U nastavku mog iščitavanja 2000AD stripova koje sam započeo pre četrdeset godina ali iz objektivnih razloga nisam dovršio, sada sam, jelte, dovršio čitanje stripa Flesh, svih njegovih epizoda izašlih u originalnom prvom tomu, pa onda i drugi tom a onda i neke od glavnih nastavaka napisanih četvrt veka kasnije. Sve ovo spakovano je u dve kolekcije koje je 2000AD/ Rebellion Developments izdao pre dvanaest i dve godine, spasavajući muljave originale štampane na krš papiru od zaborava. Jer neke stvari ne treba da budu zaboravljene, a pogotovo ako su te stvari strip o ljudima koji putuju milionima godina unazad kroz vreme da tamo love dinosauruse kako bi populacija 23. veka mogla da utoli svoju glad za MESOM.
Ono što je, doduše fer reći je da sam čitav prvi tom Mesa uspeo da pročitam na našem jeziku, u Eks Almanahu koji ga je objavio u pet nastavaka u svojim brojevima 383-387 u Decembru 1983. i Januaru 1984. godine, time obavljajući bolji posao nego što je obavljen sa Herojima Harlema o kojima sam nedavno pisao i čiji je prvi tom prekinut DALEKO pre nego što smo stigli do ikakvog razrešenja. Takođe, vi se toga ne sećate, a, statistički, vrlo verovatno još niste bili ni rođeni, ali zima ’83/’84 je bila ne samo hladna i puna snega već je tada ondašnja Jugpslavija već ozbiljno osećala krizu koja je puzeći nadirala nakon završetka zlatnih sedamdesetih i Titove smrti 1980. godine pa je ulazak u orvelovsku 1984. godinu bio obeležen ne samo merama za štednju goriva i nekih strateških namirnica koje su trajale već nekoliko godina nego i restrikcijama potrošnje električne energije. Nekako se sjajno uklopilo to da je naučnofantastični strip što ga je Eks Almanah objavljivao rame uz rame sa vrlo spejsoperaškim Zvezdanim jastrebovima (a što je bio američki novinski Star Hawks koga su radila neka od najvećih imena epohe: Archie Goodwin, Gil, Kane, Ernie Colon, Howard Chaykin, Roger McKenzie, Roger Stern) bio gritty, mračna, ekstremno visceralna britanska satira o zloupotrebi putovanja kroz vreme, razobručenom konzumerizmu i kapitalizmu predstavljenom kao puka adikcija na profit. Eks Almanah je Meso reklamirao rečima „strava i užas!?.. Nauka i fantastika u stripu“, pogađajući tačnu kombinaciju nasumično nabacanih reči da narajca klince na strip koji će im pored urnebesne akcije sasvim neprimerene adolescentskim očima priuštiti i pritajenu poduku o zlu kapitalizma. Iako smo sedeli u socijalističkom društvu koje je upravo prolazilo kroz krizu kapitala, poruka je bila jasna i nije izgubila na tačnosti tokom naredne četiri decenije.
Flesh je bio jedan od od četiri stripa sa kojima je lansiran britanski antologijski magazin 2000AD a o čijem sam nastanku, svetonazoru i generalnoj istoriji pisao nešto opširnije u tekstu o Herojima Harlema pa se ovde ne bih ponavljao. Vredi ukazati, još jednom, da je Judge Dredd, ono po čemu najveći broj ljudi danas prepoznaje 2000AD i britanski strip uopšte, izašao tek u drugom broju magazina jer je autorima trebalo MALO više vremena da pravilno formatiraju nešto što će zbilja biti sažetak duha i filozofije nove publikacije. Flesh je, pak, bio sam za sebe vrlo razumljiv i u određenom smislu i retro u odnosu na ostala tri stripa čiji je futurizam bio, hm, modernijeg tipa. U slučaju Flesh, sam njegov kreator Pat Mills je nedvosmisleno rekao da je ambicija bila da se napravi strip o kaubojima koji će se baviti upravljanjem krdima biljožderskih dinosaurusa i braniti ih od napada krvožednih karnivora, sve u vrlo surovom ambijentu poznog perioda krede, 65 miliona godina unazad u istoriji planete Zemlje. Mills u predgovoru za kolekciju Dino Files koja sadrži prva dva toma Flesha naglašava i da metafore sa kojima se baratalo u ovom stripu mogu da se primene na veliki broj različitih konteksta ali da je njegova ključna namera bila da se kreira priča u kojoj će onaj slabiji na kraju pobediti, citirajući Spilbergovu Ajkulu ili filmove o King Kongu kao primer u kojima onaj slabiji – bez obzira na, jelte, fizičku snagu – na kraju gine. Flesh je, pak, narativ o tome kako dinosaurusi pobeđuju ljude, a kako je u pitanju zaista kaubojski kodifikovan kontekst i mizanscen, tako i, eksplicitan je Mills, dinosaurusi predstavljaju metaforu za američke starosedeoce.* Utoliko, Meso je brutalan, krvav narativ o genocidu-u-pokušaju a koji se završava porazom kolonizatorske sile i trijumfom „divlje“ strane, nudeći jedan zapravo urnebesan antikapitalistički, antikolonistički, pa i blago antiamerički, wish fullfilment umotan u nimalo suptilnu oblandu akcionog horor stripa.
*on koristi termin „Indijanci“ koji je već u 2011. godini kada je ovaj predgovor za kolekciju pisan smatran prevaziđenim na ime svoje, jelte, urnebesne netačnosti, ali da se ne zaplićemo sad u detalje
Mills nije pisao sve epizode prvog toma Flesha, zapravo napisao je samo prvu, osamnaestu i devetnaestu (a ostale su pisali Ken Armstrong, Kelvin Gosnell i Alberto Giolitti aka Studio Giolitti, kao samo jedan od Italijana koji su originalni 2000AD učinili tako uticajnim magazinom, a koji će kasnije raditi i Teksa Vilera), ali je Flesh apsolutno bio njegova beba po koncepciji, tonu i idejama. Naravno, kao i u slučaju drugih ranih 2000AD stripova, i Flesh je bio ponovna realizacija jedne starije ideje, u ovom slučaju serijala Hook Jaw koji je Mills radio za prethodni magazin istog izdavača kome je bio urednik, Action. Hook Jaw je bio nimalo prikriven plagi… hoću reći omaž Spielbergovoj Ajkuli (koja se u originalu zvala, jelte Jaws, dakle, i naslov je bio, uh, u duhu omaža) sa Kenom Armstrongom na scenarističkim dužnostima i Ramonom Solom na crtežu (Sola je uz Felixa Carriona i Boixa bio i jedan od crtača na Flesh) i u kome je ajkula iz naslova (sa kukom zaglavljenom u njenim čeljustima) proždirala ljude čije su aktivnosti zagađivale prirodni okoliš i pretile uništenjem ekosistema.
Flesh je isto ovo samo podignuto na APSURDNO višu potenciju. Osobeni senzibilitet 2000AD je bio upravo u tome da je njihova naučna fantastika bila subverzivna, smeštena u ljudska društva izopačenih etičkih vrednosti pod bremenom razularenog konzumerizma, narativno svedena na pankersku jednostavnost i neposrednost (na kraju krajeva, 1977. godina je bila vrhunac prvog talasa pank roka u Ujedinjenom kraljevstvu) ali grafički se više oslanjajući na hevimetal imaginarijum – i ovde ne mislim na magazin nego na muziku. Naravno i američki strip-magazin Heavy Metal je imao slične ideje vezane za svoju naučnu fantastiku, ali 2000AD se vozio na posebnom brendu britanskog cinizma i, uostalom, želje da se Amerikancima pokaže kako planetu guraju u propast.
Jer, da bude jasno, ako je ajkula iz Hook Jaw ubijala ljude koji zagađuju more, Flesh ovu ideju već na svojoj prvoj tabli hvata oberučke i lansira je u stratosferu. „Kako su dinosaurusi istrebljeni?“ pita tekst na vrhu stranice. „Saznajte u… MESU.“ Ovaj je teglajn izbačen iz srpske verzije stripa, u Eks Almanahu, ali je svejedno sržna poruka bila uglavnom očuvana. Premisa je jedostavna i urnebesno cinična: u 23. veku je čovečanstvo istrebilo većinu životinja na Zemlji i ljudska rasa opstaje jedući sintetičku hranu. Otkriće tehnologije za putovanje kroz vreme se, od svih mogućih zamislivih primena, na kraju koristi za odlazak u geološki period pozne krede kako bi tamo kompanije sa patentima na vremeplove uspostavile čitavu industriju lova, uzgoja i eksploatacije dinosaurusa čije se meso dalje šalje u 23. vek i tamo skupo prodaje. Strip na više mesta eksplicitn sugeriše da je baš ovo a ne nekakav pad meteorita, uzrok istrebljenja dinosaurusa.
Ovo je toliko millsovska koncepcija da se uvek malo nasmešim kada samo pomislim na ovaj strip, a dalja realizacija je jednako cinična: kompanijski šefovi su odreda ljigave kreature koje se među sobom razlikuju samo u tome prikrivaju li pohlepu i nebrigu za radnike više ili manje; radnici su, pak uglavnom umorni, besni, razočarani šljakeri puni ožiljaka, koji savijaju kičmu po ceo dan za nezahvalnog poslodavca, stalno trpe kazne za nekakve propuste koji im se stavljaju na teret i žive u atmosferi permanentnog straha od mesožderskih guštera uprkos protokolima i tehnologiji firme koji treba da čuvaju svačiju bezbednost.
Naravno, već se posle tri epizode vidi da firma svaku bezbednosnu proceduru instalira samo ukoliko neće da utiče na zaradu pa vrlo brzo kreće apsolutni pičvajz sa tiranosaurusima predvođenim ogromnom jednookom ženkom starom preko 120 godina koji navaljuju na ljudske nastambe i instalacije, isprovocirani sve drskijim ponašanjem ljudi. Mills i scenaristi su ovde vrlo eksplicitni u tome da su ljudi više nego zaslužili da budu zgaženi, smrvljeni, iskidani i proždrani i Flesh gotovo da nema pozitivca među svojim protagonistima. No, nije da ovde nema baš nikakvog nijansiranja u karakterizaciji i čak i likovi za koje vidimo da su u principu govna kojima sleduje ono što će im se desiti, povremeno prikažu neku vrlinu a što tera akcioni narativ napred ugodnim tempom. Jedini od kauboja koji eksplicitno shvata da je ovo što ljudi rade u prošlosti planete na svakom nivou duboko pogrešno, gine daleko pre kraja prvog toma, a oni koji preživljavaju to čine jer su, bez obzira na neke druge pozitivne strane koje možda imaju, principijelno egoistične osobe što sebe i svoj opstanak i benefit stavljaju uvek u prvi plan.
Zabavno je misliti kako su Mills i ekipa napravili narativ dosta sličan po senzibilitetu i idejama – ako već ne po samom zapletu – Crichtonovom Jurskom parku iz 1990. godine i Spielbergovoj ekranizaciji ovog romana iz 1993, kombinujući uticaje Spielbergovog filma o ajkuli ali i originalnog Westworlda, filma iz 1973. godine koji je napisao i režirao, oh, pa baš Michael Crichton.* Fino je to na kraju ispalo prebacivanje loptice inspiracije sa jedne na drugu stranu stola, jer, recimo, drugi tom Flesha o kome pišem nešto niže, pokazuje i razmažene turiste koji plaćaju vrlo sumnjivim agencijama skupe pare da provedu neko vreme u prošlosti, među dinosaurusima i, predvidivo, za to neki od njih plate i životima kada stvari odu u majčinu.
*i koji je HBO serija iz posledjih nekoliko godina temeljito razblažila, ako smem da primetim…
Millsova ideja da se uzme jedan izrazito američki simbol, kao što su kauboji, koji u američkoj kulturi označava hrabrost, preduzimljivost, pošten rad itd. i da se onda on stavi u kontekst dehumanizovanog, pohlepnog kapitalizma kojim ljudi iz 23. veka bezumno seku istorijsku granu na kojoj sede – kasniji stripovi u serijalu, konkretno Midnight Cowboys iz 2012. godine, pokazuju i eksplicitne rezultate ubijanja stvorenja iz prošlosti na ljude iz „sadašnjosti“ u grubim ali efektnim metaforama degradacije i nestajanja – je prosto izvanredna, pa je onda i sasvim lako progutati činjenicu da je na zanatskom nivou ovo jednostavan akcioni-horor strip čija tri crtača nisu ni imala previše vremena da kreiraju neke promišljene, estetizovane kompozicije.
No, ko voli gritty, „B“ eksploataciju, ovaj strip svakako isporučuje, i tiranosauruse (i druge dinosauruse, od kojih neki imaju i krzno!) kako razaraju ljudske instalacije i proždiru ljude, i korišćenje vatrenog i hladnog oružja, pa i same vatre da se nastambe nekako odbrane, i pternanodone koji pikiraju sa neba i svojim čeljustima prave pomor u ljudskim redovima, pa, što da ne, i džinovske pauke koji su godinama živeli ispod klanice koju su ljudi napravili instaliranjem orijaških „fleshdozer“ mašina u fabriku za preradu mesa, hraneći se krvlju puštenom niz slivnike. Kako rekosmo, ovde praktično nema pozitivaca i ljudi za koje možda navijamo to zavređuju pre svega na ime svoje snažno demonstrirane volje za opstankom radije nego zato što su protagonisti za ugled, a finale stripa nam daje ono što od Alien franšize (koja u tom trenutku još nije ni postojala) čekamo sve ove decenije, sa dinosaurusima koji stižu u „današnje“ vreme, odnosno 23. vek i šokiraju normalan svet. Poslednja epizoda koja pokazuje konačnu sudbinu jednooke ženke tiranosaurusa je remek delo britanskog crnog humora.
Drugi tom Flesha je izlazio 1978. i 1979. godine i ovog puta sve epizode je napisao Geoffrey Miller a gotovo ceo serijal (sem poslednje dve epizode koje je uradio crtač Carlos Pino), nacrtao je pokojni Massimo Belardinelli o kome sam pisao u kontekstu drugog toma Heroja Harlema. Belardinelli je svakako bio bolje prilagođen stripu u kome su svi likovi loši momci a njegov rad sa dinosaurusima je bio sjajan, kreirajući table urnebesne, spektakularne akcije. Čitav serijal Flesh je rađen u relativno realističnom ključu, dakle dinosaurusima nisu pripisivane više kognitivne funkcije, a determinisanost „glavnih“ dinosaurusa u svakom serijalu se objašnjava instinktima i primalnim emocijama koje su izazvane ljudskim delanjem, pa je tako ovde glavni dinosaurus „Big Hungry“, ogromni pripadnik notosaurusa, dugovrate predatorske vrsta koja je živela u moru, rešen da ljudske lovačke podmornice uništava jer mu zadiru u lovište, ali se odlučuje za proaktivni napad na stacionarnu instalaciju tek kada mu jedan od pohlepnih likova pobije mladunce kako bi u pećini gde su oni bili mešteni sakrio upljačkano zlato koje namerava da prošvercuje u 23. vek.
Iako biologija – pa ni biologija iz 1978. godine – nije baš striktno poštovana u ovim narativima, drugi tom Flesh je suptilniji makar u svojim karakterizacijama i prikazivanju ljudske pokvarenosti koju kapitalističko uređenje zaoštreno konzumerističkim teorijama uvećava do apsurdnih razmera. Okvirni narativ je u ovom drugom tomu u principu sličan onom iz prvog – sem što se sve događa na moru a period je pomeren u trijas, nekih 200 miliona godina pre naše ere, pre diferencijacije kontinenata kakve danas poznajemo – ali je pripovedanje nešto slojevitije i kompleksnije, sa likovima koji utiču na zanimljve dramske preokrete i, naravno, MNOGO MNOGO krvoločne akcije. Belardinelli je ovde prosto sjajan nudeći često izuzetno kinematične kadrove i sekvence koji uverljivo pokazuju borbu orijaških guštera sa ljudima što prosto ne mogu da shvate šta im se dešava i ovaj mu je strip, očigledno, ležao znatno bolje nego Harlem Heroes. Jesam li pomenuo džinovske škorpije? Oh, MORATE da vidite džinovske škorpije…
Kolekcija Dino Files sadrži i priču Hand of Glory iz 2007. godine koju je Mills napisao (a Ramon Sola nacrtao) kao prikvel za prvi tom, nudeći izrazitije „vestern“ narativ, pa onda i nastavak, Texas, (Mills sa crtačem Jamesom Mackayjem) iz 2011. godine a koji uvodi nove likove – ćerku jednog od likova iz prvog toma kao prvu žensku protagonistkinju ovog serijala i prvu osobu sa protagonizmom koja nije apsolutno govno – i novog „glavnog“ dinosaurusa, krvoločnog Goreheada koji je zahvaljujući tehnološkim akcidentima iz prvog toma postao i vremenski nestabilan, a time i jako težak za ubiti. Ovaj je serijal ostao bez pravog kraja (ali je imao nastavak o kome ćemo samo malo ispod) a kolekciju dovršavaju dve kratke priče od kojih druga, The Buffalo Hunt, najeskplicitnije uspostavlja vezu između eksploatacije resursa novopronađenog američkog kontinenta iz naše istorije, sa futurističkom i metaforičkom eksploatacijom prošlosti u ostalim delovima Flesh univerzuma.
Druga kolekcija, Midnight Cowboys iz 2021. godine je direktan nastavak Texasa i ovo je ponovo kompletno napisao Pat Mills, a serijalizovano je u 2000AD 2012. godine. Sa ovom pričom, koju je opet crtao James Mackay priča o Goreheadu ali i pokretu eko-terorista koji pokušavaju da dinosaurusa živog dovedu u 23. vek kako bi obični građani videli kako to izgleda i tražili obustavu eksploatacije prošlosti, dovodi se do svog zaključka. Strip ima i neke od najizrazitije „naučnofantastičnih“ elemenata, od pomenutih efekata ubijanja ranih sisara na ljude u „našem“ dobu pa do mešanja ljudskih i dinosauruskih gena. Mills ovde okreće reflektor svoje kritike i prema zilotskim hrišćanskim vernicima, pokazujući kako se njihova fetišizacija čistote ponekad lako transformiše u mizoginiju, a kome je to važno, ovo je i strip koji eksplicitno prikazuje da među protagonistima ima seksa. No, njegovo sazrevanje nikako ne otupljuje oštricu cinizma i sirove, gritty kritike (da ne pominjem Mackayjev brutalni tuš) pa je završetak ponovo sjajno crnohumoran sa pokazivanjem da se „svestska glad“ 23. veka zapravo odnosi samo na Ameriku i Evropu a koje umiru od gladi zahvaljujući klimatskim promenama, i gde Afrikanci organizuju dobrotvorne koncerte da ih nahrane i imaju programe usvajanja belih beba.
Flesh, naravno, kao i većina ranih (a i kasnijih, da budemo fer) 2000AD stripova nije bio strip suptilne naracije i slojevitih metafora već, poput njegovih protagonista i antagonista, surova, gruba, sirova i energična erupcija besa, sipajući svoja upozorenja između gejzira krvi i iznutrica što su farbale njegove stranice. Kao takav on bi danas, uključujući kasnije epizode iz prošle decenije, mogao biti shvaćen i kao zastareo ali ovo nije tehnički tačno: Flesh je IZRAZITO aktuelan strip u ovom trenutku na ime svojih ideja, teza i koncepata a njegovo pripovedanje je bilo grubo i nesuptilno i u 1977. godini. Utoliko, ovo je strip kome nema šta da se doda ili oduzme. Dino Files možete direktno od izdavača kupiti ovde, a Midnight Cowboys, uprkos tome što ne vidim dugme za kupovinu, ovde. Pa, prijatno.