Sa otmenih desetak meseci zakašnjenja pročitao sam poslednji roman Pola Ostera, Baumgartner, izašao ni pola godine pre njegove smrti sa sedamdesetsedam godina, a što je pisca smestilo u, praktično u godinu isti uzrast kao i protagonistu knjige. Nimalo slučajno. Značajno više slučajno, ali, pokazaće se, i posle svega prilično adekvatno, roman sam pročitao u praktično jednom dahu tokom dugačkog dana provedenog u bolničkoj čekaonici ispunjenoj starijim osobama, mahom onkološkim pacijentima. Kako se Baumgartner bavi svojim velikim delom promišljanjem proteklog života iz perspektive starijeg muškarca, a koji i dalje ima ne samo planove već i želje pa i strasti za godine koje su još ispred njega, tako je nekako i bilo odgovarajuće gledati istovremeno oko sebe starije žene i muškarce koji su svi u nekom momentu dobili dijagnozu što je se ljudi najviše plaše, a koji se svi bore bez predaje – i protiv raka i protiv čudovišno osakaćenog sistema javnog zdravlja u Srbiji – i svaki naredni dan im je neka vrsta malog trijumfa.
Baumgartner nije mračna knjiga, naprotiv. Ona je možda i iznenađujuće radosna, pogotovo što počinje možda najtežim danom koji je protagonista imao u nekoliko poslednjih godina, sa serijom incidenata koji se jedan za drugim nižu kao na traci i pretvaraju tek-još-jedno-jutro u životu penzionisanog univerzitetskog profesora sa već decenijom staža udovca (i bacanjem oka na simpatičnu kurirku koja mu isporučuje naručene knjige) u procesiju ozleda koje će mu usrati ne samo to jutro i taj dan već i sledećih nekoliko dana i sedmica. Ovo je jedno brzo, eksplozivno otvaranje sa autorom koji prestiže sam sebe u odvijanju radnje, stavljajući svog protagonistu ne samo u fizički nezavidan položaj već ga i suočavajući sa ljudima koje do tada nije poznavao i njihovim ličnim istorijama, sve u skokovima od jednog do drugog incidenta, dok ovaj istovremeno nikako ne uspeva da se javi svojoj sestri koja brine za njega i odjednom se zatiče i kao utešitelj koji uplakanu devojčicu preko telefona treba da ubed da će hirurzi u obližnjoj bolnici uspeti da njenom ocu prišiju dva prsta što ih je pre jedva sat vremena ovaj sebi na radnom mestu nesmotreno odsekao cirkularom.
Baumgartner na početku deluje kao roman koji bi zajednički napisali Kafka i Kortasar, razigrana kaskada događaja, od kojih je svaki baksuzniji od prethodnog, i ljudskih priroda koje se ogoljuju na pomalo i komične načine povodom ovih događa, narativ koji udara po gasu snažno i ne haje za kočnice, vozeći se na brzini, inerciji, energiji. No, zatim se prvi deo romana završi i u naredna tri dobijamo nešto primetno drugačije i sporije, samo da bi se roman završio još jednim incidentom i obećanjem da poslednje poglavlje u sagi o Baumgartnerovom životu „tek počinje“.
Između ova dva, srazmerno više „akciona“ poglavlja, smeštaju se tri dugačke celine koje su mnogo manje vezane za akciju, mnogo više za refleksiju. Baumgartner je, pokazuje se, prevashodno knjiga o intelektualcu u osmoj deceniji žvitoa, a čiji je život obeležila velika, četrdesetogodišnja ljubav sa ženom koja mu je bila više od proste partnerke, i koji, već deset godina bez nje, prolazi kroz spore, teške faze rada žalosti.
Baumgartner je jedan od najmanje „čudnih“, najmanje dekonstruktivnih Osterovih radova koje ćete ikada biti u prilici da čitate. U ovoj knjizi nema dekonstrukcije žanra i halucinantnih disocijacija koje pamtite iz Njujorške trilogije, trija novela koje su osamdesetih godina prošlog veka stavile Ostera na mapu velikog broja čitalaca – i žanrovske i literature glavnog toka. Baumgartner je pisan skoro pa memoarski, sa dugačkim pasažima koji se bave prepričavanjima važnih događaja iz prošlosti glavnog junaka, njegovim odnosom sa preminulom suprugom, ali i sa ocem, a onda i prepričavanjima, njenim sopstvenim rečima, događaja iz života te preminule supruge. Ovo je, naravno sve fikcija – delom i metafikcija jer se ime Anna Blume već pojavljivalo u starim Osterovim radovima, notabilno u Country of Last Things iz 1987. godine – i ako želite da tražite postmoderne elemente u ovom romanu, naći ćete ih prevashodno u tome da značajne delove Baumgartnera čine tekstovi čiji su autori sami likovi iz ovog romana. Pesme, eseji i memoarski skice se ovde mešaju sa „običnim“ pripovedanjem i svakako je jedna od definišućih karakteristika ovog romana da u njemu ima manje „dešavanja“ a više refleksije. On je i lišen drame u tradicionalnom smislu i nakon tog prvog poglavlja u kome imamo protagonistu što mora da se izbori sa eskalirajućim izazovima, autor kao da gubi interesovanje za ovu vrstu pripovedanja i umesto toga se usredsređuje pre svega na kontempliranje o starosti, gubicima, žalostima ali i još uvek postojećim strastima, željama, žudnjama.
Bilo bi i previše i netačno nazvati Baumgartner ispovednim štivom. Iako glavni junak u velikoj meri deli interesovanja, svetonazor, intelektualnu istoriju i godine sa autorom, Baumgartnerova biografija je dramatično različita od Osterove i teme gubitka koje se ovde obrađuju ne mogu se direktno prepisati iz Osterovog života.
Ali indirektno se može prepoznati da je Oster izgubio sina 2022. godine, koji je umro od prekomerne doze opioida a prethodno bio optužen za smrt sopstvenog deteta – bebe takođe umrle od opioidnog predoziranja – i ko god poželi može da Baumgartner čita kao aspirativni tekst, neku vrstu paralelne stvarnosti u kojoj gubici dolaze kao prirodan deo ravnoteže u životu između lepog i ružnog, ne kao besmislene, strahovite tragedije od kojih se nikada nećete oporaviti.
Kao meditacija o penzionerskom životu intelektualca, Baumgartner je vrlo prijatan, pošten, pa i potreban roman, sa svojim prikazom starije osobe ne kao idealizovanog „mudrog starca“ već kao vreće nagona, želja, strahova i nedoumica, sklonu dugim periodima kontemplacije, ali i željnu JOŠ iskustava, JOŠ ljubavi, JOŠ seksa, još doživljaja koji život zapravo čine onim što su nam obećali da će biti. Baumgartnerova zaljubljivanja u druge žene paralelno sa dugim, predugim oproštajem od ljubavi svog života su prikazana spretno, ubedljivo i interesantno, a način na koji odnosi sa drugim osobama evoluiraju tokom njegovog života – i perioda od oko dve godine koji roman pokriva – su poučni i puni vrednih uvida.
No, Baumgartner je i pomalo dezorijentišuće štivo, više kao nekoliko novela spakovanih u jedan tom nego kao klasičan romaneskni narativ. Možda je, naravno, i poenta da ovde nema poente, i svakako se može reći da je Oster pisao sa jasnom idejom da su iskustva i refleksije ono što čini življenje i da život nema narativ sem kad mu ga čovek, u očajanju, nametne. Baumgartner, protagonist, je, ipak onda i sam postmodernista, izašao iz velikih narativa, usredsređen pre svega na napore da skupi još iskustava-koja-život-znače, ali i, notabilno, da se pozabavi tekstovima, koji su, vidimo, ono glavno što u Baumgartnerovom svetu (akademskom, spisateljskom, filozofskom…) ostaje iza osobe, kao spomenik i kao suština njenog bića koja nastavlja da oplemenjuje svet i posle njene smrti.
Ali fer je reći i da Oster veoma snažno meandrira kroz narativ. Naravno da se radi o piscu koji jezikom barata izvanredno – i čak i kada koristi izlizane fraze to bude šarmantno – i ovo je pitak, tanak roman koji se lako proguta, ali ono za šta u prvom trenutku pomislimo da su opširne digresije se na kraju pretvara u glavni obrok. Oster veoma detaljno ide u mladost glavnog junaka, ali i njegove supruge, pa onda i u porodična stabla, sa sve ničim izazvanom tangentom o poseti Ukrajini gde je glavni junak išao da traži nekakve pouzdanije informacije o svojim precima, a sve su to lepi momenti, ponovo, puni interesantnih opservacija ali naprosto ne deluju kao da su deo zajedničkog tkanja pripovesti koja se ovde priča. Možemo da jalovo nagađamo da li je Baumgartner u stvari nastao spajanjem više započetih tekstova koji jedan sa drugim nisu nužno imali veze u startu, ali fakat je da njegova podela na celine nema, sem tehnički, nekog velikog smisla i da je ovo mogao biti i kraći roman, usredsređen na „ovde i sada“.
Naravno, bila bi to sasvim druga knjiga, jer Baumgartner svakako insistira na toj reflektivnosti i protagonisti koji se priseća, misli, oseća. Ima nečeg jako časnog i dostojanstvenog u tome kako Oster prikazuje glavnog junaka bez patetike ali i bez nekakve kulturološke fetišizacije „starosti“ kao doba neke mitske mudrosti, prikazujući da ovaj, iznenađujuće, i dalje ŽIVI a ne samo reciklira jedan isti dan i čeka da umre. Utoliko, kao hronika poznih godina u životu intelektualca-samca, Baumgartner je tekst koji uzdiže i hrabri – dok uzgred stiže i da opljune po MAGA cunamiju – i mada ne tvrdi da je NAJBOLJE uvek ispred nas, dovoljno je da podseća da nešto zanimljivo još uvek može i HOĆE da se desi.
Geopoetika srpski prevod romana ljubazno na prodaju nudi ovde.