Mačka mi ima maligni tumor koji ne može da se operiše, što znači da ćemo terapijom i dobrim ophođenjem nastojati da joj život učinimo što dužim i udobnijim u mesecima koji dolaze. A što je nekako i ono što se valjda sad svi trudimo da učinimo jedni za druge. U ovo vreme, jelte, smrti, jedna od terapijskih preporuka je i metal. Ozbiljno.
Ove nedelje puno dobrog stonera i thrasha ali počinjemo sa blek metalom. I to u Americi a što nije karakteristično za nas. Tj. mene. Mislim, dobar deo američkog blek metala me ostavlja hladnim, ali, kada bismo malo proširili objektiv verovatno bismo lako zaključili da me dobar deo blek metala i inače ostavlja hladnim. Pošteno. Elem, Häxanu je jedan od milion projekata muzičara pod imenom Alex Poole a na debi albumu, Snare of All Salvation Poole sarađuje sa pevačem, L.C. koji je napisao i tekstove i ovo je album solidnog, melodičnog ali žestokog blek metala koji ne ruši nikakve granice niti iznenađuje iskakanjem iz kalupa ali može da se pohvali dobrim temama i ekspresivnom svirkom, lepo snimljenom i generalno prijatnom:
https://amorfatiproductions.bandcamp.com/album/h-xanu-snare-of-all-salvation
Danski Glemsel je mlad trio, koji postoji od prošle godine a Unavngivetje njihov prvi EP i ovo je prijatna, nordijski hladna ali melodična i žestoka muzika dobre produkcije i kvalitetne svirke. Glemsel čak EP (koji inače ima sedam pesama i traje malo manje od pola sata) počinju odličnom death metal deonicom da bi bez gubljenja koraka prešli u blek klasiku sa epskim temama i lepim zvukom. Reklo bi se da od ovog benda svašta može da bude, pa kako pun album najavljuju za jesen, treba ih držati na radaru:
https://glemsel.bandcamp.com/releases
Iz Švedske stiže jednočlani Svartkonst sa svojim drugim albumom, Black Waves i ovo je jedna lepo odmerena kombinacija black metala sa malo death i, čak, crustcore elemenata. Rickard Törnqvist ne samo da dobro svira nego i ima osećaja za komponovanje i ovo je nekoliko nivoa iznad uobičajenog masturbatorskog solo-blek metala a kako je čovek odgovoran i za snimanje i miks moram još više da se divim uspešnom odmicanju od svoje muzike i uobličenju albuma da zvuči kao prava ploča pravog benda a ne kao zabava muškarca koji ima previše slobodnog vremena u izolaciji. Nisam siguran kako to da Törnqvist nema bogatiju muzičarsku karijeru s obzirom na kvalitet koji demonstrira, ali šta to vas sada briga? Black Waves je odlična ploča i zavređuje pažnju:
https://svartkonst666.bandcamp.com/album/black-waves
O prvom albumu švicarskih Aara smo imali nekoliko lepih reči prošlog Marta a evo njih ponovo, sa novim albumom. En Ergô Einai je ploča koja zaoštrava priču sa prethodnog albuma i pokazuje bend u zrelijoj formi mada zadržavajući svetonazor i pristup sa prvog albuma. Ovo je emotivno i ekspresivno istovremeno sa tim da je hermetično i neprozirno. Recimo to, kako se pevač jedva čuje dok gitare umiljato pletu prelepe harmonije, kako interludiji ovde zvuče kinematski i i dalje veoma sakralno, kako se bend bavi prosvetiteljstvom iz 18. veka kao glavnom svojom temom. Odličan bend koji i dalje nije za svakoga i impresivan drugi album:
https://aara.bandcamp.com/album/en-ergo-einai
Više nego prijatno iznenađenje stiže iz Njemačke u vidu novog abuma dua Membaris čiji je poslednji dugosvirajući projekat izašao još tamo 2012. godine. Misanthrosophie je, zato, ploča koja istrčava na teren jako napaljeno i željno dokazivanja. Prva stvar koju zapažamo je prirodan zvuk bubnjeva, sa dinamičkim varijacijama i toplinom na koje nismo navikli u ovom dobu trigera i kompjuterskog editovanja i mada sam album nema baš dinamičan master – a što je šteta s obzirom na muziku – to me je odmah odobrovoljilo. Drugo je da su Membaris zapanjujuće sigurni u aranžmanima koji drsko barataju sa milion odvojenih segmenata i raspoloženja koji se nekako uklapaju u razumne kompozicije umesto da budu dosadni pačvork. Ovde imate klasično blek metal čukanje, vrisku, melodične, multitrekovane vokale, neočekivano umiljate solaže, sve povezano iznenađujuće funkcionalnim bridževima i međudelovima a bend se majstorski kreće između epike, lirike, ekspresivnosti, hladnoće. Ako ste osam godina čekali da čujete novi album Membaris bićete veoma bogato isplaćeni za strpljenje. Fenomenalno:
https://wtcproductions.bandcamp.com/album/misanthrosophie
Severni Irci, Drakonis, na svom novom albumu, Blessed by Embers, podsećaju me zašto blek metal iz Ujedinjenog kraljevstva uglavnom ne volim naročito, iako je on često formalno sasvim dobar. Draskonis su čisti i umiveni i kvalitetno sviraju ali i dobar deo njihove muzike me uopšte ne uzbuđuje sa svojim korektnim muzičarskim delom ali neinspirisanom ekspresivnom dimenzijom. No, ja sam možda ipak samo mator i blaziran i Blessed by Embers bez sumnje ima mnogo pokušaja da se ne naročito nadahnuta blek metal osnova oplemeni sa malo folka, malo death metala, malo od svega, pa možda nekom drugom ovo bude mnogo lepše nego meni:
https://hostilemedia.bandcamp.com/album/blessed-by-embers
Njemački Depravation na svom drugom (a NE trećem) albumu, III: Odor Mortis nudi sasvim by numbers ali dobar nemački blek metal. Ima ovde, dakle, i čukanja i sporijih delova, i refleksije i atmosfere ali i poštenog, znojavog rada. Cenio bih da je album malo, pa, užurbaniji, recimo, ali ima ovde dobrog materijala i, pošto je snimljeno i odsvirano veoma dobro, vredi ga čuti:
https://depravation.bandcamp.com/album/iii-odor-mortis
Ja ne znam ni šta je ovde izdavač ni šta je bend ni kako se zove album, ali pretpostavićemo da je ars-infame baltimorski izdavač a da je Urizen’s peste bend iz Kolumbije koji na svom novom (prvom? tko zna?) albumu (kome ne znamo ime) svira nekakav… grub, sirov ali opet i višeslojan blek metal. Ovo nije klasično lo-fi izdanje iz pasivnih krajeva planete nego naprednije i ne-toliko-ali-ipak-pomalo-lo-fi izdanje koje ima i atmosferu ali i ume da ujede. Žestoko je, ali ima i momente refleksije, hoću da kažem. Satanizam se često pretvara u čistu pozu pa je lepo da ima bendova koji ga malo izbacuju iz zone komfora:
https://ars-infame.bandcamp.com/album/urizens-peste-new-album-2020
Kad vam se bend zove Unholy Craft a EP ste nazvali It Is The Time Of The Christian Fall prilično je jasno koji vam je mission statement. Bend je iz San Hozea u Kostariki i njihov blek metal je vrlo sirov i grub, zapravo po zvuku bliži old school death metalu nego onom što danas podrazumevamo pod blekom. Ima ovde vrlo lepih rifova ali u prvom planu je taj bes i sirovost. Fino.
https://unholycraft.bandcamp.com/album/it-is-the-time-of-the-christian-fall
Italijani O (da, slovo „O“) sviraju „extremely heavy mixture of post hardcore / black metal“ što, mislim, hajde, kome TO može da se ne dopadne? Problem sa njihovim albumom Antropocene (pored toga što se ta reč ipak piše sa slovom „h“) je u priličnoj monotoniji. Sve pesme zvuče isto, naime, sa istim tempom i istom dinamikom i dok bi to moglo da sasvim okej prođe kod benda koji svira neke genijalne rifove, O se vrlo pale na rifove koji su samo jedan ton. Ipak, album ima dobar zvuk i napada agresivno i meni je to dovoljno da ih preporučim makar za mikroslušanja.
https://circularsign.bandcamp.com/album/antropocene
Stonerski deo ponude je ove nedelje iznenađujuće jak a prvi na redu su Finci Demonic Death Judge koji, uprkos imenu, na svom albumu The Trail zvuče sasvim prijateljski i opušteno, kao pravljeni za žurke i prijatne večeri sa društvom u klubu kakve barem još nekoliko nedelja niko od nas (na svetu?) neće moći da priušti. Demonic Death Judge su vrlo strejt u svom shvatanju stonera: nizak štim, dobar rif, poletan gruv i pevač koji se dere – to je sve što nam treba za dobro raspoloženje, čini se, sa odličnim zvukom koji bend ima, tim neodoljivo faziranim gitarama i moćnim bas-delom spektra. Valjana, ako ne i inovativna ploča:
https://demonicdeathjudge.bandcamp.com/album/the-trail
Velnias su bend iz Kolorada ali, pretpostaviću litvanskog porekla s obzirom da njihovo ime referira na „bestijalno božanstvo prirodnog sveta“ iz baltičkih mitova. Scion of Aether je njihov treći album za dvanaest godina i producirao ga je Billy Anderson pa je ovo, razumljivo, vrlo post-metalski orijentisana ploča inspirisana prirodom, samotnim meditacijama daleko od ljudi i komuniciranjem sa silama koje nemaju jezik. I mislim, ako ste dobro raspoloženi za ovako nešto, Velnias svakako isporučuju muziku koja se gradi postepeno, od meditativnog šapata do dostojanstvenog ritualnog plesa. Meni je Andersonov miks malo previše taman i natrpan a i bend isuviše vuče na taj neki stereotipni postrokerski pristup razvijanju tema, no ovo je svakako ozbiljan rad koji i pored predvidivosti uspeva da više puta pozitivno iznenadi. Vredi pustiti:
https://velnias.bandcamp.com/album/scion-of-aether
Telepathy je tako lepo ime za bend, a ovi ljudi iz Eseksa imaju i dobar naziv novog albuma: Burn Embrace. Ni muzika nije loša ako volite dosta post-metalski, instrumentalni nastrojeni teški zvuk. Telepathy operišu u otprilike istoj ravni kao Pelican utoliko što njihov „cinematic sludge“, kako ga sami zovu, zaista ima tu neku evokativnu, kinematsku dimenziju. Post rok je ovako nešto najavljivao još sa ranim izdanjima GY!BE i dobro je videti da i ove neke njegove metalske varijante umeju da uhvate priključak. Burn Embrace nije nikakvo remek-delo ali je prijatna ploča:
https://telepathyband.bandcamp.com/album/burn-embrace
Sardinijski Electric Valley Records je izdavač posvećen stoner i psihodeličnom roku, doomu i ostalim srodnim i bliskim žanrovima i podžanrovima, a prošle smo nedelje pominjali jedan njihov album, prvenac benda Loose Sutures. Electric Valley Records – Vol.2 je, pak, kompilacija na kojoj se možete upoznati sa još nekim njihovim bendovima i ima moje tople preporuke. Za većinu njih, bez sumnje, niste nikada čuli ali ovo je jedanaest pesama teških rifova, drogiranih atmosfera i generalne ljubavi prema Black Sabbath i najtežoj strani ’70s psihodelije. Puno wah-wah pedala, puno bluzerskih harmonija i „svemirskog“ pevanja, a sve profi odsvirano i snimljeno – zabava za celu porodicu
https://evrecords.bandcamp.com/album/electric-valley-records-vol-2
Odličan, fazirani psihodelični/ hard rok dobijamo i od njujorškog benda Black Electric na njihovom albumu Utopian Hymns. Ovo je sve, od omota, preko hendriksovskih solaža i creamovskog psihodeličnog popa pa do sabatovskog gruva, vrlo „programski“ album u stilu vrhunske gitarske muzike kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih, ali Black Electric su jako, JAKO dobri u odabranom stilu, odlično sviraju, pišu izvrsne pesme i dobro su producirani i ovo je ploča za nekoliko generacija slušalaca:
https://theblackelectric.bandcamp.com/album/utopian-hymns
Meksikanci Veljet na svom albumu Viva El Diablo valjaju lep, pishodeličan i, očigledno, blago satanistički instrumentalni stoner rok. Veljet je pravi primer benda koji nema neku visoku ambiciju ili originalan pogled na formu kojom se bavi, ali koji unutar nje kreira toplu, živu muziku koja jako prija duši a uz nju se lepo i maše kosom – ako je imate. Pritom, Viva El Diablo je masterovan sa dosta dinamike u zvuku i ima taj neki zdravi, prozračni finalni saund pa se može odvrnuti glasno i uživati u njegovoj psihodeliji:
https://veljet.bandcamp.com/releases
Dva italijanska benda, Falling Giants i Grodek, imaju solidan split album, Highwaymen at the Vesper i ovo je lep paket sludge i doom metala, gde su Falling Giants malo spontaniji i džemerskiji a Grodek metalskiji i dumerskiji. Ali sve to na gomili vrlo lepo zvuči i ispunjava svoju svrhu dovođenja slušaoca u „zonu“:
https://fallinggiantsfilth.bandcamp.com/album/highwaymen-at-the-vesper
https://grodek1.bandcamp.com/album/highwaymen-at-the-vesper
I Španci Free Ride imaju kratak ali sladak singl, Nazaré koji svoj stoner meša sa acid punkom i nudi jednu odličnu pesmu sa osam minuta jake svirke i dobre produkcije. Izvrsno:
https://freerideband.bandcamp.com/album/nazar
Kako ja obično kažem nešto na temu Portlanda i toga da su bendovi iz ovog grada čudesni, računajte da sam to i sada rekao. Robots of the Ancient World su na albumu Cosmic Riders sve ono što treba da budu: moćni, heavy, psihodelični, a opet nikako prenaglašeni ili iskarikirani u onome što rade. Njihov psihodelični teški rok je pokretan plemenitom fuzz distorzijom i ima u sebi pank roka isto koliko i metala. Zvuči, rekao bih, autentično i opojno:
https://robotsoftheancientworld.bandcamp.com/album/cosmic-riders
I ponovo Španija: Wicked Wizard su izvrstan baskijski stoner rok bend sa samo daškom flamenko zanošenja u nekim pesmama. Ostalo je vrlo pravoverno obožavanje na oltaru Black Sabbath ali sa mnogo veštine, znanja i osećaja. Warlords of the Dark Realm je primereno cheesy ime za album koji je sav u moćnom rifu i letećem gruvu i koji se bavi raznim mračnim i graničnim temama, ali ovo je na kraju dana, odlična, plesna i zarazna muzika za stoner sladokusce:
https://wickedwizzard.bandcamp.com/album/warlords-of-the-dark-realm
A onda ponovo Italija. Witches of Doom je bend koji se bez sumnje previše trudi da iskomunicira svoj svetonazor, kako samim imenom tako i naslovom trećeg albuma koji se zove Funeral Radio. No, Witches of Doom nisu i loši, uprkos tom prekomernom trudu i Funeral Radio je zapravo šarmantna ploča stoner roka i dooma iz Rima, sa nekim vrlo lepim momentima harmonske ekspresije koja se odmiče od klasične bluz-rok osnove. Slušajte, primera radi, početak Coma Moonligh i kako se sve transformiše u klasičan hard rok. Bend je, iz meni nejasnih razloga svoj inače solidan miks maltene uništio intenzivno preglasnim masteringom, pa se album sluša teže nego što treba, ali to na stranu, Funeral Radio je lep album hard rok/ stoner muzike za slušaoce raznih generacija.
https://witchesofdoomband.bandcamp.com/releases
Da ne budemo ni ove nedelje bez Grka, tu su nam The Noise Figures čiji je novi album, The Perfect Spell odlična kolekcija jako isfaziranih, tvrdih rok komada koji se ne zanimaju za to jesu li u svom rokanju bliže panku, metalu, grandžu ili već kojoj podvrsti gitarske muzike. Ovo su inspirisane, dobro napisane pesme sa dobrim zvukom (mada, za Grke tipično preglasnim masterom – jesu li svi tamo gluvi?) koje će da prijaju i publici koja ne voli metal putem svojih lepih vokalnih aranžmana a metalcima će se umiliti težinom i distorzijom. Idealno.
https://thenoisefigures.bandcamp.com/album/the-perfect-spell
I Hovenweep iz Finiksa su jako dobri na svom EP-ju Salvian Journey koji je sav u psihodeličnim prelivima i uzdržanom ali poletnom gruvu. Bend više zanima suptilna hipnoza gruvom nego jako metalsko udaranje (mada ima i toga) pa otud i naglasak na bas-rifovima uz udaljeni vokal i nežni zvuk hammonda u pozadini. Prelepa psihodelija.
https://hovenweep.bandcamp.com/releases
Consumer je italijanski blackened doom bend i njihov EP – takođe nazvan Consumer – nije neka prvorazredna demonstracija ove muzike. Ali nije ni rđav. Tri su ovo pesme teškog zvuka, sa sporim, masivnim rifovima i dubokim death vokalom i povremenim izletima u bržu svirku. Consumer se, reklo bi se, još nalaze u onome što hoće da rade a kako je ovo bend sastavljen od članova drugih bendova, onda u pitanje ne treba dovoditi svirački deo priče – koji je vrlo korektan – već samo to da li će se njihov identitet iskristalisati jače na narendim izdanjima. Ovo do sada je pristojno.
https://consumersludge.bandcamp.com/album/consumer-ep
Nedavno hvaljeni portlandski izdavač Doomed & Stoned je prošle godine počeo sa organizovanjem godišnjeg festivala (u Australiji) ali ove godine se to, iz očiglednih razloga neće ponoviti pa je umesto festivala izdata kompilacija sa bendovima koji su bili planirani za festival. Kako sam im i prošlu kompilaciju nahvalio, tako i Windburn Doomed & Stoned Festival vredi svaku paru i svaki minut koji u ovo možete da uložite. Ovo je sve dobar, pošten stoner i doom metal, kvalitetne svirke i produkcije, plus sve pare idu bendovima koji je tebalo da nastupaju tako da nemate razloga da ne priuštite sebi malo užitka a njima da imaju da jedu:
https://doomedandstoned.bandcamp.com/album/windburn-doomed-stoned-festival
S obzirom koliko je Kanada prazna i hladna zemlja, čudo je da doom metal nisu baš tamo izmislili. Loviathar iz Otave sviraju baš kao da jesu na svom drugom albumu, Lightless koji je lepa kolekcija pesama što umiču klasičnim doom gestovima i stereotipima dok čuvaju težinu, sporost, epski zahvat i lirsku ekspresiju kakva ide uz doom. Lightless ovo čini idući na harmonska rešenja koja nisu sasvim uobičajena za ekstremni metal, pa ni metal uopšte, uspelo venčavajući gotski senzibilitet sa hardrokerskim pristupom, a sve u zvuku i miksu koji su mračni, moćni, teški i obavijaju vas sa svih strana. Bend sebe vidi kao podjednako doom i post-metal autfit i ovo je sasvim fer jer njihov blend zvuka i kompozicija uspeva da izbaci klišea iz dooma i post-metala podjednako i zvuči heavy i moćno a originalno. Sjajan album:
https://loviatar.bandcamp.com/album/lightless
Njemački Deaf Lizard su svoj prvi album, No Man’s Sky (pretpostavljam inspirisan istoimenom igrom) snimili uživo u garaži i kažu da ga nisu posle popravljali „u kompjuteru“ ali ovo je zapravo kvalitetno zvučeći, samo malo siroviji stoner rok dobrog gruva i dobrih namera. Bend nema neke velike ambicije da nešto novo izmišlja u ovoj muzici i najveći deo No Man’s Sky je puko sviranje žanra. Ali je solidno odsvirano i ako volite psihodelični stoner mahom baziran na rifovima ali i sa lepim momentima „svemirskih“ gitara i klavijatura, ovo je ploča koja je sve bolja što dalje u njoj idete.
https://deaflizard.bandcamp.com/album/no-mans-sky
Australijski Lucifungus imaju super omot a i naziv albuma, Derek, je prilično genijalan (tako se zove i gitarista benda). Naravno, ovo je teški, psilocibinom gonjeni doom/ stoner koji je uglavnom instrumentalnog tipa i onako, simpatično spontan. Lucifungus zvuče kao da su ovo snimili u sopstvenoj garaži u jednom cugu, ali opet, ovo nije amatersko, početničko prebiranje po instrumentima, nego tvrdi, dobri doom bez visokog koncepta ali uz visok nivo psihoaktivnih agensa. Vredi čuti:
https://lucifungus.bandcamp.com/album/derek
Procez iz Gdanjska sviraju simpatičan mada nimalo revolucionaran heavy metal/ stoner rok sa pristojnom produkcijom i ponekim dobrim rifom. Nema ovde preteranih muzičkih uzbuđenja, ali Sześć Trzecich je ploča koja se lako sluša ako ste u raspoloženju za još neki album Bjesova a Bjesova nema niotkuda:
https://procez.bandcamp.com/album/sze-trzecich
A sada death: Morderca iz Poljske sviraju švedski death metal na svom prvom albumu, nazvanom I i, pa, to je simpatična kombinacija. Morderca se nimalo ne trude oko originalnosti i, naprotiv, vrlo otvoreno imitiraju Dismember, Entombed i njihove kolege, kako u rifovima tako i u zvuku koji je masivan mada se ipak čuje da ovo nije studio Sunlight, tako da, ko voli ovakvu muziku, ima ovde čemu da se raduje. Pevanje na poljskom je jedini kuriozitet vezan za ovaj bend i ono muzici daje jednu lepu, neočekivanu dimenziju:
https://morderca.bandcamp.com/album/i
Još švedskog death metala koji stiže iz ne-Švedske dobijamo od Nemaca Death Apocalypse na njihovom EP prvencu, Rhapsodies from Hell. Treba ovde odvojiti sekund i pomisliti da je „Death Apocalypse“ jedno od najbesmislenijih metal imena ikad, ali EP je vrlo solidan. Death Apocalypse krljaju pošteno, sa debelim, masivnim zvukom i nekim lepim rifovima. Sve je to, dakako, vrlo bazirano na Dismember/ Entombed/ Grave itd. predlošcima ali Nemci, iako ne beže daleko od formule, uspevaju da je osveže promišljenim aranžmanima i ovo se vrlo lepo sluša:
https://deathapocalypse.bandcamp.com/album/rhapsodies-from-hell
Kalifornijski The Incursion na prvom singly, Trudging Through Artillery isporučuje jako brutalan a opet old school death metal koji uspeva da smeša iznurujuću težinu stare škole sa gravity blast rafalima. Ovo je hermetično ali opet zabavno i mada je produkcijski prilično naporno za uši, meni se dopada.
https://theincursion.bandcamp.com/album/trudging-through-artillery-b-side-gau-8
Nizozemski Burial je bio relativno malo poznat death metal bend aktivan uglavnom početkom devedesetih. Snimili su samo jedan album i sada će taj album biti reizdat posredstvom isto nizozemskog Raw Skull Recordz. Relinquished Souls je originalno izašao 1993. godine i ima jedan izrazito ’93. zvuk sa čistom, malo kliničkom produkcijom nalik na Massacre i svirkom negde između švedskih Merciless, Death i, pa… Massacre. Nije to NAJuzbudljiviji album svih vremena, ali je dobar i meni prija taj blagi povratak u vreme kada smo bili pod sankcijama i trpeli najstrašniju inflaciju u istoriji… šta bre ja ovo pričam? Prija mi podsećanje na koncerte koje smo tad držali i gde su metalci povremeno tražili od nas da sviramo ovakve stvari (a mi nismo znali, naravno). Dobar je Burial i dobro je da su ovo ime za muzički projekat koristili pre krojdonske dubstep zvezde.
https://rawskullrecordz.bandcamp.com/album/relinquished-souls
Takođe Nizozemci, bend Graceless na svom drugom albumu, Where Vultures Know Your Name donose sasvim strejt, filozofiranja oslobođeni TEŠKI death metal za mahanje kosom i ispijanje piva. Graceless su neskriveno, praktično BESTIDNO inspirisani Bolt Throwerom ali kome danas ne bi dobro došlo malo Bolt Throwera? Tako da je Where Vultures Know Your Name kolekcija sporih, superteških, mrvećih komada nisko naštimovanog ratnog death metala koji se valja napred kao oklopljeni mamut i osvaja srce i dušu. Jedina zamerka ide na mastering koji je, čak i za muziku ovako „četvrtastu“ u svojoj osnovnoj formi preterano spljeskan. Da bendu to ne kvari zvuk do neslušljivosti svedočanstvo je njihovovog kvaliteta u pisanju i izvođenju pesama. Pustite Graceless i osetite kako vam sve brige čile uz ovaj teški ali topli, umilni metal:
https://graceless-deathmetal.bandcamp.com/album/where-vultures-know-your-name
Potpuno razarački debi album imaju Black Curse iz Denvera, ekipa sastavljena od pedigriranih muzičara iz Blood Incantation, Khemmis, Primitive Man i Spectral Voice. Album Endless Wound, koji izlazi tek 24. Aprila nudi apokaliptični black-death metal zvuk koji beži od (čestih) kompikacija ovog drugog i (česte) meditativnosti ovog prvog ne bi li nam ponudio ploču jednostavnh, sirovih a ubistvenih pesama crnila i nihilizma. Black Curse bi se vrlo lepo uklopili u katalog jednih 20 Buck Spin, recimo – Khemmis ionako izdaju zanjih – mada je, kada sam video ko je ovde izdavač, i to imalo 100% smisla. Nemački Sepulchral Voice Records je prošle godina imao razarački album finskih Concrete Winds koji smo ovde jako hvalili, a Black Curse deluju kao drugi deo iste priče i mrve sve pred sobom orkanom crnila i besa. Samo za posvećene:
https://blackcurse-svr.bandcamp.com/album/endless-wound
Imali smo ove nedelje mnogo jakog grinda: dobar, naduvan i loše raspoložen grindcore stiže nam iz San Fernanda posredstvom benda Soggy Endo. Brutal Truth su još pre skoro trideset godina kreirali taj kanabisom pokretan grindcore pa otud i ovaj EP koji se zove The Chronic. Šest je tu pesama i dobro se krlja, sa visokim tempom ali i umećem valjanja stonerskog gruva usred tuče. Fino:
https://soggyendo.bandcamp.com/album/the-chronic
Onda, imamo zdrav i prijatan deathgrind iz Seula na albumu Human Dregs, benda Dissektist. Dissektist su inspirisani zvukm ranih devedesetih i imaju simpatičan gruv negde između Righteous Pigs i ondašnjeg Cannibal Corpse, a sve je to lepo snimljeno i napravljeno za serijsko izazivanje šutki. Odobravam iz sve snage:
https://dissektist.bandcamp.com/album/human-dregs
Poljaci Coffinwood sebe nazivaju black-death bendom, ali ovo je zapravo više deathgrind. I to opasan! EP Storm of Steel album tematski je orijentisan na Prvi svetski rat – a što mu je i najveća spona sa blek metalom – a muzički se to ovaploćuje u tvrdim, death gitarama i rafalnim blastbitovima. Sve pomalo zvuči kao ubrzani Cannibal Corpse a što je za mene automatski znak kvaliteta, samo uz rifove koji su nešto melodičniji i VEOMA popaljivi. Coffinwood krljaju svom snagom sve vreme i to znači da je ovo muzika koja svoju „extreme metal“ etiketu zarađuje na najbolji način, ali hitam da dodam da su pesme napisane odlično, sa mnogo dobrih rifova generalno zaraznim forama sve vreme. Odličan EP.
https://coffinwood.bandcamp.com/album/storm-of-steel
A onda neka vrsta progresivnog grindcorea sa prvim albumom projekta Ritual Dictates koji čine bivši članovi popularnih šaljivdžijaThree Inches of Blood. Dobro, imali smo i čudnije ponude u životu. Give in to Despair je ploča sa jedanaest pesama što je, jelte, malo za klasičan grindcore, ali ovo je zaista proggy sa dužim kompozicijama, harmonskim iznenađenjima, horskim vokalima i, uopšte, pristupom muzici koji ide daleko šire od uobičajene grajnderske minimalistike. No, Ritual Dictates, iako se neće umiliti klasičnoj grajnd publici, čuvaju dovljno hardkor osnove u svojoj muzici, sa blastbitovima i žestinom, da se sva ta progresiva odlično drži na okupu i ovo je album svežih i zanimljivih pesama koji bi mogao i da vam malo proširi vidike.
https://ritualdictates.bandcamp.com/album/give-in-to-despair
Pošto je grindcore muzika te neke detinje jednostavnosti i naivnosti, on se istorijski, sasvim neiznenađujuće, neretko koristi i za komediju. Imali smo Chronical Diarrhoea još osamdesetih a Rumuni Blutrină nastavljaju ovu svetlu tradiciju mešajući semplove Duška Dugouška i Paje Patka sa solidnim grindthrashom. Ovo je dobro snimljeno i odsvirano i mada nije svaka pesma remek-delo, ipak ih ima osamnaest i nađe se tu lepih momenata koje vredi ponoviti. A, da, album se, komedijaški, zove Modulating Convulsion of a Uranium Infused Haemorrhoid Coalescing with a Trapezoidal Signal into a Paradigm:
Japanci Mortify su svoj debi album, Stench of Swedish Buzzsaw izdali još u Oktobru ali Fucking Kill Records priprema remasterovano (za vinil) izdanje za Jun, pa ga evo na Bandcampu već sada. Mortify vole švedski death metal zvuk – otud naziv albuma – ali zapravo sviraju grindcore i mada ovo nisu naročito elegantne pesme, zadovoljavaju moju potrebu za smrdljivim, tamnim grajndom na najbolji način:
https://fuckingkillrecords.bandcamp.com/album/mortify-stench-of-swedish-buzzsaw
Još grajndkora? Nema problema! Wvrm za sebe tvrde da su „jedini grindcore bend iz Južne Karoline“ i mada ovo ne mogu lično da posvedočim, mogu da kažem da je njihov treći album, Colony Collapse iako ne naročito inovativan, jedna sasvim dobra ploča u tradiciji američkog grajnda te neke treće generacije, sa odjecima onog što su radili Magrudergrind, Full of Hell i njihovi ispisnici. Dakle, vriska, distorzija, mikrofonija, čukanje, grčevi, ali i ljubav ka sporim, teškim pasažima. Wvrm uglavnom nemaju gruv koji je primeren nekim starijim grajnderima (mada, slušajte početak Anti-Democracy/ Locust Breath) ali su u svojoj odabranoj formi psihotičnog zvuka i udaranja vrlo dobri:
https://wvrmgrind.bandcamp.com/album/colony-collapse
JOŠ grajndkora? Ma, samo trpaj. Skam su iz Švedske i njihov debi album, Sounds of a Disease daje trinaest pesama intenzivne agresije i moći. Skandinavija, a pogotovo švedska imaju ozbiljan legat u grajndkoru (Nasum, Gadget…), ali Skam (na srpskom bi ovo bio Sram) se bez problema u njega ugrađuju pločom koja je zastrašujuće agresivna, sa zvukom koji pršti na sve strane (ali ima moćan „donji deo“, dakle, intenzivnu bas-frekvenciju) i pesmama koje nisu krateži od po pola minuta već svoje dvominutno trajanje ispunjavaju interesantnim idejama i diverzijama. Grindcore se uobičajeno, istorijski, shvata kao muzika sastavljena od samih klimaksa, pravljena od strane ljudi koji jedva da znaju da drže instrumente ali Skam ne samo da znaju da sviraju već i uspevaju da među svim tim klimaksima diferenciraju i stvore pravu kompozicijsku dinamiku. Fenomenalno:
https://skam-se.bandcamp.com/album/sounds-of-a-disease
Black Particles iz Budimpešte sviraju prilično „mekan“ blackgaze, sa mnogo shoegaze i post rock elemenata i ovo su instrumentalne, gruvi pesme koje se meni iznenađujuće mnogo dopadaju. Black Particles su dobro producirani i mada su im pesme verovatno nastale iz džemovanja, ovde ima dobrih tema i ideja koje bend ne propušta da uhvati i dobro protrese. Pritom, ovo je izdao naš, novosadski Splitting Sound Records pa albumu Wave Function Collapse, uprkos imenu koje svedoči da je neko od članova benda gledao Big Bang Theory naduvan, apsolutno vredi posvetiti pažnju.
https://splittingsoundsrecords.bandcamp.com/album/wave-function-collapse-ssr-rr-0185
https://blackparticles.bandcamp.com/releases
Ovde često pomenemo neki pank bend jer su metal i pank, uprkos tim nekim početnim razlikama, kasnije prilično konvergirali i publika im je često ista. Tako treba shvatiti i pohvalu za album Final War lionskog benda Raymz koji je garažno prljav ali metalski disciplinovan i ima dobre, poletne, sirove pank pesme koje ću opet, u nedostatku boljeg poređenja, uporediti sa, recimo Poison Idea. Dakle, tvrdo, momački i bez prisenka pop-pank senzibiliteta. Sjajno:
https://raymzfinalwar.bandcamp.com/album/final-war
Sepulchral Voices iz Brisela (ne treba ih mešati sa gore pomenutim nemačkim Sepulchral Voice Records) na svom albumu Evil Crusaders ulažu dosta napora da pronesu slavu belgijskog blackened thrash metala planetom uprkos globalnom lokdaunu. I, mislim, nisu loši. Nisu fenomenalni, nisu kao izvrsni Bütcher, ali ovo je lepa sirovina koja će prijati i raw black metal publici i onima koji vole grublji thrash.
https://sepulchralvoices666.bandcamp.com/album/evil-crusaders
Common Enemy su (možda?) nazvani po staroj pesmi Napalm Death ali zapravo muzički ne liče na njih. Mnogo. Eponimni EP ovog australijskog benda je metalizirani D-beat sa ženskim vokalom i mada je ovo daleko od najboljeg što sam čuo u toj kategoriji u životu, nije ni rđavo i publici koja voli Nausea i slične ’90s pojave, ovo će se dopasti.
https://commonenemydiy.bandcamp.com/album/ep
Wows iz Verone imaju jedno od najmanje metalnih imena u istoriji metala ali ovaj šestočlani bend, iako se gura u post-metal žanr, zapravo na albumu Ver Sacrum, zvuči primereno metalno. Dobro, imaju pesmu od šest minuta koja je bez bubnjeva i samo kao neki emotivni ambijent na gitarama, ali generalno, ko voli taj neki emotivniji post-metal zvuk koji ipak ne zaboravlja da bude i heavy i nije se sasvim odao shoegazeu, za takvog Wows isporučuju:
https://coypurecords.bandcamp.com/album/ver-sacrum
https://thewows.bandcamp.com/album/ver-sacrum
Mick Barr ponovo napada, ovog puta u svom solo identitetu, Ocrilim. Plvence Abrost R Msitloun sadrži dve dugačke (18 i 16 i po minuta) kompozicije sklopljene oko Barrovih gitarskih, multitrekovanih improvizacija. Da bude jasno, ovo su samo gitare + efekti (bez udaraljki itd.) i Barr ovde spaja svoj stari senzibilitet iz vremena Orthrelm i The Flying Luttenbachers sa blek metal karijerom iz poznijeg perioda. Meni se on uvek dopadao, mislim, njegova muzika, pa mi je i ovaj album vrlo lep za slušanje. Barr ima osećaja za improvizovanje, shvata kako se od događaja i gestova sklapaju kompozicije i zvuk distorzirane gitare je ovde topao i prijatan a opet dovoljno agresivan. Lepo.
https://ocrilim.bandcamp.com/album/plvence-abrost-r-msitloun
Nešto manje avangardni ali i dalje dovoljno „eksperimentalni“ su Sangha iz Severne Dakote čija je muzika na albumu Samsara nekakav mučan, alternativni metal koji malo podseća na Zeni Geva i dobro bi se uklopio u stvari rađene u Birmingemu i okolini krajem osamdesetih i početkom devedesetih iako zapravo ne imitira taj zvuk. Ali senzibilitet je uporediv.
https://sangha.bandcamp.com/album/samsara
Londonski Beggar sam omašio kad su u Januaru svoj debi album, Compelled To Repeat izbacili na Bandcampu ali kako ih sada APF records izdaju „stvarno“, lep je trenutak da se posluša ova bučna ploča sludge metala sa samo malo post-metal šmeka. Beggar su vrlo surovi, sa rasturačkim ritmovima, razaračkim rifovima i vokalnim vrištanjem a kako je ovo sve na kraju izmasterovao Jim Plotkin, dobili smo vrlo agresivnu ali neodoljivu muzičku ponudu. Beggar me, eto iznenađenja, najviše podsećaju na nihilističkiju verziju Fudge Tunnel, a to nije mala stvar:
https://thusspokethebeggar.bandcamp.com/album/compelled-to-repeat
Brazilski Imminent Doom na demo snimku Guerra Iminente: Demo Versions nam donosi demo verzije pesama sa svog EP-ja Guerra Iminente iz 2016. godine. I ljupko je to: thrashgrind sa lepim rifovima i brzog tempa, kao nekim teleportom dopremljen iz 1991. Godine ili tako nešto:
https://imminentdoomattack.bandcamp.com/album/guerra-iminente-demo-versions
Helsinški Rämlord je projekat članova Impaled Nazarene, National Napalm Syndicate i Legenda, no muzika na njihovom prvom albumu, From Dark Waters je, neočekivano, melodičan, rokerski heavy metal koji se trudi da se vrati izvornom uzbuđenju ’70s i ’80s teškog roka a da izbegne citiranja, reference i manirizam. Nije to ni lako, ali bend je vrlo maštovit u svemu što radi, da ne pominjem kvalitetan i ovo je muzika koja će u jednom trenutku zvučati kao Judas Priest, pa onda Saxon, a u sledećem kao nekakav glam rok bend sa polovine sedamdesetih, da bi sve završilo u gotskom roku. Interesantan je to miks, ali bend je vrlo dobar u svom kreiranju radio-friendly (i to po ’80s standardima) zvuka i mada ja svakako ovaj album neću slušati svakog dana, za stariju publiku ovo može da bude apsolutno zavodljivo sa svojim skakanjem između Def Leppard, Heart, Y&T i slično. Impresivna ploča:
https://raemlord.bandcamp.com/album/from-dark-waters
Reaper Metal Productions su posle mnogo meseci pauze konačno izbacili novi album Lady Beast i sa svetom je, na trenutak, sve u redu. Lady Beast su jedan od najsigurnijih bendova ovog izdavača, koji nam uvek isporučuju tačno ono što očekujemo i The Vulture’s Amulet, četvrti album ekipe iz Pitsburga već prvom pesmom, Metal Machine, manifestno uspostavlja koordinate između kojih ćemo se kretati: NWOBHM, slavljenje metala kao stila života i epskog, kvazimitološkog koncepta, jednostavno aranžiranje muzike, navijačko pevanje Deborah Levine… Najšarmantniji element kod Lady Beast je upravo to da ovaj bend nikada nije imao nekog štofa da bude „veliki“ i njihovo držanje klasične HM matrice je utoliko autentičnije i vitalnije. The Vulture’s Amulet je ploča sasvim predvidivih, čak stereotipnih metal rešenja, bez produkcijskih inovacija, bez nekakve pojedinačne virtuoznosti ili pokušaja da se 40 godina stara matrica ikako promeni, ali baš zato praktično svaka od ovih pesama zvuči kao nešto na šta ste mogli ludom srećom naleteti na radiju 1981. godine, u momentu kada je glavni didžej otišao da popuši cigar duvana a klinac koji mu kuva kafu ubacio svoju ploču na gramofon. Lady Beast dostojanstveno nose ovaj barjak drugorazredne ali nepogrešivo klasične metal svirke i ne razočaravaju.
https://ladybeast.bandcamp.com/album/the-vultures-amulet
Skyrider iz Njukasla su mladi hevi metal bend sa velikom ljubavlju prema klasici iz osamdesetih i njihov drugi EP, Vol. 2 pokazuje mnogo uticaja Iron Maiden, ranih Def Leppard i slično. Nekome će ovo biti suviše čisto i starinski producirano, ali meni prija ovako suv miks i master koji nije glasan i Skyrider su pravi odmor za moje uši sa svojom melodičnom, heavy ali ne prebučnom muzikom i svirkom koja je vrlo korektna i dopašće se i muzičarima među nama ali i normalnoj publici.
https://skyryder.bandcamp.com/album/vol-2
Detroitski Midas na svojoj kolekciji demo snimaka – Demo Tapes – ima nešto progresivniji zvuk, ali ovo je takođe duboko u NWOBHM tradiciji i malo podseća i na rani Iron Maiden. Ne treba da brine činjenica da su ovo demosi jer je zvuk dobar i njegova blaga sirovost se zapravo fino uklapa uz odabrani muzički pravac benda. Vrlo lepo a i pevač zaista zvuči kao Paul DiAnno:
https://midasbanddetroit.bandcamp.com/album/demo-tapes
https://www.youtube.com/watch?v=HoxeEmtlIE8
Freeways iz Ontarija su mekši od prethodna dva benda – a što se vidi već iz omota albuma koji umesto crteža futurističkih motora i čekića i bodlji ima crtež, er… autobusa – no, True Bearings je dobra ploča u kanadskoj tradiciji hard roka i melodičnijeg hevi metala. Mislim, Freeways ne zvuče kao April Wine ili Loverboy ali dolaze iz te neke priče, mešajući tvrđi zvuk sa radio-friendly, pop senzibilitetom a da se ne gubi rokerska žestina. Tačno su gde treba da budu, hoću da kažem. Ovo je još jedan album sa razumnim masteringom i samo mogu da pohvalim ljude koji RAZUMEJU.
https://freeways410.bandcamp.com/album/freeways-true-bearings
E, sada thrash: Thrownness je grozno ime za bend, ali taj bend, iz Sankt Petersburga svira solidan, vrlo ’80s thrash metal na EP-ju Antihuman. Pevač je posebno ’80s sa svojim sjajnim lavežom i daje bendu mnogo karaktera ali muzika je generalno dobra, tvrda i popaljiva. Thrash metal negde između Dark Angel, Death Angel i, recimo malo više hardcore punk priče, prava stvar:
https://thrownnessband.bandcamp.com/album/antihuman
Kad smo već kod bizarnih imena metal bendova: kultni italijanski blek-trešeri Necrodeath – osnovani još 1984. godine!! – imaju novi EP i Neraka je simpatičan, vrlo atmosferičan komad blackened oštrine ali i kompleksne, pomalo razmetljive svirke. Necrodeath nisu „progressive“ bend ali Neraka je ploča vrlo teatralnog tona i sa mnogo interesantnih preokreta u kompozicijama. Plus, lepo teče pored sve te aranžmanske ambicije. Valja!
https://blacktearslabel.bandcamp.com/album/necrodeath-neraka
Breaking the Silent iz Alberte na svom prvom EP-ju (koji se zove Debut EP) daje tri odlično odsvirane i producirane pesme melodičnog, malčice i „komercijalnijeg“ thrash metala. Mislim, ovo ima neskrivene power metal elemente u svom simpatičnom pevanju i puno sviranja skala, ali su pesme dobre, izvrsno aranžirane i ovo je žestoka, zabavna muzika koju, pritom, možete preuzeti potpuno besplatno. Rispekt:
https://breakingthesilent.bandcamp.com/album/debut-ep
Testament imaju dvanaesti album, Titans of Creation i ovo je jedan od najbolje držećih ’80s thrash metal bendova u vasioni, rekao bih. Naravno, Testament osamdesetih nisu spadali u veliku četvorku ali joj jesu bili prokleto blizu, niti su spadali u ono manje poznato ali sumanuto kreativno krilo američkog thrasha (Dark Angel, Overkill, Vio-Lence, Forbidden, Hexx…) već su imali svoju viziju. Ta vizija je, a znam da to sad zvuči sumanuto, uvek bila da se uzme ono što je Metallica počeka da radi pa napustila u potrazi za svetskom slavom i pokaže da se na tome može izgraditi strahopoštovanja vredan legat. Ovim ne želim da kažem da je Testamen ikada imitirao Metaliku niti da je svesno uzeo išta od nje, ali Testament JESTE uvek zvučao kao najbolji delovi Master of Puppets koji su dosledno razvijeni u trodecenijsku karijeru.
Titans of Creation, utoliko, nije otkrivanje tople vode ni na koji način pa ni jedan od najboljih Testament albuma ali jeste neodoljivo prepoznatljiv i ZDRAV Testament album sa DiGiorgio/ Hoglan ritam-sekcijom koja usput razbija ali prevashodno kreira temelj za Skolnickovu i Petersenovu gitarsku pirotehniku, iznad čega lebdi titanski vokal Chucka Billyja. Titans of Creation dakle, nije suviše „kreativan“ jer Testament na njemu uglavnom rade ono što su uvek radili, ali jeste ploča koja zvuči titanski, sa moćnim zvukom, instrumentalnom virtuoznošću koju isporučuje jedna od najboljih postava u istoriji metala, a koja nikada ne dolazi ispred samog songrajtinga i kvaliteta kompozicija. Dakle, pomalo maniristički, predvidivo ali nikad manje nego moćno i pošteno.
Album Violence nizozemskih trešera Grindpad izašao je još pre godinu dana ali reizdanje od pre dve nedelje za nemački Iron Shield Records vredi ovde pomenuti jer je ovo odličan, agresivan a zabavan thrash metal. Grindpad vole da na omote albuma stavljaju ajkule koje jedu žene na plaži i ovo podseća na njujorši MOD a na koje, zapravo, Grindpad takođe dosta liče. I mada je Billy Milano budala, baziranje zvuka na ranom MOD i nije tako loša stvar a Grindpad sviraju veoma dobro i isporučuju surovi thrashcore baš kakav volim:
https://grindpad.bandcamp.com/album/violence
Pa onda klivlendski Subtype Zero koji ODVALJUJU sa svojim EP-jem Ceremonious Extinction. Ovo su četiri pesme udaračkog thrasha, producirane moćno i prepune popaljivih rifova, vrištećih solaža i vokala koji diže na noge i ljude koji su odavno odustali od šutki i mošpitova. Da su se Slayer sparili sa, recio Crumbsuckers, zvučali bi ovako. Fenomenalno:
https://subtype-zero.bandcamp.com/album/ceremonious-extinction
Belushi Speed Ball iz Kentakija izgledaju kao gomila nerdova i inspirišu se stripovima za svoje omote, ali muzički, ovo je vrlo solidan thrash metal. This is What We Look Like je EP sa tri pesme i ovo je stamen, ne suviše inovativan ali jak thrash u nekoj Sacred Reich tradiciji, samo sa duhovitijim tekstovima. Recimo.
https://belushispeedball.bandcamp.com/album/this-is-what-we-look-like
Kalifornijski Bombscare na svom EP-ju Bastions of Blood mešaju thrash metal sa malo djenta, malo proggy fazona, malo blek metala, malo svega i svačega, ali ovo je svakako zanimljiv koktel dobre svirke i dobre produkcije. Nikada niste sigurni gde će ovaj album sledeće otići, a što može da dinamizuje slušanje. Ne bi mu škodio dinamičniji master, doduše, ali može da se čuje:
Za malo jakog Megadeth vajba obratićete se bendu Ormagoden iz Grenobla. Njihov EP The Den of Sin je veoma inspirisan ranim Megadethom u svakom svom elementu, od dovitljivih aranžmana, preko inspirisanog gitarskog rada pa do pevanja. Što je sve zapravo vrlo dobro. Pevač ima UŽASAN francuski naglasak kad peva na engleskom – a peva na engleskom sve vreme – ali to dodatno doprinosi šarmu:
https://ormagoden.bandcamp.com/album/the-den-of-sin
Odličan thrash metal dobijamo i iz Argentine od benda Sin Anestesia. Nunca seré parte je EP sa pet pesama vrlo ambiciozne svirke ali i jasne vizije kako sve to mora da se uklopi u thrash formulu. Basista je, verovatno šef benda jer ne samo da ubija nego su i pesme, vrlo očigledno pisane na basu pa aranžirane za druge instrumente, ali ovo zaista prija. Bend je muzički veoma dobar i osvežavajuće je čuti ovako disciplinovanu a opet razigranu ploču pa još sa tim sjajnim južnoameričkim šmekom:
A za još Južne Amerike tu su Mofo iz Brazilije, thrash metal bend sa death metal tendencijama, kako sami kažu. Sick and Insane ne naginje previše na death metal stranu i ovo je najveći deo vremena dobar, pravoveran thrash metal čvrst, disciplinovane svirke sa sjajnim rifovima i zapaljivim pevanjem. Death uticaji su možda prevashodno u tome kako bubnjar radi nogama i uvaljuje ukrase gdegod stigne ali ostatak svirke je opasna trešagija za sladokusce. Fenomenalno.
https://mofothrash.bandcamp.com/album/sick-and-insane
Za kraj malo, er, eksperimentalnog deathgrind beatdowna. Cameron McBride nas je jesenas već oduševio svojim projektom Voidgasm a njegov projekat Methwitch ima album Indwell koji meša pomenuti deathgrind sa malo beatdown hardcore zvuka. I to je sve jako heavy, jako hermetično, jako agresivno, čak, za 90% nasumičnih slušalaca aktivno neprijateljski nastrojeno. No, McBride je veoma talentovan i posvećen muzičar i Indwell je psihotična ali agresivno eksperimentalna i interesantna ploča koja spaja grčevitu eksplozivnost grindcorea sa beatdown težinom i brutalnošću, pa sve baca u blender i masakrira u miksu. Teško za slušanje ali pošteno i moćno:
https://methwitch.bandcamp.com/album/indwell