Image Comicsov serijal Kill Your Darlings koji se završio osmom epizodom polovinom Aprila prošle godine je bio, da iskoristimo i taj idiom, „critical darling“ tokom svog perioda izlaženja, sa vrlo lepim prijemom njegove kombinacije fantazije i horora i pohvalama na račun kompaktnog formata gde je jedna epska priča ispričana brzo, bez razvlačenja i zalaženja u rukavce podzapleta i ekstenzivnog worldbuildinga. Kao debi rad za scenariste za koje ste možda i ranije čuli – Ethan S. Parker i Griffin Sheridan – utisak je da je Kill Your Darlings odradio upravo onakav posao kakav svako priželjkuje sa svojim prvim stripom: projekat je dakle dobio pažnju i pohvale od strane kolega-kreatora, pokupio odlične kritike i ostvario pristojnu prodaju za i dalje najvažnijeg izdavača u creator-owned sferi. Da malo pokvarimo ovu idealnu sliku, reći ćemo i da ovaj „darling“ možda ne treba ubiti ali da je on i jedan školski primer strpa sklopljenog po principima powerpoint prezentacije kome ne manjka zanatskih kvaliteta, ali koji uprkos izraženom naporu da bude epski emotivna vožnja kroz detinje fantazije i odrasle košmare, zapravo nije uspeo u meni da probudi mnogo osećanja i bilo kakvog afektivnog responsa.
Insinuacije da je problem samo u tome da sam emotivno zakržljao odbaciću sa indignacijom. Ja sebe dobro poznajem i svestan sam da će čak i slabije ispričane priče da me dotaknu ako imaju barem vešto postavljene protagoniste sa čijim je iskušenjima, mukama, patnjama, ali i heroizmom i nesebičnošću moguće napraviti emotivnu sponu. Nije to neka nauka, ali zahteva određeno samožrtvovanje, zaranjanje u najranjivije regione sopstvenog duha, pronalaženje u njima stvari kojih se zaista stidite ali i aspiracije koje nikada niste napustili – iako možda i nikada nisu delovale nedostižnije nego sada – te prenošenje osećaja koji u tome trenutku imate na papir, na ekran ili u domen zvuka, u zavisnosti od toga u kom medijumu stvarate. Kill Your Darlings, dakle, rekao bih, sve ovo razume, ali ga NEMA, njegova emotivnost je prepričana, a epska borba dobra i zla, ljudskog i podljudskog, praštajućeg i neoprostivog je pomalo mehanička, napravljena da podseća na slične druge stvari iz istorije popularne kulture ali bez, rekao bih, proživljenosti. Neću da kažem da je Kill Your Darlings kao nekakav strip koji je napisao AI koji bez razumevanja samo emulira druge slične stripove, ali… uh, ima malo i toga ovde.
Zanatski kvaliteti koje sam pominjao se svakako najpre vide na nivou crteža jer je ovo radio Bob Quinn, koga Image Comicsov marketing naziva superstarom i mada je možda ipak prerano za TAKVE epitete, Quinn je definitivno zvezda u usponu. Nakon više od decenije rada u videoigračkoj industriji Quinn je rešio da promeni profesiju i bacio se glavačke u ilustrovanje pa je onda, zahvaljujući velikom talentu ali, moram da pretpostavim, i dobroj radnoj etici, ostvario lepe saradnje sa Dynamiteom i Marvelom. Prilčamo o radu na serijalima kao što su Red Sonja, Green Hornet, Lone Ranger, James Bond ali i na Marvelovim X-Men stripovima (ali i na serijalu Alligator Loki) i Quinn je bez ikakve sumnje neko ko ume da pruži prvorazrednu mejnstrim akciju i avanturu, provajdujući i crtež i tuš i kolore. U Kill Your Darlings se apsolutno vidi da je sve radio jedan čovek, sa zaista promišljenim korišćenjem svetla i digitalnih efekata da se crtežima podari potrebna fantazijska, snolika, košmarna ili druga atmosfera, i mada Quinnovi kolori ovde često idu na tonove koji nisu naročito prijatni za (moje) oko, nema nikakve sumnje u to da je on veoma duboko razmislio o tome kako će koji segment stripa – koji se događa u više svetova i više vremenskih perioda – biti definisan bojama. Leterer John Hill ovde takođe daje svoj doprinos, donoseći dosta karaktera likovima kroz način na koji se izražavaju.
Pomenuti scenaristi Ethan S. Parker i Griffin Sheridan su vam, rekosmo, možda poznati na ime toga da su godinama bili vrlo aktivni kao „content creatori“ na obodima strip-industrije kroz podkastovanje i drugi srodan rad, sarađujući sa industrijskim teškašima kao što su Matt Rosenberg, Ryan Stegman, Brian Bendis, Donny Cates… Bilo je, naravno, pitanje trenutka kada će ovaj duo sebe apgrejdovati u profesionalce i Kill Your Darlings je, uz vrlo glasnu podršku pomenutih kolega, dobio lep prijem.
Nije, naravno, da ovaj serijal nema prijemčivu koncepciju i da čitaoca, pogotovo ako je određenih godina i interesovanja, ne intrigira. Nekada smo ovakve radove zvali „dark fantasy“ a imam utisak da je danas dovoljno reči da je ovo „young adult“ narativ smešten na razmeđi detinjih fantazija i mučnih realnosti, storija o tome kako devojčica sa teškim detinjstvom izrasta u mladu odraslu osobu i otkriva da su njeni nekadašnji „imaginarni prijatelji“ zapravo stvarni i da im je potrebna njena pomoć.
Kill Your Darlings je na neki način idealan strip za danšnji zeitgeist jer tematizuje jedan od najbitnijih fenomena vezanih za današnju popularnu kulturu i industriju koja na njoj parazitira, tu ideju produžene adolescencije, gde osobe što bi do pre svega dve-tri decenije bile smatrane odraslima koji MORAJU da imaju odrala interesovanja, obaveze i odrasle muke, i dalje žive u kulturnom pejsažu koji je bio njihovo prirodno okruženje dok su bili deca a koji im se postepeno prilagođava, sa ambicijom da ih uz sebe zadrži što duže može. Sa strane industrije ovo je prirodan impuls: zadržati potrošača što duže, pogotovo onda kada ima sopstvene prihode i može da njima raspolaže po svojoj volji je DOBRA STVAR, pa je sasvim normalno da stripovi začeti pre šest ili osam decenija danas računaju i na publiku koja ih je čitala i pre dvadeset ili trideset godina i iz sve snage pokušavaju da obezbede da za tu publiku stripovi ne budu samo razbibriga već deo indetiteta. Filmska industrija takođe besomučno rebutuje i nastavlja serijale stare po nekoliko decenija, videoigračka industrija transformiše svoju ponudu iz produkta u uslugu i ljudi koji su, recimo, Team Fortress 2 igrali 2007. godine u prvom razredu srednje škole, danas su u svojim tridesetim godinama, možda imaju svoju decu, firme i kredite a i dalje mogu da igraju istu igru sa istim ljudima sa kojima su se preko nje možda i upoznali pre nepune dve decenije.
Sa strane potrošača, pa, recimo da je eskapizam kao strategija u dobroj meri destigmatizovan i da se danas nekako podrazumeva da su revolucije koje bi društvo promenile u nekakvom radikalnom smislu nedostižne, te da je očuvanje detinje čistote u sebi, a kroz, između ostalog, vernost onim mitemama koje su vas držale kada ste bili dete, shvaćeno kao sasvim okej utešna nagrada.
Kill Your Darlings ovaj zeitgeist, dakle, razume a onda ga pretvara u narativ koji od detinje fantazije gradi autentičan fantazijski ep. No, to radi, čini mi se, pomalo mehanički. Youngov I Hate Fairyland – takođe na Image Comics – sa kojim ovaj strip često porede je neka vrsta satirične disekcije fenomena nostalgije prema sopstvenom detinjstvu i bajkama u koje smo tada verovali, dok Kill Your Darlings, naprotiv, pokušava da pokaže da se možete vratiti proverbijalnoj kući i pronaći prijatelje za koje ste mislili da ste ih samo izmaštali.
Na tehničkom planu, ovo je strip koji je, kao i mnogo toga drugog u aktuelnoj popularnoj kulturi, izraslo na temeljima što ih je pre više decenija postavio patrijarh Stephen King. Priča o devojčici Rose, koja živi sa samohranom majkom što ne uspeva da se izbori sa ekonomskim nedaćama i često nema vremena za ćerku, koja zbog toga pribežište nalazi u igranju sa lutkama i građenju ekspanzivnih fantazijskih narativa o čarobnom kraljevstvu u drugom svetu koje ona brani sa svojim lutkama od drugih lutaka – ovo je veoma kingovski postavljen kontrapunkt i autori, kako već rekoh, ovo rade zanatski korektno ali i mehanički.
Delimično, taj kompaktni format stripa – mada osam epizoda, ulgavnom povećanog broja strana u odnosu na standard, nije ni malo – verovatno snosi deo krivice što je Kill Your Darlings na mene ostavio utisak kao da samo izlistava svoje teze i koncepte a da ne uspeva da ih zbilja proradi. Već u prvoj epizodi vidimo kako Rose prolazi kroz porodičnu tragediju, posle toga je vidimo u instituciji za nezbrinutu decu gde već godinama nakon narečene tragedije tavori u beznadežnosti i jedini svetli momenti su kad joj u posetu dođe drug iz detinjstva sa kojim je igrala igre igranja fantazijskih uloga kao mala. E, pa, odmah zatim gledamo kako njih dvoje upadaju u neobjašnjive, preteće incidente koji se završavaju prelaskom u drugi svet gde igračke iz Roseinog detinjstva žive, imaju porodice i socijalnu strukturu i jedva čekaju na povratak svoje kraljice čije je odsustvo rezultiralo i fizičkim propadanjem ovog sveta.
Rose sve ovo hvata u letu i vrlo brzo shvata i da njena porodična tragedija nije bila slučajnost, ali i da nije bila posledica njenog pomračenja uma ili nekakve tame u njenom srcu, već da postoji malevolentna, dijabolična sila koja iz sve snage pokušava da uništi ne samo njen život nego i njene fantazije…
Ovo su vrlo standardni tropi, pokupljeni iz radova Stephena Kinga, Clivea Barkera i neprebrojnih drugih dark fantasy i young adult autora koji su stupali njihovim tragom. Parker i Sheridan su napravili sasvim funkcionalan pačvork prepoznatljivih motiva i likove stavili na samorazumljivu putanju suočavanja sa zlom i pronalaženja u sebi ne samo herojstva da se tom zlu suprostave već i svojih strahova, i stidova, trauma i njihovih posledica, onih delova sebe koje moramo prevazići da bismo postali zaista odrasle osobe i prepoznali šta heroizam i požrtvovanje STVARNO znače izvan bajki. Ali onda njihovo privođenje narativa krešendu i finalu kao da se i dalje oslanja na oprobana rešenja i readymade stereotipe.
Ne mogu da kažem da je ovde bogzašta važno ispušteno, priča ima logičan tok, sled događaja i karakterne lukove, ali možda je upravo njena neumoljiva logičnost ono što je čini na neki način i nezanimljivom. Sve što nam scenario pokaže, a što treba da posluži da likove motiviše, ali i da nam pojasni njihove postupke, pa makar i ne bili u stanju da ih pravdamo, je predvidivo, već isprobano u tuđim pričama, uklopljeno kao delovi slagalice koju ste kupili u radnji. Kill Your Darlings kao da nema ni vremena ni ambicije da malo stane i zaista proradi sve te motive koje ubacuje u blender.
Tako je, recimo, ta malevolentna sila koja se userava Rose u život, na neki način opravdana za svoje postupke jer i sama ima tragičnu prošlost, ali strip samo pokazuje epizode iz prošlih decenija (i stoleća) da bi nam OBJASNIO šta se desilo, ali ne radi ništa da OSETIMO kako se taj lik zbog svega toga osećao. Isto vaći i za Rose i njenog najboljeg ortaka koji dobijaju scene što treba da imaju TRAGIČNU dimenziju jer su njihovi ionako teški životi (porodice koje se raspadaju, bolesti koje se ne leče, ceo taj fazon) dodatno kontekstualizovani onostranim prisustvom koje ŽELI da im nanese što više bola i patnje, ali Rose i njen najbolji ortak dobijaju samo uslužne, izlizane dijaloge i samo funkcionalne, zanatski neophodne scene emotivnih krešenda i transformacija ličnosti da bi strip stigao od tačke A do tačke B. Ovde, naprosto, nema autentičnih ljudskih reakcija, nema dijaloga koji bi bili više od toga da se čilac informiše šta bi likovi trebalo da osećaju i misle u ovom momentu, nema prave emocije, nema karakterizacije. Utoliko, kada negde blizu finala Rose poljubi momka za koga smo svi, uključujući njega, mislili da joj je samo dobar drug, ovo je ne uzbudljiv prikaz ljudske ranjivosti, gde mlada osoba, koja živi pod ogromnim pritiskom pokušava da nađe makar trenutni spas u prizivanju bliskosti i intime, već niotkuda ubačen element romanse koji je tu jer ovakvi narativi, eto, i to moraju da imaju.
Po istoj mustri, kada Rose u samom finalu drži govor u kome pojašnjava zašto neće da ubije poraženog antagonistu, ovo je još jedan s-neba-pa-u-rebra momenat eksplikacije lika od strane samog tog lika a koji dolazi kao nezadovoljavajuća supstitucija za stvarni rad sa tim likom gde bi prethodna karakterizacija prirodno pokazala (a ne ispričala) zašto Rose, iako ima legitiman emotivni razlog za to, ne želi da ubije.
Dakle, priča je već viđena, likovi nerazrađeni, a pripovedanje ima i pomalo neobičan tempo, možda tipično za scenariste-početnike kojima urednik nije sedeo nad glavom, pa Kill Your Darlings, i pored sprintanja kroz svoj zaplet, razvoj priče i rasplet, ima i masivne flešbekove koji treba da nam prikažu zašto su likovi danas takvi kakvi jesu. Ali ovo su opet, samo prepričavanja događaja iz prošlosti i korišćenja readymade žanrovskih alatki da se izazove osećaj „stvarne“ emocije u stripu koji je do tog momenta već daleko otišao u smeru fantazije u kojoj su plišane mede i slonovi živi, delatni likovi i zapravo su zanimljiviji od „pravih“ likova ovog narativa.
No, da ne bude da ovde ništa ne valja, te plišane mede, slonovi i druge životinje su sjajne. Ne samo da je Quinn pronašao idealan način da igračke antropomorfizuje tako da deluju kao legitimni likovi a da sačuvaju svoju fantazijsku SLATKOST, infantilizujući ih samo koliko je neophodno i kredibilno nam predstavljajući njihovo društvo kao nešto što može da zaista postoji i funkcioniše, već su im i scenaristi kroz dijaloge dali (a onda Hill kroz dizajn tih dijaloga podcrtao) mnogo karaktera. Više puta sam tokom čitanja Kill Your Darlings pomislio kako bi strip koji se manje bavi dosta izlizanom, predvidivom pričom o odbrani svojih fantazija od zla koje niste sami isprovocirali, a više time da „imaginarni prijatelji“ iz detinjstva imaju SVOJE živote i da oni ne smeju nužno ostati robovi naših fantazija, bio bolji strip. Onda bi on bio i metafora za autora koji shvata da jednom kada su njegovi likovi napustili njegovu maštu i postalo deo industrijske pa onda i kulturne zbiljnosti, on zaista više nad njima nema kontrolu i mora da prihvati da žive nezavisno od njega. I to bi, za prvi strip u karijeri, bila dosta zanimljiva priča.
Ali Kill Your Darlings nije to. On je reciklaža kingovsko-barkerovskih tropa, korektna, zanatski prihvatljiva, i, na grafičkom planu na momente izvanredna. Mene nije zadovoljio jer sam sve vreme imao utisak da je pravljen po matematičkoj formuli a bez pronalaženja nečeg autentičnog, ličnog, do sada neiskazanog u samim autorima, ali ja zaista nisam mera svih stvari. I, s obzirom na to koliko je dobrih kritika i reakcija dobio, sasvim je zamislivo da će vam se dopasti više nego meni. Pa probajte. Image ga prodaje ovde.