Jazz Nedeljom je zamišljen kao serija vinjeta koje će ići (možda ne?) svake Nedelje, nudeći preporuku u vidu jednog jazz albuma koji sam tog dana slušao. Ovo nema pretenziju da bude ni ultimativni prikaz neke klasične ploče niti otkrivanje nekog budućeg klasika, već zaista samo to, da se kažu reč-dve o albumu koji sam tog dana rado slušao. Ponekada će to biti stare, proverene klasične stvari, ponekada najnovije izdanje koje sam izvalio na Bandcampu, hoću reći, neće biti pravila. Kako i treba. Kako i mora.
Imajući u vidu da je prošla sedmica bila delimično i tmurna, kišovita i svežija, nekako je odgovarajuće da sada poslušamo album koji sam na prvih par taktova prepoznao kao njen prirodni saundtrak. Mathias Højgaard Jensen: Is As Is je album delikatne atmosfere i pažljivih, odmerenih gestova, intenzivno intiman i samo malo hermetičan ali, u krajnjoj liniji, topao i sa svom zamislivom ambicijom da vam uđe pod kožu i postane deo vašeg prirodnog okruženja na neko vreme. Slušanje ovih devet autorskih kompozicija sasvim moguće može da u slušaocu izazove i blage flešbekove na period pandemijske izolacije i samoće, pa i da ga time ponuka na izvesnu kontemplaciju. A ni to nije slučajno.
Mathias Højgaard Jensen je srazmerno mladi danski kontrabasista koji se muzikom, po sopstvenim rečima profesionalno bavi poslednjih deset godina. U ovom periodu proputovao je Evropu, Ameriku pa i, naglašava, Izrael, a danas je on i stanovnik Njujorka, kao i mnogi drugi muzičari sa raznih strana sveta koji su se odlučili da nastave život i rad u Velikoj jabuci, svetskoj prestonici džeza poslednjih nekoliko decenija. Jensen je rodom iz Kopenhagena i sa ponosom navodi da je sa nekih devet godina sebe uz klavir naučio da čita note. No već sa deset godina dohvatio je bas-gitaru i počeo da se muzikom bavi zaistinski. Prepoznat kao talentovan, mladi Danac je prošao nekoliko muzičkih škola za darovite omladince i kroz zbližavanje sa džez muzikom prirodno migrirao ka sviranju kontrabasa. Nakon danskih institucija poput škole Hørsholm, gimnazije Sankt Annæ i akademije za talente MGK, Jensen je školovanje, orijentisano na džez nastavio u Švedskoj (Fridhems Folkhögskola) pa onda u Nemačkoj gde je diplomirao džez sviranje. Navodi da su mu ovde neki od predavača bili međunarodno poznati likovi kao što su Greg Cohen, Kurt Rosenwinkel, John Hollenbeck i Jim Black, a u Berlinu je stekao i dosta živog iskustva nastupajući sa raznim postavama. Iz ovog perioda mu je glavni projekat bio Holon Trio, osnovan 2014. godine sa kolegama na Berlinskom džez institutu i mada se članovi danas nalaze na različitim stranama sveta, ovaj je sastav i dalje zvanično živ, sa najnovijim albumom iz 2022. godine i jednim intimističkim pristupom muzici koji je prepoznatljiv i na albumu koji danas slušamo.
No, 2018. godine, Jensen se preselio u Njujork kako bi na Menhetnskoj školi muzike radio svoj master, ali i kako bi postao deo ondašnje scene. U školi mu je kontrabas predavao Buster Williams, a kompoziciju Jim McNeely, da bi se Jensen, nakon odbrane master teze 2020. godine vratio u Kopenhagen jer, da li biste VI ostali u SAD u doba pandemije znajući razliku između američkog i skandinavskog sistema zdravstene zaštite? Tako sam i mislio.
U danskoj je radio kompozicije po narudžbini i reaktivirao Holon Trio, a sada je ponovo u Bruklinu i tamo ima i svoj kvartet Quiet People.
„Quiet People“ je i kako se može opisati utisak koji dobijete nakon slušanja albuma Is As Is, iako ovo nije uradio taj kvartet. Ali jeste njegova polovina. Pored Jensena, ovaj je materijal, krajem 2022. godine snimao i alt-saksofonista David Mirarchi koji takođe svira u Quiet People, a uz njih dvojicu su i pijanista Jacob Sacks, te bubnjar Steven Crammer.
