E, pa, jedno je sigurno, apokalipsu će preživeti bubašvabe i metalci. Ako smo završili sve obaveze vezane za hirurške intervencije i subsekventne terapije krznenih ukućana, da pređemo na METAL!!!!!
Blek metal, da budemo precizni, barem za početak. A svaki početak je težak kada imamo posla sa teškim metalom* pa evo blek metal benda iz omiljene Norveške. Psykdom su vrlo simpatičan novi bend sa istoimenim albumom i članovima što su se kalili u Carpathian Forest, Visedom i još gomili bendova. Ovaj debi je, sasvim očekivano, ploča standardne nordijske sirovosti i energije, sve isporučeno disciplinovano i uz mnogo karaktera. Posebno je pevač, Roger Rasmussen, jelte, karakteran i da je Psykdomu dobar deo identiteta. Norvežani retko razočaraju pa uz dobar zvuk i kvalitet svirke to ni ovog puta nije slučaj. Slatko a gorko, ledeno a vrelo, baš kako treba:
*Ovakvih šala bismo se stideli u normalnim vremenim ali ko sad, u obzorje smaka sveta da drži standarde?
Švajcarski jednočlani projekat Enoid radi već petnaest godina i Négation du corps mu je osmi album i ovo je, iako tu ima malo one hermetičnosti tipične za jednočlane blek metal bendove, prilično sigurna, ubedljiva ploča depresivne, mizantropske muzike koja zna koliko monotonije sme da pruži ali i koliko lepa harmonija tu monotoniju može da oplemeni kada se uvede na pravom mestu. Nije ovo nešto što ću ja slušati mnogo i često, ali je iskreno i ozbiljno:
https://enoid.bandcamp.com/album/n-gation-du-corps
Francuzi Aodon na albumu 11069 nude zanimljivu mešavinu pristupa i stilova, držeći se blizu tog nekog post-metal zvuka ali ne prevlačeći sve u shoegaze atmosferu. 11069 je ploča razrađenih gestova i dobre atmosfere koja nije, bar za moje uho, još sasvim sa sobom raščistila šta tačno želi da kaže, ali jezik koji je evoluirao za potrebe te priče je prilično dobar:
https://aodon.bandcamp.com/album/1-1-0-6-9
Iz, ponovo, Norveške dobijamo novi album projekta Enepsigos i ovo je sjajan, razarački ali i psihodeličan metal koji iako agresivan onoliko koliko tr00 nordijski blek metal treba da bude ima mnogo više dimenzija od proste agresije. Naravno, ovde su ozbiljni likovi umešani u posao: Thorns (inače Italijan) je bubnjar Blut Aus Nord i još milion bendova, dok pevač V.I.T.H.R. radi sa Nordjevel i, naravno da se ovde čuju pedigre i kilometraža. Mene vrlo prijatno iznenađuje kako ovaj album, Wrath of Wraths, uspeva da organski spoji oštar, udarački blek metal prepun blastbitova i agresivnih rifova (koji su u mnogo nižem štimu nego što je za blek metal uobičajeno i zvuče kao da dolaze iz švedskog death metala) sa tom meditativnom, psihodeličnom atmosferom. Odlična ponuda za sedenje kod kuće u izolaciji:
https://osmoseproductions.bandcamp.com/album/wrath-of-wraths
Vrlo epski i vrlo cheesy zvuče Nijemci Hohenstein na svom debi albumu Weisser Hirsch koji je sav u srednjem tempu i himničnim temama. Bude ovo meni i prilično dosadno na momente i valjalo bi malo više dinamike ali ima šarma:
Grave Sediment je solo projekat izvesnog Iana Tomasa i EP, The Great Pestilence je idealan za slušanje u uslovima globalne epidemije jer je u pitanju sirov, bučan i agresivan blek metal koji ima taman toliko „atmosferičnih“ elemenata da se ne svede na samo jednu dimenziju. Kućno, sobno, izolacionistički ali ekspresivno. Sasvim kako treba:
https://gravesediment.bandcamp.com/album/the-great-pestilence-2
Iznenađujuće simpatični Britanci Thy Dying Light na svom prvom i istoimenom albumu donose jedanaest pesama koktel-punude u kojoj se mešaju sirovi, agresivni spid-blek pristup sa meditativnijim, eh, atmosferičnijim momentima. Sve je to primereno sirovo i dovoljno agresivno kad je agresivno pa nemam PREVIŠE zamerki:
Islandski jednočlani post-blek-metal stvaralac, Zakaz (aka I aka Kristján Jóhann Júlíusson) na svom novom albumu, Hof úr Holdi donosi očekivano slatke melodije i meditativne pasaže, ali i mnogo tipično islandske širine i himničnosti. Sve je to za nijansu preslađeno za moj ukus i pesme PREDUGO traju, ali ima lepote:
https://zakaz.bandcamp.com/album/hof-r-holdi
Pitsburški trio Automb na svom drugom albumu, Chaosophy pruža potrebnu dozu antitela protiv melanholije i depresije svojim sirovim, ali savršeno kontrolisanim raw-black metal jelovnikom. Bend se loži na ezoteriju i okultizam ali muzika je prilično strejt, mada ne primitivan, blek metal sa malo death metal težine i ovom albumu imam da prigovorim samo pomalo jeftiniju produkciju. Ali opet, to ide uz ovakvu muziku. Automb su sve bolji što album ide dalje, sa jasnim indikatorima da ovo troje ljudi znaju da pišu i aranžiraju pesme, kao i da su odlični muzičari. Pevačica i klavijaturistkinja Danielle Evans pritom impresivno odrađuje srednji black-death vokal i ovo je ploča koja ima sve moje preporuke:
https://automb.bandcamp.com/album/chaosophy
Finci Nôidva na debi albumu Windseller nude iznenađujuće razigran, melodičan blek metal koji bi se možda kvalifikovao i za slušanje kod blackened rock’n’roll publike da je samo za nijansu uglađeniji. No, meni se ovaj spoj sirovijeg, „podrumskijeg“ zvuka i zaraznih, pamtljivih melodija zapravo prilično dopada. Ima tu i odličnih ritualnih ispada a i omot je za desetku. Debi album kakav se samo poželeti može:
Sa južne polulopte, direktno iz Perua dolaze Arcada sa svojim prvim ful abumom, Projections i ovo je disciplinovan, zreo, pomalo starmal blek metal sa filozofskim aspiracijama, lepim melodijama i žestokom, interesantnom muzikom. Arcada meni više zvuče kao da dolaze iz Grčke nego iz latinske amerike, sa svojim zrelim, odmerenim pristupom ali i kvalitet im je na vrlo visokom nivou pa ovo treba shvatiti kao solidan kompliment:
https://edgedcircleproductions.bandcamp.com/album/projections
Kad smo već kod Grčke, jednočlani atinski projekat Χειμώνας (tj. Himonas, tj. „zima“) upravo je izdao drugi, istoimeni album i – prekinuo sa radom. Zašto? Pojma nemam, ali sigurno nije zbog lošeg kvaliteta muzike jer je Χειμώνας odlična ploča sirovog a opet duševnog, ličnog blek metala koji bije iz sve snage ali je i melodičan i melanholičan na način koji ne deluje namešteno i „glumački“. Nešto siroviji zvuk je opet u skladnom odnosu sa muzikom i generalnim sentimentom očaja i propadanja i ovo je ploča kakvu vredi slušati i preporučivati drugima da vide zašto treba trpeti stotine osrednjih jednočlanih blek metal projekata da bismo dobili po neki ovakav:
https://himonas.bandcamp.com/album/-
Holanđani Elfsgedroch su izvrsni na svom drugom albumu Gedoemd tot de eeuwige jacht koji meša odličan, tehnički izbrušen blek metal visoke brzine i energije sa vrlo odmerenim pristupom atmosferi i rifovima da se dobije jedan dostojanstven, meditativan paket iako pričamo o zbilja žestokoj muzici. Ja nekako veoma volim kada blek metalci prave harmonska i tematska istraživanja izvan uobičajene ponude ali se i dalje drže žestine kao osnove zvuka i Elfsgedroch mi to obilno isporučuju. Rispekt!
https://elfsgedroch.bandcamp.com/album/gedoemd-tot-de-eeuwige-jacht
Za debi francuskog sastava Amnutseba, Emanatism, WTF se čini kao najprirodnija reakcija. Ovo je blek metal shvaćen kao sila prirode, štaviše prirodna nepogoda, manje kolekcija rifova i tema a više lavina zvuka koji se obrušava na slušaoca i ostavlja ga u najboljem slučaju ošamućenog i dezorijentisanog. Naravno, ovakvih black-metal-ali-noise bendova ima kolko hoćete svake nedelje na Bandcampu, ali Amnutseba su zreliji i zvučno i idejno od 99% kolega i vredi im se izložiti:
https://amnutseba.bandcamp.com/album/emanatism
Australijski Wardaemonic imaju jako natrpan zvuk na albumu Acts of Repentance a što nije najsrećnije jer je ovo muzika prepuna dobrih ideja, odrađenih uz puno strasti i veštine. Acts of Repentance je ploča koja ume da bude i himnična i vrlo agresivna i ne plaši se dvanaestominutnih pesama koje se iz pretećih, mračnih početaka razviju u opštu tuču ali šteta je da Asutralijanci nisu ovo na kraju masterovali da se lepše čuje. Ako su vam uši odmorne, dajte svaku šansu Wardaemonicu, zaslužuju je:
https://wardaemonic.bandcamp.com/album/acts-of-repentance-black-metal
Wake iz Kalgarija na albumu Devouring Ruin postižu izuzetan balans izmeđi post-blek metalske, šugejzerske melanholije i agresivne blek metalske polivačine tako da je ovo album koji ubedljivo ide napred, rušeći nekakve zamišljene žanrovske barijere ali istovremeno se držeći jake strane žanra. Meni to toliko prija da se malo brinem za sebe, ali tajna je verovatno i u miksu koji je dobar, ne upropašćen masteringom i daje svemu dodatnu dimenziju MOĆI. Mnogo mi se dopadaju Wake:
https://wakegrind.bandcamp.com/album/devouring-ruin
Idemo na stoner i prvi su Grci High Priest’s Incense sa EP-jem Entropia koji donosi tri pesme odličnog, neprskanog, spontanog i sirovog doom metala sa finom okultnom podlogom i simpatičnim vokalnim aranžmanima koji osvežavaju kompozicije. Nije producirano IDEALNO ali kod Grka toliko sve zvuči slično u pogledu miksa i produkcije da je zapravo zvuk ovog EP-ja prijatan odmak od standarda.
https://highpriestsincense.bandcamp.com/album/entropia
Italijani Caluvia imaju grozan, pretrpan master ali njihov album, Insane, uprkos tome zvuči poletno i zabavno. Nije ovo stoner rok koji izmišlja tople vode i smelo krči nove puteve kroz neistraženu pitagorejsku prašumu primalne muzike, ali jeste lep oblikovan album drčnog gruva i solidnih rifova. Druga klasa, ali pristojna:
https://caluvia.bandcamp.com/album/insane-2
JAVA iz Tel Aviva su klasičan primer psihodeličnog stoner benda kome bi uvođenje pevanja u pesme značajno unapredilo aranžmane. Ovako, instrumentalno, ovo je psihodelična težina koja, kada se konačno zalaufa i pređe iz pipkanja osrednjih rifova u svemirski frikaut – zvuči odlično. Al treba to dočekati. Dakle, dobra JAVA na albumu Implode/ Explode, bacila me je u nekoliko vrlo lepih tripova, ali mogla bi da bude ubojitija:
https://javapsych.bandcamp.com/album/implode-explode
Jer, recimo, Šveđani The Hypnagogics na svom debi albumu Endless Nights drže master klas iz psihodeličnog roka koji ima vrlo ’60s stil ali ne zvuči imitatorski, sikofantski ili istrošeno. The Hypnagogics izgledaju kao hipici i tako i zvuče ali ne gube vreme na sviranje stila i njegovih stereotipa nego samo piče glasnu, faziranu, melodičnu i psihodeličnu rok muziku koja, očiggledno dolazi iz podsvesti a ne iz kalkulacije. Nije metal, bliže je popu, ali je fazirano, žestoko i zapaljivo:
https://thehypnagogics.bandcamp.com/album/endless-nights
Ni portlandski LáGoon na svom trećem albumu, MAA KALI TRIP ne sviraju baš metal, ali ova sirova, psihodelična i neodoljivo šarmantna pankerska garaža je milina za slušati. Inspirisani psihodeličnim iskustvima gutanja maa kali pečuraka, ova dva čoveka piče žestoke rifove i sviraju besan, minimalistički rokenrol za mlado i staro:
https://lagoonpdx.bandcamp.com/album/maa-kali-trip
Bangalorski Diarchy na svom albumu Splitfire donosi vrlo lep gruv i teški stoner rok koji nije puko imitiranje Black Sabbath već ima svoj identitet i zvuk. Indusi već na drugoj pesmi zavrnu na svoju stranu i podsete koliko su zapadni psihodeličari i stoneri zapravo dužni potkontinentu u pogledu inspiracije, harmonija i tema i sve to zvuči izvrsno:
https://diarchy.bandcamp.com/album/splitfire
Low Torque iz Portugalije se na EP-ju Jupiter bave mesecima ove velike planete ali muzički ovo je više grunge rock nego heavy psych inačica teškog roka. Što je u redu, Portugalci su vrlo solidni u svom grandžu:
https://lowtorque.bandcamp.com/album/jupiter
I Nijemci Crimson Oak na svom istoimenom debi albumu su simpatični u tom nekom modernom hard rok/ stoner stilu. Dosta ovde ima skretanja u neki, eh, „komercijalniji“, radio-friendly zvuk kakav inače ne bih slušao ali je simpatično kad se izmeša sa više blues-heavy osnovom. Nije za svakoga, sigurno, ali možda se starija publika ovde pronađe:
https://crimsonoak.bandcamp.com/album/crimson-oak-album
Britanci That Which Ate The Moon su me bogami naterali u ozbiljan hedbeng svojim zapaljivim eponimnim EP-jem. Ove tri pesme kombinuju alternativni rok sa psihodeličnim stoner metalom, noseći negde u sebi hitoidnost jednih, recimo, Therapy? ali ne zaboravljajući težinu i distorziju:
Bukureštanska gitaristkinja Delia Poparad je snimila simpatičan stoner album The Land of Mist sa gomilom ortaka i saboraca, nudeći heavy rifove i dobru, izmagličastu, jelte, atmosferu. Ploča od pesme do pesme istražuje različite elemente muzike sporog i teškog identiteta i ovo se sluša kao jedan zreo a raznolik album, ali i kao lična karta rumunskog stonera:
https://deliapoparad.bandcamp.com/releases
Hypnochron iz Čikaga imaju prepumpan master na svom istoimenom, povratničkom albumu, ali ako se to prenebregne, ovo je simpatičan instrumentalni doom/ stoner sa mnogo žestine i ambicije da težinom pokori ali i zadovolji slušaoca. Ne idealno ali uzbudljivo:
https://hypnocron.bandcamp.com/album/hypnochron
Slow Phase iz Oklenda su na svom istoimenom albumu vrlo solidan, bluzerski hard rok bend sa neskrivenom ljubavlju za ’70s rokanje u svom zvuku ali odličnim pesmama i kvalitetnim, eksplozivnim izvođačkim veštinama. Gitarista Dmitri Mavra je očigledno konzumirao mnogo Hendriksa odrastajući i to se lepo čuje. Valjano:
https://slowphase.bandcamp.com/album/slow-phase
Loose Sutures sa Sardinije su na svom prvom i istoimenom albumu simpatični u svojoj očiglednoj zaljubljenosti u ’70s psihodeliju i pank, nudeći anarhičnu, garažiranu smešu dobrih, faziranih rifova i pank-rok etitjuda. Lepo:
https://loosesutures.bandcamp.com/album/loose-sutures
Mnogo dobrog australijskog stoner i desert rocka čućete na kompilaciji Hidden Noise a koja je šoukejs za istoimenu izdavačku kuću. The Royal Artillery, Turtle Skull i Sons of Zoku su među hajlajtima a tu su i izvanredni Droid. Nezaobilazno:
https://hiddennoisecomp.bandcamp.com/album/hidden-noise
Meksikanci Vinnum Sabbathi imaju novi album, of Dimensions & Theories i to je nekih 47 minuta instrumentalnog, tvrdog i sirovog space-rocka presecanog vokalnim semplovima. Bend se trudi da isporuči kompletan narativ, ne samo kolekciju džemova pa sredina albuma signalizira stilski i zvučni zaokret posle koga se udara još žešće i glasnije:
https://vinnumsabbathi.bandcamp.com/album/of-dimensions-theories
The Heavy Eyes iz Memfisa, Tenesi, su ubedljivi u svom teškom bluz-roku na albumu Love Like Machines. Ovo ima svoju porciju psihodeličnosti sa tim jako faziranim gitarama ali može da bude vrlo prijemčivo i za običnog slušaoca jer je puno dobrih gitarskih tema i popaljivog rokenrol pevanja:
https://theheavyeyesmemphis.bandcamp.com/album/love-like-machines
Vankuverski trio Heavy Trip želi da bude siguran da ćete znati kako muzika zvuči i pre nego što pustite prvu pesmu albuma koji se isto zove Heavy Trip i za svaki slučaj ima i pečurku na omotu. No, iako tačno znate šta da očekujete, sva je prilika da ćete kao i ja biti oduvani MOĆNIM zvukom i MASNOM psihodelijom što je ovi Kanađani nude. Heavy Trip uspevaju da spoje spontanost nadrogiranog džem-sešna sa zaokruženošću kompozicija nudeći ultimativni instrumentalni stoner zvuk za 2020. godinu, sa sve teškim ali prozračnim miksom koji miluje uši. Izvrsno:
https://heavytripdudes.bandcamp.com/releases
Iz Italije nam Void of Sleep nude jedan vrlo ambiciozan prog-stoner album koji se gotovo razmeće kvalitetnom produkcijom, vrhunskom svirkom i bogatim aranžmanima. Metaphora daleko nadilazi puko sviranje „stoner“ žanra i mada čuva težinu i masu, ovo je ploča i za normalnu publiku koja se, čak i u 2020. godini o metalu informiše na televiziji. Što znači da nije nužno za najhardkorskijeg slušaoca, ali vredi je čuti:
https://voidofsleep666.bandcamp.com/album/metaphora
Izašao je i Tohu Wa Bohu, album teksaškog projekta Lord Buffalo za koji smo očekivali da će nam se dopasti slušajući najavni singl pre mesec dana i – nema tu nekog iznenađenja. Ovo je odlično. Lord Buffalo nudi vrlo moćnu, epsku, ali i vrlo heavy amerikanu koja ima dovoljno bluza i dovoljno psihodelije da se centrifugalno kreće od sržne folk dimenzije ove muzike, ima dramu ali i spontanost koje se jako dobro dopunjuju. Za metalce ali i brojnu drugu publiku:
https://lord-buffalo.bandcamp.com/album/tohu-wa-bohu
A čikaški Temple of Void biju iz sve snage na svom albumu The World that Was koji je jedno lepo, bučno pakovanje mračnog death-doom zvuka sa dubokim, grlenim vokalom i pretećim death rifovima ali i sporim tempom i masivnošću ozbiljnog doom metala. Ovo su dobro napisane pesme u kojima skoro komično duboki vokal što ga plasira Mike Erdody skoro da predstavlja parodični odmak od inače ozbiljne muzike ali to je, jelte, metal. Dobra ploča:
https://templeofvoid.bandcamp.com/album/the-world-that-was
Vivo en Ramos Mejía je živi album argentinskog stoner rok benda Pesares i koji je čisto snimljen mada mu ne bi škodilo i malo više težine. No, Pesares nisu bend koji hvata na silu i ovo je elegantan hard rok/ stoner rok sa lepim idejama i dobrom pevačicom. Obrada Blek Sabata (N.I.B.) je tu samo da se potvrdi pedigre ali Pesares se i bez nje vrlo ozbiljno preporučuju za neko buduće studijsko izdanje:
https://pesares.bandcamp.com/album/vivo-en-ramos-mej-a
Candlemass su nas obradovali novim EP-jem i The Pendulum ima dobru, zdravu energiju a opet i taj razgovetni zvuk kojim Šveđani mogu da dobace do šire publike nego što je klasična doom zajednica. Ostatak EP-ja čine neobjavljene demo pesme i, mislim, ne bih da filozofiram, Candlemass su posle toliko godina u odličnoj formi i vrede da se slušaju:
https://www.youtube.com/watch?v=rJzpw3pWRzI&list=OLAK5uy_m0DHuAYdk5aHxQznTTUh3ZzgEc8UdbGU0
https://candlemass.bandcamp.com/album/the-pendulum
WuW iz Pariza imaju vrlo lep spoj doom i post metal interesovanja na albumu Rétablir L’Eternité sa pesmama koje se odvijaju glacijalnom elegancijom i nude mnogo dubine da se u njoj izgubite ali i masivnosti da uz nju mašete kosom. Ovaj duo je skon eksperimentisanju sa zvukom ali u osnovi muzike je taj neki nežni gruv koji zaziva na nespretni ples i kontemplaciju. Lepo:
https://wuwmusic.bandcamp.com/album/r-tablir-leternit
Finci Solothus svoj treći album, Realm of Ash and Blood izdaju za 20 Buck Spin i rekao bih da su ovaj izdavač i ovaj bend idealan spoj. Solothus vole spori, mučni death doom metal a 20 Buck Spin voli hermetičnu, tešku metal muziku pa je Realm of Ash and Blood iznurujuća ali i okrepljujuća ponuda teških, epskih rifova, pećinskog vokala i brutalnih, mrvećih ritmova. 20 Buck Spin su prošle godine imali skoro neverovatan lajnap izdanja a sa dva albuma koja su izdali ove kao da najavljuju da se tu ništa neće promeniti. Solothus su obavezno štivo:
https://listen.20buckspin.com/album/realm-of-ash-and-blood
Twitchy Barber mi je vrlo sumnjiv projekat jer se radi o muzici koja očigledno postoji eksluzivno na internetu, pa i to bez stranice na metal archivesu ili bar instagram naloga. Neobično je jer EP The Awareness Affliction 2.0 nudi odličan, izvrsno produciran melodični death metal/ metalcore melanž pod jasnim uticajem The Black Dahlia Murder a to baš nije uobičajen kvalitet za ovako opskurne muzičare. Poslušajte sami:
https://twitchybarber.bandcamp.com/album/the-awareness-affliction-20
Supersimpatičan deaththrash iz Bogote stiže nam od benda Demolator na albumu Infernal Acto I. Nešto tanji zvuk ne treba da zavara, Kolumbijci ne samo da dobro sviraju nego imaju i sveže ideje i identitet koji se ovde šarmantno pomalja u kombinaciji melodičnosti, razgovetnosti i vrlo poslovnog rokanja. Najvažnije, ima ovde izuzetno lepuh rifova i ovo je album koji se sluša više puta, sa apetitom:
https://demolator.bandcamp.com/album/infernal-acto-i
Takođe iz Kolumbije su No Raza čiji death metal je doživeo produkcijski i generalno aranžmanski level-ap nakon diskografske pauze od nekoliko godina. Transcending the Material Sins je ploča dobrog, mada za nijansu klinički čistog, zvuka i dobrih rifova. No Raza nisu neki preterano imaginativni ljudi i njihova muzika osvaja najviše tom predvidivošću, stamenošću i čvrstinom. No ovo ne znači da pesme nisu dobre, naprotiv, samo su uglavnom sve vrlo stilski i tonski ujednačene. To je ponekad apsolutna prednost:
https://www.youtube.com/watch?v=Sb3ynCIbOn8&list=OLAK5uy_kCnYrU8cDi1CFeb4kAkdqHYOM2ze3pA2w
Vrlo zanimljiv album dolazi nam iz Ontarija od benda (koji je praktično jedan čovek, plus sešn-bubnjar) Shadöccult. Istoimeni album je debi ovog projekta i nudi iznenađujuće zreo i ubedljiv simfonijsko-gotski metal kakav se retko čuje. Shadöccult odmah u startu imaju tu prednost da im muzika nije preproducirana i prenatrpana zvukom u nameri da se postigne simfonijska monumentalnost. Ovo je lepo, odmereno produciran album a efekat monumentalnog se postiže pametno i svesno napisanim kompozicijama u kojima su ubojite gotske melodije na pramcu i lome led u srcima, prevashodno mom. Kad Martin Breton zapeva svojim simpatičnim, romantičarskim stilom pa ga malo pomeša sa vikinškim napevima to je trešnja na vrhu torte kakva se samo poželeti može. Shadöccult, naredni veliki bend, pazite šta vam kažem.
https://shadoccult.bandcamp.com/album/shad-ccult
Kvebečki Aeternam već više od deceniju razvija svoj prilično jedinstveni spoj death metala, simfonijskih aranžmana i folk tema sa jakim bliskoistočnim mirisom. Al Qassam je njihova najzrelija ploča do danas i Aeternam se ovde pokazuju kao prekaljeni aranžeri koji ne natrpavaju kompozicije trikovima i egzibicijama da dokažu da mogu, već imaju jedan otvoren, agnostičan pristup pisanju pesama gde ima mesta i za skoro pop-senzibilitet ali i za čist death metal. Naravno, bliskoistočne teme su popaljive same za sebe ali lepo je da se bend veoma potrudio oko aranžiranja. Ovo je vrlo kičasta, vrlo pompezna muzika, kao to i dolikuje ičemu što ima „simfo“ u opisu ali je odrađeno sa velikom sigurnošću i producirano iznenađujuće pažljivo. Odlična ploča:
https://aeternam.bandcamp.com/album/al-qassam
Beogradski bend Dusi ima debi album, Svest i ovo je zanimljiva kombinacija groove metala i neke vrste osvešćene, blago pravoslavne muzike. Ni jedno ni drugo nije baš moja scena ali ovo će verovatno biti zanimljivo određenom profilu publike. Miks albuma nije loš, mada je malo pretaman za moj ukus i Dusi zvuče dobro, spremni da osvoje svet.
https://dusibgd.bandcamp.com/album/svest
Indijski izdavač Cyclopean Eye Productions počeo je sa ozbiljnim online radom pa se sada pojavljuju i izdanja koja nisu naročito nova, ali vrede da se čuju po prvi put na Bandcampu. Svakako je jedno od njih debi album singapurskih Beelzebud iz 2015. Godine. Ovaj istoimeni album sa svega tri pesme donosi užasno težak i mučan blackened doom čiji je nabliži rođak, recimo, američki Khanate. Dakle, doom ali bez uobičajenih doom stilizacija i time brutalniji i bliži paklu:
https://cyclopeaneyeproductions.bandcamp.com/album/beelzebud
Propustih pre par nedelja novo izdanje na HGPD, a to se ne valja. In the Fire imaju odličan novi album, The Horror Show i ovo je vrlo dobro producirani, brzi, eksplozivni thrashcore sa zapaljivim rifovima, rafalnom paljbom bubnjeva i horor vokalima. Moćno, lepršavo i zabavno:
https://hpgd.bandcamp.com/album/the-living-horror-show
Novi album hrvatskih grindcore majstora Bolesno Grinje izlazi tek polovinom Maja ali je izdavač, omiljeni Fucking Kill Records već album stavio na Bandcamp. Bolesno Grinje su bend koji cenim iz sve snage prvo jer su sjajni likovi a drugo jer sviraju odličan grajnd već mnogo godina. The last Grinjober! je zrela, udaračka ploča odraslog grindcorea koji se i dalje drži klasične formule prostih rifova, rafalnih bubnjeva i duplih vokala, ali sve pakuje u pametne, uzbudljive pesme. Album u digitalnoj verziji možete kupiti direktno od benda, kao što sam ja uradio, za svega tri evra (ja sam dao četiri!!). Mislim, predobri su ti ljudi za nas:
https://bolesnogrinje.bandcamp.com/album/the-last-grinjober
https://fuckingkillrecords.bandcamp.com/album/bolesno-grinje-the-last-grinjober
Ekvadorski death metalci Epidemia nemaju najsrećnij eime za ovaj trenutak, ali Leprocomio im je prvi album i šta sad da se radi… Epidemia sviraju brutalan old school death metal u kome nema previše imitiranja drugih bendova ali ni PRETERANOG komplikovanja. Ovo je tehnički vrlo korektna muzika, dobro odsvirana, napisana i snimljena ali njena ambicija je da ostavi utisak brutalnosti i zle namere a ne da impresionira sviračkim veštinama. Uz tekstove na španskom i jednu autentičnu crtu sirovosti, Epidemia se lepo prikazuju na ovoj ploči:
https://epidemiadm.bandcamp.com/album/leprocomio
Solo projekat osobe koja se predstavlja kao Count Oculus, a zove se Rampancy ima novi EP, Proclamation i ovo je interesantna mada vrlo hermetična muzika negde između blek metala, grindcorea, industrije i nekakve eksperimentalne muzike. Count Oculus nije nužno sasvim siguran šta želi da odsvira ali je jako dobar u tome, ume da uvrnute ideje realizuje, snimi i predstavi na pravi način. Vredi odvojiti malo vremena:
https://rampancy519.bandcamp.com/album/proclamation-ep
Evo i jedne kompilacije koja skuplja pare za borbu protiv virusa korona. Crush Corona sadrži sedam malo poznatih ali vrlo pristojnih heavy bendova, različitih žanrova, od klasičnog metala, preko metalcorea i raznih thrash i punk formula pa do sludgea. Nije vrhunski ali sve je vrlo solidno i ima dobru nameru:
https://crushcorona.bandcamp.com/album/crush-corona
Brutalni death metal dobro dođe na ovu krizu pa sam se poradovao drugom albumu turskih kolega Molested Divinity. Unearthing the Void nije album koji se razmeće inteligentnim novim permutacijama BDM formule niti pokušava da bude išta više od paketa tupe, slepe agresije, ali jeste sastavljen spretno, nalazeći se tačno na zlatnoj sredini između „klasične“ brutal death svirke po formuli koju su nam u amanet ostavili Krisiun ili Gutted gde se prže bekrajni blastbitovi pa ko preživi, i modernijih slam filozofija gde se nižu denflovani hromatski rifovi (sa samo povremenim bljescima neke „prave“ harmonije) a vokal izvlači najdublje grlene zvuke koje ljudski organizam može da podnese. Sve je to namenjeno vrlo partikularnoj publici i njoj će biti sjajno. Ostalima će biti odvratno, ali to je kao da se žalite da je vinjak previše ljut. Ko ne voli ljuto ne treba ovo ni da sluša:
https://molesteddivinity.bandcamp.com/album/unearthing-the-void
Tu su i Britanci Twitch of the Death Nerve koji spajaju na-Cryptopsy-nalik tehnički, brutalni tvičeraj sa malo klasičnog Suffocation proto-slam rada i da je ovo samo malo lepše producirano (čak, samo da je mastering manje glasan), A Resting Place for the Wrathful bi mogao da se preporuči bez skoro ikakvih rezervi. Kažem „skoro“ jer Twitch of the Death Nerve svakako imaju još par koraka da naprave dok ne dosegnu neki „svoj“ zvuk. Za sada, ovo je odlično odsvirana kompilacija tuđih gestova, i kako u brutal death metalu originalnost ne mora da bude važnija od rafalne, ugnjetavački moćne svirke, ovo publika naklonjena ovom žanru apsolutno treba da propusti kroz uši:
https://comatosemusic.bandcamp.com/album/a-resting-place-for-the-wrathful
Posle ovako preglasnog masteringa, poravo je zadovoljstvo čuti album koji ima mnogo dinamičniji master. A ni muzika nije loša, nimalo. Perdition Temple iz Tampe (u kojima je Gene Palubicki iz Angelcorpse) sviraju blackened death metal koji zvuči kao da su mene pitali kako bi trebalo da sklope album. Ovo je visoko tehnička, brza, impresivno odrađena svirka sa pesmama u kojima jedan dobar rif sustiže drugi, bend radi kao mašina, bez stajanja, pravljenja „atmosfere“ i nekakvog eksperimentisanja. Ovo je samo sve vreme polivački, ekstremni metal koji se svira u znoju lica i na koji možete da budete ponosni kad završite album. Odlično:
https://perditiontemple.bandcamp.com/album/sacraments-of-descension
Ghidorah sviraju „West Texas Death Violence“ a što je kako se na teksaškom kaže „sludgecore“. Recimo. Ovo je dakle, teška, mučna ali zarazna muzika koja meša spor, valjajući tempo sa eksplozijama nasilnih blastbitova. Self Immolation je EP sa tri pesme i sasvim je okej ako volite, recimo, Pig Destroyer i njihove satelite.
https://ghidorahtx.bandcamp.com/album/self-immolation
Disrotter iz Vošingtona na svom demo snimku Plague Demo 2020 nude četiri pesme solidnog, sirovog melanža krast punka i blek metala, sa daškom grajndkora. Sve vrlo mračno, energično i sklono detoniranju. Snimak završavaju smelom obradom Terrorizera i to zvuči odlično:
https://disrotter.bandcamp.com/album/plague-demo-2020
Južnoafrički duo Return to Worm Mountain na svom drugom albumu, Therianthropy nudi i dalje vrlo zbunjujuću kombinaciju gomile nekompatibilnih metal žanrova, šetajući se od najprimitivnijeg sirovog blur-core udaranja, preko psihodeličnog roka pa do akustičnih ambijenata i free improv buke. Ne za svakoga, ne za svaki dan, ali svakako da se čuje i proučava jer ovo nije samo nasumična jurnjava kroz žanrove nego osmišljena celina koja ima puno slojeva:
https://returntowormmountain.bandcamp.com/album/therianthropy
Danski Lophius je snažan i ubedljiv na svom EP-ju Their Poison our Antidote koji uspeva da spoji metal težinu i masivnost sa pankerskom eksplozivnošću i besom. I ovo izdanje je masterovano malo preambiciozno pa je zvuk brikvolovan ali ovo, srećom, jeste muzika koja donekle profitira od ovako glasnog mastera. Puno dobrih rifova, derački pristup pevanju i MASA, MASA, MASA. Vrlo lepo:
https://lophius.bandcamp.com/album/their-poison-our-antidote
Argentinci Asap Inev nominalno sviraju progresivni stoner rok ali na albumu Karmatango isporučuju metal aranžmane Astora Piazzolle i Gustava Santaolalle i taj spoj vrhunskog argentinskog tanga i metal stilizacija u aranžmanima nije idealan ali je zanimljiv i treba mu dati šansu:
https://asapinev.bandcamp.com/album/karmatango
Riot V, odnosno Riot imaju novu kompilaciju, Rock World (Rare & Unreleased 87-95) i nema tu mnogo da filozofiram, ovi ljudi su napravili nekoliko najboljih metal pesama koje sam ikada čuo pa za njih uvek imam vremena. Rock World nije obavezno slušanje za svakog civila ali ako ste ikada voleli Riot, ovo je vredno vremena i truda:
https://www.youtube.com/playlist?list=OLAK5uy_leel_FcwU5XDjDrUchgE-LHHXvylvS5Q4
Italijani Hellraiders na albumu Fighting Hard nude klasičan rani ’80s heavy zvuk sa očiglednim uticajem NWOBHM. Pevačica ThrasherLady kombinuje bluzersku zavodljivost sa klasičnije metalskim pevanjem a bend svira raspoloženo i razigrano sa pankerskim prštanjem, mejdnovskim solažama i nabijenim tempom. Miks nije idealan ali su pesme kratke i efikasne i bend me je kupio čak i pre nego što sam čuo odličan kaver meni izvanredno omiljene Girlschoolove Emergency.
https://hellraiders.bandcamp.com/album/fighting-hard
Takođe Italijani, Black Phantom na svom drugom albumu, Zero Hour is Now veoma nastoje da pokažu koliko vole Mejdn iz tih nekih kasnih osamdesetih. Naravno, nisu sasvim na nivou, pre svega produkcijski ali ovo je vrlo plemenit pokušaj sa lepim gitarskim radom, prominentom ritam-sekcijom (slušajte kako basista Andrea Tito predvodi bend iz pozadine) i pevačem Manuelom Malinijem koji zvuči kao da ga je Dickinson ne samo rodio nego i dojio do petnaeste godine. I, mislim, da ne ispadne da bend samo imitira Mejdn, ovo je dobro napisan, melodični power/ heavy metal stare škole koji meni vrlo prija:
Prošle nedelje sam preskočio austrijski Venator, valjda sam bio nešto loše raspoložen, ali na ponovljeno slušanje njihov EP, Paradiser je sasvim simpatičan „komercijalniji“ ’80s NWOBHM negde između poznijih ’80s Judas Priest (produkcija) i, recimo Angel Witch. Tri pesme, dobre gitare, jak tempo, odobravam:
https://venatorsteelcity.bandcamp.com/releases
Sovereign Child iz Indijane su za devet godina stigli tek do drugog albuma, ali Rise of the King je apsolutno urnebesno zabavan old school metal sa svom pompom ali i svom ozbiljnošću King Diamonda, Judas Priesta i sličih velikih imena. Album nije idealno masterovan, bubanj zvuči prilično ružno, bar u ovoj JuTjub kompresiji, ali Sovereign Child sviraju beskompromisno i nude solidan program klasičnog metala za ljubitelje:
Steel Inferno iz Kopenhagena su multinacionalna reprezentacija ljubitelja klasilčnog heavy i speed zvuka i njihov drugi album, And the Earth Stood Still izlazi trećeg Aprila ali nam ga bend već stavlja na uvid (i omogućuje kupovinu) putem Bandcampa. Album nije idealno miksovan, pogotovo su vokali gospođe Karen malo prigušeni i zvuče kao nalepljeni na matricu ali ovo je opasna ploča izvrsno napisanih, popaljivih metal hitova sa impresivnim sviračkim veštinama koje bend pokazuje i puno klasične energije:
https://steelinferno.bandcamp.com/album/and-the-earth-stood-still
Sličnu kombinaciju heavy i speed programa sviraju i Lethal Steel iz komšijskog Štokholma. Ni njihov EP, Running from the Dawn nije idealno produciran, a ni uvek idealno otpevan ali i Šveđani mogu da se pohvale dobrim pesmama, gitarama, jakom ritam sekcijom i golom ženom na omotu. Malo li je?
U slemerskim novostima, međunarodni projekat Traumatomy ima novi singl, Feeding Organism i ovo je sasvim očekivan, predvidiv ali kvalitetan slamming death metal. Poštujemo:
https://traumatomyslam.bandcamp.com/album/feeding-organism
Izašao je i novi Igorrr i ma koliko to sad smešno zvučalo, Spirituality and Distortion je, recimo, pokušaj Gautiera Serrea da bude, pa, ne „komercijalan“ ali, recimo… shvaćen? Muzika njegovog projekta Igorrr uvek je bila potpuno nepoćudan postmodernistički cut-up, meajući ne samo žanrvoe nego čitave muzičke svetove na najdrskije načine u sklopu pojedinačnih pesama, jureći Gautierovu viziju da muzika prirodno nema granice i da je njegova ambicija da kreira „veliku žurku za sve metalce“. Spirituality and Distortion ne beži od ovog pristupa ali je za mrvicu disciplinovaniji kombinujući horsko pevanje, elektronske bitove, klavirske i violinske pasaže i blastujuće bubnjeve na pažljivije, neću da kažem „prirodnije“ ali svakako pažljivije i promišljenije načine. Ovako njegova muzika ima izrazitiju narativnu komponentu i dok ona i dalje zahteva vrlo otvoren um i afinitet ka užasno širokom muzičkom programu, reklo bi se da je njenu internu logiku sada lakše ispratiti za publiku koja se sa Igorrrom nije ranije upoznala.
https://igorrr.bandcamp.com/album/spirituality-and-distortion
A za kraj: članovi nizozemskih slem legendi Korpse imaju novi sajd projekat (sa kolegama iz Cliteater i Teethgrinder), FxOxExS i debi izdanje koje se zove isto tako prezentira ih u izvanrednom svetlu. FxOxExS sviraju brutalan, veoma grub goregrind sa malo powerviolence oštrine i ovo je muzika sva u brzini i agresivnosti, besu i lošem raspoloženju. FxOxExS ne filozofiraju, prva pesma se zove Just fucking die already i ceo album je u tom stilu, ekstremno brz, brutalan, spakovan u kratke ali majstorski iskomponovane pesme. Ako vas hvata kriza što nema novih izdanja bendova poput Agoraphobic Nosebleed ili Gadget, priuštite sebi ovu lepotu a onda, kako i bend na kraju poručuje: FUCK OFF EAT SHIT.