Jazz Nedeljom je zamišljen kao serija vinjeta koje će ići (možda ne?) svake Nedelje, nudeći preporuku u vidu jednog jazz albuma koji sam tog dana slušao. Ovo nema pretenziju da bude ni ultimativni prikaz neke klasične ploče niti otkrivanje nekog budućeg klasika, već zaista samo to, da se kažu reč-dve o albumu koji sam tog dana rado slušao. Ponekada će to biti stare, proverene klasične stvari, ponekada najnovije izdanje koje sam izvalio na Bandcampu, hoću reći, neće biti pravila. Kako i treba. Kako i mora.
Danas, zašto da ne, dva recentna džez izdanja da vam ulepšaju Nedelju koja je, između ostalog i rođendan pokojnog Georgea Harrisona. Ne zna koliko je tihi, povučeni Bitls slušao džez, ali mi ćemo ga se danas naslušati.
Prvo na red dolazi jedan švajcarski album. Reflections: Oneness je blago nezgrapan naslov za album vrlo relaksiranih aranžmana poznatih kompozicija, ali je to, uveravam vas, jedina nezgrapna stvar u vezi sa njim. Ako volite klasični američki bebop koji je sa dosta elegancije izmicao bebop klišeima i krčio svoj put kroz džez istoriju, danas interpretiran od strane grupe prekaljenih švajcarskih muzičara, ovo je album kome vredi posvetiti malo vremena.
Vođa sastava Refelctions, Christoph Grab danas živi i radi u Cirihu, gde predaje na Fakultetu za Džez Ciriškog univerziteta umetnosti. Ovaj je – prevashodno tenor i lalt – saksofonista studirao saksofon, kompoziciju i aranžiranje na Švajcarskoj džez školi u Bernu i neki od ljudi koji su ga podučavali su bili i Andy Scherrer, Sal Nistico, Jerry Bergonzi, Joe Lovano, Dave Liebman… Grab ima mnogo tekućih i povremenih projekata sa kojima radi, uključujući TOUGH TENOR, Christoph Steiner’s Escape Argot, Reto Anneler STILLE POST, Zurich Composers Collective, ELLINGTONALITY, Axel Fischbacher Octet, Spittin’ Horns, Elmar Frey Septet… a bio je i u mnogim drugim postavama sa kojima je svirao, kako sam kaže „nebrojene turneje i koncerte širom sveta“, plus razne radijske i televizijske nastupe. Kao posebno notabilne muzičare sa kojima je nastupao Grab navodi ljude kao što su Ray Anderson, Wolfgang Muthspiel, Irene Schweizer, Benny Golson, Joe Beck, Mark Egan, Danny Gottlieb, Frank Moebus, Axel Dörner, Burhan Oecal, Harald Haerter…
Pored pasije za džez – koja, vidimo po izboru saradnika i saveznika, ima i primetnu avangardnu crtu – Grab je i jedan od onih muzičara zainteresovanih za korišćenje elektronskih efekata na živim nastupima, ali i hakovanih jednostavnih automata, uključujući dečije igračke pa neki njegovi nastupi idu u ovom smeru. Grabova diskografija sa različitim projektima seže do daleko u devedesete i možete je pregledati natenane na njegovom sajtu.
Reflections je jedan od tekućih Grabovih projekata a sa kojim je već snimio jedan živi album iz 2020. godine a pre toga jedan EP 2017. Ovo je, dakle, prvi „pravi“ studijski album za ovaj projekat ali nakon slušanja prethodnih snimaka, sugerišem da i njih potražite i čujete jer ako vam se ovo dopadne, dopašće vam se sve. U odnosu na živi album iz 2020. godine postava na Oneness se razlikuje samo u jednom imenu – Bänz Oester ovde svira kontrabas umesto Lukasa Traxela, inače čestog Grabovog saradnika – ali koncepcija i vizija su isti: Reflections je, kako i nagađate, bend posvećen reimaginaciji opusa Theloniusa Monka.
Monkov je legat svakako izdržao test vremena. Još je 1959. godine Steve Lacy sa brutalnom reprezentacijom saboraca svojim drugim albumom – nazvanim, sećate se, da, da, Reflections – otvorio sezonu, kreirajući prvu ploču u istoriji džeza gde su drugi ljudi svirali isključivo Monkove kompozicije. Evropa svakako nije ostajala dužna sa raznim sličnim projektima, pa sam i ja pre neki mesec pominjao trostruki album koji su Die Enttäuschung snimili sa Alexanderom Von Schlippenbachom, radeći praktično čitav Monkov opus u furioznim živim izvođenjima, a Grab i Reflections se nadovezuju na istu tradiciju.
Bernski trubač Lukas Thoeni i trombonista Andreas Tschopp iz Lucerna su česti Grabovi saradnici a postavu zaokružuje bubnjar Pius Baschnagel i ovo je jedna izuzetno iskusna ekipa ljudi koji predaju po fakultetima, svirali su u raznim američkim, britanskim i švajcarskim postavama i nastupali su sa mnogim velikim imenima. Baschnagel – čiji je personalni slogan da je ritam života džez ritam – se školovao i na Kubi.
Na Oneness bend ne ponavlja kompozicije koje je već snimio na živom albumu, a kako su tamo odrađeni i obrađeni mnogi Monkovi hitovi, poput Bemsha Swing, Round Midnight, Ruby My Dear, Brilliant Corners, pa i sama Reflections, onda je ovaj album posvećen možda za mrvicu manje poznatim ili manje obrađivanim Monkovim kompozicijama. Nismo još dobili In Walked Bud ili Straight, No Chaser, ali Reflectionsi ovde sviraju, recimo, Introspection, koja album otvara i koja je imala i solo verziju snimljenu za album Solo Monk. No, Grab i kolege se više oslanjaju na original iz 1947. godine, sa albuma Genius of Modern Music, ali njihova interpretacija jedne već dosta radikalne kompozicije je dodatno radikalizovana već i činjenicom da Reflections u postavi decidno nemaju klavir. Otud je i Grabov aranžman ove kompozicije postavljen na ideji da će temu razvijati duvači, a Baschnagel izlazi iz standardnog bop ritma u kompleksne latinske poliritmije.
Većina albuma informisana je sličnim, osobenim čitanjem Monkovih predložaka. Who Knows, recimo, i sama ima složen ritmički osnov, a Reflections je sviraju manje furiozno, relaksiranije, pa i reflektivnije od Monkovih jurišnika na Genius of Modern Music, Vol. 2.
Ima i novijih kompozicija kao što je, recimo, Boo Boo’s Birthday koju je Monk snimio tek 1967. godine, za album Underground. Pesmica snimljena za rođendan njegove ćerke Barbare koja je te godine punila 14 je u intepretaciji Reflectionsa brža pa i žešća od originala ali Švajcarci joj daju opipljivu toplinu sa duvačima koji sviraju meko i osećajno čak i kada izlaze iz skala i iskaču iz ritma.
Sa istog albuma, Undeground je i Ugly Beauty koja zatvara Oneness. Ovo je spora, meditativna pesma zabeležena i kao jedini valcer koga je Monk ikada napisao i mada Reflectionsi ubacuju dosta varijacija na ritam i pesmu izvode iz njene osnovne forme na različite strane, ovo je sa ljubavlju i poštovanjem urađena posveta Monku i, što uostalom važi za ceo album, jedan vrlo smislen pogled na opus velikog muzičara i inovatora džeza. Nadajmo se da će Reflections nastaviti sa dobrim radom jer Oneness je izuzetno odsviran i vrlo lepo snimljen album koji možete čuti ovde:
https://christophgrab.bandcamp.com/album/reflections-oneness
Drugo izdanje ove nedelje nije album već EP, i mada sam ga zapravo slušao pre svega kao tehnički kuriozitet, muzika na njemu nije nimalo rđava, pogotovo ako volite džez iz vremena pre nego što su počeli za njega da koriste odrednicu „moderan“ i pre nego što je termin „bop“ od opisa plesanja postao način da se opiše žanr muzike uz koji se, jelte, pleše.
Colescott & His Red Hots: Colescott & His Red Hots In New York je EP posvećen muzici iz doba swinga, napisan u maniru swinga a onda i SNIMLJEN u tehnici koja bi odgovarala onome kako su džezeri svoju muziku snimali dvadesetih godina prošlog veka.
