Quantcast
Viewing all articles
Browse latest Browse all 1760

Film: Barbie

To da je ovogodišnji film Barbie Grete Gerwig ne samo oborio svu silu rekorda na boks ofisu,  pregazio anemičnu superherojsku produkciju ove sezone i plasirao se rame uz rame sa Oppenheimerom u vrhove svih lista vrednih praćenja, već i da je od američke kritike dobio uglavnom vrlo pozitivne reakcije, je naprosto podsećanje da je u toku treća decenija 21. veka, da javnost, trenirana na hiperubrzanim komunikacionim platformama više od svega reaguje na „diskurs“, ali i da su korporacije uspešno kooptirale diskurs i uspešno ga prodaju natrag masama iz koga je potekao, spremne i da po sebi solidno ošinu kako bi diskurs delovao ubedljivije. Treba, svakako i ukazati da je Gerwigova, iako potiče iz sasvim drugog estetskog i produkcijskog okruženja, sasvim korektno svoju ekspertizu prilagodila hiperestetizovanoj postavci ovog filma i našla za sebe nekakav prostor da prodiskutuje, dobro, ne da prodiskutuje ali da makar pomene feminističke teme koje je istorijski interesuju. Skok sa najnovije ekranizacije Malih žena Louise May Alcott na Barbie svakako deluje manje sumanuto kada se zna da je Gerwigova bila pozvana od strane same Margot Robbie a koja je, pak, bila prvi producent što je Mattelu ponudio originalan pogled na potencijalni Barbie film koji je firma pokušavala da napravi još od osamdesetih.

Naravno, ekranizacija nečega što je samo tip lutaka – pa makar i najpoznatijih lutaka na svetu – je ozbiljan izazov u pogledu kreiranja sveta i u tom svetu zapleta, radnje, drame. G.I. Joe nije imao ovaj problem s obzirom na vrlo cenjen strip-serijal koji Larry Hama uspešno vodi već četiri decenije i mada je Robbie inicijalno bila predlagana samo zbog svog izgleda kojim podseća na „živu Barbiku“, njene su ideje da se očekivanja publike od ovog filma presretnu u letu i prevrnu naopačke, ali i njeno obezbeđivanje Gerwigovoj i njenom životnom i scenarističkom partneru Noahu* Baumbachu pune kreativne slobode u pisanju zaslužni su što je Barbie uspešno svetu prodala dah subverzije.

*!!!!

Mora da zvuči izrazito cinično kada se film koji je rađen uz Mattelov direktni uticaj i unutar modernog Warner Bros. sistema naziva ikako subverzivnim, ali kontekst je svakako određujući faktor ovde. Inicijalne rekacije publike koja je vodila decu na prve projekcije filma i sa njih izašla iznenađena feminističkim pamfletizmom su verovatno i bile ono na šta je Robbiejeva računala kada je najavljivala – doduše, malo i u šali – da će ovaj film zaraditi preko milijardu dolara. Naravno, sad znamo da je samo u bioskopima* film zaradio gotovo jednu i po milijardu i da Margot Robbie ima razloga da se itekako smeje.

*ovaj prikaz pisan je na osnovu gledanja filma na HBO-u na koji je pušten polovinom Decembra

I to ne cinično. Robbiejeva je, ako samo malo razmislimo, neka vrsta lica savremenog holivudskog feminizma. Naravno, ne u starom smislu revolucionarne retorike i spaljivanja brushaltera, ali možda makar u smislu pokazivanja devojčicama da na neke stvari ne moraju da pristanu. Njena Harley Quinn i Sharon Tate su dva primera žena-simbola koje, makar u holivudskoj izvedbi, uspevaju da prevaziđu prokletstvo sudbina koje su im namenili muškarci i otud je njen ulazak u projekat Barbie sa jasnom namerom da se filmom obrati pre svega ženama i umesto „ljudskog stanja“ pozabavi se „ženskim iskustvom“ najprirodniji naredni korak.

Barbie nije neki sjajan film, ali to skoro da nije bitno. Godarovski „problemski pristup“ ovde je primenjen izrazito bukvalistički, sa naratorkom (Helen Mirren) koja daje „objektivni“ opis stvari u voiceoveru, sa protagonistima koji svi verbalizuju svoje subjektivno iskustvo, sa strukturom koja se pomalja iz spoja ova dva naprosto zahvaljujući tome što se u filmu nikada ne priča ni o čemu drugom i nema ni prisenka naturalističkih dijaloga ili sugerisanja raspoloženja ili značenja scene pukim vizuelnim sredstvima, da bi napokon to sve bilo iskorišćeno da se napravi spona sa „životom“, govoreći o partkularnom problemu ali definišući kompleksan spoljni fenomen – i publika je ovo intuitivno progutala. Genije Barbieja je već u tome da su dvoje scenarista – ali i produkcija u celini – prepoznali da moderni gledalac često više ne percipira film i diskurs o filmu kao dva odvojena fenomena i da su satelitske minindustrije Youtube analiza, TikTok parodija i twitter memova koje izrastaju oko svakog iole popularnog filma integralni deo iskustva njegove konzumacije.

Otud je Barbie film koji ne samo da poseže za čestim rušenjima četvrtog zida* već zapravo sve vreme samog sebe komentariše i diskutuje, koristeći „filmske“ tehnike – koje uključuju i plesne i pevačke scene – ali suštinski se oslanjajući na Youtube i TikTok jezik „objašnjavanja“.

*možda najduhovitije u sceni kada Mirrenova za trenutak zaustavlja dijalog da bi ukazala kako Margot Robbie koja o sebi govori kao da „više nije lepa“ naprosto nije glumica kojoj ćete tako nešto poverovati

Konsekvenca je da Barbie naprosto ne možete „ne razumeti“ jer je ovo film u kome ne postoji podtekst i čitav je u tekstu, a taj je tekst većinu vremena potpuno bukvalan. Likovi će doslovno jedni drugima saopštavati šta osećaju („zbunjena sam“, „tužna sam“ „mislim da si luda“) i prepričavati šta su uradili, neretko i stvari koje bi trebalo da budu intimne ili tajne izgovarajući naglas. I mada je to verovatno najmanje izgledna asocijacija, Barbie time podseća na neko studentsko pozorište, gde su sav skupi CGI i komplikovani roze set dizajn zaista samo naslikana kulisa dok likovi moraju da verbalizuju šta se na bini događa pošto su u nemogućnosti da nam to prikažu.

Ovo čini Barbie siromašnim u nekakvom „old school“ filmskom smislu, ali mu i daje jednu propulzivnost. Pričamo o filmu koji pokušava da legitimiše tu produženu adolescenciju danas karakterističnu za američku i šire zapadnu mlađu generaciju, u kojoj se „prirodni“ ciklus odrastanja i preuzimanja „zrelih“ odgovornosti (rad, stvaranje porodice, kućenje) razbija na ime nenapuštanja mladalačkih opsesija stvarima „za decu“ kao što su stripovi, videoigre, ili u ovom slučaju lutke. Barbie, uostalom, dolazi na petnaestogodišnjjcu rađanja savremenog superherojskog filma sa prvim Iron Manom i snažno demonstrira da se može još manje biti „film“ nego što je Scorcese pripisao Marvelovim produkcijama, i pritom biti ne samo uspešan nego i „važan“ film.

To ne bi bilo moguće da u pravljenju filma nije demonstrirana veština. Gerwigovoj se da zameriti – i ljudi to čine – da je film prestilizovan preko svake mere, što, kada se radnja događa u „Barbielandu“ ima smisla, ali da je i njen prikaz stvarnog sveta toliko stilizovan i odvojen od realnosti da stvarnog kontrasta nema. Štaviše, tačno je da je deo koji se odvija u Kaliforniji naprosto najmanje ubedljiv već i na ime toga da Barbie i Ken koji se tamo pojavljuju na rolerima i sa neonskim štitnicima za kolena i laktove, u normalnim okolnostima ne bi verovatno bili ni dvadeseta najupadljivija stvar na Sunset Stripu u bilo koje doba dana.

No, može se prihvatiti i teza da je prestilizacija bila namerna i da je Gerwigova ovde – svesno ili nesvesno – išla na replikaciju pristupa koji je John Waters imao u svojoj srednjoj fazi (poglavito sa Hairspray i Crybaby) gde je izrazito stilizovane – i kempi – filmove nabijao izvesnom dozom subverzije koju je smatrao da Holivud onog vremena može da proguta. Barbie pogotovo asocira na Hairspray sa sličnim izvođenjem akrobatike u jakoj stilizaciji i kompleksnim koreografijama samo da bi dijalog koji temu filma istovremeno postavlja i objašnjava prošao lakše.

