Umire se, ovih dana, od zaraze koju smo, nažalost svi počeli malo i da ignorišemo. A ne bi valjalo jer su nam još proletos tačno najavlili kako će biti. Sedite kod kuće i slušajte metal:
I to za početak – blek metal. Mora se priznati da je četvrti album njemačkih Streams Of Blood, nazvan Erløsung, veoma dobar. Ili makar veoma po mom ukusu. Izdavač za ovo kaže da je „brutalan, anti-human blek metal“ i jeste, ovo je muzika velike negativnosti i visokog tempa sa rafalnim blastbitovima i mračnim, pretećim rifovima a bend stavlja svinjske glave na omot, no, Streams Of Blood imaju taman toliko elegancije da svoje mizantropske pamflete uobliče na interesantne, artističke načine. Ovo su dobro napisane pesme čija površinska primitivnost skriva prilično sofisticirano aranžiranje i raspon atmosfera u dubini. Osam pesama, mnogo prženja ali i kvaliteta:
https://thehiddenart.bandcamp.com/album/erl-sung-2
Te Ruki iz Francuske Polinezije su simpatični na svom mini albumu, E Tika Mateu. Ovaj mladi kvintet vrlo lepo spaja ratnički, čvrsti blek metal, uglavnom srednjeg, marševskog tempa sa malo folklornih motiva i sve to, snimljeno vrlo dobro i pažljivo miksovano, daje jedan raskošan, epski a opet sveden i usredsređen blek metal program kakav se samo poželeti može. Bend svoju muziku naziva „tribalnim blek metalom“ i mada ovde svakako ima više metala nego tribalizma, osveženje koje Te Ruki donose žanru ne treba potceniti. Ovo su veoma lepo napisane, pamtljive pesme koje vredi slušati više puta:
https://teruki.bandcamp.com/album/e-tika-mateu
Joj, mnogo mi je simpatičan EP The Unwilling Sacrifice denverskog blek metal trojca Malum Mortuus. Ovo je starinski, prljavi blek metal sa malo speed i thrash začina, daleko od nekakvih ambicioznih multižanrovskih ili filozofskih koncepata danas popularnih u ovoj muzici. Kolorađani su, reklo bi se, rasli na brutalnom, mračnom zvuku jednih Blasphemy pa ovde ima malo te ljubavi ka muljavini i haosu ali je zapravo The Unwilling Sacrifice disciplinovanija i „čitkija“ ploča koja blek metal interpretira kao licencu da se svira slobodno i „po uhu“ radije nego da se poštuju žanrovska pravila. Lepo:
https://eternalmalummortuus.bandcamp.com/album/the-unwilling-sacrifice
Kad svoj jednočlani blek metal projekat nazovete Desperate, prilično je jasno kakvu poruku šaljete. Da, debi album ovog projekta, Echo of Madness upada u fioku na kojoj piše depresivni blek metal, ali zapravo ovo je interesantna ploča koja ima možda i više dodirnih tačaka sa psihodeličnim francuskim blek metal pretečama, pa čak i sa evokativnim industrial metalom starih Godflesh nego sa „normalnim“ DSBM programom. Ovo su hipnotičke, jednostavne pesme sa mnogo ponavljanja tema koje su disonantne ali i emotivne, vrlo malo pevanja i sporijim tempom. Solidna produkcija i dosta raznovrsnih ideja su me takođe naterali da pažljivije oslušnem ovaj album.
https://desperatee.bandcamp.com/album/echo-of-madness
Ruski atmosferični (post)blek metalci Olhava na svom trećem albumu (a već drugom ove godine), Ladoga prave muziku koja je meni neslušljiva ali verujem da će se mnogima dopasti. Ovo je izuzetno hipnotička ploča koja poziva na meditaciju i ponavlja iste smene akorda u pesmama od sedamnaest ili četrnaest minuta gde gitara, distorzirana i utpoljena u eho prestaje da zvuči kao instrument sa žicama i podseća na hujanje reke. Sve to je spakovano u master koji je doslovce bolan za moje uši pa ako niste pussy kao ja, navalite:
https://avantgardemusic.bandcamp.com/album/ladoga
Takođe Rusi i depresivni blek metalci, Кручина iz Nižnjeg Novgaroda sa svojim prvim albumom, Осени извечные надежды (a što bi bila jesen večne nade) takođe mi nisu preterano privlačni. No izdvajam ih jer su ipak na vidno višoj razini od prosečnih depresivnih blek metalaca. Pesme jesu jednostavne, uz mnogo ponavljanja standardnih setnih harmonija i zvuk jeste nabudžen do besvesti ali Кручина imaju nivo profesionalizma koji često fali ovakvim bendovima i utoliko svakako vrede da se čuju ako niste alergični na DSBM.
https://kruchina.bandcamp.com/album/-
Kad me već idu Rusi, evo i novog EP-ja atmosferičara Икотка (što je ime nekog ruskog folklornog demona ali i izraz za štucanje, tvrde). EP Плач Вдовы по Мужу se, kako mu i naziv kaže, bavi tugovanjem udovice za svojim suprugom a kroz pet pesama od koji se svaka bavi po jednom od faza procesa prihvatanja nečije smrti. Mračna tematika i muzika koja je velikim delom okrenuta ka kontemplativnom no, Икотка (bend koji je inače ove godine, zajedno sa ovom, izdao već tri ploče) umeju da svemu daju određenu dubinu i mada, ponovo, ovo nije nužno muzika koju bih ja prvo izabrao da slušam u civilstvu, Плач Вдовы по Мужу je intrigantna ploča.
https://ikotka.bandcamp.com/album/ep-2
Između milion bendova koji se zovu Imperium, pojavio se novi, američki, ove godine, i izdao dva EP-ja. Onaj noviji, ovonedeljni, naslovljen Spiritual Malpractice, isporučuje zao, sirov i agresivan blek metal sav u blastbitovima i pretećem pevanju. Iako Imperium nisu neki inovatori gitare, prija mi da slušam blek metal koji koristi hromatsku lestvicu i propisne rifove – malo se čovek i umori od silnog slušanja sjetnih akorda po ceo dan. Imperium rade u skučenoj formi totalne agresije ali unutar nje uspevaju da imaju određen narativ, dramu i dinamiku i to je dovoljno da ih preporučim. Grajndkor, not vor gor.
https://imperium666.bandcamp.com/album/spiritual-malpractice
Takođe iz SAD, iz Portlanda o kome smo već toliko puta pričali kao o Meki (i Medini!) interesantnog metala, dolaze i Svabhavat. Black Mirror Reflection je pošteno pržeća, odjekujuća ploča pretnje i vriske, ali sa jednom odmerenom, elegantnom dimenzijom gde bend pokazuje svedenost, uzdržanost, takoreći zavodljivost leda i tmine koji su u temelju njegove muzike. Meni ovo veoma prija jer je bazirano na umešnom ponavljanju hipnotičkih celina a opet zvuči dovoljno živo i bučno:
https://svabhavat.bandcamp.com/album/black-mirror-reflection
Iz Švedske dolazi Herodes sa debi albumom Hellish glöd. O ovom sastavu (čoveku?) ne znam ništa, ni ko su ni šta su, ali album je lep, prljav ali disciplinovan švedski blek metal koji udara brzo i nemilosrdno ali ima i melodiju u duši. Naravno, ovo su melodije zle provinijencije, ali su melodije, svakako, sa blagim folk prelivima i fino se uklapaju uz visok tempo, siroviji zvuk i bubnjarsko prebijanje. Meni vrlo prijatna ploča puna dobrih rifova i napaljivih momenata:
https://herodes6.bandcamp.com/album/hellish-gl-d
Auðn sa Islanda (što se i po imenu vidi) su naši stari znanci, ali sa novim albumom, Vökudraumsins Fangi su baš napravili vidan korak napred. Ovo ne samo da je sada vrlo dobro producirano, bežeći od razmazane, tipično „atmosferične“ zvučne filozofije nego su i Auðn svoj vikinški blek metal proširili na nova polja borbe, čuvajući žestinu i blekmetalsku glad ali ukusno i umešno dodajući elemente post blek metala, post roka itd. Sve to niti razblažuje njihovu ljutinu niti umekšava muziku i moram da priznam da mi je Vökudraumsins Fangi jedna od najintrigantnijih ploča nedelje sa svojim ambicioznim kompozicijama i odličnom atmosferom.
https://audnofficial.bandcamp.com/album/v-kudraumsins-fangi
Da se vratimo još malo u Rusiju koja baš dominira ove nedelje. Carnation Maze su avangardni blek metal sastav čiji istoimeni debi EP ima tri pesme zanimljive, bučno producirane i melodične, ali žestoke muzike. Podaci uz snimak navode bubnjara i klarinetistu tako da nije jasno šta je ovde od ostalih instrumenata „pravo“ a šta ne, ali iako Carnation Maze zvuči pomalo „kompjuterski“, ovo je svakako ploča puna ideja i ambicije. Pesme su, zato i podugačke, i neko će reći i predugačke, ali Rusi su me svakako kupili da ovo slušam sa zanimanjem, nudeći makar senzibilitet neizbrušenog dijamanta:
https://carnationmaze.bandcamp.com/album/carnation-maze
Grčki Lunar Spells ima vrlo dopadljiv debi EP, Medieval Shadows From An Ancient Netherworld. Ovo je rasviran, glasan i melodičan blek metal koji spada u „sirovo“ krilo žanra ali iako ima prljaviji zvuk i produkciju, ne beži od melodičnosti i jednog epskog zahvata. Svirka je odlična i da se ovo snimi u pravom studiju, bog da ih vidi. Ili već, preferirano htonsko božanstvo:
https://lunarspells.bandcamp.com/album/medieval-shadows-from-an-ancient-netherworld-2
Meksički Arachnae sam hteo iz principa da preskočim, ne zato što se plašim paukova* nego jer njihov black metal, sa sve violončelom, ima jednu gotsku ambiciju a ja to generalno ne volim. Ali, debi album, Strings of Hate je zapravo superzanimljiv, sa maštovitim kombinovanjem elemenata kamerne muzike i jednog malčice mekšeg ali ne mekanog blek metala. Činjenica da je ovo srazmerno lo-fi produkcija zapravo sve čini boljim za moje uši jer bend zvuči življe i autentičnije iako sve deluje kao da slušate demo bend preko koga neko vežba na čelu. Ali pesme su lepe i interesanten i Archnae od mene dobijaju palac na gore
*lažem, NARAVNO da je zato što se plašim paukova
https://arachnae.bandcamp.com/album/strings-of-hate
Mercy of the Blade se reklamiraju kao jedan od najvrelijih novih DSBM bendova u ovom trenutku i mada je ovo muzika koja vidno prelazi granice tog podžanra blek metala, moram da priznam da je istoimeni debi album odličan. Mercy of the Blade uzimaju tu depresivnu melodičnost i meditativnost kao osnovu ali prave mnogo dinamičniju muziku nego što je prosek i ovo je album koji je post-metal i post rok u jednakoj meri kao i blek metal, sa glasnom (pa i preglasnom) ali srčanom produkcijom i interesantno raznovrsnim pesmama. Da ponovimo, odličan debi:
https://psalm88.bandcamp.com/album/mercy-of-the-blade
Britanski Orcrypt, kako im i ime sugeriše sviraju tolkinovski blek metal. Njihov drugi album, Balrog & Roll donosi deset pesama zabavnog, srednjetempaškog, rokerskog blek metala koji pati od gadnog zvuka ali i u njemu uživa, kako i dolikuje. Pesme su prilično dobre, zapaljive i da nije urlanja, bile bi možda interesantne i normalnoj publici:
Norveško-italijanski sastav Funeral harvest na svom prvom i istoimenom EP-ju podseća na blek metal iz ranih devedesetih. Ovo je sirova ali ne sasvim primitivna muzika; Funeral Harvest svakako imaju ambiciju u pisanju tema i pesama samo nemaju ambiciju da ih spakuju u savremenu, doteranu produkciju pa je ovo jedan autentično zvućeći, što se kaže tr00 uradak:
https://funeral-harvest.bandcamp.com/album/s-t
Francuski Bliss of Flesh su black-death sastav koji prilično uredno izbacuje albume na svake tri godine i najnoviji, četvrti, nazvan Tyrant ima sve odlike ploče benda koji je uigran, usviran, dobro produciran, a koji se nije pretanko razmazao objavljujući prebrzo nova izdanja. Ovo je stoga zrela i snažna ploča a koja opet ima gomilu svežih ideja i pristupa. Vrlo srećna kombinacija:
https://listenable-records.bandcamp.com/album/tyrant
Švedski Svartsyn je veteran jednočlane BM scene sa karijerom koja se proteže do ranih devedesetih i gomilom izdanja u katalogu. Requiem je deseti dugosvirajući album čoveka poznatog kao Ornias i ovo je svedena, ledena, preteća i misteriozna ploča zlih, tvrdih rifova i mračne atmosfere. Svartsyn je projekat koji se uvek bavio mračnim stranama mitologije i religije pa i ovaj album održava isti kurs.
https://carnalrecords.bandcamp.com/album/requiem
Mnogo manje mračni, mistični i agresivni su Winterlore iz Solt Lejk Sitija, američka država Juta, čiji treći album, Eternal Defiance, iako se bavi nordijskom mitologijom i ima antihrišćanski stav, mnogo više polaže na melodične, pomalo i melanholične rifove i jednu snoliku atmosferu. Bend svakako svira dinamično, što malo balansira tu hipnotičnost miksa i mada su pesme preslađene za moj ukus, ima tu sirovosti koja prija:
https://winterlore.bandcamp.com/album/eternal-defiance
Black Death Cult iz Kanade imaju debi album, Devil’s Paradise i muzika na njemu je, u skladu sa mračnim imidžom ovog anonimnog benda, dosta zavodljiv black/ death metal starinskog zvuka i sofisticirane primitivnosti, sa majstorski ubačenim klavijaturama u pejsaž abrazivnih gitara. Black Death Cult zvuče prilično vanvremenski na ovoj ploči, kao da tek otkrivaju uzbudljivost primitivne, divljačke svirke i uspevaju da to uzbuđenje koje ih nosi prenesu na nas, kršeći ustaljena pravila ekstremnog metala – jer ih možda i ne znaju – i sjajno se zabavljajući. Dugačak album od preko pedeset minuta ali vredan istraživanja:
https://blackdeathcultcanada.bandcamp.com/album/devils-paradise
Idemo na stoner a sa imenom kao što je Drug Beard, a što ispunjava i ulogu imena debi albuma, i nazivima pesama poput Wall To Wall Satan i Fuckdozer, skoro da ništa ne mora ni da se napiše o ovom pensilvanijskom stoner-metal bendu. Ipak, dodajmo i da je ovo prljavi, lo-fi stoner, sa zavodljivim gruvom i sposobnošću da se svira i glasnije i tiše što albumu daje lepu hipnotičku crtu. Bend ovo lepo provlači i ne bi im smetalo da svoj ubedljivi gruv snime i u boljim uslovima.
https://drugbeard.bandcamp.com/album/drug-beard-2
Tandang Records iz Kuala Lumpura ima neobičan smisao za marketing s obzirom da izlazak EP-ja Tubes sastava Speedwitches planira za – prvi Januar 2021. godine. Znate već, datum kada ljudi tradicionalno šopinguju i kupuju stvari. Da ne pominjem da im link na Bandcampu za priorderovanje fizičke kopije vodi do nepostojeće stranice na sajtu. I da na Bandcampu izdavač o sebi govori u prošlom vremenu, kao da je prestao sa radom. Sve bolje od boljeg! No, sve to pominjem jer je Tubes odlična ploča. Speedwitches, uprkos imenu, ne sviraju spid metal (a, kad smo već kod toga, sumnjam i da su veštice) već odličan, ODLIČAN psihodelični stoner rok, sa lepim malezijskim spinom na tradicionalnu formulu. Znate već, ima ovde Sabata, naravno, ali Speedwitches su skloni i mekšim psihodeličnim strategijama pa njihova muzika izvrsno smenjuje fazirane, masne rifove i solaže sa prozračnijim, mirnijim momentima bez distorzija ili sa izuzetno malo gitare u miksu. Ove četiri poduže pesme su dobro napisane, sjajno snimljene i generalno zvuče odlično pa preporučujem rezervisanje kopije ako volite ovakav rok:
https://tandangrecords.bandcamp.com/album/tr031-tubes
Terror Parade iz Brizbejna pevaju o Holivudu i raznim zlim stvarima vezanim za njega iako su bukvalno sa druge strane planete. No, dobro, EP Hollywood Dead ima tri lepe pesme teškog roka koji je tačno negde između panka i metala sa svojom kombinacijom neposrednog, „uličnog“ izraza i sofisticirane svirke i produkcije. Vrlo dobro snimljeno i generalno za slušanje na ripit:
https://terrorparade.bandcamp.com/album/hollywood-dead
Argentinski stoneri Monje su svoj drugi album nazvali Druga Dimenzija. Zašto? Ne znam, ne vidim da je iko u bendu sa naših prostora, a pesme su sve na engleskom i španskom. No, dobro, verovatno to lepo i egzotično izgleda kad se pročita. Ni muzika nije rđava, album počinje orguljaškim recitalom a nastavlja se bombardovanjem teškim rifovima i brutalnim vokalima. Monje su ona bučnija, metalskija strana stonera, sa satanističkim tendencijama, svakako, ali i sa malo duše koja se čuje kroz manje distorzirane, meditativnije delove. No, ovo je pre svega muzika rifa i urlanja pa tako treba naštelovati svoja očekivanja:
https://monje.bandcamp.com/album/druga-dimenzija
Buffalo Tombs iz Denvera na novom mini-albumu za Forbidden Place Records, Hekhalot/Merkabah zvuče izvrsno. Ovo je psihodeličan, sanjiv stoner rok sa elementima okultnog roka, sa vrhunskim umećem u kreiranju atmosfere, ali i prilično tvrdim i zdravim zvukom. Bubnjevi i bas su, recimo, čvrsti i moćni (a da nisu prebudženi) dok su gitare i klavijature zavodljivo raznovrsne, hipnotičke kad treba, a kad treba, bogami, i agresivne. Izdavač ovo opisuje kao psychedelic lo-fi stoner rock ali želim da istaknem da ovo nije garažna svirka. Buffalo Tombs imaju čist snimak i multitrekovan miks sa puno psihodeličnih efekata i zavređuju pažnju svakog ko voli ovakav zvuk:
https://forbiddenplacerecords.bandcamp.com/album/buffalo-tombs-hekhalot-merkabah
Grci Stonila su bili solidni proletos na albumu Stonerotica gde sam primetio da nisam inače preveliki ljubitelj instrumentalnog stoner metala ali da ovde ima dovoljno egejskog šmeka između bluz-lizanja da mi to zaprija. E, pa, Animal Instict Collection, novi album, upravo izašao, je što se ono kaže „more of the same“. To nije rđava stvar u ovom slučaju, Stonila svakako imaju dovoljno spretnosti i ideja da zaprave još jedan album prijemčivih egejskih i bluzerskih tema i da to bude prijatno i nimalo opterećujuće za slušanje. Bend jeste na ivici upadanja u manirizam, ali još uvek sa prave strane:
https://stonila.bandcamp.com/album/animal-instict-collection
Jahbulong iz Verone su vrlo spor, ali relaksiran, prijateljski nastrojen stoner bend čiji drugi album, Eclectic Poison Tones prosto isijava umirujuću psihodeličnu moć. Ovo je snažna ali umiljato metalska muzika koja ide odmerenim korakom i kreira neku vrstu bezbednog prostora da u njega smestite svoju svest i plutate u prijatno fluidnoj mešavini faziranih rifova, zapevajućih vokala i sporog ritma. Jahblong imaju tu „narkomansku“ usredsređenost na detalje, čuje se ovde jedna opsesija tonom gitare, sporošću bubnjeva itd. pa su i pesme podugačke ali to se dobro uklapa uz to kako su napisane i pored dobrih rifova imaju i odlične solaže. Ne znam zašto izdavač ovo nije stavio na svoj Bandcamp, ali evo JuTjub linka:
Sa bendovima koji imaju „Zombie“ u imenu prosto ne znate šta hoće da kažu. Evo, finski Zombie Eater – ne znate da li je to neko ko jede zombije ili zombi koji voli da jede. Muka! Makar im je novi EP, Greenskeeper lep, sa tri pesme (skoro pola sata!) masnog, valjajućeg, prljavog stoner metala. Zombie Eater imaju nula ambicije da inoviraju u ovoj muzici, ali puno ambicije da se navare ko životinje i sviraju muziku za istu takvu publiku. I ide im:
https://zombieeater.bandcamp.com/album/greenskeeper
Oh! Izvrsni Južnoafrikanci Ruff Majik imaju novi album! Voleli smo njihove prethodne radove, a Devil’s Cattle je možda i ponajbolji sa svojim izvanrednim rokenrol gruvom i lavinom, ne, CUNAMIJEM svežih ideja i pristupa. Neki bendovi jednostavno sviraju žanr ali sa Ruff Majik utisak je da ovi ljudi o žanru i ne razmišljaju i da ova muzika iz njih sama, najprirodnijeizlazi. No, treba istaći koliko je sve to dobro sklopljeno jer, da se razumemo, svakome se desi da mu izleti sjajan rif iz malog mozga, ali Ruff Majik onda oko toga sklapaju pesme koje iako žanrovski prepoznajemo kao stoner rok, istovremeno deluju spontano, živo i originalno. Trinaest pesama izvrsne rokčine i rokačine. Ko ne sluša taj je Ceca:
https://ruffmajik.bandcamp.com/album/the-devils-cattle
Yawning Man osvajaju nagradu za najbolji naslov pesme ove nedelje. Da bude odmah jasno, bend nije izdao novi studijski album ali je heavy Psych Sounds Records izbacio njihov živi album, Live At Giant Rock i ovo je skoro pedeset minuta sporog, prozračnog psihodeličnog roka . Album je snimljen u prirodi (kod džinovske stene, bukvalno), bez publike, inspirišući se onim što su Pink Floyd radili u Pompeji, i moram da kažem da sve to muzici Ywaning Man dodaje posebnu crtu meditativnosti i pored toga što ona nije nužno skroz cerebralna i svakako ima mesta za emocije. Odličan album kome sirov, živ kvalitet zvuka samo pomaže da zvuči još značajnije. A, da, taj genijalni naslov (odlične) pesme: Nazi Synthesizer.
https://heavypsychsoundsrecords.bandcamp.com/album/yawning-man-live-at-giant-rock
Nothing is Real je tajnoviti kalifornijski stoner/ doom sastav čiji članovi (ako ih uopšte ima više od jednog) vole dve stvari: Assassin’s Creed i narkotike. Ovo prvo se vidi iz imena, ovo drugo iz muzike i činjenice da su za godinu i po dana snimili čak šest dugosvirajućih ploča. Ne ide to bez ozbiljnog drogiranja. Novi album, I Control You, je psihodelična, lo-fi, ali iznenađujuće inventivna salata doom i stoner rifova i mada je sve to prilično jeftino producirano uz programiran bubanj, krkljave vokale i kompjuterske distorzije, pesme su zanimljive a rifovi zarazni.
https://nothingisreal333.bandcamp.com/album/i-control-you
Ancient Days iz Indianapolisa su, očigledno, odrasli na istim albumima kao ja jer njihva treća ploča, Black Magic Nights prosto pršti od sabatovštine. Ovo je doom metal starog kova sa vrlo bluzerskom srži i ozijevskim, naričućim vokalima i dementnim smehom (slušajte otvarač – Black Widow), utopljen u satanizam starog kova kad se znalo da to uglavnom podrazumeva drogiranje i seksualne orgije. Ancient Days izvrsno posreduju taj vrlo ’70s koktel grindhouse bioskopa, psihodeličnog metala, narkotika i seksualne perverzije, okultizma i socijalnog bunta koji je umotan u 5-6 žanrovskih pokrova ali je i dalje tu. Bend pritom piše sjajne pesme i ima prilično zanimljiv miks. Odličan album:
https://ancientdays.bandcamp.com/album/black-magic-nights
Londonjani Possessor imaju peti album (za šest godina) i Damn the Light je bogami odlična ponuda. Ovo nije čist stoner metal, ali jeste muzika sa masivnim, lepljivim rifovima i zaraznim gruvom. No, Possessor su skloni da pored gruva udaraju i malo žešće pa njihova muzika fino kombinuje sludge metal agresivnost sa tim stoner osnovama, uplićući i klasične hevimetalske gitarske teme u sve. Album prevashodno nosi jedna rokerska, prljava estetika pa sve to na gomili veoma prija:
https://possessor.bandcamp.com/album/damn-the-light
Kanadski trešeri Mastery izdaju albume vrlo retko, Severing the Earth im je drugi za skoro dve decenije postojanja (a prvi je bio još 2012. godine) ali na njemu makar nude kvalitet. Ovo je vrlo disciplinovan, precizan, tehnički besprekoran thrash na tragu, recimo, Testament, sa pesmama koje su preteće građevine sklopljene od masivnih, znojavih rifčina i stalno promenljivog ali čvrstog ritmičkog rada. Bend je vrlo dobar u pravljenju muzike koja ima jednu grčevitu, nervoznu energiju ali i jednu himničnost koja čoveka zavede i tera na slušanje iz početka. Tim gore što je snimak u masteringu jako ispresovan pa ovo, iako zvuči zdravo, mnogo pritiska uši i one bole. Ako su vam uši mlađe od mojih, ovo treba slušati bez ikakvog ostatka:
https://mastery.bandcamp.com/album/severing-the-earth
Inhuman Nature i Road Mutant su dva benda iz Engleske koji na split singlu master of Souls sviraju prilično stariski thrash metal. Inhuman Nature daju naslovnu pesmu i ovo je baš onako, late ’80s thrash metal sa vrištećim vokalima i malo Hellbastard šmeka. Road Mutant imaju mnogo niži štim i iskomprimovaniji zvuk pa je i njihov thrash time odmah moderniji. Ovaj bend je, reklo bi se izrastao na sličnim korenima pa, ako volite Hellbastard i njihove sledbenike (Hellkrusher, jelte), ova singlica je sasvim OK:
Portorikanski Radio Muerte na EP-ju (albumu? Ovo ima osam pesama i nisu BAŠ TOLIKO kratke) Beneath the Skin svira vrlo solidno producirani thrashcore. Ovo je muzika jakih rifčina, zvonke, moćne bas gitare, agresivnih bubnjeva (sa sve blastbitovima) ali u čijoj je osnovi i dalje gruv. Prijatno je:
https://radiomuerte1.bandcamp.com/album/beneath-the-skin
Australijski Video Nasty je na svom istoimenom, debi albumu u vrlo dobroj formi. Posvećen hororu, kao žanru, pre svega filma reklo bi se, Video Nasty nudi mišićav, sjajno odsviran i lepo produciran thrash metal pun muzičkih bravura koje su, opet, sve vreme u službi pesme i atmosfere a ne stoje same za sebe kao demonstracija kvaliteta. Bubnjar je posebno raspoložen, ali čitav bend blista, sa sjajnim rifčinama i odličnim pevanjem. Sve to i na kraju obrada Sepulture. Ako volite thrash metal, VHS horor i generalno te dobre stvari u životu, ovo je izvrsno:
https://videonastythrash.bandcamp.com/album/video-nasty
A iz Danske dolaze Slet Det, bend sastavljen od ljudi prilično ozbiljnih godina pa je i muzika koju sviraju malčice starinskija. Mislim, ovo je thrash metal sa malo groove metal elemenata. I dobar je. Slet Det sve pevaju na Danskom, i album se zove Start Forfra ali svirka je na tragu Sepulture iz polovine devedesetih uz dobru produkciju i dobru atmosferu na albumu. Meni, kao takođe starijem čoveku, ovo paše:
https://sletdet.bandcamp.com/album/start-forfra
Berlinski Agent Hellfire su power-trio koji svira old school thrash metal. A to, u ovom konkretnom slučaju, na tropesmovnom EP-ju The Omen, znači da sve zvuči kao Kreator iz 1988. godine. Agent Hellfire zaista ne kriju da su im Mile i ekipa veliki uticaj pa se Kreator čuje svuda, u stilu pevanja, rifovima, tempu. I, mislim, ja tu ne vidim problem:
https://agenthellfire.bandcamp.com/album/the-omen
Francuzi Penetrator su osnovani još 1988. godine ali uprkos dugovečnosti imaju samo jedan album snimljen 1991. godine. Bend ipak održava vatru izdajući povremene EP-jeve pa tako i sada dobijamo četiri pesme pod naslovom It’s My Choice. Uz jednostavnu poruku ide i jednostavna muzika – jedan prost i srcu drag thrash metal koji se ne zanima za sofistikacije i žanrovske trikove nastale u poslednje tri decenije već ide iz srca i mada se ne da nazvati revolucionarnim ili inovativnim, deluje iskreno:
https://theoneandonlypenetrator.bandcamp.com/album/its-my-choice
Evildead je nastao polovinom osamdesetih kao sporedni projekat Juana Garcie iz Agent Steel i Mela Sancheza iz Abbatoir. Sanchez danas nije u bendu ali Garcia i pored obaveza u Body Count i Agent Steel i dalje gura i novi album, United $tate$ of Anarchy pruža vrlo generički ali vrlo prijatan ’80s thrash metal sa sociopolitičkom oštricom gde se pominju predsednički izbori i korporacijske kurve, jelte. Meni to namah prija i mada Evildead svakako ne otvaraju ikakve nove thrash metal puteve, ovo je lep omaž klasičnoj eri od strane ljudi koji su unutar nje i stvarali:
Novozelandske Stälker smo voleli na prvom albumu a volećemo i na drugom. Black Majik Terror je veoma lepo producirana ploča modernog speed metala koja se u potpunosti naslanja na ono kako je ta muzika pravljena u osamdesetima sa tom neodoljivom kombinacijom melodičnosti i sirovosti, primitivizma i rokerske sofisticiranosti. Stälker vrlo lepo kombinuju NWOBHM elemente sa klasičnijim speed programom, pogađajući tu neku istorijsku tačku na kojoj je heavy metal ubrzavanjem i zaoštravanjem ponude definisao novo, „ekstremno“ krilo žanra, pa je ovo prepuno lepih mejdnovskih harmonija i solaža, pored sve cike i vriske. Odlično:
https://stalkerheavymetal.bandcamp.com/album/black-majik-terror
Oh, Shit Life imaju novi EP sa tri pesme, par nedelja nakon odličnog split izdanja sa teksaškim Noisy Neighbors! Slavlje! Detroit’s Dankest 2.0 : The Last Nug čine zapravo pesme sa split EP-ja sa Lt. Dan od pre desetak godina ali snimljene ponovo da se ipak čuju. Sa naslovima poput D-beating Off i
Fuck Yer Hipster OSDM Band jasno je kakve teme ovde imamo, a Shit Life potvrđuju da je, iako su i pre jedne decenije pisali solidne pesme, sazrevanje kroz koje su prošli bilo blagotvorno i porodilo nešto od najboljeg grindcorea što danas imamo. Ovaj EP nije možda obavezno štivo ali je okej.
https://shitxlife.bandcamp.com/album/detroits-dankest-20-the-last-nug
Već sam pohvalio južnokarolinški Fucked kao jednočlani grindcore bend koji se zapravo trudi oko pesama i muzike umesto da samo pravi haos i evo sada i njegovog prvog abuma. Ovo je, svakako, woke muzika koja se uklapa uz savremene trendove (autor na Bandcamp stranici naglašava da su crni životi i trans životi važni, pa bi to moglo blaziraniju publiku da odbije), ali muzika je i dalje dosta zanimljiva, sa, ovog puta, elementima i (blek, ali i sludge) metala i trudom oko kompozicija koje su i dalje kratke ali ne i glupe. A Ceaseless and Violent Exhaustion je sa sedam pesama vrlo kratka ploča ali nabijena snagom:
https://fucked1.bandcamp.com/album/a-ceaseless-and-violent-exhaustion
Još superkvalitetnog grindcorea dobijamo ljubaznošću švajcarskog benda Icare. Album Khaos je granitno tvrda ploča grindcorea koji se susreće sa malo post-blek metala, sudarajući se u vazduhu i proizvodeći vatrenu loptu koja guta sve pred sobom. Deo ubitačnosti ovog albuma ide i na mastering koji sve pretvara u brikvol ali ovo je jedna od ploča kojoj ovako nešto pristaje, sva u paklenom prebijanju i lavkraftovskim referencama. Sjajno:
https://divisionrecords.bandcamp.com/album/khaos
Disburied je kul ime za death metal bend a mlada kolumbijska postava na svom prvom albumu, Rituals Of Death daje dobro producirano, solidno odsvirano čitanje ideja i pristupa koje su ranih devedesetih nudili asovi ovog žanra. Ako kažem da u muzici Disburied čujem dosta Bolt Throwera, to će bti shvaćeno kao pohvala, a i treba, ovo je stamen, tvrd death metal mahom srednjeg tempa sa povremeno interesantnim rifovima gde se čuju i uticaji Grave, Autopsy i drugih staroškolaša. Naravno, ima ovde dosta i samo „sviranja žanra“ ali Disburied imaju dovoljno vitalnosti i energije da ovaj album bude znatno više od pukog demonstriranja da momci umeju da sviraju.
https://disburied.bandcamp.com/album/rituals-of-death
Potlandski Vulnere su svoj debi album, Igneous objavili prošle nedelje ali je dobar i vredi da se pomene pogotovo što je ovo interesantan spoj old school death metal formula sa brutal/ technical death metal pa i progressive death metal pristupom. Sve to u sumi daje kompleksne ali interesantne pesme koje koriste žanrovsko bogatstvo death metala da idu u mnogo zanimljivih strana, varirajući atmosferu i intenzitet ali čuvajući deathmetalsku žestinu. Solidna produkcija, dobar zvuk i bend na koji vredi obraćati pažnju:
https://vulnere.bandcamp.com/album/igneous
Njemački ljubitelji Lavkrafta i monumentalnog black-death metala, Sulphur Aeon nemaju novi studijski album, što je malo greota jer su nam se prethodni dopadali, ali imaju koncertni album a to je isto lepo. Unaussprechliche Kulte – live at Culthe Fest 2019 ima deset pesama, sa vraćanjem unazad sve do prvog EP-ja benda iz 2012. godine. Ovo je vrlo lep izbor koji predstavlja karijeru benda na dostojan način a mada su bendovi ovako visokog koncepta dosta jako vezani za kvalitet produkcije, Sulphur Aeon dokazuju da i u ne-studijskim uslovima zvuče vrlo dobro. Ne „isto kao na ploči“ ali solidno u dovoljnoj meri da se ovaj album sluša sa pažnjom:
https://sulphuraeon-vanrecords.bandcamp.com/album/unaussprechliche-kulte-live-at-culthe-fest-2019
U principu ne volim prekomprimovan zvuk kakav Ritual Of Decay iz Phoenixa imaju na svojoj strani split EP-ja sa Moral Law, ali bend svira jednostavan, staroškolski death metal fokusiran na temu prava životinja pa to ipak vredi pozdraviti. Muzika je dobra, da ne bude zabune, zasnovana na rifu i gruvu, sa tvrdim, granitno tvrdim gitarama i srednjetempaškom ritmu. Vegani i strejteri Moral Law su, razume se, više straight edge hardcore ali i ovo je dostatno metalizirano i lepo legne.
https://ritualofdecay.bandcamp.com/album/split-with-moral-law
https://moralxlaw.bandcamp.com/album/split-with-ritual-of-decay
Rivers Ablaze je zanimljiv mađarski progresivni death metal projekat članova Sear Bliss, Arkhe i Special providence. Prvi album, Blood Canvas je ploča koja ima gomilu tih modernih „progressive“ fora koje ja ne volim mnogo u savremenom metalu ali ovo u principu nije ni djent ni metalcore ploča već najviše death metal otvorenije dispozicije. András Nagy i Márton Kertész su se izuzetno potrudili oko komponovanja i ovde ima i meni privlačnih odjeka klasičnog death metala po uzoru na, recimo, Death. Vrlo čista i lepa produkcija zaokružuje zanimljiv prvi pokušaj ovog projekta:
https://riversablaze.bandcamp.com/album/blood-canvas
Za još progesive otići ćemo u prošlu nedelju i jedno 400 kilometara južnije. Beogradski Phobos je izbacio vrlo ambiciozan i, odmah ću reći, impresivan debi album, Whimsical koji je kruna osmogodišnjeg rada i okapavanja po lokalnim olimpijadama kulture i demo festovima. Phobos su veoma „muzičarski“ bend sa violinama i saksofonima, klin vokalima i metalskim urlanjima, mešajući klasičan ekstremniji zvuk sa svim zamislivim progresivnim taktikama (ritmička raznovrsnost, djentovski rifovi, gudači, „nemetalske“ harmonije itd.) za jednu na kraju dana prilično ubedljivu prvu ploču. Naravno u 2020. godini ovakav metal više nije divlje eksperimentalan i nečuven, ali Phobos svakako zvuče zrelo i rasvirano i mada sam žanr u kome rade nije nužno moja šolja čaja, ovo je album na kojem se mora skinuti kapa:
https://phobos-metalband.bandcamp.com/album/whimsical
Ne znam ni šta bi značilo ime mladog baskijskog benda Skin Tortured, ali njihov prvi EP, Massive Genocide je death metal odvrnut na 12. Bend navodi Vital Remains, Cannibal Corpse, Deicide i Vader kao uzore, bazirajući se na toj nekoj ’90s estetici, ali zapravo svira brže od svih njih, sa razmahanim rifovima i veoma prijatno odrađenim blastbitovima. Nema ovde preterane inovacije ali Skin Tortured uzimaju taj neki klasični brutal death metal izraz i samo ga korektno apdejtuju za 2020. godinu, fokusirajući se na dobre rifove i bez gubljenja u „tehničarenju“. Meni dovoljno:
https://skintortured.bandcamp.com/album/massive-genocide-ep
Flesh Orchard je bend iz Atlante i njihov drugi album, A Vile Display of Carnage (kao da se masakr može prikazati na lep način) je jedna gruba, agresivna ploča death metala baziranog na prostim, ponavljajućim rifovima i iznurujućim ritmovima. Flesh Orchard sebi pripisuju „brutal“ etiketu ali istina je da je ovo mnogo bliže deaththrash formulama, sa svojim jednostavnim, mošerskim pesmama. Ne i prostačkim, Flesh Orchard sviraju vrlo solidno i imaju dobar miks, pa ako ste željni death metala koji je razgovetan i agresivan ali ne prekompleksan, ovo je dobar izbor:
https://fleshorchard.bandcamp.com/album/a-vile-display-of-carnage
U normalnim uvjetima teško da bih i kliknuo na album benda koji se zove Sodomized Cadaver, međutim, valjda su uvjeti nenormalni pa sam kliknuo na debi ovih mladih Velšana, Morbid Tales of Mutilation i, ispostavilo se da je ovo jedna zdrava ploča splatter/ gore inačice death metal žanra. „Zdrava“ naravno ne znači da se bend bavi bogougodnim i društvenokorisnim temama, naprotiv, sve se ovde okreće oko nasilja, kasapljenja, kanibalizma, užasa, ali Sodomized Cadaver se pokazuju kao vrlo dobri učenici u obdaništu koje su pre tridesetak godina utemeljili Cannibal Corpse i njihovi tadašnji akoliti pa je i Morbid Tales of Mutilation ploča vrlo zaraznih rifova, jedne neodoljive neolitske primitivnosti i jednostavnog pristupa death metalu koji porađa izvrsnost time što nije pretenciozan već iskren i u toj iskrenosti – intenzivan. Morbid Tales of Mutilation za razliku od 99% savremenog death metala, goregrinda i slamming death metala izraslog na principima „što gore to bolje“ shvata da je to „gore“ stvar estetike i simvolike a ne odsustva truda da se napišu i snime pesme. Meni divna ploča:
https://sodomizedcadaver.bandcamp.com/album/morbid-tales-of-mutilation
Finci Cynabare Urne imaju odličan debi album mračnog, okultnog death metala, Obsidian Daggers and Cinnabar Skulls. Ovo je prilično old school intonirano, sa velikim, jednostavnim rifovima i sporo-brzo pristupom aranžiranju, sa mnogo gruva a nimalo isforsirane neobičnosti modernijeg death metala. Cynabare Urne se odlično uklapaju u aktuelni OSDM rivajvl a da ipak imaju svoj zvuk i osoben pristup melodijama. Vrlo dobro:
https://cynabareurne.bandcamp.com/album/obsidian-daggers-and-cinnabar-skulls
Iz komšijske švedske stiže šesti album sastava Demonical pompezno nazvan World Domination. No, pompa je dosta zaslužena jer Demonical, u podžanru koji bismo bez mnogo uvijanja mogli nazvati „kloniranje Dismember“ ostvaruju zaista zavidan rezultat sa novom pločom. Ovo je, dakle, u vatri i snijegu kaljeni švedski death metal sa jednakim merama (velike) težine i (dostojanstvene) melodičnosti za dame i gospodu i mada Demonical ne stupaju ni korak izvan granica koje su iscrtane još pre trideset godina, kvalitet pesama, svirke i produkcije je dovoljan da ih od srca preporučim:
Lifelong Death Fantasy je prvi album kanadskih Bleeding Out i ovo ima određenih dodirnih tačaka sa švedskim death metalom iz prethodnog pasusa. Naime, Bleeding Out imaju isti taj teški zvuk, kombinaciju jednostavnog ritma, paklenog rif-rada i prijatnih melodija na gitarama. No, ovaj bend je i brži, prelazeći u deathgrind teritoriju a što sa ovako teškim zvukom može da bude pogubno za uši. Ali lekovito za dušu. Odlična ploča:
https://bleedingout416.bandcamp.com/album/lifelong-death-fantasy-2
I Insidious Disease mogu da se uklope u ovaj zvuk mada dolaze iz Norveške. Ovaj bend snima albume na svakih deset godina, ali ovaj novi, drugi, After Death je vrlo solidna ploča (švedskog) death metala moćnih rifova, dobre atmosfere, kvalitetne produkcije. Insiduous Disease bi verovatno bili poznatiji i popularniji da ploče snimaju češće jer je ovo odličan album, sa dosta maštovitih rešenja u inače vrlo kodifikovanom swedeath formatu i meni je pravo uživanje za slušanje:
Propustio sam prošle nedelje drugi album čileanskih Invincible Force a to je greota jer Decomposed Sacramentum je solidna ploča mračnog deaththrash metala. Momčad iz Santjaga svira brzo i dinamično, venčavajući trešerski pristup jednih Sadus (ili, hm, ranih beogradskih Bloodbath) sa malo blastbitova. Ovo je puno efektnih rifova i mada Invincible Force ni slučajno ne preteruju sa originalnošću, nesumnjivo je da znaju šta vole i album se lepo sluša:
https://darkdescentrecords.bandcamp.com/album/decomposed-sacramentum
Ovde često pominjem Autopsy kada govorim o zvuku death metala stare škole. E, pa, Autopsy su upravo izdali svoj prvi živi album posle više od trideset godina karijere. Bend je, inače, aktivan i mada je poslednji album izašao još pre šest godina, momci (starci!) iz Kalifornije nisu sedeli skrštenih ruku sve to vreme, pa tako i ovaj koncert iz Marta ove godine prikazuje usviran i raspoložen bend koji autoritativno izvodi kompozicije iz veoma dugačke karijere. Album počinje klasičnom Severed Survival, a bend sa dobrim zvukom i očiglednim apetitom pruža čitavih osamnaest komada death metal slavlja kojim se prikazuju i veze sa thrash i punk korenima. Lektira:
https://peaceville.bandcamp.com/album/live-in-chicago
Bastard iz Norviča kažu za sebe dve stvari: da su iz britanske prestonice senfa i da sviraju nekakav metalizirani hardcore. EP The Worst Is Yet to Come podržava oba iskaza, počinjući introm „Mustard City“ a zatim se pretapajući u metaliziran, VEOMA metaliziran hardcore koji je sav u srednjem tempu i brutalnim vokalima, ali voli i interesantne rifove, wah-wah pedalu, masne solaže… Meni se ovo prilično dopalo ako se izuzme malo problematičan crtež na omotu. Vrlo rokerski, vrlo dobro:
https://bstduk.bandcamp.com/album/the-worst-is-yet-to-come
Them imaju novi album i Return to Hemmersmoor donosi još solidnog operetskog hevi metala. Nastali kao tribjut bend King Diamondu, Them donose sav teatar i uzbuđenje koje ovako nešto podrazumeva, upakovane u dobru produkciju i vrhunsko sviračko umeće. Solidno:
Kanađani Lacerator na svom drugom EP-ju, Weaponizer nude meni sladak i pitak koktel heavy metala i nekakvog black/ thrash pristupa. Ovo su relativno spore pesme, bend voli srednji tempo, ali to mu i prija, nudeći jednu okultnu atmosferu, a i daje mu šansu da lepo pokaže sve te simpatične heavy rifove koje je napisao. Šteta je da ovo nije nešto bolje producirano jer Lacerator imaju zanimljive ideje pa demo-kvalitet snimka, iako svemu daje jedan underground šmek ipak ne dopušta da se te njihove lepe ideje čuju baš onako kako treba.
https://laceratorband.bandcamp.com/album/weaponizer
Folk metal kakav sviraju moskovski Spire generalno nije po mom ukusu. Mislim, istina je da sam veliki kičlija ali i ja negde moram da podvučem crtu. Naravno, Spire to što rade, rade odlično, mešajući (sintetičke) gajde i distorzirane gitare, mecosopran i deathmetalsko urlanje, sve je to odsvirano izuzetno dobro i producirano prilično kvalitetno tako da sam uspeo da EP SÜGIS potrošim pre nego što bi mi dosadio. Pomoglo je što je prva pesma u suštini Griegov „In the Hall of the Mountain King“ a poslednja ima najinteresantnije folk motive. Poslušajte:
https://spirefolk.bandcamp.com/album/s-gis
Generalno ne posvećujem vreme „shred“ albumima, dakle onima gde (vrlo često jedan jedini) muzičar pravi instrumentalne kompozicije koje treba da pokažu kako je tehnički nabrijan kroz kanonadu distorziranih rifova i školskih protrčavanja kroz skale. Međutim, novi singl jednočlanog projekta Lugosi Smile, a koji se zove Carnival Black me je prijatno iznenadio. Lance Bowzer je prolifičan autor sa masom EP-jeva i albuma tokom protekle decenije a ove dve pesme pokazuju da kvantitet u nekim slučajevima porađa i kvalitet. Ne sad da bih izdržao dužinu celog albuma ovakve muzike, ali ove dve pesmice su taman dovoljno kinematične (Bowzer je stavio i tag „game soundtrack“ na Bandcamp stranicu) da me tih nekoliko minuta što vrte dobre fore ne smori. Fino.
https://lugosismile.bandcamp.com/album/carnival-black
Junior Bruce je kvintet iz De Landa u Floridi čiji treći album, Pray for Death donosi osam pesama glasnog, bučnog sludge metala. Junior Bruce sviraju „prijatniju“ verziju ovog žanra, pa su ovo gruvi, pomalo i seksi pesme u kojima je užitak u gruvu važniji od toga da se slušalac smrvi u prah intenzitetom zvuka. Ne da ovo nije TEŠKO i bučno, plus puno dranja, ali sve na jedan prijateljski način.
https://juniorbrucefl.bandcamp.com/album/pray-for-death
Odličan klasični hevi metal dobijamo od lankaširskih Wytch Hazel na njihovom trećem albumu, III: Pentecost. Wytch Hazel sviraju i pišu vrlo „engleski“ heavy metal ne u smislu imitiranja Iron Maiden, Judas Priest itd. već baš naprotiv, u jednoj sponi sa muzikom iz sedamdesetih pa i šezdesetih i njenom okultnom i psihodeličnom komponentom. Ovo je, dakle muzika koja je utemeljena na Jethro Tull ili Uriah Heep formulama i pogurana nekoliko koraka ka distorziji i težini, ali uz zadržavanje lepršavosti i maštovitosti koje vezujemo za te stare bendove. Wytch Hazel uspevaju da ovo spoje sa satanističkim i okultnim elementima a da ništa ne zvuči isforsirano i pretenciozno. Ovo je odmereno, pažljivo pisana ploča ianandersonovske pripovedne snage i prelepih hevimetalskih refrena (slušajte Archangel!). Sve to spakovano u razumno dinamičan master, pa je Pentecost obavezna lektira:
https://wytchhazel.bandcamp.com/album/iii-pentecost
Nemački izdavač Pure Steel je ove godine uglavnom izdavao odlične ploče. Tako su i ove nedelje izbacili dva komada. Prvi na redu su Niviane iz Sakramenta u Kaliforniji čiji drugi album, The Ruthless Divine donosi žestok power metal zvuk. Nije ovo sasvim po mom ukusu, ume da bude i zaslađeno i sve to, ali su Niviane u principu zatočnici dobrog rifa i energične svirke. Bend ne izmišlja neke nove forme u power metal žanru ali ovo je dobro napisano i odsvirano, onako epski, cheesy i simpatično:
https://puresteelrecords.bandcamp.com/album/the-ruthless-divine
Drugi na redu su, pak, čikaški Thrust, bend koji svira još od 1981. godine i The Helm of Awe im je peti album u karijeri (a treći ne samo u ovom veku već i deceniji). Thrust su bend stare škole, jasno, ali dobro prilagođen na novo vrijeme pa je i The Helm of Awe ploča izrazito prijatna za slušanje sa svojim poštenim, radničkim rifovima i žestokim ritmom. Pevač, Eric Claro ima jedan autoritativan metalski vokal koji podseća na to koliko je rahmetli Ronnie James Die formatirao ne samo jednu generaciju metal-pevača, a pesme su, iako savremeno zvučeće, istovremeno napisane da podsete na najbolje momente metala osamdesetih. Meni odlično:
https://thrustusa.bandcamp.com/album/the-helm-of-awe
Carcass su izdali novi EP, u laganoj najavi novog albuma i Despicable ima četiri pesme koje sasvim korektno zaokružuju karijeru ovog benda, kombinujući elemente goregrinda koji su praktično izmislili sa tehničkijim, melodičnijim death metal i rokenrol elementima iz poznije karijere. Mnogo je, da se razumemo, godina prošlo otkad sam bio impresioniran novim Carcass izdanjem pa i ovde nisam ne znam kako raspamećen ali Jeff, Bill i Daniel prilično vešto spajaju hajlajte muzike koju je bend pravio u različitim decenijama, uspevajući u Under Scalpel Blade da čak imaju i rif koji podseća na najsvetlije njihove trenutke. Prijatno.
Za kraj, slatko: Witchtrap iz Kolumbije sviraju skoro trideset godina ali snimaju relativno retko pa je Evil Strikes Again tek njihov peti album, No, bend je verovatno zbog tog solidno retkog ulaženja u studio uspeo da sačuva svežinu i polet pa je ovo odlična speed/ thrash metal ploča koja će se dopasti i black i death metal publici sa svojim perfektnim spajanjem elemenata kakve bismo inače našli kod Possessed, Kreator, Slayer, Destruction itd. Bend ima taj neki zvuk stare škole koji ne zvuči kao napor da se uradi rivajvl već, naprosto, kao nešto što ovim ljudima prirodno leži i spontano izlazi. Tako i pesme zvuče prirodno i neisforsirano bez generičkih žanrovskih rešenja i sa odličnom produkcijom. Valjano!
https://witchtrap.bandcamp.com/album/evil-strikes-again