Jazz Nedeljom je zamišljen kao serija vinjeta koje će ići (možda ne?) svake Nedelje, nudeći preporuku u vidu jednog jazz albuma koji sam tog dana slušao. Ovo nema pretenziju da bude ni ultimativni prikaz neke klasične ploče niti otkrivanje nekog budućeg klasika, već zaista samo to, da se kažu reč-dve o albumu koji sam tog dana rado slušao. Ponekada će to biti stare, proverene klasične stvari, ponekada najnovije izdanje koje sam izvalio na Bandcampu, hoću reći, neće biti pravila. Kako i treba. Kako i mora.
U Septembru je izašao album Satoko Fujii Quartet: Dog Days of Summer, već četvrti album u 2024. za prolifičnu tokijsku pijanistkinju i jednu od najinteresantnijih figura japanske džez avangardne scene u poslednjih nekoliko decenija. Fujiijeva, inače rođena 1958. godine, je još 2022. obeležila važan jubilej, izdajući svoj stoti album u ulozi liderke, a od početka pandemije je priličan broj izdanja uradila u kolaboraciji sa svojim mužem, trubačem Natsukijem Tamurom, snimajući se u kućnom studiju i publikujući albume na svakih mesec ili dva. I, tako, neko se na polovini sedme decenije svog života penzioniše, a neko nastavlja da radi nesmanjenim intenzitetom, pa je ovaj album povratak formatu kvarteta koji je svoj formalni život završio još pre dobrih sedamnaest godina albumom Bacchus iz 2007. godine, a u međuvremenu se pojavljivao samo u par živih varijanti i sa izmenjenom postavom. Za ovaj album u postavi su pored Fujiijeve i Tamure ponovo i Takeharu Hayakawa na električnom basu i Tatsuya Yoshida na bubnjevima i ne samo da ovde imamo proverbijalno „nastavljanje bez gubljenja ijednog koraka“ nego Satoko Fujii Quartet zvuči eksplozivno i moćno kao da se radi o mladim muzičarima koji tek počinju i imaju sve potrebe ovog sveta da se dokažu. Dog Days of Summer je, da odmah kažem, razaračka ploča.
Satoko Fujii je, naravno, deo one generacije japanskih jazz muzičara (u koju spadaju i, recimo, Junji Hirose i Otomo Yoshihide, svi rođeni u drugoj polovini pedesetih) koji su tokom svog odrastanja i formiranja muzičkog karaktera imali priliku da se napajaju ne samo na vrhunskim pločama američke jazz avangarde, uključujući Milesa Davisa, Ornettea Colemana, Alice i Johna Coltranea, Alberta Aylera, Erica Dolphyja, Cecila Taylora i celu tu scenu, već su iza sebe već imali i tradiciju japanske jazz avangarde i muzčare kao što su Masayuki Takayanagi, Kaoru Abe, Motoharu Yoshizawa i Yoshisaburo Toyozumi da im postave standarde i izazove. Ovo je rezultiralo u naredne četiri decenije strahovito zanimljive muzike. Fujiijeva je, doduše, u jazz došla srazmerno kasno, budući da je klavir počela da svira već sa četiri godine, i učila klasičnu muziku do svoje dvadesete kada je počela da sluša (i svira) improvizovano džez, u velikoj meri pod uticajem i tutorstvom pijaniste Fumija Itabashija. Ova interesovanja su je onda odvela u SAD gde je prvo diplomirala na Berkliju 1987. godine, a onda i na Konzervatorijumu Nova Engleska 1993. godine, ovde se specijalizujući za džez, uz dosta pomoći koju ju je pružio Paul Bley (doduše, po njenom svedočenju prevashodno tako što su pili kapućino a on je ohrabrivao da se izražava i ne bude samo izvođač tuđe muzike).
Od 1996. izdaje albume (prvi je bio duo album sa baš Paulom Bleyjem) i to je transformiše u pravu liderku koja zatim počinje da predvodi bendove i orkestre u Tokiju ali i u SAD, gde je 1997. godine osnovala Satoko Fujii Orchestra New York. Sa Tamurom je od berklijskih dana i on učestvuje u velikom broju njenih muzičkih projekata a pričamo o čoveku koji trubu svira još od školskog orkestra a profesionalno od kraja srednje škole, sa mnogo različitih postava (sa i bez Satoko). I Tamura je diplomac Berklija, a iako je celoživotno vezan za improvizovani i avangardni džez i njegove intereskcije sa avangardnim rokom, poslednjih dvadesetak godina radi i u (po sopstvenim rečima) dijametralno suprotnom formatu, predvodeći kvartet Gato Libre, a koji spaja „evropsku narodnu muziku i zvučnu apstrakciju“. Satoko u toj postavi svira harmoniku!
Basista Takeharu Hayakawa je i sam ekstremno iskusan muzičar sa karijerom koja traje još od poznih sedamdesetih. Verovatno najpoznatiji kontekst u kome svira je kao član raznih postava koje predvodi legendarni saksofonista Kazutoki Umezu a sa kojim je krenuo da sarađuje još 1978. godine kad je bio u srednjoj školi i hajpovan kao „genijalni džez basista“. No, Hayakawa ima interesovanja i izvan džez formata (ma koliko širok taj format bio kad su u pitanju džez sastavi sa kojima svira), pa svira i rok, ritam i bluz, pop, fank, piše svoju muziku… Snimio je stotinak albuma, od čega šest sa sopstvenim projektom, Hayakawa.
Naravno, Tatsuyu Yoshidu skoro da ne treba predstavljati. Legendarni avangardni bubnjar svira već decenijama, sarađujući sa nekim od najvažnijih japanskih rok i džez muzičara (Masabumi Kikuchi, i njegov netjak Masaaki Kikuchi, Atsushi Tsuyama, Makoto Kawabata, Asahito Nanjo) i član je ili predvodnik nebrojenih kultnih projekata kao što su Ruins, Musica Transonic, Acid Mothers Temple (u nekim varijantama ovog projekta), Korekyojinn, Koenjihyakkei, Akaten, Knead (gde je svirao sa Keijijem Hainom). Yoshida je apsolutna institucija japanske avangarde i čovek koji ni sa, evo, pune 63 godine ne usporava i, štaviše, na ime ovog albuma može da se kaže da i dalje razvija i perfektuira svoju tehniku.
Satoko Fujii je autorka svih sedam kompozicija na ovom albumu ali naravno da su ličnosti ostale trojice muzičara snažno imprintovne na njih, sa izvođenjima koja su ne samo „tehnički“ impresivna već ekstremno karakterna pa u nekim slučajevima i samo ekstremna. I Fujiijeva je, naravno, bila svesna da se kvartet ujedinjuje posle mnogo vremena i da se dijalog (u četvoro) ne može samo nastaviti tamo gde se stalo pre deceniju i po pa je i muzika na Dog Days of Summer pisana sa puno prostora ostavljenog svakom od muzilara za individualnu ekspesiju i solo improvizovanje. Opet, ovo je VISOKO strukturirana ploča, štaviše u nekim momentima ćete vraćati pesme iz početka jer nećete moći da verujete da su OVOLIKO komplikovane deonice muzičari izveli uživo, svi u isto vreme i Fujiijeva i sama naglašava da ovaj kvartet „nema potrebu da svira ’lepo’“ i da se umesto toga u prvi plan stavlja energija: „Ovo je prilično tipično za našu muziku, da ne sviramo zajedno ali da smo nekako ipak zajedno.“
Koliko god ovo zvučalo kao nekakav instant-zen-koan, biće vam jasno o čemu pijaistkinja priča već na prvoj kompoziciji, a koja se, instruktivno, zove baš Not Together. Ovo nije „free jazz“ u kome se svira tečno i muzičari imaju slobodu da rade šta hoće sve dok se generalni pokretački impuls muzike održava, nego, naprotiv, izuzetno disciplinovao napisana muzika koja ne zvuči haotično već možda pre borbeno, sa članovima ansambla koji svi sviraju jedni NASPRAM drugih, individualno ili u duo-formatu, izazivajući ono drugo dvoje da odgovore kako znaju i umeju na njihove rafale nota i udaraca. Ovo je na sasvim suprotnoj strani od džeza koji polaže na gruv i umesto toga se ovaploćuje u formi stakato erupcija nota i zvuka, kaskadnih obaranja na slušaoca (i drugu polovinu benda) grozdovima udaraca i disonantnih akorda, negde na pola puta između Cecila Taylora i Weather Report. Ovo zvuči možda i tipično „japanski“ sa tom svojom kombinacijom izuzetne, skoro nadljudske discipline u izvođenju i rastrzanja fome na male, kratke epizode koje su same za sebe značajne a celina je na kraju prevashodno prostor u kome svaku od tih epizoda možete da iskusite, analizirate, da na nju reagujete.
Zvuk na albumu je takođe „tipično japanski“, mada je za to u popriličnoj meri zaslužan jedan Amerikanac. Album je snimljen u studiju Orpheus u Tokiju sa Naotom Sugaharom kao inženjerom zvuka ali je miks i master rado dvostruki osvajač Gremi nagrade, Mike Marciano, u Njujorku. Ova kombinacija je, uz rizik da odemo u hoperbolu, praktično SAVRŠENA. Sugahara je instrumente snimio najčistije moguće, hvatajući njihovu prirodnu dinamiku ali bez ikakvih parazitskih zvukova, šumova i frekvencija a onda je Marciano – inače čovek kaljen na metalu i videoigrama (radio sa njujorškim ekipama poput Carnivore i Type O Negative, Agnostic Front i Life of Agony a doprineo sauntracima za igre poput Descent 1 i 2, Mortal Kombat itd.) – u miksu i masteringu albumu dao snagu koja se granići sa brutalnošću a da nije ubio dinamiku instrumenata. Rezultat je da je ovo album sa brojnim solo deonicama distorzirane bas-gitare koje zvuče kao da slušate ceo orkestar, a onda i album sa možda najboljim zvukom bubnjeva koji je Yoshida ikada imao. Mada, da budemo odmah fer, Yoshida i svira bolje nego ikada u životu, kombinujućči svoja džez i rok iskustva u jednu instant-prepoznatljivu, agresivnu formu u kojoj ima mnogo nota i udaraca ali svaka nota i svaki udarac su na svom mestu i, iako se radi o čoveku koji sebe nikada nije video kao puku „pratnju“, Yoshida ovde prevashodno zvuči kao timski igrač.
No, naravno, Fujiijeva je i napisala album četvordodimenzionalnog kretanja u kome svaki od muzičara upravo ima priliku da iskoristi svoju tehniku i demonstrira svoj svetonazor. Za nju i Tamuru je posebno simpatično kako na momente sviraju zajedno, harmonično i u istom smeru a onda se pola minuta kasnije nalaze na suprotnim stranama i dobacuju se sve komplikovanijim pregrštima nota kao da hoće da vide može li ono drugo da ih uhvati i razume. No, ovo je generalno kako ceo bend svira, not together but somehow together, u kompozicijama koje su tvrdo, čvrsto napisane, da se zna tačno kog su tempa i tonaliteta i dinamike i kada šta ide, ali i da svako može da svira svoju muziku bez brige da li će nekada odsvirati nešto pogrešno.
Yoshida je ovde, rekoh, na vrhuncu svojih moći. Prevashodno i primarno rok bubnjar – koji se nikada nije trudio oko transformacije u džez bubnjara što svinguje i svira nekakav kul gruv – on je organska računska mašina koja uvek zna na koliko se smislenih komadiča koja nota može pocepati i kako da onda te komadiće rasporedi u sve kraćim vremenskim razmacima, pa ovde svira matematičarske, tvrde ritmove i oduševljava kratkim, strahovito maštovitim solažama. Fujiijeva i sama klavir često svira kao perkusionistički instrument, uparujući ga sa bubnjevima u tim rafalima nota, otvarajući atonalne provalije na čijem dnu grme Yoshidini timpani dok sa druge strane reži i uvija se Hayakawin električni bas. Tamura je nekako jedini u orkestru koji vam deluje kao da je stalno nasmejan, čija truba, često u vrlo majlsdejvisovskim modalnim meditacijama „posvetljuje“ zvuk benda i malo ga „hladi“. Naravno, ima i on izletanja i izenađenja, kao što je distorzirano, štektavo sviranje sa prigušnikom na početku jedanaestominutne Circle Dance koje zvuči skoro „nemuzički“, skoro kao glasanje neke životinje (ili čoveka?) koja zove u pomoć a ne zna ni jedan nama poznat jezik.
No, Dog Days of Summer nije ni mučna ni hermetična ploča. Ovo je ploča, u nedostatku bolje klasifikacije, džez-roka koji voli njegove teme i motoriku ali prezire njegovu fetišizaciju tehnike i tendenciju da se raspline u slatkim hotel-wave besmislicama. Kada je tehnika ovde u prvom planu, to je prevashodno u služni kompleksne naracije i građenja dugačkih krešenda od kojih se slušalac naježi. Kada na početku Metropolitan Expressway kvartet počne da svira sve komplikovanije i tenzičnije grupe nota a onda krene da razdvaja linije individualnih muzičara takta tako da se sa svakim sledećim instrumentom pitate da li ovaj kasni ili je onaj pre njega svirao prerano a, dok ste to pomislili, još ih je dvoje ubacilo svoje fraze u mešalicu i skroz vas zbunilo, i to vam skoro polomi mozak, pitaćete se KAKO. Kako četvoro muzičara nauče ovako složen komad muzike i izvedu ga zajedno, uživo, bez stajanja i nasnimavanja, kao da je ovoliko onostrana, NEMOGUĆA muzika nešto najprirodnije na svetu. Kada se osam minuta kasnije Metropolitan Expressway i završi ponavljanjem iste ove serije tema i nota samo sviranih JOŠ komplikovanije, bićete ubeđeni da slušate muziku sa onog sveta.
Dog Days of Summer je istovremeno i ispravno i potpuno pogrešno nazvati cerebralnim albumom. Ovo jeste muzika kompleksnih formi, hermetičnih harmonija i prkosno dekonstruktivnih aranžmana, ali ovo je i muzika takve kinetičke energije, oznojene, gole SNAGE da se isto koliko mozgom upija i ostatkom tela, čoveka jača i podstiče da ide dalje, samo sada brže i jače. Takvih nam je albuma, mislim, uvek premalo u životu.