Jazz Nedeljom je zamišljen kao serija vinjeta koje će ići (možda ne?) svake Nedelje, nudeći preporuku u vidu jednog jazz albuma koji sam tog dana slušao. Ovo nema pretenziju da bude ni ultimativni prikaz neke klasične ploče niti otkrivanje nekog budućeg klasika, već zaista samo to, da se kažu reč-dve o albumu koji sam tog dana rado slušao. Ponekada će to biti stare, proverene klasične stvari, ponekada najnovije izdanje koje sam izvalio na Bandcampu, hoću reći, neće biti pravila. Kako i treba. Kako i mora.
Ovonedeljni jazz album počinje kompozicijom Ornettea Colemana (Dee Dee) i to odmah postavlja stvari na idealni temperaturu i predviđa ozbiljne užitke sve do kraja albuma. To što u postavi nema saksofona, niti ijednog drugog duvačkog instrumenta, pokazuje se, nije toliki problem. Tarbaby: You Think This is America je album njujorškog džeza – bar dve trćine benda su iz Njujorka – i podsećanje da njujorški džez ima jednu bezvremenu dimenziju i da ploče kao što je ova ne možete nazvati ni modernim a ni zaista nostalgičnim. Čak ni kada uzimaju pesmu soul benda iz ranih sedamdesetih i od nje prave elegantnu ponoćnu baladu.
Tarbaby je samo jedan od projekata pijaniste po imenu Orrin Evans – prepoznaćete ga na omotu albuma po tome što ima najbolje i najbolje osedele zulufe od sva tri muzičara u ovoj postavi – rođenog u Trentonu u Nju Džersiju, a odraslog u Filadelfiji i sa celoživotnim interesovanjem za proučavanje, dekonstrukciju, ali pre svega izvođenje crne američke muzike. Evans je deset godina svirao klavir u Mingus Big Bandu, a 2017. godine je postao peti član član kvartea iz Mineapolisa, The Bad Plus, u kome sviraju takva imena kao što su Reid Anderson i Chris Speed, i sa njime snimio dva albuma.
Evans je rođen 1975. godine i pohađao Univerzitet Rutgers u Nju Džersiju gde ga je, između ostalih, edukovao Kenny Barron, legendarni filadelfijski pijanista sa istorijom opsedanja muzikom Theloniousa Monka. Ne sasvim iznenađujuće, u muzici Orrina Evansa čućete dosta Monka, čak i kada, kao na ovom albumu, ne svira ni jednu Monkovu kompoziciju.
Evans je profesionalni zanat pekao uz ugledne muzičare kao što su Bobby Watson, Ralph Peterson, Duane Eubanks i Lenora Zenzalai-Helm, da bi negde polovinom devedesetih krenuo i sa svojom autorskom karijerom. Iako njegov vebsajt kaže da mu je Captain Black iz 1998. godine drugi album, istina je i da je on pre njega već izdao dava albuma, The Trio iz 1995, za Black Entertainment a koji će šest godina kasnije ponovo izaći kao Deja Vu za Evansovu sopstvenu etiketu, Imani, pa onda Justin Time za nizozemski Criss Cross. Iako ima, rekosmo, sopstveni izdavački imprint, dobar broj njegovih recentnih albuma izašao je za Smoke Sessions, etiketu iz Njujorka vezanu za klub Smoke, a koja izdaje snimke nastupa u tom klubu.
E, sad, ne znam da li je Tarbaby ikada nastupao u tom klubu ali i da jeste, treba naglasiti da Tarbaby u 2024. godini nije baš ista grupa koju ste mogli čuti na njenim prethodnim izdanjima. Naime, dosadašnji albumi ovog benda su pored sržnog trija uglavnom imali i gostujuće duvače – a koji su ih neretko onda pratili i na nastupima – u koje se ubrajaju i takvi teškaši kao što su Oliver Lake ili Nicholas Payton. No, You Think This is America je čitav album urađen u trio formi i snimljen uživo na nastupu na koledžu Hunter 2022. godine, i zapravo Bandcamp strana ovu postavu naziva Tarbaby 2024, kao da želi da naglasi da je ovo posebna faza u radu benda.
U Tarbaby pored Evansa imamo bubnjara Nasheeta Waitsa, jednog iskusnog, predigriranog njujorškog udarača. Waits je – inače nekih pet nedelja stariji od MENE – sin legendarnog Freddieja Waitsa, bubnjara koji je svirao sa Andrewom Hillom, Marionom Brownom, Reggiejem Workmanom… Sam Nasheet ima iza sebe ogromnu karijeru sa velikim brojem postava, svirajući sa, takođe, Andrewom Hillom, ali i sa Christianom McBrideom, Jasonom Moranom, slovenačkim saksofonistom Igorom Lumpertom ali i sa našim Bojanom Zulfikarpašićem.
Najstariji u postavi je kontrabasista Eric Revis, dugogodišnji saradnik Branforda Marsalisa ali i čovek koji je svirao sa J.D. Allenom, Ralphom Petersonom, Avramom Feferom i mnogima drugima a sa Evansom je od devedesetih i bio je deo njegovog Captain Black Big Banda.
No, Tarbaby je, pogotovo u postavi iz 2024. godine mnogo vitkija postava, okretniji bend, i You Think This is America je album snimljen u striktnoj trio-postavi, prepun najfinijih vratolomija i improvizacija duboko ukorenjenim u istoriji džeza ali bez neke muzejske ambicije. Rekosmo da album otvara Colemanova Dee Dee, pesma sa njegovog prvog albuma za Blue Note, duplog živog Live at the Golden Circle o kome sam pisao pre nekoliko godina i gde su Coleman i kolege pokazali u praksi kako free jazz izgleda kada ga rade tri čoveka koji niti priznaju sopstvene niti jedan drugom postavljaju ikakve granice. Colemanove poletne teme su tamo razvijene u dugačke improvizacije – Dee Dee na tom albumu traje više od deset i po minuta – ali Tarbaby su sebi za ovaj sešn reklo bi se zadali imperativ efikasnosti. Dee Dee je svakako EKSTREMNO razigrana i u ovoj verziji, sa neopisivo komplikovanom ritam sekcijom koja sipa sinkope u sinkope dok slušalac ne počne da se pita kako je moguće da je ovo i dalje jedan prepoznatljiv gruv kad ni jedna nota naoko nije na svom mestu, i Evansom koji temu razvija sa jednim tihim zadfovoljstvom, bez prosipanja previše tonova i samo strateškim izletanjima iz harmonije. Sjajan početak albuma.
Sledi Mirror of Youth Davida Murrayja, pesma sa njegovog recentnog albuma, Blues for Memo, koji je snimio sa Saulom Williamsom. Verzija koju rade Tarbaby, naravno, nema vokale, sporija je i urađena je u drugačijoj metrici, završavajući kao maltene loft-jazz varijante jedne originalno brze, energične kompozicije. No, to, na moje iznenađenje funkcioniše savršeno. Murrayjeve legato teme na saksofonu ovde su zamenjene gotovo sanjivim pijanističkim izvođenjem i to pesmi daje jednu starinsku patinu koju ova u originalu nema.
Red Door je jedna od dve Evansove kompozicije, ponovo jedan ritmički zahtevan komad, sa puno akcenata na bubnjevima i pulsirajućim kontrabasom, te sa pijanistom koji svira malo mambo a malo avangardu, uspevajući da nas sve vreme drži na idealnom mestu između plesnog podijuma i akademije.
Evans je nenametljiv pijanista, u smislu da ovde nema rafala nota i harmonskih detonacija. On, čini se, voli da prati ritam sekciju i često će iz zadatog ritma izletati samo na strateškim mestima, a koja treba, kao u Red Door, da povuku i ostale muzičare i ova se kompozicija razvija u jednu ozbiljnu orgiju do svog kraja.
Druga Evansova kompozicija je Blues (When it Comes) i ovo je bluzina od skoro sedam minuta, gde ponovo ritam deluje varljivo jednostavno iako je u stvari dosta komplikovan još i pre nego što Waits i Revis ulete u surovi bebop.
Andrewa Hilla smo pomenuli par puta gore pa je nekako moralo da se dođe i do makar jedne njegove kompozicije. Reconciliation je sa njegovog albuma Judgment! Iz 1964. godine i Waits ovde ima da popuni jedne vrlo zajebane cipele jer je na ovoj Blue Note ploči bubnjeve svirao glavom Elvin Jones. Ali ide mu. Waits se ne takmiči sa duhom pokojnog bubnjara već dostojanstveno omažira njegov besprekorni šafl, a kompozicija je, i bez vibrafona, vrlo uspešno postavljena na evokativnoj temi i njenom laganom razvoju, pa i dekonstrukciji.
Pomenuti Soul iz 1971. godine stiže u formi Betcha By Golly Wow koji su tada izdali The Stylistics i ovo je u verziji Tarbaby dostojanstvena, spora balada u kojoj i dalje ima pritajene sentimentalnosti što su je The Stylistics stavljali pravo u izlog.
Waits je napisao narednu kompoziciju, Kush, takođe baladu. Bubnjar ovde vodi glavnu reč i u miksu, dajući kompoziciji jaku dinamičku amplitudu ali još jednom pokazujući kako njegove vrtoglavo složene poiritmije na kraju iz zvučnika izlaze kao gruv razumljiv i normalnom čoveku.
Najstariji komad na ploči je bluz iz 1923. godine, Nobody Knows You When You’re Down and Out, pijaniste Jimmyja Coxa i Tarbaby je sviraju sa svim teatralnim, vodviljskim šmekom koji ona zahteva. Ovde nema pevanja – Bessie Smith je snimila najpopularniju verziju ove pesme na samom kraju ludih dvadesetih, 1929. godine, ali ritam je tako ubedljiv a Evansovo fraziranje tako evokativno da u glavi sami sastavljate tekst čak i ako Bessienu verziju nikada niste čuli.
Pred kraj stiže još jedna pesma Ornettea Colemana, Comme Il Faut, sa njegovog albuma Crisis iz 1969. godine, ploče koje nastajala u njegovoj tranzicionoj fazi i nudila muziku slobodnu i ekspresivnu na do tada možda i nečuven način. Tarbaby sviraju Comme Il Faut sasvim osobeno, kondenzujući je sa četrnaest na pet i po minuta, ali i kanališući svirku tako da pesma dobije intimniji ton, gde će Colemanova tema dostojanstveno zvoniti na klaviru umesto da je objavljuju duvači. Evans je ovde hipnotičan, ali, da budemo iskreni, i ritam sekcija je hipnotična i ovo je jedno fantastično čitanje iz dubine Colemanove glave.
I onda na kraju, gde je David Murray, tu mora doći i Sunny Murray, iako njih dvojica TVRDE da nisu braća. Album, dakle, zatvara Treetops, komad snimlken kasnih sedamdesetih i objavljen 1980. godine, jedna briljantna free jazz himna smirene dinamike i optimističnih tema. Tarbaby je sviraju zapravo veoma blisko originalu, sa istom svečanom dimenzijom u zvuku i naoko beznapornim ukrštanjem metrika ritam-sekcije u vazduhu iznad Evansovog prorađivanja teme i improvizovanja.
You Think This is America je briljantna ploča. Muzika na njoj je vrlo gusta i ovde nema praznih hodova i sviranja pukog „žanra“, a muzičari improvizuju sa pažnjom da se svakoj noti i udarcu pronađe pravo mesto i, još važnije, razlog da se čuju. Pritom, materijal je impresivno širokog zahvata a da mu bend uvek daje prepoznatljivo sopstveni preliv. Tarbaby sviraju u tradiciji Monka ali ne izvode ni jednu njegovu kompoziciju, sviraju tuđe pesme ali im daju novi život, i pišu neke od najfinijih džez kompozicija koje ćete čuti ove godine. Ne propustite:
https://tarbaby2024.bandcamp.com/album/you-think-this-america