvom planu sa dubokim štimom i divljački napumpanim distorzijama , užasnim grlenim vokalom i gitarskim kvintama koje treba da unesu u sav taj pokolj samo malo harmonije. Mortous su na ovim snimcima bili vrlo napaljen, žestok bend, što se čuje po aranžmanima koji začas iz spore meditacije pređu u surovi blastbit, i ovo je, sve u svemu vrlo prijatno za slušanje ako se ubrajate u ljubitelje OSDM/ Swedish death zvuka:
https://carbonizedrecords.bandcamp.com/album/among-the-lost-mors-immortalis
Dobar, prilično staroškolski death metal sviraju i Nijemci Graveyard Ghoul na EP-ju The Dissolution of Flesh. Ovo zapravo izlazi tek u Maju na vinilu, a CD verzija je izašla još prošle godine pa je u redu da ga pomenem jer je odnedavno dostupno za slušanje na Bandcampu. Elem, Graveyard Ghoul su mračni, glasni, dobri ali i vrlo organski, i trude se da izađu iz death metal kalupa, te da prigrle horor opšteg usmerenja. I dobro im ide:
https://fuckingkillrecords.bandcamp.com/album/graveyard-ghoul-the-dissolution-of-flesh
Torn in Half su mladi bostonski bend očigledno provučen renesansom old school death metala pa su i oni dali svoj prilog u vidu EP-ja Basic Instructions Before Leaving Earth. Ne da Torn in Half imaju nešto dramatično novo da dodaju ovom pravcu i ne bih rekao da bend igra u istoj ligi sa Tomb Mold ili Carnal Tomb, ali ovo je eminentno slušljivo, teško, jako i prijatno:
https://torninhalfmetal.bandcamp.com/album/basic-instructions-before-leaving-earth
A Paingiver su iz Hjustona i njihov EP, Deorum Mortis takođe daje četiri pesme mračnog, kavernoznog, ali solidnog old school death metala. Ima ovde lepih rifova i dobre atmosfere i bend je tehnički i produkcijski veoma dobar. Sad samo treba da se izdignu iz prostog omažiranja Gravea i svet je njihov:
https://paingiver.bandcamp.com/album/deorum-mortis
Vrlo old-school, ali na južnoamerički način zvuče i Sacrodeath iz Čilea na svom živom EP-ju Apocalipsis Live. Sve je to prljavo, gadno i sirovo do koske, ali ima zdravu osnovu i dobro trese, podsećajući zašto je južnoameriki death metal uvek imao posebno mesto u srcima publike:
https://sacrodeath-chile.bandcamp.com/album/sacrodeath-apocalipsis-live-2
Brazilci Abhorior na svom prvom albumu, Arakh Savna – Temple of the Nightside Emanations nude program black/ death metala samo za najizdržljivije. Ovo je muzika sva u prštanju i monotoniji, dubokim vokalima koji verovatno ne izgovaraju ni jednu reč, besomučnim bubnjarskim rafalima koje smenjuju prespori, tektonski teški pasaži soničnog ambisa… Ukratko, ako volite Teitenblood ili australijske blur-core bendove, Abhorior su svakako nešto što treba da proverite. U protivnom, bežite u suprotnom smeru dok još imate živu glavu:
https://blackheartsrecords.bandcamp.com/album/arakh-savna-temple-of-the-nightside-emanations
Za nijansu razgovetniji su baskijci Pestilength čiji prvi album, Eilatik nam stiže posredstvom pouzdanih Fucking Kill records. Ovo je, naravno, prljavo, odvratno, sporo, nemelodično, pa brzo i zaglušujuće distorzirano ali u svom tom death/ doom metal užasu ima tračak transcendencije potreban da čovek istraje:
https://fuckingkillrecords.bandcamp.com/album/pestilength-eilatik
Smouldering in Forgotten iz Bahreina su daleko od najoriginalnijeg ili najmaštovitijeg benda na svetu ali njihov treći album, Invictus Mortem je pristojna death metal ploča uz koju znate šta dobijate: rifove, duple kikove, zvjersko pevanje,blastbitove… Sve je to prilično dobro i mada ne pomera granice žanra, za onog ko voli, biće besprekorno:
https://smoulderinginforgotten.bandcamp.com/album/invictus-mortem
Poljaci Maggoth guraju neku interesantnu kombinaciju trash-metala i strarinskog crossovera sa sludge metalom pa dobijamo pesme zanimljive strukture, nepredvidivih aranžmana ali i harmonski smele i eksperimentalne. Sve je to nervozna, opresivna muzika ali je istovremeno i puna energije. Istoimeni album nema čak ni imena pesama, obeležene su samo brojevima, ali ovo je iznenađujuće odlično producirano i vrhunski odsvirano. Vredi čuti:
https://maggoth.bandcamp.com/album/maggoth-3
Da i u death metalu ima jednočlanih bendova vrednih pažnje dokazuje Sirijac Salah Alghalayeeni sa svojim projektom Absentation koji već izvesno vreme operiše iz Njemačke. Antimatter Rites je njegov peti album i mada ovo nije nešto što će revolucionisati death metal ni u kom slučaju, radi se o zdravoj, tvrdoj ploči koja se ne zamara preterano modernim trendovima i nudi intenzivan tempo, brutalno pevanje, gitarski čag-čag-skvi i zapravo veoma dobru produkciju. Naravno, nešto je i do toga da sam ja mator pa volim da čujem metal koji uspeva da zvuči zrelije a da zadržava i napaljenost potrebnu da se ovakva muzika pošteno svira, tek, Antimatter Rites je pošten, ubedljiv i mada ne originalan ili inovativan, sasvim zadovoljavajući album tehničkog, brutalnog death metala:
https://absentation.bandcamp.com/album/antimatter-rites
Odličan, sirov, vrištav, ali moćan i preteći heavy metal dobijamo od dua Vual na albumu To End All Life. O bendu ne znam bogznašta, ali muzički, ovo je okrutna ploča valjajućih, sporih ali dinamičnih pesama i paklenog vrištanja, negde na razmeđi sporog crust punka, sludge metala i blek metala. Kad vidite sliku i čujete da je bend inspirisan Ligotijem, na trenutak se uplašite da će ovo biti neki isforsirano „edgy“ nerdovi, ali To End All Life je pažljivo usredsređena i zrela ploča koja uz svu buku i vrištaje nikada ne ide u karikaturu. Obavezno probati:
https://vualhate.bandcamp.com/album/to-end-all-life
Red Tongue Ghost za sebe kažu da su „blackened death metal“ što samo pokazuje da su sve žanrovske odrednice danas besmislene. Njihov debi album, Ghost Stories I je, zapravo ploča odličnog gruva koji je u osnovi sludge metal ali povremeno koristi blek metalske tremolo pikinge sa jedne strane, a klasične bluz skale sa druge. Dakle, dinamična, energična, glasna metal muzika koja se zasniva na poletnim ritmovima, dobrim rifovima i koja povremeno napravi izlet u ekstremnijim smerovima? Da. Eksperimentatorski? Ne zaista, ali smelo i neopterećeno žanrovskim međama. Čuti!
https://redtongueghost.bandcamp.com/album/ghost-stories-i
O japanskom projektu Noah ne znam ništa ali sudeći po onome što se čuje, ovo je klasični Otaku koga je priroda obdarila velikim muzičkim talentom, pa sedi kod kuće, piše simfonični power-metal na tragu muzike iz anime-video igara (tipa Guilty Gear ili BlazBlue, na primer) i izdaje albume ko lud. Revulsion mu je treća ploča za četiri meseca i ovo je odlično producirano, vrlo zrelo aranžirano i generalno – odlično. Mislim, ako volite ultra-kuči, ultra simpatični anime-metal. Nećete pogrešiti:
https://noah390.bandcamp.com/album/revulsion
Implement iz Leedsa su hardcore punk bend koji je napravio kasetu od tri pesme za svoju aktuelnu turneju i ovo, mada u osnovi demo, vrlo dobro zvuči i trese. Ovo je „pravi“ hardcore po mom ukusu, više naklonjen crust punku devedesetih nego onome što se danas čuje kad kažu „metalizirani hardkor“, žestok, glasan i besan, vrlo dobro odsviran i pristojno snimljen:
https://implement420.bandcamp.com/album/tour-tape-20
Dosta dobri i Poljaci The Throne koji na splitu sa Orphanage Named Earth sviraju neki mračni hardcore/ post metal, sa blastbitovima i udaraju jako, ekspresivno i zadovoljavajuće heavy:
https://thethrone.bandcamp.com/album/split-w-orphanage-named-earth
Veterani industrial metala iz Notingema, Pitchsifter su se ove nedelje pojavili na Bandcampu i pokačili tamo neka svoja razna izdanja. Ja sam, naravno, njih intenzivno prestao da slušam nakon albuma Desensitized iz 1993. godine i skretanja u neke više televison friendly vode, pa me jedino ovde rajca njihov prvi demo sa starim pesmama, ali slobodni ste da proverite i ostatak ponude:
https://pitchshifteruk.bandcamp.com/album/original-pitchshifter-demo-tape-digital-redux
Ne znam ko su i odakle su THIS IS WRECKAGE, ali njihov album I DON’T LIVE, I EXIST koji izlazi tek u Julu je ODLIČAN. Nije ovo metal, više razbijački nojz rok, kao da ste spojili Scratch Acid, Nomeansno, Rani Therapy? i Pere Ubu, ali kad je tempo jak, gitare prže 120 decibela, pevač se promuklo dere i sve je isporučeno uz maksimum nervozne energije, ko da se onda zamara žanrovskim gejtikipingom? Ovo treba slušati!!!!!!
https://forbiddenplacerecords.bandcamp.com/album/this-is-wreckage-i-dont-live-i-exist-lp-pre-order
Insurgent iz Manitobe prže besan, mračan, haotičan hardkor koji pozajmljuje od grajnda i od metala koliko mu treba na EP-ju No Capacity. I dobro to ide. Većinu vremena rifove je nemoguće razaznati ali ovde ima anarhične energije i mnogo (ne)zdravog besa, sve spakovano u kratke pesme kakve bi svirali Cryptic Slaughter ili Righteous Pigs da su odrastali uz Jutjub.
https://xinsurgent.bandcamp.com/album/no-capacity
Somberspawn iz Kolumbije na svom prvom albumu, Inumbrate nude vrlo drusan i tehnički napredan blackened-death metal. Ovo nije tipično južnoamerički sirov, neprskan sadržaj već visokoisproducirana ploča tehničkog (blackened) death zvuka sa ambiciozninm aranžmanima i kompjuterski preciznom svirkom. Bend, srećom, ima i nešto duše inače bi ovo bila samo demonstracija da se, eto, može i u Kolumbiji. Ali nije, bolje je od toga i, da, ima duše:
https://somberspawn.bandcamp.com/album/inumbrate
Nisam poznat kao neki ljubitelj progresivnog power metala, ali vredi notirati da kalifornijski Shadowkiller ima četvrti album, Dark Awakening i ovo je melem za uši svakog metlaca koji pati što Blind Guardian ne izbacuju album svakog meseca. Nisu Shadowkiller, da se razumemo, imitatori poznatijih Nemaca, ali ovo jeste muzika u istom epskom, melodičnom i kvalitetnom ključu sa puno multitrekovanih vokala i cheesy kvalitetima kojima se bend ponosi. Kvalitetno:
https://shadowkiller.bandcamp.com/album/dark-awakening
Kratku ali slatku kasetu sa dve pesme napravili su Self Loathing iz Ohaja. Seasonal Depression nudi manje od deset minuta brutalne kombinacije sludge i death metala sa primereno mračnom atmosferom ali i jakom svirkom. Fino:
https://ladselfloathing.bandcamp.com/album/seasonal-depression
Da li sam se nešto raznežio, šta li je, ali mi je vrlo prijao debi EP benda Land Sharks iz Hadersfilda (a zna se ko je odatle!) koji se zove Dancing in the Fire i ima četiri pesme prijatnog heavy rock treskanja sa poletnom atmosferom i dobrom svirkom i produkcijom. Pritom, ovo nije retro, nije „žanrovski“ metal već muzika koju prave ljudi što su u životu slušali metal i ovo iz njih prirodno izlazi. Pa još te lepe klavijature. Odlično:
https://landsharks1.bandcamp.com/album/dancing-in-the-fire
Kakve se smeće od grindcorea objavljuje ovih dana, prilično mi je prijao demo The Guillotine Demo bostonskih Stagnater. Ova ekipa ne radi ništa što već pre nje nisu uradili Rotten Sound, Magrudergrind ili Leng Tch’e, ali u ovom trenutku i to je dobro: tehnički kvalitetno, produkcijski odlično, u svakom pogledu profi ako to uopšte ima smisla reći za grindcore. Osam pesama, desetak minuta, kvalitet:
https://stagnater.bandcamp.com/album/the-guillotine-demo
Izašao je i novi Body Count i mada je devedesetih nisam toliko voleo njihov output – uprkos tome što jesam voleo Ice-T-jev hip-hop rad – Carnivore, njihov treći povratnički album je svakako prilično sljušljiv. Ima ovde dosta groove/ thrash/ metalcore buke ali napravljene uz priličnu dozu razumevanja koja je godina i da se pred narod ne da izaći sa nedokuvanim, recikliranim rifovima i izlizanim temama. Ice-T sada ima dobar bend (drugu gitaru mu, pored Ernieja C-ja već nekoliko godina svira Juan Garcia iz Agent Steel, a ne treba vam JAČI kredit od toga, jelte) i uz njegove prilično osvešćene sociopolitičke tekstove i uobičajeno jak vokalni deliveri, dobijamo album koji jeste album stadionskog metala ali ima vatre, iskrenosti i težine. Obrada Motorheadove Ace of Spades je svirana već nekoliko godina unazad na koncertima pa ovde dobija vrlo solidnu studijsku verziju, a tu je i stari rep hit Colors, ovog puta u metal verziji i… pa rep-metal nikada nije bio najbolja ideja svih vremena. Ali zato tu bubnjeve makar svira Dave Lombardo i upisuje se u dugačku i impresivnu listu gostiju. Ice-T je od jednog od najvećih strašila američke pop-kulture devedesetih godina, čoveka koji je otvoreno fantazirao o ubijanju policajaca na svojim albumima i bio košmar za roditelje, političare i nastavnike diljem bele Amerike, izrastao u omiljenog američkog ujaka koji dobro zna kako je biti narko diler u getu, stalno na nišanu murije i drugih gangova, ali koji danas igra pandura na televiziji i snima albume što dosledno ruše rasne granice i muzički su, pa, moram da kažem, sve uverljiviji. Rispekt.
https://www.youtube.com/watch?v=lAsZUtuZhIA&list=PLBzBwYhHpqLLBivSExumGxYPDR0Ybb7Qk
Ako volite The Dillinger Escape Plan, onda treba da čujete album Avant-Garbage mineapoliskih The Motion Mosaic jer je u pitanju vrlo očigledan napor da se igra u istoj ligi sa velikim prethodnicima. I, The Motion Mosaic nisu rđavi, mada, naravno, treba uzeti u obzir i da je mathcore, podžanr u kome se sve ovo odvija, neretko obuzet tehnikom i trikovima – poput svog sabrata, tech-death metala – na ušrtb pesama koje bi trebalo sve to da kontekstualizuju. The Motion Mosaic imaju odgovor na ovo, trpajući između nervoznih, tviči rifova i saplićućih ritmova melodične metalcore refrene koji mene namah izbace iz koncentracije i nateraju me da poželim da slušam nešto drugo. Ako niste tako osetljiva uštvica kao ja, dajte šansu Avant-Garbageu jer ovde zaista ima puno energije, puno polomljenih harmonija i blastbitova i svega.
https://themotionmosaic.bandcamp.com/album/avant-garbage
Završimo sa indonezijskim technical death metalom, jer zašto da ne. Neptunus su bend koji se MNOGO loži na Rings of Saturn ali, naravno, nema njihov kvalitet produkcije. Što je za tech-death, muziku koja živi i umire na tome da se čuje sa koliko autoriteta muzičari sviraju svoje odabrane instrumente, može da bude pogubno. No, na albumu Planetary Annihilation bend zapravo uspeva da svoj nešto mutniji zvuk pretvori u element atmosfere i mada im ni užasno irkomprimovan master ne čini mnogo usluga, Indonežani su me prijatno iznenadili kvalitetom kompozicija u kojima sva ta arpeđa zapravo imaju estetsko opravdanje i gde se smene tempa smisleno koriste za kreiranje praktično psihodeličnih momenata. Rings of Saturn su me, neću lagati, gadno smorili na zadnjem albumu na ime preterane količine deathcore klecanja i beskonačnih brejkdauna koje su svirali između tech death pirotehnike. Ima toga i kod Neptunusa ali ovaj bend mi to provlači ukusnije i uspeva da stalno drži stvari svežim tim bizarnim gitarskim radom koji bi trebalo da je postao dosadan već posle prve pesme ali nije. Neptunus uspevaju da shvate da je tech-death sa svojim fetišom tehnike često na rubu karikature pa onda guraju još jače u smeru karikature da bi dosegli nešto zaista tuđinski a što je u skladu sa njihovom odabranom temom o vanzemaljcima i uništenju planete. Podsećanje da je indonežanska scena poslednjih desetak godina izrodila mnogo dobrog metala:
https://neptunusofficial.bandcamp.com/album/planetary-annihilation