Jazz Nedeljom je zamišljen kao serija vinjeta koje će ići (možda ne?) svake Nedelje, nudeći preporuku u vidu jednog jazz albuma koji sam tog dana slušao. Ovo nema pretenziju da bude ni ultimativni prikaz neke klasične ploče niti otkrivanje nekog budućeg klasika, već zaista samo to, da se kažu reč-dve o albumu koji sam tog dana rado slušao. Ponekada će to biti stare, proverene klasične stvari, ponekada najnovije izdanje koje sam izvalio na Bandcampu, hoću reći, neće biti pravila. Kako i treba. Kako i mora.
Danas ponovo malo idemo do Clean Feeda mada se kunem da sam do albuma Peter Van Huffel’s CALLISTO: Meandering Demons došao nezavisno, i, uostalom, ovaj album u trenutku dok kucam još uvek ne možete pronaći ni na sajtu ni na Bandcamp stranici izdavača. Možda Van Huffel izmišlja da ovo izdaje Clean Feed? Ako je tako, nije uopšte loše podesio zvuk svog benda da zvuči BAŠ kao nešto što bi Clean Feed izdao.
Peter Van Huffel je bariton saksofonista a ovo je i dalje instrument koji intuitivno smatramo pratećim i čim vidimo kvartet u kome je to vodeća duvaljka, znamo da nemamo posla sa „običnim“ džezom. CALLISTO čak nema ni kontrabas, za ime sveta, pa pijanista Antonis Anissegos nekako po prirodi stvari treba da popunjava donje registre, ali on to ne čini uvek onako kako biste očekivali i CALLISTO je programski napravljen da zvuči i pomalo tuđinski u svojim tripoznim, psihodeličnim improvizacijma. Mislim, svo troje drugih muzičara, sem bubnjara Joea Hertensteina sviraju i nespecifikovanu „elektroniku“, pa iako je ovo u suštini akustični džez-kvartet, album Meandering Demons svoju demonsku prirodu nalazi i u nestašnom skrnavljenju svetosti džez akustike i neretko je bliži neidiomatskoj avangardi pa i psihodeličnom roku nego post-bop zvuku na koji se poziva i čiji se tragovi svakako i dalje primećuju.
Peter Van Huffel je belgijski Kanađanin, ali živi i radi u Berlinu i mislim da je fer reći da se zvuk CALLISTO kvarteta uklapa u nekakvu matricu nemačke džez avangarde. Ovaj album, inače prvi za postavu pod ovim imenom, kako rekoh, vrlo programski nema kontrabas u ansamblu, a onda je i muzika pravljena da se otrgne nekim utemeljenim džez tropima. Van Huffel i saradnici svakako i dalje čuvaju sponu sa tradicijom, nudeći na ekspresiji vrlo utemeljenu svirku, sa puno eksplozivne improvizacije i ne bežeći nužno od tema i melodija kada se one spontano pojave, ali uživajući potpunu harmonsku slobodu i koristeći ritam često kao ravnopravni element jedne haosu-nalik improvizovane zvučne građevine, radije neko kao spravu za merenje vremena.
Van Huffel je pre svega poznat po projektu Gorilla Mask (koga sam saksofonista naziva thrash-jazz postavom), triju gde saksofon, električni bas i bubnjevi rade na stecištu džeza, roka, panka i metala, možda oživljavajući pomalo i duh No Wavea. Gorilla Mask imaju pet albuma i ako pratite Clean Feed autput, sigurno ste već na njih naleteli. No, pored ove energične ekipe, Van Huffel ima i masu drugih radova, sa zanimljivim i varirajućim pogledima na improvizaciju i džez tradiciju. Recimo, Peter Van Huffel Quintet, jedan akustični džez kombo je pre nekih sedamnaest godina imao album melodične, kontemplativne džez muzike, sa sve kontrabasom i gitarom, a na kome je šef svirao alt i sopran saksofone.
Na neki način je CALLISTO, posle dosta godina u kojima je Van Huffel radio i sa većim postavama (na primer sa oktetom) i sa nestandardnim ansamblima (recimo album Hufflignon gde pored Van Huffela opet na sopranu i altu imamo trombon, kontrabas i ženski glas i to je procesija sjajnih minijatura sa dosta improvizacije), te skoro decenije eksperimentisanja sa elektronikom, sve svoje težnje, ideje i estetske ličnosti spakovao u istu firmu.
I to jaku firmu. Pomenuti pijanista, Grk Antonis Anissegos živi i komponuje u Berlinu od kraja devedesetih godina, radeći na tromeđi džeza, moderne kompozicije i čiste improvizacije, a koju je i predavao po letnjim školama u Grčkoj. Anissegos je plodan kompozitor i njegove radove izvodi veliki broj solista, kamernih orkestara ali i filharmonija po Grčkoj i Nemačkoj a kao muzičar nastupao je sa buto-plesačima, „običnim“ plesačima, video-umetnicima i sa velikim brojem evropskih muzičara.