Mirarchi i Jensen sviraju zajedno u više različitih postava (uključujući, recimo, improvizatorski kvartet sa još dve žene u postavi sa kojim su pre dve godine snimili album Paper Attic), pa se među njima može odmah prepoznati lepa hemija. No, vredi primetiti i kako se ostala dvojica ovde dobro uklapaju uz Jensenovu viziju tihog, nenametljivog a opet na momente vrtoglavo kompleksnog fri džeza što ne osvaja intenzitetom i volumenom ali tiho truje iz pozadine i prespaja vam sinapse u mozgu. Jacob Sacks je originalno iz Mičigena ali je u Njujorku aktivan na sceni već duže od četvrt veka i svirao je i sa vrlo jakim imenima (uključujući na primer, Leeja Konitza, Clarka Terryja, Charlesa Gaylea…) a predvodi nekoliko sopstvenih postava i generalno je jedan od najcenjenijih i najzaposlenijih pijanista u Njujorku.
Crammer je stanovnik Bruklina i svira prevashodno džez, ali naglašava da u njegovom stilu figurišu i čista improvizacija, i metal i indijska klasična muzika… Većina njegovih projekata je sa džez bendovima a na ovom albumu Crammer pokazuje sjajan osećaj za poliritmiju, laku ruku i sjajno se uklapa u Jensenove intimističke, tihe kompozicije.
No, ne bi vam bilo zamereno ako biste pomislili da je šef ovog benda u stvari Sacks. Naravno, po prirodi stvari klavir i saksofon se najglasnije čuju na ovakvim snicmima, ali i Jensenove kompozicije su takve da ritmičarski deo ansambla opterete kompleksnim metrikama koje prelaze u maltene teksturu na nekim mestima, a da melodijski i harmonski instrumenti imaju posao na popriličnom rasponu tonova i sviraju prolazeći vrtoglavo kroz skale.
Jensen će biti onaj koji otvara neke od kompozicija, notabilno drugu, Sleeping Silver i ovo je dobar primer za njegovo konstruisanje pesama iz složenih ritmičkih formi i kompleksnih bas-tema koje će njega i Crammera držati zaposlenim tokom narednih pet minuta a gde će onda pijanista i saksofonista svirati zahtevnu ali ultimativno prirodno-zvučeću kombinaciju razvijanja teme i improvizacije. Jensen ne piše nužno „pamtljive“ melodije, njegove su teme dugačke, treba im mnogo taktova da se razviju i često ni ne primetite momenat kada se klavir i saksofon razdvoje u improvizovane rukavce jer je harmonska osnova tema ionako i sama slobodna, ali je time efektnije kada se muzičari vrate u zajedničku melodiju i onda deluje kao da je iz nasumičnog haosa sama isplivala lepa muzika.
Is As Is jeste album lepe muzike. Jensen ga je i pisao kao kontemplativni materijal u periodu života obeleženom izolacijom, smanjenom aktivnošću, možda sumornim mislima o karijeri koja je zakočena usred zaleta, ali ovo nije hladna i pesimistička ploča i njegova želja da se ovde čuju i lepota, nada i humor je sasvim ispunjena. Is As Is nije album jakih amplituda, naprotiv, svirka je tiha, osećaj intiman, bubnjevi su mekani i nežni uprkos obilju nota koje Crammer sipa, saksofon je često u visokim registrima ali tih, kontrolisan i zvuči krhko ali elegantno, dok klavir češće koristi svoj čitavi opseg i Sacks prilazi najbliže konvencionalnom „free jazz“ izrazu, u koji povremeno uspe da uvuče i Mirarchija.
No, nije ovde poenta ni u volumenu ni u isticanju individualnih solaža u odnosu na pratnju. Is As Is je smiren, intiman i mada naravno rizikuje da se na momente sasvim povuče u pozadinu, sa svojim odsustvom dinamičkih ekstrema i intenzivnije naglašenih tema, njegov topli zvuk i iskrena emotivnost na kraju osvoje slušaoca: