Jazz Nedeljom je zamišljen kao serija vinjeta koje će ići (možda ne?) svake Nedelje, nudeći preporuku u vidu jednog jazz albuma koji sam tog dana slušao. Ovo nema pretenziju da bude ni ultimativni prikaz neke klasične ploče niti otkrivanje nekog budućeg klasika, već zaista samo to, da se kažu reč-dve o albumu koji sam tog dana rado slušao. Ponekada će to biti stare, proverene klasične stvari, ponekada najnovije izdanje koje sam izvalio na Bandcampu, hoću reći, neće biti pravila. Kako i treba. Kako i mora.
Nemačka, Keln pogotovo, je neka vrsta kreativnog neksusa za mnoge muzičare koji rade i stvaraju izvan nekakvih glavnotokovskih formata, i tako je već doslovno decenijama. Lično, dobar deo ovoga mislim da otpada na činjenicu da je Univerzitet za muziku i ples u Kelnu osnovan u ovom gradu još 1850. godine i danas se smatra najvećom evropskom muzičkom akademijom, ali i mestom na kome se događa budućnost muzike. Tokom mnogo godina (dakle MNOGO godina, više od jednog stoćeća svakako) su sa ove škole izlazili ljudi kasnije u karijeri smatrani nekim od najvećih u svom polju rada, od, recimo Willema Mengelberga, preko Karlheinza Stockhausena, pa do Thomasa Lehna, jedinog dovoljno mladog muzičara na ovom spisku koga sam imao sreću da gledam. Keln ima snažno gravitaciono polje koje privlači avangardne, eksperimentalne i ekscentrične muzičare iz raznih krajeva Nemačke, ali i sveta da tamo postanu deo jedne amorfne, neformalne ali bogate, uzbudljive i stalno mutirajuće zajednice u kojoj se svira džez, elektronika, moderna klasika, u kojoj se improvizuje i traži NOVO. Današnji džez album, Pacho Dávila + Vasco Furtado: Paralelos je, recimo dobar primer za ovako nešto jer na njemu sviraju – improvizujući muziku na licu mesta – jedan Kolumbijac i jedan Portugalac.
Vasco Furtado je bubnjar rođen 1981. godine a koji je sa učenjem muzike krenuo sa punih 14, u dve portugalske muzičke škole, laserski usmeren na sviranje bubnjeva. Nakon svršenih srednjoškolskih kurseva i dobijanja diplome uiz bubnjeva, Furtado je u Lisabonu studirao i završio environmentalnu biologiju MA ŠTA TO BILO, ali je posle toga upisao i Visoku muzičku školu u Lisabonu i tamo diplomirao kao džez bubnjar. Navodi da je po raznim radionicama imao prilike da radi sa nekim od najvećih muzičara na svetskoj džez sceni: Rez Abassi, Russ Lossing, Tony Moreno, Ambrose Akinmusire, Jeff Ballard, Avishai Cohen, Ben Street, a tokom obrazovnog procesa je krenuo da svira sa više postava, u okvirima džeza, ali i izvan njega. Pogotovo naglašava multidisciplinarne projekte, kao što je pisanje i snimanje saundtraka za jedan animirani film i živo izvođenje muzike za neme filmove. Pored sviranja u nekoliko rok i pop bendova, Furtado je bio i vrlo aktivan u džez krigovima, radeći sa portugalskim imenima kao što su João Capinha, Nelson Cascais, Victor Zamora, Jorge Reis, Ricardo Toscano, Roberto Negro, Luís Vicente, Federico Pascucci, André Santos… 2013. godine je postao i predavač bubnjeva na školi Escola das Artes de Sines u Portugaliji, bio jedan od ljudi umešanih u Phonogram Unit – portugalsku izdavačku kuću vođenu od strane samih muzičara – ali se kasnije preselio u Keln gde danas živi i radi, često sarađujući sa ljudima koji su u Nemačkoj takođe u dijaspori (poput italijanskog elektroničara Alfreda Ardie).
Jedan od njih je i Francisco „Pacho“ Dávila, drugi autor na današnjem albumu, saksofonista koji komponuje i improvizuje već par decenija i, kako kaže njegova biografija, objavio je sedam albuma kao lider. Ne da ćete moći da vidite i koji su to albumi koristeći njegov prilično zapušteni vebsajt, ali Dávila navodi makar album Canto Mestizo iz 2004. godine, saradnju sa kremom scene Bogote u tom trenutku i kombinaciju džez improvizacije i kolumbijskog folkora, kao neku vrstu krune i isplate njegovog dotadašnjeg rada sa raznim projektima i muzičarima.
Ovaj mu je album bio odskočna daska da krene da sarađuje sa još kolumbijskih, ali i njujorških i evropskih muzičara, pa je njegova diskografija nastavila da raste, sa snimanjem i u Njujorku a onda i kasnijim preseljenjem u Nemačku. Naravno, kao latinoamerikanac, Dávila je dosta nastupao po Meksiku, Venecueli, Ekvadoru ali i na Kubi, pa je onda obišao i SAD, te evropske centre slobodne muzike i džeza kao što su Nemačka, Francuska i Nizozemska. I Luksemburg, OK. A u Nemačkoj je sarađivao ili sarađuje sa kolektivima kao što su Wuppertal Improvising Orchestra iz, jelte, Vupertala (gde je rahmetli Peter Brötzmann studirao i zatim živeo do kraja života prošle godine) i free jazz ekipom Invisble Fire iz Berlina. U Kelnu je već nastupao sa svojim triom a sklopio je i dosta jakih veza sa Portugalijom i nastupao po Lisabonu sa lisabonskim muzičarima, a što se sve da videti putem njegove Bandcamp stranice prepune interesantnih izdanja.
Tako da je sudar sa Furtadom bio praktično neizbežan, a Paralelos je, kako se navodi, snimak jednog od njihovih prvih susreta urađen tokom jednog popodneva u Kelnu sa „pet pesama koje slave život i jedinstvenost trenutka“. U nešto tehničkijim terminima, pak, ovo je snimljeno popodne 15. Marta ove godine, od strane samog Furtada a miks i master je radio veteran David Zuchowski, čiji je studio One Room u Čikagu već decenijama specijalizovan za avangardni džez i improvizaciju.
Tako da ovde, u najmanju ruku nema iznenađenja. Paralelos od prvog udara u doboš i prve note na tenor saksofonu zvuči pravoverno, baš onako kako očekujete da će zvučati, nudeći, zaista, jedno slavlje improvizovane muzike i džeza koji je sasvim slobodan, ne samo od harmonija i prebrojivih ritmova već i od ikakvih tema ili ponavljanja, spontan, topao i prijemčiv.
Naravno ovo je zaista suva improvizacija, i treba da budete utrenirani za muziku u kojoj se gotovo ništa ne ponovi dvaputa, ali ona, iako kreirana intuitivno, na licu mesta, nije i sasvim nasumična. Furtadovi ritmovi na prvoj, naslovnoj kompoziciji su ciklični, sa jasnim odmeravanjem gruva iako ni naprednija inteligencija od naše ne bi mogla da prebroji taktove i odredi tačan tempo ove svirke. Dávila je energičan, ali sa merom bluza u svom izrazu, sa čestim uzletima uz skale i odlascima u distorzirana preduvavanja, ali bez „snagaškog“ pristupa koje bi možda pominjanje Petera Brötzmanna odozgo nesvesno prizvalo. The Logic of Perception, druga kompozicija, je apsktraktnija i u njoj Dávila zvuči rastrzanije, nervoznije, skačući sa liričnog zova od note ili dve u nervozna arpeđa, pa u „nemuzičke“ zvukove, perkusionističke ispade i teksturalne pasaže. Sve je ovo bezbedno zakoruženo njegovim vrlo elegantnim razvijanjem spontane harmonije a u koju se onda Furtado pažljivo uključuje pa ova kompozicija dobija himnični kvalitet pre nego što je muzičari ubrzaju i prevedu u grotesku tamo negde posle pet minuta. Ipak, Dávila je vraća u liričan, dostojanstven ton pred kraj.
Gurus je sa nešto manje od četiri minuta trajanja najkraća kompozicija i možda najviše u stilu old school free jazza od svih komada na albumu. Za razliku od prethodnih pesama, Furtado ovde više svira činele, a i generalno svira više nota, prosipajući brze poliritmije, dok preko njegovog sprinta Dávila radi jednu ugodnu aproksimaciju koltrejnovskih ’60s uspenja i kosmičkih eksploracija.
Later we leave počinje nečim što u par nota zazvuči kao hardbop a onda pređe u apstrakciju pa natrag u džez-intonacije, dok se Furtado igra sa toniranim udaraljkama. Ovo je najizraženije „free improv“ komad na albumu sa čestim promenama smera i namernim bait & switch taktikama gde se intenzitet, volumen, dinamika, stilska orijentacija, boja i raspoloženje stalno transformišu sledeći jump-cut logiku njujorške loft jazz škole.
Konačno, Ein Lied das es nicht gibt koja album zatvara zvuči skoro retro sa svojim bluzerskim uvodom na tenor saksofonu ispod koga Furtado čini koliko može da pobegne od klasike i ispratu Dávilinu improvizaciju pre svega gesturalno i dinamički. Ovo je odličan kraj za album koji se tokom svog britkog trajanja obećava i toj klasici i apstrakciji ali se ni jednoj ne predaje do kraja, balansirajući na ivici sa svom elegancijom iskusnog pelivana i sve vreme nudeći toplu, emotivnu muziku koja se ne da uhvatiti u sentimentalne trope. Veoma prijatno: