Jazz Nedeljom je zamišljen kao serija vinjeta koje će ići (možda ne?) svake Nedelje, nudeći preporuku u vidu jednog jazz albuma koji sam tog dana slušao. Ovo nema pretenziju da bude ni ultimativni prikaz neke klasične ploče niti otkrivanje nekog budućeg klasika, već zaista samo to, da se kažu reč-dve o albumu koji sam tog dana rado slušao. Ponekada će to biti stare, proverene klasične stvari, ponekada najnovije izdanje koje sam izvalio na Bandcampu, hoću reći, neće biti pravila. Kako i treba. Kako i mora.
Za poslednju džez Nedelju u ovoj godini ponovo imamo dva izdanja. Oba su nova ali dok jedno predstavlja nove, mlade muzičare za koje verovatno niste čuli, sa zanimljivom muzikom koja obećava mnogo uzbuđenja u budućnosti, drugo predstavlja stare ali neobjavljene snimke muzičara za koga, statistički, takođe verovatno niste čuli ali koji je vrlo duboko obeležio avangardnu džez scenu svoje velike države.
Prvo ćemo naravno o ovom drugom: Vladimir Rezitsky: His Universe je ganc-nova kolekcija starih, nikada ranije objavljenih snimaka ruskog saksofoniste i flautiste, kompozitora i inovatora po imenu Владимир Петрович Резицки (odnosno Владимир Петрович Резицкий) a koju je izbacila moskovska etiketa ArtBeat velikog ruskog producenta, radijskog voditelja i kolekcionara ploča Nikolaja Bogajčuka. Big Nik, kako su ga zvali, umro je prošle godine sa jedva navršenih šezdeset i sa više stotina izdanja u katalogu firme, trudeći se da pronađe, podrži i promoviše nezavisne autore u rasponu „od progresivnog roka do nežnog džeza“. I firma to i posle njegove smrti nastavlja zahvaljujući entuzijazmu njegovih saradnika. Za potrebe ovog izdanja, sin Vladimira Rezickog, Spartak, je uradio izbor iz neobjavljenih očevih snimaka i kompilirao kolekciju koja pokriva žive snimke napravljene između 1985. i 1991. godine, uglavnom u Arhangelsku, Vladimirovom rodnom gradu.
Vladimir Rezicki nije izvorno bio saksofonista. On je studirao, i 1962. godine završio obou na Visokoj muzičkoj školi Arhangelsk a onda je sam sebe naučio da svira saksofon i flautu. Na ovom izdanju čućete ga kako svira i klavir, harmoniku, a uz njega se nalazi njegov tadašnji sastav Arhangelsk, sa kojim je svirao od ranih sedamdesetih. Iako je kroz grupu tokom duže od dve decenije prošlo više od dvadeset muzičara, ova postava (Vladimir Turov na klaviru, trubi, klavijaturama, harmonici, Nikolaj Klišin na kontrabasu, bas gitari, violini i trubi, Oleg Judanov na bubnjevima i klarinetu, njegov, pretpostaviću brat Nikolaj Judanov na udaraljkama i trombonu, i onda Konstantin Sedovin na vokalima) je bila tu u onom zrelom periodu grupe, kada je sviranje redovnih koncerata u gradu Arhangelsku bio glavni posao ovih muzičara, a bend je postao poznat i izvan Sovjetskog saveza sa švercovanim snimcima koji su se puštali po evropskim bastionima progresivne i avangardne muzike.
Arhangelsk je imao samo jedan jedini „pravi“ album za vreme svog postojanja, pošto u to vreme u SSSR nije bilo baš mnogo nezavisnih izdavača, pa je državana firma Melodija tek 1990. godine izbacila album Призраки старого города da ispoštuje u tom trenutku već veoma veteranski sastav koji je bio na vrhuncu moći. No, Leo Records iz Londona, firma koju je osnovao Leo Feigin (to jest Aleksej Leonidov, ruski imigrant) 1979. godine i jedan deo kataloga posvetio publikovanju ruskog džeza, što je omogućilo zapadnoj publici da po prvi put čuje Sergeja Kurjokina, Simona Nabatova, ali i tuvansku divu Sainkho Namtchylak, je još 1985. godine izbacio živi album snimljen u Lenjingradu 1985. godine a onda 1994. godine objavio Hot Sounds From The Arctic. Ovaj potonji album je do ovog trenutka bio praktično jedini album Vladimira Rezickog i jednog od njegovih tadašnjih projekata (sa kojima je radio sve intenzivnije posle raspuštanja Arhangelska polovinom devedesetih) koji se mogao naći u kakvoj-takvoj distribuciji.
Taj je album snimljen na Džez festivalu u Arhangelsku koji je bio ogroman projekat za Rezickog i stavio ovaj grad na međunarodnu mapu, tokom duže od decenije i po dovodeći brojne strane muzičare da nastupaju u Rusiji. I ovogodišnje izdanje festivala posvećeno je baš Rezickom i osamdesetogodišnjici njegovog rođenja. Istovremeno, Rezicki je sa svojom muzikom putovao po raznim festivalima širom sveta pa su i snimljeni neki živi albumi (na primer onaj u Japanu) a 1995. godine je on i odlikovan kao Zaslužni umetnik Ruske federacije, što je došlo kao kruna karijere ispunjene brojnim nagradama. Nažalost, Rezicki nije dugo ubirao plodove svoje međunarodne popularnosti i preminuo je 2001. godine, sa jedva 56, pa je onda sahranjen u Arhangelsku za koji je bio vezan najveći deo svog života (iako je studirao i u Viljnusu).
His Universe je, dakle, prilika da se, trideset godina nakon Hot Sounds From The Arctic ponovo sluša Vladimir Rezicki i nisam siguran da mogu da prenaglasim koliko je ovo veličanstvena kolekcija veličanstvene muzike. Ruska vikipedija sa dosta ponosa naglašava da je ranih šezdesetih Rezicki bio prvi sovjetski saksofonista koji je svirao kao moderni majstori avangardnog džeza (naravno Peter Brotzmann, Evan Parker i Willem Breuker), ali muzika na His Universe, urađena dvadeset i više godina kasnije prikazuje nam ne samo vrsnog tehničara i prodornog solistu nego i raskošnog kompozitora i aranžera, smelog eksperimentatora, jednu zaokruženu muzičku ličnost koja bi, evo da kažem, mogla da se označi i kao „ruski Sun Ra“.
Verovatno ne po dosegu i uticaju, svakako ne po obimnosti diskografije, ali širina vizije, jedna neverovatna, beskompromisna radoznalost i inventivnost sa kojom su Rezicki i njegova ekipa kreiraju jedinstvena muzička iskustva je prilično snažno prezentirana ovim izdanjem.
Već naslovna kompozicija, kojom album počinje je dovoljna da se Rezicki i Arhangelsk upišu u sam vrh liste džez-istraživača koje ne zanima tradicija sem ako u njoj ne može da se živi i koja ne može, paralelno sa tim životom da se razvija, ali ih ne zanima ni puki novum ako uz njega ne možete da se dobro provedete. Kao i najradikalniji snimci Sun Ra, His Universe je dvadesetsedam minuta žestine koja dolazi i u tihoj i u bučnoj formi, psihodeličnih zvukova izvan ne samo svih žanrova već izvan poznatog svemira, brutalnog elektronskog filtriranja nota tako da nikada ne budete sigurni da li čujete „instrument“, „čoveka“, „efekat“ ili nešto četvrto, glosolalijskih, nemuštih vokala i divljih, obrednih udaraljki. His Universe je komad koji spaja free jazz i progresivni rok sa modernom akademskom avangardom, erupcija zvukova i boja uz koju se pleše čak i ako u životu niste ustali sa stolice tokom džez koncerta.
Šta je publika u sali Zolotica 1991. godine mislila dok je ovo slušala nemamo pojma jer od nje neće doći ni glas: kompozicija se završava snimljenim i izprocesovanim smehom koji bend pušta publici, kao da je izaziva da smisli bolji vic ako može.
Ništa na ostatku albuma, naravno, po monumentalnosti ne doseže OVE razmere, ali je sve izvanredno. Pilgrim je osmominutna kosmička eksploracija gruva i nepregledne dubine i prostranstva; Na Gorushke, Na Gore počinje glosolalijskim sparingovanjem muzičara na bini pa se izmeđe u free jazz od kog bi i Cecil Taylor počeo da štuca, samo da bi onda prešala u ljuti latinični džez gruv preko koga Rezicki sipa perfektne alt-solaže; Sunrise je ajlerovska proslava života i melodije spakovana u manje od dva minuta i detonirana pred vašim licem kao da je svako jutro novo rođenje; Spain 5/4 je briljantni petočetvrtinski plesni gruv I TAKO DALJE. Ne želim da vam više prerpričavam ovbaj album, KUPITE GA ZA IME SVETA.
A mi da završimo godinu jednim malim ali slatkim novim izdanjem kojim dominira klarinet. Svesni smo da ga premalo zastupamo u ovim nedeljnim pregledima i zavetujemo se da budemo bolji u budućnosti. Sem ako ne budemo gori, što je isto dosta moguće.
Julius Gawlik, Jeremy Viner, Victor Fox, Marius Wankel, Zuza Jasinska: Klarinettensalat vam već i samim imenom govori šta ćete ovde dobiti: salatu od klarineta. And I think it’s beautiful kako bi to rekli mangupi na pokojnom tviteru. Julius Gawlik je Nemac (al dobar čovek), rođen 1997. godine „u muzičkoj porodici“ a koji je od svih instrumenata odabrao da svira BAŠ klarinet sa nežnih dvanaest godina. Neke odluke nas posle progone celog života, ali Gawlik je mudro odlučio da nedugo potom nauči i tenor-saksofon (prstomet je ionako isti) i posle je sve išlo svojim tokom: sa šesnaest je dobio stipendiju Univerziteta Templ u Filadelfiji jer je, jasno je, KIDO taj saksofon i klarinet, onda se preselio u Berlin, na Džez institutu tamo diplomirao 2021. godine, a profesori su mu bili Peter Weniger, Greg Cohen i Reggie Moore što, složićete se, nije loše. Od 2021. godine član je NDR Big Banda, ali je već do tada naređao neke nagrade, svirao sa Nemačkim nacionalnim omladinskim orkestrom i krenuo da sarađuje sa raznim evropskim avangardistima kako bi izgradio ime u improvizatorskoj zajednici. Evo nekih imena: Jim Black, Evi Fillipou, George Garzone, Wanja Slavin, Jeff Ballard, a Gawlik je već obišao dvadesetak zemalja svirajući, nastupao na North Sea Jazz festivalu, Londonskom Jazz festivalu, Kopenhagenškom Jazz festivalu…
Za ovu priliku udružio se sa još dvojicom klarinetista (Jeremy Viner i Victor Fox) i uzeo i bubnjara (Marius Wankel) i na ovom kratkom izdanju ne da nema saksofona nego nema ni kontrabasa.
Ali nikome to ni ne treba. Ovo je kombinacija džezerske improvizacija i izlazaka u potpuno slobodni, neidiomatski improv, er, idiom, pa su svi slobodni da predvode ili prate onoliko koliko je to smisleno. Ovaj lepi, vrlo lepo i prirodno snimljeni EP nema svingovanja niti klasičnog gruva, ali nije ni meditativni, suvo-cerebralni free improv gde se muzičari gledaju ledenim pogledima i nastoje da iskoriste najmanji moguć broj nota do kraja nastupa kao da na svaku plaćaju PDV. Sva četvorica muzičara ovde rade lepršavo, energično, a razigrano i duhovito (bez, srećom, upada u glumu i kreveljenje) i toplina i intimnost zvuka sa jedne strane a onda ta energična a optimistična svirka sa druge kreiraju izuzetno lep koloplet melodija i ne-baš-ritmova. Za „propisniji“ free jazz treba da ovo poslušate do kraja jer četvrta kompozicija, TossMe ima neku vrstu (kvazi)gruva i uspeva da kombinuje slobodnu svirku sa upadima diksilend citata, ali hajlajt avangarde je verovatno treća, Nie Siedź W Głowie, na kojoj gostuje Zuza Jasinska na vokalima i ovo je, iako ima i tekst (na Poljskom, pa ga ionako nećete razumeti) zapravo najapstraktniji komad na izdanju. Ugodno: