Drugi film koga je RTS emitovao u ciklusu radova Akire Kurosawe je Najlepše, odnosno Ichiban utsukushiku, film ušao u bioskope u Aprilu 1944. godine i njegov drugi autorski naslov u ulozi režisera i scenariste. Za razliku od prvog filma o džudisti koji sazreva da bi osim borca postao i čovek, a koji i pored svoje jasne didaktičke namere ima i klasičniju formu i namenjen je i zabavi gledalaca, Ichiban utsukushiku je klasičan propagandni rad koji tematizuje aktuelni trenutak, daje mu pseudorealistički a zapravo izrazito pozitivni, mobilizacijski ton i bavi se prevashodno time kako civili mogu da se usred sada već višegodišnjeg rata i, uostalom, ozbiljnih gubitaka koje je do tada Japan pretrpeo u pacifičkom, jelte, teatru, smisleno i presudno uključue u ratni napor.
Ichiban utsukushiku, utoliko, nije zabavan film već pre svega film koji treba da bude pokretač akcije, oslanjajući se na portrete „običnih“ ljudi koji, u ratu koji je Japan, ne zaboravimo, u velikoj meri objašnjavao kao odbrambeni – napad na Perl Harbur kojim je otpočet rat u pacifičkom teatru je u Japanu shvatan kao preventivni napad od ogromne vojne sile koja bi pre ili kasnije sama napala Japan – i pravedni rat što se nastavlja na stotine godina istočniazijske istorije u kojoj je postojala pretnja od mongolskih i kineskih osvajača.
Image may be NSFW.
Clik here to view.
Kurosawa priču smešta u fabriku kompanije „Istočnoazijska optika“ koja proizvodi optičke nišane za japansku ratnu avijaciju i mornaricu i ovo mu omogućava da priča bude razumno „civilna“ a da opet ima duh ratne discipline i užurbanosti. Kako ovo svakako ne spada u Kurosawine veće radove – mada je režiser izjavljivao da mu je ovo izuzetno drag film, možda i zato jer je tokom snimanja između njega i glavne glumice Yoko Yaguchi buknula romansa koja je odmah po završetku produkcije krunisana brakom – tako je i fer primetiti da je ovo klasična propagandan alatka utoliko što praktično i nema zaplet. Na početku filma rukovodstvo fabrike objavljuje da je zarad podrške trupama na moru i u vazduhu neophodno da se uveća proizvodnja i da se norma za muškarce tokom naredna četiri meseca podiže za 100 procenata, a za ženske zaposlene za 50% i to je, praktično sve. Ostatak filma, posle jednog vrlo klasičnog vučićevskog govora koga direktor drži radnicima putem razglasa, objašnjavajući da se uvećana norma može dosegnuti jedino transformacijom ličnosti, posmatramo napore radnica da normu ne samo dosegnu već i prebace i drama, onoliko koliko je ima, nalazi se na sitnijim, ličnim planovima.
Hoću reći, možda bi u filmu sa izrazitije komercijalnom namerom priča imala i izraženije dramsku strukturu, sa protagonistima, ali i antagonistima, možda nekakvim socijalističkim agitatorima koji bi usred vremena kada se očekuje jedinstvo trovali sa pričom o eksploataciji, možda bi čak imali i trilersku komponentu sa špijunom koji dojavljuje Amerikancima šta se radi u firmi, ali Ichiban utsukushiku je izrazito propagandna tvorevina i film koji manifestno mora da pokaže jedinstvo, nepokolebljivost, požrtvovanost i odgovornost. S obzirom da smo mi sami ovakve filmove snimali četvrt veka nakog okončanja rata, Ichiban utsukushiku nam je sasvim razumljiv.
Ali, dodao bih, razumljiv je i modernijim generacijama jer je moguće povlačiti mnoge paralele sa našom aktuelnom propagandnom produkcijom a koja je najprepoznatljivija u serijalu Vojna akademija Dejana Zečevića.
Image may be NSFW.
Clik here to view.
Sličnosti zapravo ima više nego što bi se na prvi pogled očekivao, obe produkcije uzimaju nominalno realističku postavku a onda je vrlo programski razlažu na sasvim idealizovane komponente. Obema nedostaje zaplet (što je u prvoj sezoni Vojne akademije najizrazitije) a što nadomešćuju intimnijim, pojedinačnim dramama čija su razrešenja i pouke u skladu sa idejom transformacije nesavršenog pojedinca u vrednog člana kolektiva kao idealom socijalne evolucije, obe tu u suštini totalitarnu, kolektivističku notu zaklanjaju iza humanizacije svojih protagonista ali i samog kolektiva, prevashodno oličenog u oficirima (Vojna akademija) i rukovodstvu fabrike (Ichiban utsukushiku). Ovo je nivo gde su Kurosawin i Zečevićev rukopis najsličniji sa vrlo evidentnim idealizovanjem sistema i njegovih predstavnika koji su ne samo odlučni, nepogrešivi i potpuno verni državi već imaju i izraženu humanost i brigu za one koji su im povereni na staranje.
I dok Zečević kao jednu od svakako osnovnih vrednosti serije postavlja rodnu ravnopravnost sa potpuno izjednačenim tretmanom ženskih i muških likova, Kurosawa ovu, za ono vreme kontroverzniju ideju, tretira u više ideološkom ali i dramski zanimljivijem ključu. Naime, film se bavi samo ženskim delom fabrike i žene ovde jasno simbolizuju ne-ratnički deo stanovništva. Vojnici, koji se u filmu i ne pojavljuju, su idealizovane ratničke figure koja bez razmišljanja polažu živote za domovinu. Žene u fabrici su, pak, sažetak i simbol promene čitave društvene paradigme koja je – ne samo u Japanu, naravno, SAD i Britanija imaju jednako poznate primere – nastupila tokom rata sa izvlačenjem žena iz porodičnog okrilja – i statusa izdržavanog lica – dajući im delatnu, odgovornu i konkretno proizvodnu funkciju. U marksističkom smislu, ovo je momenat kada žene postaju akteri u društvu i film to jasno prikazuje.
Image may be NSFW.
Clik here to view.
Ichiban utsukushiku je makar utoliko emancipatorski film jer pokazuje žene koje ne dopuštaju da išta bude važnije od doprinosa ratovanju, pa se te male, intimne drame tiču bolesti i povreda, porodičnih tragedija ali i sitnih propusta na poslu koji prerastaju u velike lične traume, osramoćenja i napore da se neproporcionalno velikim dodatnim radom ovo kompenzuje. Žene u ovom filmu svoju radnu odgovornost shvataju toliko ozbiljno da je stavljaju ispred zdravlja ili porodične sreće i mada njihove porodice za ovo imaju puno razumevanje, a i rukovodstvo mu pristupa sa nepogrešivo humanističkih pozicija, ta odgovornost ih izdiže iznad do tada tradicionalne društvene uloge hraniteljke i domaćice.
Kurosawa je sa ovim filmom započeo svoju praksu uterivanja glumaca u „prisilnu“ metodsku glumu, pa je tako njegov ženski ansambl za vreme snimanja spavao u fabričkim spavaonama, jeo u fabričkoj menzi i bio instruiran da koristi imena likova u međusobnoj komunikaciji. Naravno, gluma i dalje ima elemente izrazito teatralnog, pogotovo kad likovi prolaze prelomne momente – radnica koja predradnicu moli da drugima ne kaže kako svako veče ima temperaturu da bi mogla da nastavi da radi, pa nešto kasnije i čitava svađa koja nastupa jer se misli da predradnica nju štedi pošto joj je miljenica a ova odbija da im kaže da je bolesna itd. – ali Kurosawa je veoma uspešno postigao da se kolektivistički duh oživi i snažno kanališe u scenama u kojima učestvuju desetine glumica.
Image may be NSFW.
Clik here to view.
Ima tu veoma lepih prizora marširanja uz doboše i flaute (čime, zapravo radnice i započinju svaki radni dan, a odvajaju i vreme za vežbanje sviranja i marševanja) ali je najupečatljivije kako Kurosawa naizgled lako režira višesmerne dijaloge sa dvadesetak glumica u kadru, usredsređenih na jednu fokalnu tačku, formatiranih istom odećom i pametno postavljenim osvetljenjem.
Ichiban utsukushiku je, dakle, vrlo socrealistički film iako snimljen u društvu koje nije baštinilo klasični socrealizam, te služi kao podsećanje da su totalitarni režimi bez obzira na to da li su bili utemeljeni na tradicionalističkim mitovima ili na revolucionarnim fetišima, imali gotovo identičan jezik u umetnosti. Paralele između slikarstva i arhitekture država kao što su nacistička Nemačka, Musolinijeva Italija i sa druge strane SSSR su već mnogo i često povlačene, ali sasvim je jasno da se mnogo paralela prepoznaje i u sedmoj, jelte, umetnosti. Ali, opet, Kurosawa je, praveći film u kome protagonisti bukvalno pevaju pesmu kojom se zaklinju na uništenje SAD (i Britanije, za svaki slučaj), uspeo da u saundtrak ubaci i parčence kompozicije Semper Fidelis američkog kompozitora Johna Philipa Souse, a koju znamo i kao himnu američkih marinaca. Umetnost, izgleda, čak i kad je propagandna, voli da preksače granice…
Image may be NSFW.
Clik here to view.
Ichiban utsukushiku je i pored svoje vrlo labave dramske strukture, idealizovane radnje i likova, ipak film izrazitog šarma i puno sa entuzijazmom rađenih kadrova koji osvajaju svojom geometrijom (recimo posmatranje sočiva pod mikroskopom sa svojim ukrštenim linijama aparata i šaka radnice), ili britkim prelazima i rezovima među scenama. Ichiban utsukushiku se svakako ne pamti zbog priče ili dubine likova ali nosi u sebi vatru koja nije samo ratnička već i, zaista, umetnička. Što je, u finalnom istorijskom zbiru, nadamo se, najvažnije.