I čini se da je to ovde bilo uspešno jer je feministički pamfletizam Barbie – koliko god da je „mek“ u svojoj suštini – uspeo da dobaci do vrlo široke publike, nadajmo se na kraju u meri u kojoj je monolog što ga pri kraju filma ima America Ferrera, a koji je „ideološki“ neksus filma dopro i do muškaraca i dao im uvid u „žensko iskustvo“ što će informisati njihovo kasnije ponašanje.

Naravno, lako je filmu zameriti mnogo toga. Promena paradigme koju su Barbie lutke donele je jedva pomenuta u uvodnom voiceoveru i reklo bi se da je ona zaslužila više, dajući devojčicama, pored uloga majke vezane za prethodne lutke, aspiracione fantazije koje film kasnije uzima zdravo za gotovo i satiriše ceo taj koncept (jer Barbike u Barbielandu misle da je stvarni svet „rešio“ nejednakosti između žena i muškaraca i da su žene sasvim ravnopravne i izvan njihove utopije). Dalje, naravno, ceo feministički napor filma koji poruku svodi na „u redu je da odrasla žena u sebi sačuva maštajuću devojčicu“ i da je to onda nekako vezano za brendiranu i trejdmarkovanu lutku za igranje je slab ako imate iole ustaničke krvi u sebi, a naročito kada vidite kako je Mattel prikazan u filmu, sa svođenjem „zla“ multinacionalne korporacije na to da prave igračke za devojčice a da su joj svi top-menadžeri muškarci (dok izumiteljku Barbike drže u podrumu). Ovde film ponovo podseća da je ovo u suštini TikTok skeč razvučen na malo manje od dva sata, koji se zadovoljava time da svoju poentu direktno iskaže a onda je ponovi i da nema ambiciju da o njoj diskutuje ili da problem koji ona tretira razloži na slojeve. Ali, prava poruka je ovde svakako da su, doduše sa dosta zakašnjenja primerenog tako kompleksnim sistemima, korporacije konačno shvatile zašto je Sandra Silađev – ili neka njena američka, kineska ili turska koleginica – popularna, i da je repliciranje te vrste satire zapravo za Holivud lako jer je dovoljno da glumci samo izgovaraju iste stvari koje publika već misli, a ružičasti setovi, glamur i dobra montaža će svemu dati privid filmske „istine“ iako je najveći deo poenti filma doslovno mogao biti TikTok skit.

Zamerke da film muškarce postavlja u ponižavajući položaj perpetualne nezrelosti, neodlučnosti i površnosti i da ne vidimo ni jednog „dobrog“ muškarca deluju manje opravdano s obzirom na izuzetnu stilizovanost i pamfletsku prirodu ovog filma. Na kraju krajeva nismo Otpisanima zamerali to što Nemce ne prikazuju slojevito i podsećaju da je i među njima bilo dobrih ljudi, i to što jednog od Kenova igra Simu Liu – čovek sa istorijom Men’s Right bulažnjenja – bi trebalo da je dovoljno. Zamerke, pak, da su svi muški likovi površni i na prvu loptu bi možda imale više smisla, ali takvih je i 90% ženskih likova, jer je ovo TAKAV film. Naprosto, ne uzimate Ryana Goslinga za ulogu glavnog Kena ako vam treba nijansirana facijalna mimika i kompleksan glumački prikaz unutrašnjeg života već zato što on izgleda dovoljno dobro i dovoljno smešno sa izblajhanom kosom i u kaputu od lažnog krzna koji nosi na golo telo i farmerke. Naravno, na drugoj strani je Robbie koja glumi FANTASTIČNO, uspevajući da i film koji je gotovo sav u tekstu oplemeni, oživi, otopli jednom vrlo ubedljivom izvedbom.

Ismevanje muške identitetske kodifikacije kroz mini-frižidere i igračke sa kojima se Kenovi bore u jednom od krešenda filma svakako može da zasmeta osetljivim dušicama kada vide da se ženama poručuje da je u redu sačuvati devojčicu a da se muškarcima film podsmeva za tu produženu adolescenciju, ali ovo je, naravno, samo „muška krhkost“ na delu. Film argumentuje dve pozicije ovde i one nisu zajamno isključive: jedna je da je ženama (mentalitetski) zabranjeno da ostanu devojlčice koje maštaju da su majke (manekenke, stjuardese, vozačice Formule 1…) onda kada se smatra da već treba da budu „prave“ majke; druga je da su muškarci od svog produženog adolescentskog perioda napravili KULTURU i INDUSTRIJU i da ovo JESTE opsceno, a pogotovo u kontrastu sa prvom pozicijom.

Barbie nije PRETERANO zanimljiv u svom zapletu naprosto jer se sve dešava u stilizovanom svetu sa vrlo malo percepcije nekakvog „stvarnog“ problema i jer je sav u tekstu i u tekstu postavlja problem, u tekstu ga ne diskutuje već ponavlja, a zatim rešava,* pa je jedini deo filma koji deluje zaista „filmski“ a ne tiktokerski onaj u kome Barbike pripremaju kontrarevoluciju i gde se stvara neka vrsta trilerske tenzije i vidimo likove da komuniciraju i pogledima a ne samo tekstom.

*nije slučajno da se deprogramiranje Barbika dešava isključivo izgovaranjem rečenica koje opisuju kompleksnost današnjeg ženskog identiteta i stanja sa često sukobljenim imperativima ponašanja koji treba da daju danas idealno prihvatljivu kombinaciju „ženstvenog“

Nije da Gerwigova ne bi umela da režirta drugačiji film – scena u kojoj Michael Cera, kodiran kao queer saveznik ženskih Barbika u sukobu sa Kenovima koji su otkrili koncept patrijarhata, premlaćuje grupu vrlo homoerotski stilizovanih Kenova (radničke uniforme, šlemovi itd.) je sasvim efektna komično-satirična kemp-ekstravaganca i više puta se tokom gledanja da požaliti što režiserka svoj sasvim očligledan talenat za vizuelno pripovedanje ne koristi češće. Ali opet, Barbie je PROGRAMSKI pravljena da bude tačka susretanja TikTok skeča, Youtube analize filma (unutar samog filma koji se analizira) i kempi pozorišta i mada vam ta tačka susretanja ne mora doneti puno sreće, ona očigledno sa mnogima rezonira.

Barbie svakako neće doneti revoluciju što će konačno uspostaviti istinsku rodnu jednakost ili, makar, nekakav eksperimentalni matrijarhat – na kraju krajea i život u utopijskom Barbielandu je samo humoristički odraz „našeg“ sveta, sa predsednicom, sudom, ustavom i drugim institucijama koje samo funkcionišu savršeno ne zato što je matrijarhat istinski transformisao društvo (jer onda institucije ne bi bile ni potrebne kako stara anarhistička naobrazba sugeriše) nego prosto jer to NIJE STVARNI SVET.

Ambicija Barbie je na kraju mnogo više utešiteljska nego revolucionarna, njena krajnja poruka je da žena treba da se udobno oseća u svom identitetu, i da prevaziđe stid, potrebu za pravdanjem, strah i frustriranost, i mada je ovo veoma mali feministički korak, gde sa pravom možemo da žalimo što nismo dobili neki radikalniji iskaz, imajući u vidu da je on napravljen u utrobi brutalne kapitalističke drobilice, jasno je zašto je mnogima delovao kao oplemenjujući, izlečiteljski zrak sunca.

Naravno, uvek treba da se podsetimo da ovo za korporacije nije čak ni performativna progresivnost već naprosto eksperiment u kome se proverava da li kooptiranje vrlo „meke“ progresivne retorike može da im donese uspeh. Pošto smo videli da može, teško je ne očekivati više sličnih filmova u narednim sezonama, sa još većim naglaskom na identitetskoj politici (i svođenjem poruke na „ti si okej“), tiktokerskom neposrednošću u izrazu i rušenjima četvrtog zida u kojima će kapitalizam samog sebe povremeno satirisati. Nije to sad neki veliki korak napred, neki bi rekli da govorimo o smrti filma kao grane umetnosti, ali u svetu u kome antifeministički pokliči imaju sve više podrške i u najvišim instancama vlasti, moramo pobede prepoznavati tamo gde se pojave. Ma koliko male bile.


Viewing all articles
Browse latest Browse all 1760

Trending Articles


Kraljica noci - epizoda 3


Porodica Serano - epizoda 128


Ertugrul - epizoda 134


Anali - Epizoda 50


Brother Bear 2 (2006)


Moja draga - epizoda 31


Порекло презимена, село Прогорелица (Краљево)


Endometrijum


Grijeh i sram


Od: Natasa