Jazz Nedeljom je zamišljen kao serija vinjeta koje će ići (možda ne?) svake Nedelje, nudeći preporuku u vidu jednog jazz albuma koji sam tog dana slušao. Ovo nema pretenziju da bude ni ultimativni prikaz neke klasične ploče niti otkrivanje nekog budućeg klasika, već zaista samo to, da se kažu reč-dve o albumu koji sam tog dana rado slušao. Ponekada će to biti stare, proverene klasične stvari, ponekada najnovije izdanje koje sam izvalio na Bandcampu, hoću reći, neće biti pravila. Kako i treba. Kako i mora.
Da nastavimo i ovog vikenda sa letnjom muzikom, a šta je letnjije nego relaksirani fri džez i slobodna improvizacija snimljeni u Meksiku? Čak i naziv albuma koristi termin kojim su stare Maje označavale more! Doduše, kako nas podučava i buklet ovog albuma, taj termin je nastao spajanjem reči za plamen i jezero, pa je to, nekako, u sumi dalo more. Stare Maje su imale vrlo partikularne ideje o tome kako more, jelte, treba da izgleda. Kakogod, K’áak’náab:crepitar de un lago en llamas su snimili Blaise Siwula i David Puc, stari, iskusni Njujorčanin na duvačkim zadacima i mladi, maštoviti meksički muzičar na gitari sa brdom efekata, improvizujući u Pucovom (rodnom?) gradu, Mérida, prestonici Jukatana, ovog, nedavno završenog proleća. Pričamo o neobično nepretencioznom a na momente VELIČANSTVENOM albumu, pa vredi malo naoštriti sluh i udobno se smestiti jer ovo su podugačke, neužurbane improvizacije.
Blaise Siwula je ime za koje možda niste čuli iako ovaj čovek svira free jazz već duže od pola veka. Rođen u Detroitu još 1950. godine, Siwula je počeo da uči sviranje na alt saksofonu već sa 14 godina i nikada nije prestao. Doduše, zainteresovan za umetnost svih formi, Siwula je, kako sam kaže, periodično istraživao vizuelne umetnosti, arhitekturu, poeziju, dramu, pa zaradio i magisterijum iz umetnosti, i proveo deo svog života i obrazovanja u Evropi. No, od 1989. godine u Njujorku, učestvujući u tamošnjoj, pa, da upotrebimo tu reč, andergraund sceni. Iako je sarađivao i sa Cecilom Taylorom, Siwula je možda poznatiji po saradnjama sa kolektivom Improviser’s Collective te legendarnim njujorškim klubom ABC No-Rio, u kome su mnogi andergraund projekti našli svoje pribežište. Siwula je bio deo improvizatorskih programa u okviru Amica Bunker inicijative u ovom klubu da bi kasnije počeo da sam bude organizator C.O.M.A. serijala nastupa u istom prostoru.
Siwula je u okviru svog pristupa komponovanju tradicionalnim tehnikama dodao i elemente grafičke kompozicije, za koje kažu da su dug njegovoj naobrazi u vizuelnim umetnostima ali i verovanju da su vid i sluh povezana čula te da umetnost generalno treba da bude komunikativna. Pored alt saksofona, naravno, on svira i druge duvačke instrumente a u okviru nekih projekata i kompozicija je svom arsenalu dodao i razne vrste udaraljki. Pored pomentuog Cecila Taylora, Siwula je tokom svoje njujorške karijere svirao i sa takvim imenima kao što su William Parker, Tan Dun, Peter Kowald, Donald Miller (gitarista Borbetomagusa), Nobuyoshi Suto (poznatiji kao Nobu Stowe), Katsuyuki Itakura, Ryusaku Ikezawa, Ge-Suk Yeo, saksofonistkionja Bonnie Kane… Snimio je i solidnu količinu albuma, sa mnogim od nabrojanih i drugim muzičarima a dobar deo istih je i sam izdao, držeći se uradi-sam filozofije primerene andergraund delatnicima. Iako se, naravno, deo ove muzike može svrstati u neidiomatsku improvizaciju pa i buku, Siwula nije neko ko svira isključivo izvan standardne muzičke teorije pa ni album K’áak’náab:crepitar de un lago en llamas nije onako abrazivan i apstraktan kako biste možda očekivali kada vidite da su to kompozicije od petnaest minuta bez ritma ili ikakvih udaraljki u studiju.
David Puc je značajno mlađi muzičar iz Méride i priznajem da o njemu malo znam, sem da je umešan u neke vrlo egzotične muzičke projekte kao što je „biomuzika“, odnosno muzika, uh, inspirisana vrtačama i zvucima vezanim za njih. Što sve zvuči zastrašujuće akademski i pretenciozno ali slušajući ovaj album, mogu da kažem da je Puc vrlo relaksiran, vrlo talentovan gitarista kome prelasci iz harmoničnih, pa čak i romantičnih pasaža u čiste teksture dolaze prirodno, lako i bez forsiranja i glume.
Što je i neophodno da bi ovakva muzika korektno proradila. Siwula naglašava da je sva muzika na albumu komponovana spontano, u okviru muzičke saradnje između dvojice muškaraca koja traje već izvesno vreme, a Youtube ionako ima više snimaka na kojima Siwula i Puc zajednički improvizuju u kamernim uslovima, uklapajući svoje muzičke vizije na jedan neusiljen, šarmantan način.
Štaviše, album i počinje vrlo prijatnom temom koju su, sva spontanost na stranu, Siwula i Puc verovatno već u nekoj formi isprobali, možda ne sasvim se dogovorivši kako će to da na kraju zvuči, ali u saglasju oko harmonije i dinamike. Siwula ovde predvodi juriš, a Puc se umešno priključuje sigurnim razlaganjem akorda ispod njegove melodije i Llamand (Call), uprkos svom trajanju od skoro šesnaest minuta zapravo nema ulogu nekakvog filtera koji bi rasterao „kežual“ slušaoce a u dalji tok albuma propustio samo posvećene avangardiste.
Doduše, ovo ni u kom slučaju nije tradicionalni džez, pa ni tradicioalni fri džez, i Siwula i Puc sasvim lako i bez ikakvih dramatičnih gestova i glume uspevaju da romantične teme i post-bop melodije prevuku i u apstraktnija polja, nudeći slušaocu prirodan, organski put u nepoznato koje, uprkos povremeno vrlo netradicionalnim pristupima obojice muzičara ne deluje i neprijateljski.
Ključna dimenzija ovog albuma je verovatno upravo to da ovo nije improvizacija koja programski beži od harmonija i melodičnih tema, mada im istovremeno i ne duguje nikakvu lojalnost. Siwula je nesumnjivo andergraund ratnik od poluvekovnog staža, ali veliki deo njegovog sviranja saksofona i klarineta na ovom albumu je u prijatnom, prijatno tradicionalnom ključu post-bopa i cool jazza, bez direktnih citata i sikofantskih omažiranja partikularnih muzičara, ali sa besprekornim prizivanjem u svest istorije džeza istočne obale i Njujorka partikularno kroz svoje teme i njihov razvoj. U njegovoj svirci nema usiljenosti, nema glumatanja, nema čak ni neke eksplozivne ekspresije koju smo intuitivno počeli da vezujemo za free jazz i slobodnu improvizaciju i zadovoljstvo je s vremena na vreme čuti album na kome kompozicije nisu spakovane u onaj klasični free improv format gde se kreće od šuškanja i puckanja a završava u distorziranim vriscima i halabuci, pa onda sve ispočetka dok ne istekne termin. Siwula svira jednostavno tečno, ali i varljivo jednostavno, ulazeći u neke kompleksne vratolomije bez straha i dajući im razrešenja bez tenzije i sviranja na snagu.
Naravno, Siwula je ipak stara garda i od njega ovako nešto očekujete, pa je Puc po definiciji otkrovenje ovog albuma. Meksički muzičar, po svemu sudeći ima klasičnu naobrazbu jer je njegova svirka u harmonijama izuzetno ubedljiva, sa besprekornim praćenjem Siwulinih tema, pa i ubacivanjem dobro odmerenih ritmičkih (mikro)deonica koje povremeno blago uokvire inače vrlo freeform svirku saksofoniste. No, Puc je naoružan čitavim arsenalom pedala i njegovo korišćenje distorzije, gejtova, kompresora i drugih efekata često gitaru pomera u vrlo apstraktne sfere, nudeći zvuk koji je razdvojen od puke kombinacije drveta i metala, amorfan i teksturiran, a opet veoma organski uklopljen sa Siwulinim sviranjem.
No, Pucu nisu nepophodni efekti da bi zvučao „drugačije“ i njegovo upadanje do pojasa u mikrotonalnu džunglu na trećoj kompzociji daje albumu iznenađujuće upečatljivu „azijsku“ komponentu sa odjecima indonežanskog Gamelana u relaksiranom a sve vreme moćnom free jazzu. Izvrstan album dvojice muzičar iz sasvim različitih generacija i država, spojenih muzikom onako kako ništa drugo ne može da spoji dva uma i dva duha:
https://blaisesiwula.bandcamp.com/album/k-akn-ab-crepitar-de-un-lago-en-llamas