Colescott Rubin je, inače, bostonski, pa… muzičar ali i zabavljač i edukator, koji svira više instrumenata (kontrabas, tuba, trombon), bavi se vodviljskim nastupima, pevanjem i plesom, i, kako sam kaže, piše muziku u snu. Svirao je na raznim kontinentima i nastupao ili snimao sa muzičarima od kalibra, uključujući žene i ljude kao što su John Legend ili Esperanza Spalding ili Catherine Russell, a danas predaje na Berkliju gde je i svojevremeno diplomirao uz prestižnu predsedniču stipendiju.
Rubin dolazi iz porodice džezera, i to ozbiljnih. Deda, Robert Colescott mu je bio džez bubnjar koji je četrdesetih godina prošlog veka osnovao i predvodio sopstveni bend nazvan, naravno, Red Hots, da bi se kasnije uspešno bavio slikanjem, a njegov otac, a Rubinov pradeda, Warrington Colescott je bio džez-violinista koji je u drugoj polovini druge decenije dvadesetog veka po Nju orleansu nastupao između ostalog sa mlađanim Louisom Armostrongom.
Colescott & His Red Hots In New York je posveta džezu nekog tog, starog vremena u kome su se podžanrovi tek formirali i swing i ragtime se solidifikovali u različite interpretacije istih korena, i sadrži tri Rubinove originalne kompozicije kao i dva aranžmana starih džez-hitova. Jedna je Gee, Baby, Ain’t I Good to You Andyja Razafa i Dona Redmana, prvi put snimljena 1929. godine od strane sastava McKinney’s Cotton Pickers ali možda najpoznatija po verziji Nata Kinga Coela iz 1944. Drugu, St. Louis Blues je takođe snimio Nat King Cole na istoimenom albumu iz 1958. godine ali ova je pesma u tom trenutku bila stara više od četrdeset godina, a ako računamo i originalnu narodnu verziju, više od pola veka. Naime, trubač W.C. Handy koji je 1914. godine napisao i registrovao St. Louis Blues kao svoje intelektualno vlasništvo, pa je onda i izvodio sa svojim sastavom, i sam kaže da je osnovnu temu čuo u Sent Luisu 1892. godine na ulici, sušajući ženu kako lamentira nad tvrdim srcem svog muža. St. Louis Blues je postala prva bluz pesma koja je nadrasla granice žanra i pretvorila se u pop-hit, sa verzijom iz 1925. godine koju je pevala Bessie Smith a Louis Armstrong je na njoj svirao kornet, da bi i ta a i Handyjeva snimljena verzija iz 1922. godine danas bile smatrane nematerijalnim blagom čovečanstva. Ili makar američke istorije. Colescott & His Red Hots je sviraju u instrumentanoj verziji, ali ostale kompozicije na ovom izdanju imaju pevanje.
I sve su urađene u swing stilu, sa sve dobacivanjima i posebnim zvučnim efektima koji se prirodno uklapaju u lo-fi snimak. Rubin je insistirao na tome da sve pesme budu snimljene sasvim akustično i na opremi koja bi odgovarala stanju stvari iz perioda pre 1926. godine, „pre izuma električnog snimanja i predpojačala“.
I mada se u prvi mah zaista može pomisliti da je ovaj EP samo tehnički kuriozitet jer nešto iz Bruklina 2022. godine zvuči kao nešto iz Luizijane 1922. godine, Rubinove kompozicije su urađene sa toliko ljubavi i odsvirane, a pogotovo otpevane sa toliko autentične strasti da je nemoguće ne voleti ih. Bukvalno jedina stvar koju bih ovde prometio sa podignutom obrvom je da u postavi nedostaje bendžo, ali snimak je toliko rudimentaran da klavir i kontrabas praktično pokrivaju isti frekvencijski opseg i sve zvuči „stvarno.“
Ako ste ljubitelj baš STAROG (i dobrog) jazza, ovo ne treba da propustite:
https://colescottrubin.bandcamp.com/album/colescott-his-red-hots-in-new-york