Jazz Nedeljom je zamišljen kao serija vinjeta koje će ići (možda ne?) svake Nedelje, nudeći preporuku u vidu jednog jazz albuma koji sam tog dana slušao. Ovo nema pretenziju da bude ni ultimativni prikaz neke klasične ploče niti otkrivanje nekog budućeg klasika, već zaista samo to, da se kažu reč-dve o albumu koji sam tog dana rado slušao. Ponekada će to biti stare, proverene klasične stvari, ponekada najnovije izdanje koje sam izvalio na Bandcampu, hoću reći, neće biti pravila. Kako i treba. Kako i mora.
Krajem Jula izašao je novi album nemačkog kvarteta Die Enttäuschung nazvan dovitljivo Music Minus One a čime je najavljeno ne samo vraćanje ovog ansambla u studijsku produkciju nakon više od pola decenije već i hvatanje zaleta za obeležavanje skorašnje tridesetogodišnjice postojanja. Bend najavljuje da će NAREDNI album, nedavno snimljeni ali još neizdati Die komplette Enttäuschung biti „najbolje iz skoro tridesetogodišnje karijere benda na jednom CD-u“, ali ni Music Minus One ne bi smeo da razočara jer ovde sa sedamnaest pesama i tipično darežljivim trajanjem od preko sat vremena slušalac dobija mnogo nove i zanimljive muzike od ovog veteranskog sastava.
Die Enttäuschung su neka vrsta karijerne šale za neke od najvrednijih i najcenjenijih muzičara sa nemačke avangardne i džez scene. Sa imenom koje se na naš jezik prevodi kao „razočaranje“ i niskom albuma od devedesetih godina prošlog veka od kojih je prvih nekoliko bilo označeno samo brojevima, moglo bi se argumentovati da je u pitanju bend za relaksaciju i zabavu za muzičare poznate po vrlo cerebralnom, vrlo istraživačkom avangardnom zvuku. No, Die Enttäuschung nisu manje avangardni od drugih projekata svojih članova samo zato što vole da svinguju i u svojoj muzici se pozivaju na vrlo klasične džez forme na kojima su ti članovi odrasli. Njihovi dosadašnji albumi i saradnje sa, recimo, Alexanderom Von Schlippenbachom (sa kojim su snimili živi album sa praktično celim opusom Theloniousa Monka spakovanim na tri diska veselih, neobaveznih interpretacija) su definitivno pokazali da ovaj sastav svoj identitet traži upravo na razmeđi između ozbiljne, eksperimetnalne avangarde i razdraganog omažiranja klasičnijeg džez zvuka bez nekakve namrgođene dekonstruktivne agende.
Die Enttäuschung u svom streljačkom stroju imaju dva vrlo poznata nemačka muzičara. Rudi Mahall je svoju naobrazbu klasičnog klarinetiste nadogradio skretanjem u džez i improvizaciju još pre više od četrdeset godina i dalje svirao sa kremom svetske džez avangarde, radeći sa Leejem Konitzom, Raduom Malfattijem, Barryjem Guyjem, Paulom Lovensom, Sven-Åkeom Johanssonom, svirajući u Schlippenbachovom Globe Unity Orchestra itd.
Odmah rame uz rame sa njim je trubač Axel Dörner, poznati i cenjeni džezer i eksperimentator koji je studije trube i klavira (između ostalog u Nizozemskoj) razvio u karijeru sviranja raznih formi slobodnije muzike, od „čistijeg“ džeza do eksperimentisanja sa elektronikom. Svirao je, naravno, sa masom važnih muzičara a ja ću ovde pomenuti samo imena kao što su Fred Lonberg- Holm, Michael Zerang, Ken Vandermark, Otomo Yoshihide, Sachiko Matsubara, Hamid Drake, pa onda saradnju sa Globe Unity Orchestra… Dörnera sam i gledao u Beogradu (i malo popričao s njim posle nastupa) kada je pre desetak godina nastupao sa sjajnim sastavom The Electrics (u kome nije bilo ni jednog električnoh instrumenta) a o tom koncertu više možete pročitati ovde, ili pogledati snimak ovde.
The Electrics pominjem i jer je pristup ovog sastava zapravo bio vrlo sličan filozofiji Die Enttäuschung. Music Minus One, kao i većina njihovih albuma ima duhovit i bizaran kolaž na omotu a koji je ponovo radila Katja Mahall i koji zapravo vrlo uspešno komunicira nenametljivu, duhovito samozatajnu filozofiju ovog kvarteta ali i formu muzike koja će se ovde čuti.
Odmah da bude jasno i ovo: iako su Rudi i Axel „zvezde“ ovog sastava, ovde je na delu vrlo nehijerarhijski ustrojena muzika u kojoj prave podele na ritmičare i soliste nema. Uostalom, i ritam sekciju ovog kvarteta čine vrlo iskusni muzičari, kontrabasista Jan Roder, a koji je po preseljenju u Berlin polovinom devdesetih i susretom sa Mahallom, Dörnerom i Schlippenbachom svoju karijeru ubacio u visoku brzinu pa dalje svirao i sa Irene Schweizer, Olafom Ruppom, Peterom Brötzmannom, te bubnjar Michael Griener, profesor džez bubnja na muzičkom univerzitetu „Carl Maria v. Weber“ u Drezdenu i čovek koji je veliki deo svoje kafrijere proveo radeći muziku sa plesačima i pesnicima.
Die Enttäuschung svoj prvi album posle šestogodišnje studijske pauze počinju energičoi i dobro raspoloženo, nudeći u prvoj kompoziciji, Ich stand im Stau neku vrstu predujma za ceo materijal. Ovo je razigrana, energična ali ne agresivna muzika koja „standardni“ format džeza iskreno voli i koristi koliko joj god odgovara ali mu ne robuje. Od prvih taktova ove kompozicije, jasno je da će Mahall i Dörner voditi česte, brojne dijaloge, igrajući se sa frazama i temama i prebacujući jedan drugom solaže, pa ne čekajući da onaj drugi završi, kao da su se setili još nečeg važnog, ulećući natrag u miks i dodajući svemu još nekoliko kapljica kerozina.
No, Griener i Roder su jednako užurbani i upleteni u razvijanje forme ovog zvuka, i sami svirajući u frazama i njihovim varijacijama. Album, bez i najmanje sumnje, ima mnogo momenata u kojima ritam sekcija razveze prepoznatljiv bebop ritam i gruv i onda radi nešto svoje dok duvači preko izbacuju solaže, ali ima barem isto toliko trenutaka u kojima duvači sviraju jedan jedini ton dok se stvaran razvoj teme dešava na kontrabasu i bubnjevima.
Ova, rekosmo, nehijerarhijska filozofija muzike je prirođena muzičarima sa ove scene, no, za Die Enttäuschung je karakteristično da jednu vrlo avangardnu dispoziciju u kojoj često slušamo instrumente kako napuštaju svoj tonalni opseg i pretvaraju se u apstraktne, distorzirane teksture, dopunjava potpuno nevina, neposredna, radosna svirka u ključu, rekoh već, klasičnog džeza.
I to baš klasičnog. Iako su Die Enttäuschung po prirodi stvari smešteni negde u hardbop i postbop estetiku pa svoje eksperimentisanje sa razvlačenjem i rušenjem forme započinju odatle, Music Minus One zapravo ima mnogo prepoznatljivih omaža i referenci na sving ili diksilend zvuk od pre rata. Mahallov klarinet je posebno razigran u ovim momentima, nudeći ugodne old-school sanjarije između moderne, cerebralnije muzike.
Generalno, većina kompozicija je napravljena tako da se nimalo stidljivo spoje ta ljubav prema melodiji, gruvu i prepoznatljivoj temi koju možete zazviždati, sa modernijim pogledom na aranžiranje i ulogu instrumenata u kvartetu pa je ovo svakako i džez album koji bi puritance sa obe strane ograde mogao malo da iznenadi ili naljuti. Ljuti „cerebralci“ će se možda mrštiti što momente atonalne, vrlo teksturirane svirke odjednom nekako presecaju refleksije na swing dok će „klasičari“ biti besno što svaki put kada krene melodičnija, razigrana tema i lepršava solaža, iza ugla sledi skretanje pod pravim uglom i upad u ritmičku zamku koju je postavio Griener. No, Die Enttäuschung vrlo programski funkcionišu baš na tački srastanja dve naoko nespojive filozofije, pokazujući da su one deo iste tradicije i da se ne treba stideti ni jedne njene komponente.