Ko čita ova moja pisanja o džezu pažljivo, možda se i seća da je Joe Hertenstein, bubnjar CALLISTO kvarteta već pominjan prošle godine. Ovaj svestrani i zaposleni naturalizovani nemački udarač je predvodnik sijaseta sopstvenih projekata ali i često i rado neko ko svira sa drugim liderima od Butcha Morrisa i Matthewa Shippa, preko Rieko Okude do Keisukea Matsuna. Kao dete je pravio improvizovane udaraljke od raznog otpada uključujuć (moramo to ponoviti) lobanje veprova i ako TO nije kvalifikacija da svirate free jazz, onda ne znam šta bi bila.
No, trubačica Lina Allemano je tajni adut ovog orkestra, jedan moćan i razigran kanadski ton na starom plehanom instrrmentu, ali i kompozitorka koja radi i u džez sferi ali i u raznim slobodnom improvizovanim, eksperimentalnim i avangardnim kontekstima. Allemanova je i šefica sopstveme izdavačke kuće, Lumo Records i pošto podjednako pripada Torontu i Berlinu, članica je dve užasno interesantne scene.
Meandering Demons je album koji post bop i progresivni i psihodelični rok spaja ne reagujući na proteste. Već naslovna pesma je puna komplikovane metrike i nestašne, zaista malo demonske razrade osnovne teme. Allemanova i Van Huffel predvode ovaj juriš samo utoliko da oni sviraju teme i onda beže od njih u improvizaciju ali pijanista i bubnjar su, moglo bi se reći STVARNI demoni u ovoj kompoziciji, sa zvukovima koji kao da dolaze sa onog sveta i ritmom u kome se naizgled ništa ne ponavlja a opet ima nekakav marševski – meandrirajući doduše – pravilni tok.
Skoro devetominutna Ravenous Hound počinje Hertensteinovim fantastično tribalnim posrtanjem kroz izmaglicu, onda saksofonista i pijanista krenu da ubacuju složenu, oštru temu u miks a trubačica preko toga divlje improvizuje i sve je kao da ste Ornettea Colemana vezali za ringišpil i dobili sasvim novo značenje pojma harmolodics. Spontanost i gvozdena disciplina ovde stoje u takvoj fascinantnoj ravnoteži da je teško ne podsetiti još jednom koliko Clean Feed u svom katalogu ima boljeg free jazza od praktično bilo koje druge firme na svetu.
Glass Sanctuary zvuči i emotivnije i atmosferičnije ali i psihodeličnije sa Allemanovom i Van Huffelom koji uključuju tu svoju elektroniku i bacaju svoje melodijske linije u ponore jeke, dok Anissegos u ovoj kompoziciji možda prilazi najbliže toj ulozi „basadžije“ koju biste mu po prirodi stvari pripisali a on je izvanredno vešto izbegava većinu vremena. Hertensteinov ritam je i ovde skoro sumanuto kompleksan i mada se ja često mrštim na bubnjare koji preko „ambijentalne“ svirke ostatka ansambla sipaju surovu poliritmiju jer ne znaju šta bi drugo, Hertenstein nekako sve to radi sa puno smisla i osećaja.
Interdimensional Planet Hopper počinje duom trube i bubnja i skoro jeretičke pomisli da bi čak i album na kome sviraju samo Hertenstein i Allemanova bio neodoljivo jebeno SJAJAN je teško se otresti tokom njihova nepuna dva minuta relaksiranog a opet moćnog improvizovanja. Cela skoro dvanaestominutna kompozicija je jedan surov kosmički trip, u kome Van Huffel ubacuje u za fri džez standardnu visoku brzinu a Anissegos svoj klavir provlači kroz (elektronske? akustičke?) filtere i daje mu distorziran, a istovremeno topao i snolik kvalitet. Hertenstein i dalje celu složenu građevinu drži na svojim plećima kao da je to NIŠTA.
A tu jedva da ste prešli pola albuma. Sa Rude Awakening saksofon počinje da se sudara sa samim sobom u supi elektronskih efekata, a bend posle toga kreće da svira komplikovani prog-rok kao da je 1973. godina i svi imamo opasne brkove i afro-frizure. Transient Being je najapsatraktniji, naj“svemirskiji“ komad na ploči, napuštajući skoro potpuno ritam kao koncepciju i oslanjajući se na teksturu i psihodelične slike. Sjajan je, naravno, a Hertenstein i ovde nepogrešivo razume šta da radi i ne samo da ne kvari trip nego mu kredibilno doprinosi. Konačno, Barrel of Monkeys sa svojih jedanaest minuta kao da predstavlja protrčavanje kroz sve što je ovaj album pokušao – i postigao – spajajući sva interesovanja CALLISTO kvarteta u jednu kompoziciju i dajući albumu idealan pančlajn i dajdžest. Ako još dodam da je ovo masterovao glavom Jim Plotkin, jasno je da se Meandering Demons MORA čuti. Mislim, propitivaću: