Otkada je Jazzin počeo da pored pisanja o muzici kači i mikseve koje prave njegovi autori ali i poznati muzičari i druga imena vezana za džez, život na planeti Zemlji je sve uzbudljiviji. Nažalost, zbog komplikovane uzaludnosti trenutnog zakonodavstva i prakse vezanih za autorska prava i prava na kopiranje, i ovi audiostrim miksevi se na sajtu vremenski ograničavaju tako da su za preslušavanje dostupni tek pregršt dana pre nego što postanu samo beskorisna (i nečujna) naplavina na nekoj od stranica Jazzina.
Srećom, na Cveću zla imamo mnogo ležerniji savremeniji pristup problematici pa je namera da sve Mehmetove mikseve koje Jazzin posle roka preslušavanja osudi na tminu zaborava, ovde okačimo u mp3 verziji, dakle, za daunloud, nikad strim, da bi mase mogle ležerno dostojanstveno da ih slušaju u uslovima koje same odaberu. Nije da je Mehmet neki veliki didžej i esteta, ta poslušajte samo krš kvalitet empetrojke ovog prvog miksa, ali ima ovde dobre muzike. Reći ćemo po nešto o svakoj od kompozicija, zašto da ne?
Dakle, DJ Meho: Jazzin Mix Vol. 1 se može skinuti sa bilo kog od ova dva linka:
A u njemu se nalaze sledeće pesme:
1) 00:00 Actis Dato Quartet – Finalmente si balla (Ginosa Jungle/ Splasc(H) Records/ 1998.)
2) 01:56 Kazutoki Umezu – Western Picaro (Eclecticism/ Knitting Factory/ 1993.)
3) 07:14 Sergio Mendes and Bossa Rio – Primitivo (The Beat of Brasil/ Atlantic/ 1967.)
4) 11:01 Han Bennink & Terrie Ex – Kluft (The Laughing Owl/ Terp/ 2001.)
5) 14:22 Lol Coxhill – Tourism in Crisis (Spectral Soprano/ Emanem/ 2002.)
6) 16:34 Naked City – Thrash Jazz Assassin (Torture Garden/ Shimmy Disc/ 1990.)
7) 17:20 Marilyn Crispell & David Rothenberg – What Birds Sing (One Dark Night I Left My Silent House/ ECM/ 2010.)
8) 19:35 Elvin Jones – Dear John C (Dear John C/ Impulse!/ 1965.)
9) 23:20 Amon Tobin – Nightlife (Permutation/ Ninja Tune/ 1998.)
10) 29:48 Masada Quintet Featuring Joe Lovano – Sartael (Stolas-Book of Angels/ Tzadik/ 2009.)
11) 34:34 Henry Grimes Trio – Fish Story (The Call/ Esp Disk/ 1966.)
12) 39:03 Sun Ra Arkestra – Prelude To Stargazers (Mayan Temples/ Black Saint/ 1990.)
13) 44:14 Fish in Oil – Zemljotres (Poluostrvo/ SKC Kragujevac/ 2012.)
14) 47:44 Sonny Rollins & Coleman Hawkins – Just Friends (Sonny Meets Hawk!/ RCA-Victor/ 1963.)
15) 52:19 Nels Cline & Gregg Bendian – Mars (Interstellar Space revisited/ Atavistic/ 1999.)
16) 60:42 Miles Davis – Rated X (The Complete On the Corner Sessions/ Sony/ 2007.)
17) 67:27 Rufus Harley – Chim Chim Cheree (Bagpipe Blues/ Atlantic/ 1965.)
18) 69:53 Flying Lotus – Heave(n) (Until the Quiet Comes/ Warp/ 2012.)
19) 71:54 John Zorn – Litany V (Six Litanies for Heliogabalus/ Tzadik/ 2007.)
20) 76:19 Naked City – Osaka Bondage (Torture Garden/ Shimmy Disc/ 1990.)
21) 77:34 Otomo Yoshihide – Giant Robo (Otomo Yoshihide Plays the Music of Takeo Yamashita/ P-Vine/ 1999.)
Evo šta nije loše znati o njima:
Actis Dato Quartet – Finalmente si balla
Carla Actisa Data sam gledao dva puta u Beogradu, drugi put sa nešto većim orkestrom koji je svirao džez ofarban raznim etno motivima, na prijatnoj otvorenoj pozornici na Novom Beogradu, čini mi se 2003. ili 2004. godine. No, onaj prvi put, kada sam ga gledao sa Kvartetom, 2001. godine na Ring Ring festivalu, bila je to jedna od onih lepih epifanija koje vas uhvate nespremnog i koje pamtite sa posebnim zadovoljstvom i njemu odnosnom endorfinskom emisijom svaki put kada ih se setite. Naravno, znao sam ja da je Carlo Actis Dato čovek dobre reputacije i odličnog CV-ja, ali to me nije pripremilo na eksploziju muzike, mediteranskog duha i dobrog raspoloženja koje je Kvartet emitovao sa bine Reksa bez stajanja i bez pardona. Ne samo što su muzičari sve vreme izvodili neodoljivu italijansku komediju na bini (uključujući potpuno razmontiravanje Datovog saksofona na komade i njegovo ponovo sastavljanje – sve bez prekidanja šefove svirke), već je muzika bila zbilja moćna, poletna, duhovita i energična.
Inače, šef se publici sve vreme obraćao na italijanskom, tek na kraju nastupa prelazeći na iskvaren engleski eda bi nam ukazao na gomilu diskova benda koji ispred sale imaju da se kupe. Otrčao sam i kupio Ginosa Jungle odmah posle nastupa nadajući se da će ovaj živi album uspešno konzervirati uspomene na koncert koji sam upravo gledao. I nisam bio u krivu.
Kazutoki Umezu – Western Picaro
Knitting Factory je devedesetih godina prošlog veka bilo najvažnije mesto na planeti po pitanju novog džeza i svih onih fraktura koje su nastajale u sudaranju tog džeza sa drugim muzikama, avangardnim, alternativnim, podzemnim ili tek ekscentričnim. Knitting Factory je bio klub, ali i etiketa koji su razumeli kako se spaja nespojivo i u praksu sproveli sve moguće liberalne, post-kapitalističke, globalne, antiglobalističke i ine lepe ideje. Naravno da ih je to na kraju dovelo do prosjačkog štapa, ali dok je trajalo, bilo je veličanstveno.
Eclecticism je album koga mi je na preslušavanje stigao skoro pa slučajno, dok sam prenosio piratske kasete od Čoveka Senke do Kinga Nothinga (imaju li danas andergraund muzički pregaoci ovako sonorne nadimke?) i mada sam na dupe prvo pao zbog saksofona Kazutokija Umezua, ostao sam uz album dugo godina zbog fantastičih aranžmana muzike koju je izvodio krem tadašnje downtown scene. Western Picaro je bizaran surf komad neodoljivih tema i jedno od najšarmantnijih izdanja Marca Ribota – najboljeg sideman gitariste u istoriji popularne muzike.
Sergio Mendes and Bossa Rio – Primitivo
Većinu života sam proveo govoreći ljudima da nešto i ne volim latin jazz, muziku inače dosta popularnu u Srbiji, barem u džez krugovima u kojima sam se ja, eh, ne baš kretao ali koje sam posmatrao iz daleka, ispod oka i sa nepoverenjem. No, u nevoljenju se može ići samo do određene granice. The Beat of Brasil jedna od onih kompilacija koje menjaju čovekov pogled na svet i teraju ga da – makar u sebi – ponavlja onu krilaticu koju Ilija Čvorović preporučuje za trenutke promene paradigme. Dakle, jeo sam govna.
Zar nisam? Poslušajte koliko je ovaj spoj kompulzivnog, gotovo nervoznog četvorotonskog fundusa bosa nove i slobode džez improvizacije moćan! Ovo ne samo da je užasno vruća muzika nego je i instrumentalistički zastrašujuća, sa solažama koje proleću kao slučajno kroz instance grdne virtuoznosti ali nikada ne kvare svemoćnu plesnu osnovu pesme. Opaka muzika stara skoro pedeset godina od strane čoveka koji je napravio krosover koji se i danas rabi.
Han Bennink & Terrie Ex – Kluft
Nije neko veliko iznenađenje što je Han Bennink, taj patrijarh evropske improvizacije, posle mnogo godina sviranja sa muzičarima prevashodno džez bekgraunda, poželeo da se oproba i u duelu sa rokerima, niti je neko čudo da su članovi anarhističkog pank benda The Ex svoju ideološku osnovu rado aplicirali i na muzičkom planu, rešivši da vide šta će biti ako se ideološke teze dovedu do svojih krajnjih logističkih, ali i estetskih konsekvenci. Ne, iznenađenje je i čudo je – sem ako niste baš takav rezultat očekivali, ali onda ste vidoviti!!!!!! – kako je to dobro ispalo na početku i kako i dalje dobro ispada.
Ima mnogo primera kako susreti perkusionista iz jedne branše sa gitaristima iz druge mogu da ispadnu nesigurni, neusmereni, nedopečeni (ako vas ne mrzi, iskopajte album koga su Thurston Moore i William Hooker snimili na početku improv karijere Thurstona Moorea pa ćete se čuditi kako ni jedan od dvojice muzičara ne zvuči sigurno i moćno kako smo navikli da ih slušamo), ali The Laughing Owl nije jedan od njih. Ovo je ploča na kojoj Bennink sipa za njega uobičajene poliritmije na granici između fri džeza i potpunog apsurda i u koje se Terrie Ex uključuje bez ikakvog napora, dokazujući da je dobar free improv pre svega stvar jednog budistički praznog stava prema izvođenju, mnogo manje stvar tehnike.
Lol Coxhill – Tourism in Crisis
Lol Coxhill je ime ozbiljne avangardne težine, ali dupli kompilacijski CD Spectral Soprano je interesantan utoliko što sakuplja na jednom mestu najinteresantnije snimke iz ranijih Coxhillovih faza u kojima se može čuti muzičar u raznim stadijumima istraživanja forme, prelaženja sa jedne ideološke i estetske pozicije na drugu, i, da ne zaboravimo, u raznim varijantama sviranja svog sopran (ali i tenor) saksofona.
Coxhill je umro prošle godine i time je muzika mnogo izgubila. Poslušajte, recimo Tourism in Crisis, jednu mini-pesmu, takoreći vinjetu, a koja opet uspeva da zapakuje više gruva i muzike za poneti od čitavih karijera mnogih drugih, izvikanijih muzičara. Naravno, ako vas zbunjuje to što je na električnom klaviru u ovoj pesmu lično Steve Miller, to je zato što mislite na pogrešnog Stevea Millera. Ovo je onaj pravi.
Naked City – Thrash Jazz Assassin
Oh, naravno, naravno. Kada smo prvi put čuli Naked City, svima su nam eksplodirale glave. Tada nismo znali ni jedno od imena u bendu, osim Johna Zorna. Znali smo samo da su to „neki ozbiljni džezeri“ koji su svirali muziku što je zvučala kao da su naše cele kolekcije ploča, kaseta i ponekog kompakt diska (retki behu u to vreme) upale u presu za metal a zatim iz nje izbačene kao kratki, belo usijani komadi grindcorea.
Volim sve što John Zorn snima, od stotinak njegovih albuma koje sam preslušao jedva da bih mogao da izaberem jedan ili dva koji mi nisu odlični. Ali Torture Garden i dalje ostaje kao neki duhovni svetionik koji je celo naše društvo povukao u smeru istraživanja džeza i avangardne muzike, čega se neki među nama ni danas nisu spasili.
Marilyn Crispell & David Rothenberg – What Birds Sing
U svojoj ogromnoj lenjosti ja automatski sve albume koje objavljuje savremeni ECM smatram isuviše upeglanim kvazidžezom za matore ljude i pre nego što ih čujem. I pošto je predrasuda moćan kriterijum izbora, ja većinu njih i ne čujem što samo pojačava predrasudu. To je ta negativna povratna sprega o kojoj su me učili u školi. No, s vremena na vreme kao da čujem stope i tako se pojavi tako neki album čija su imena na omotu suviše jaka da bih mogao da se branim pukim kombom predrasude i ignorisanja. Tako i ploča One Dark Night I left My Silent House od pre skoro tri godine koju sam morao da čujem jer Marilyn Crispell mora da se čuje štagod da radi. I kakva ploča to na kraju ispade!!! Intimna a razigrana. Razigrana a opasna! Opasna a eklektična! Eklektična a zdravo skromna i prizemljena u svojoj ambiciji! Ambiciozna a intimna! I tako sve u krug. Sjajno je čuti ovakve instrumentaliste kako prelaze ceo spektar od virtuoznosti do primitivizma i da to svakog sekunda ima smisla.
Elvin Jones – Dear John C
Naravno, sve se to dešavalo pre nego što sam ja rođen pa je teško ostvariti ispravan uvid ali uvek sam nalazio da je zabavno i bizarno to što je Elvin Jones otišao iz Coltraneovog benda kada je muzika postala zaista bučna i ostavio iza sebe drugog bubnjara, Rashieda Alija, čija je tehnika bila značajno tiša. No, vele da je Jones otišao jer mu se nije dopadala višesmernost muzike (dok je pijanista Tyner, barem tako kažu, eksplicitno rekao da odlazi jer sebe više ne čuje dok sviraju) i album Dear John C je, ako je trebalo da bude manifest i poruka upućena Coltraneu (a naslov to prilično jasno implicira), pokazao da surovi Trejnov udarač zapravo ima meko srce, nežnu dušu i vapi za tišim, intimnijim džez izrazom.
Ne da je ovo sad neka muzika za decu i staramajke, Jones je sa svojim muzičarima na ovoj ploči isporučio najfiniji hardbop bez hvatanja na buku, sa jasno izgrađenim temama, jasno podeljenim ulogama u grupi i veoma jasno definisanim ciljem do kog se želi stići. Svaki gruv je ovde pod apsolutnom kontrolom ritam sekcije, a svaka solaža ekonomična i naprosto – lepa. Naravno, u poređenju sa Trejnovim kosmičkim epopejama tog vremena, Dear John C zvučao je prilično staromodno, ali nemojmo sada, posle skoro pola veka biti sitne duše. Ovo je fantastična muzika.
Amon Tobin – Nightlife
Amon Tobin je kasnije postao prilično jako ime u svetu produkcije i (ambicioznije) klupske muzike, ali u vreme Nightlifea, sve je još bilo prilično novo i neodoljivo uzbudljivo. Ninja Tune je bila etiketa čiji je istraživački i sintetički rad naprosto bio dragocen i klupskoj muzici devedesetih godina dao pustolovnu širinu ali i ideološku artikulaciju bez kojih bismo svi danas bili siromašniji, a Amon Tobin je bio talentovani brazilski muzičar/ bitmejker koji je iz faze potpune opsednusti amen brejkovima i moćnim bas linijama izrastao u ozbiljnog kompozitora.
Permutations je njegov treći album, jedna od najboljih Ninja Tune ploča po mom osećaju i naslov koji je i kod džez publike otvorio mnoge nove vidike i postigao baš onaj efekat krosovera i amalgamacije kome su Ninja Tune uvek i težili. Nightlife je primer kako je Tobinova muzika evoluirala iz smeše brejkbitova i džez semplova u zbilja kinematsku, atmosferičnu formu, koje će mu godinama kasnije obezbediti mnoge lepe tezge. Meni je ovo i danas, petnaest godina kasnije, beskrajno duhovito i gruvi, moćno a bez hvatanja na buku i trikove.
Masada Quintet Featuring Joe Lovano – Sartael
John Zorn je izvukao nemoguću kilometražu iz inicijalnog koncepta Masada kvarteta, vrteći originalnih dvesta kompozicija na sve moguće i nemoguće načine, kroz brojne permutacije aranžmana i muzičara. Kada je došlo vreme da se kvartet proširi u kvintet i to je urađeno sa smislom i Uri Caine na klaviru se pokazao kao potentan novi element grupe. Na ovom albumu gostuje i saksofonista Joe Lovano i Zornova kombinacija klecmera i fri džeza sa blagim crtanofilmovskim jump-cut šmekom je zapaljiva, zabavna i žovijalno-ozbiljna kao i uvek.
Henry Grimes Trio – Fish Story
Henry Grimes je čovek koji je van stroja bio pune tri decenije, u jednoj od najpoznatijih priča o fri džez prvoborcima koje je život naprosto zbrisao u stranu i pustio ih da se snalaze kako umeju. Grimes, koji je radovima sa Albertom Aylerom ali i sopstvenim, bio među utemeljivačima njujorškog fri džeza je trideset godina bio van scene, baveći se raznim drugim stvarima, nesvestan čak i da je Ayler umro, nikada videvši kompakt disk dok ga Marshall Marrotte nije pronašao u Los Anđelesu 2003. godine.
U jednom od retko dirljivih obrta sudbine, Grimes ne samo da je od strane savremene fri džez zajednice pozdravljen kao davno izgubljeni patrijarh, nego mu je i pružena pomoć – materijalna i kreativna, i danas ovaj sedamdesetosmogodišnjak redovno nastupa i stvara moćnu muziku (što smo i onomad u Beogradu videli). Ali kada čujete ovu kompoziciju sa njegovog kultnog albuma iz 1966. godine – za koga kažu da je snimljen čisto da se Grimesu firma oduži za pošten rad u okvirima brojnih ritam sekcija onog vremena – shvatićete da je Grimes ozbiljna figura, ne samo zanimljiva životna priča. Trio kontrabasa, bubnjeva i klarineta ovaj album žestoke poliritmije i impresionističkih melodija izvodi sa takvom ozbiljnošću da se čovek trgne i priseti da se danas ovakve ploče naprosto više ne snimaju.
Sun Ra Arkestra – Prelude To Stargazers
Iako je ovo jedan od poslednjih albuma koje je Sun Ra snimio, teško je uopšte reći šta ga konkretno razlikuje od nekih albuma koje je radio petnaest ili dvadesetpet godina ranije ili, uopšte, smestiti ga u neku deceniju. Sun Ra je bio afrofuturista prvog reda (a i inače jedan od prvih) i nije razmišljao kao ostatak planete, niti je njegov orkestar svirao kao drugi orkestri pa je i ovaj preludijum ritmički zanosan, melodijski zastrašujući, u svakom pogledu akrobatski, ali tako da se nikada ne izgubi kosmička, spiritualna ambicija koju je Sonnyju bila najbitnija. Sun Ra se ne uklapa ni u jednu definiciju fri džeza ili postmodernizma kojih mogu da se setim. On je bio iznad. Uvek iznad svega.
Fish in Oil – Zemljotres
U Prištini osnovan, u Beogradu aktivan, Fish in oil je jedan od najinteresantnijih bendova koji trenutno operišu u srpskoj džez orbiti. Osim što njihova muzika, naravno, nije džez, barem ne u užem smislu. Očigledno oslonjeni na njujoršku downtown školu, Braca Radovanović – koji će se sigurno ljutiti ako kažem da je u pitanju srpski Marc Ribot – i drugovi kuvaju žestoku smešu džeza, surfa, bluza i drugih žanrova tako da sve ipak, iako nema nikakvih očiglednih referenci na domaći folklor, zvuči autentično, a ne kao nekakva trećerazredna kopija njujorških kolega. Mnogo sam uživao prošle godine na njihovom nastupu na Ring Ring festivalu, a to što ih ne gledam češće po klubovima samo je odraz moje ogromne, osakaćujuće lenjosti. Album je, po logici paradoksa koja jedina ne izda nikada u Srbiji, izašao za SKC Kragujevac, a ako ga još niste čuli, evo prilike.
Sonny Rollins & Coleman Hawkins – Just Friends
U principu, kolekcija kompozicija na albumu Sonny meets Hawk!, prilično je ziheraška, oslanjajući se na neka opšta mesta džez istorije do te 1963. godine, a i interpretacije su prilično smirene i prizemljene uzevši u obzir revolucionarnu reputaciju Rollinsa, Grimesa ili Bleyja koje svet pamti po značajno avangardnijim tvorevinama. Ali verovatno je tako nekako moralo da se radi kada je cela svrha albuma bila uparivanje vrele nove zvezde saksofona u liku Rollinsa, sa čovekom koji je bukvalno ovaj instrument u džezu od zaboravljive prateće uloge transformisao u igrača na centru pozornice i simbol čitavog žanra. No, neka vas sve to ne zavara, iako ova ploča zvuči kao tek „običan“ hardbop u vreme kada se hardbop lomio u susretima sa new thingom, već su samo solaže dvojice saksofonista vredne svakog dinara koji biste dali za disk. Uzdržano ali savršeno.
Nels Cline & Gregg Bendian – Mars
Kada sam te ratne 1999. godine pročitao da dvojica bjelčina – pa makar i bjelčina sa opakom reputacijom u svetovima slobodne improvizacije i avangarde – spremaju album na kome će reintepretirati čitav Interstellar Space – duo album Johna Coltranea i Rashieda Alija koji je za mene u određenom smislu kraj muzike iza koga nema ničega – bio sam spreman da ponovo ratujemo sa Amerikom koja nešto tako dopušta. Ali, hm, vidi vraga, Interstellar Space Revisited je ispao fina ploča koju i danas rado slušam.
Mislim, naravno da na papiru zamena Trejnovog saksofona električnom gitarom zvuči kao potpuna jeres, kao i usotalom zamena Rashieda Alija bilo kojim drugim bubnjarom, ali Bendian i Cline se, hvala Alahu na malim uslugama, više bave reinterpretiranjem utiska koji na slušaoca ostavlja Interstellar Space nego nekakvim uzaludnim pokušajima rekonstrukcije njegovih kompozicija. Kako je i originalni album bio serija dijaboličnih improvizacija na jedva naznačene teme, tako i Bendian i Cline udaraju iz sve snage u svoje instrumente, držeći se energetskih nivoa koje su zacrtali Coltrane i Ali, poštujući obrise originala ali unutar njih radeći svoje stvari. I opet, ovde nikako nema Coltraneove duhovnosti, Alijeve suptilnosti, nema tog osećaja izlaska iz Sunčevog sistema u neistraženi kosmos, ali ovo je đavolski dobra ploča adrenalinske paljbe i oslobađanja muzike stega forme, ali ne i gruva, snage, brzine. Lepo je to ispalo.
Miles Davis – Rated X
Kritičari su Milesov On the Corner kada je izašao proglasili apsolutnim abortusom a na kraju ispade da je to jedna od najuticajnijih ploča u istoriji popularne muzike. Pitam se šta bi tek bilo da su u ono vreme imali pristup integralnim snimcima sa trodnevnog sešna od koga je posle cut and paste metodom svađe i inaćenja sklopljen finalni proizvod. Možda bi im jasniji bio genij iza svega? Možda bi tražili da se Milesu zabrani dalje bavljenje muzikom? Nikada to nećemo znati. Ali dugujemo zahvalnost Sonyju što nam, doduše brzinom posebno lenjog puža već godinama na uvid stavlja neobjavljene Milesove snimke, kako žive tako i nežive u formi The Complete Sessions kolekcija vezanih za njegove ključne albume. I evo, slušajte Rated X. Ovo naravno nije džez ni u jednom ozbiljnijem smislu, ovo je horror-groove muzika drsko agresivnih sintisajzerskih dronova i ludački kompulzivnih fank matrica, razvučena na prog-rok dimenzije i ostavljena na nekoj polici Columbijine ostave više od trideset godina. Miles je pravio najbolju muziku na svetu, složiće se gotovo svaki džez kritičar, a gotovo svaki od njih će misliti na neku drugu fazu njegove karijere. Rated X je samo potvrda ove jednostavne istine.
Rufus Harley – Chim Chim Cheree
Ako kažemo da je pre rata (onog rata!!) saksofon bio smatran egzotičnim instrumentom u svetu džeza (makar na poziciji soliste/ lidera), da su sa fri džez revolucijom ponekad violinisti i violončelisti uspevali da se izbore za pozicije u bendu, da su neki ambiciozniji lideri u svoje postave ubacivali čak i harfu, to nas i dalje ostavlja sa jednom jednostavnom istinom – gajde su možda najmanje verovatan instrument u prvom redu bilo koje nasumično odabrane džez kompozicije.
Ali ne i nepostojeći. Karijera Rufusa Harleyja je dokaz da gajde ne moraju biti samo egzotični trik na pozornici kakvog varijetea i on je moćni, politonalni zvuk ovog drevnog instrumenta sa neobičnom elegancijom doveo u svet savremenog pop-izraza. Naravno, manje bi nas čudilo da je Harley bio kakav potomak ponosite keltske porodice, a ne mešavina Afroamerikanca i Čirokija, no, kilt mu je stajao besprekorno a ovo izvođenje kompozicije koju najčešće pamtimo po Coltraneovim interpretacijama pokazuje zašto je Harleyja trebalo shvatati smrtno ozbiljno.
Flying Lotus – Heave(n)
Naravno, naravno da Steven Ellison pravi muziku koja ima malo veze sa džezom, ali, Alice Coltrane mu je bila tetka, vi bezosećajni neljudi, a i ova kompozicija sa njegovog poslednjeg albuma sjajno kombinuje džez harmonije sa tradicionalnije „IDM“ harmonskim rešenjima, sve pakuje u savršen repetitivni okvir plesne muzike i daje nam na slušanje jednu besprekorno šarmantnu vinjetu.
John Zorn – Litany V
Naravno, nema ničeg „šarmantnog“ u seriji albuma koje je Zorn snimio sa ekipom u sastavu Trevor Dunn/ Joey Baron/ Mike Patton, a koji su neka vrsta njegovog povrataka abrazivnom, proto-metal/ nojz zvuku kakav je voleo krajem osamdesetih i početkom devedesetih. Six Litanies for Heliogabalus je najbolji album ovog trija već i utoliko što ga nije snimio samo trio, već se pored brojnih muzičara i sam Zorn pojavljuje na saksofonu. I to baš u ovoj kompoziciji! Od ostalih lepota, tu je Jamie Saft na klavijaturama ali i sjajno iskorišćen ženski mini-hor. Zornovi albumi poslednjih godina su vrlo retko „avangardni“ u klasičnom smislu i uglavnom se bave popularnom muzikom ovog ili onog žanra, ali Six Litanies je ploča koja će i staru gardu naterati da ustane i obrati pažnju.
Naked City – Osaka Bondage
Ovo je prva Naked City kompozicija koju sam ikada čuo (bila je na Earacheovoj grindcore i death metal kompilaciji Grindcrusher) i koja je, jelte, promenila sve. I danas oduzima dah kada čujem Frisella i Fritha koji kao da čupaju žice, Barona koji iz apsurdno brzih blastbitova prelazi u sving preko koga Horvitz baca nežne solaže i kako se Zorn i Yamatsuka Eye takmiče u tome ko će da proizvede veću buku. Istorija popularne muzike u manje od minut i po.
Otomo Yoshihide – Giant Robo
Do 1999. godine Ground-zero je već bio bend iz domena istorije a ne sadašnjosti, ali Otomo Yoshihide, iako prevashodno zainteresovan za ultraminimalizam onkyo scene nije prestao da stvara muziku na razmeđi najnaivnijeg popa i najbučnije postmoderne avangarde. Giant Robo dolazi sa albuma na kome Yoshihide i saradnici izvode Yamashitine kompozicije iz brojnih televizijskih serija i kultni status koga je ovaj kompozitor uživao u Japanu omogućio je Yoshihideu budžet nezamisliv u vreme Ground-zero. Otud ovde i potpuno neshvatljivo veliki broj gostiju na albumu ali broj koga Yoshihide i Kondo (u ulozi snimatelja) uspevaju da spakuju u kompaktan, moćan zvuk kasnih devedesetih. Ploča je, naravno prepuna najneverovatnijih žanrovskih prelaza i spojeva ali ova tema iz tokusatsu serije Giant Robo iz kasnih šezdesetih je svakako jedan od najboljih egezmplara Yoshihideovog genijalnog prilaza muzici drugih ljudi, sa gotovo detinjom ljubavlju ali i potpuno radikalnim kompozitorskim tehnikama. Znam, znam, nije ovo baš džez, ali… zar nije sjajno?
