Jazz Nedeljom je zamišljen kao serija vinjeta koje će ići (možda ne?) svake Nedelje, nudeći preporuku u vidu jednog jazz albuma koji sam tog dana slušao. Ovo nema pretenziju da bude ni ultimativni prikaz neke klasične ploče niti otkrivanje nekog budućeg klasika, već zaista samo to, da se kažu reč-dve o albumu koji sam tog dana rado slušao. Ponekada će to biti stare, proverene klasične stvari, ponekada najnovije izdanje koje sam izvalio na Bandcampu, hoću reći, neće biti pravila. Kako i treba. Kako i mora.
Danas je na jelovniku suva krtina: hardkor free jazz koji podseća da za muziku koja mnogo kaže, mnogo znači ili bar diže mnogo buke (ali one harmsovske, sa onoga sveta) ne morate imati ni mnogo muzičara na bini, ni veliki asortiman instrumenata, ni vrhunske studijske uslove ni skupe efekte. Ne morate imati ni kontrabas. Dovoljni su bubnjevi, saksofon – dobro, DVA saksofona* – i direktna spona sa međuzvezdanim svemirom.
*ali jedan SAKSOFONISTA
Harvey Parkin-Christie & Hinrik þórisson: Týndur í Týmarými je za sada možda najbolja ploča free jazza iz ove godine, ako kao najbolji free jazz doživljavate ultra-spartanski kontekst dva čoveka koji sviraju u realnom vremenu, na apsolutni skelet svedeni instrumentarij i zvuk iza koga niko ne može da se sakrije. Ovo je ultimativni muzički stoicizam, potpuna ogoljenost i okretanje svoje najranjivije strane prema publici a onda podizanje nesvete količine buke koja je, baš onako kako tradicija nekako i diktira, istovremeno i duhovna, pa i prelepa. Harvey Parkin-Christie i Hinrik þórisson zvuče kao ljudi koji u jednom otvorenom formatu pronalaze način da njihove teme i kompozicije zaista zažive na sasvim drugoj ravni od pukih nota zapisanih na papiru ali i od probnih letova koji su se dešavali u prostoriji za vežbu. Týndur í Týmarými (a što bi u prevodu sa Islandskog jezika bilo „izgubljeni u vremenu i prostoru“) ima onu najidealniju kombinaciju jasne vizije, koja obuhvata i postojeće melodije, teme i kompozicije, i spontanog, slobodnog improvizovanja. Ovo je pritom album jako guste, malo i zahtevne svirke (ako niste pravilno istrenirani) ali koji ima izuzetno spretno postavljen redosled kompozicija da slušaocu obezbedi jedan neprekinut, dinamičan narativ i da ga, kad god pomisli da je previše, pažljivo spusti par stepeni ispod tačke ključanja, samo da bi ga kasnije ponovo lasnirao u sunčevu koronu. Naravno, ako JESTE istrenirani, možda ćete biti i malo besni što ovaj biser savremenog free jazza traje ni punih pola sata. Nadajmo se da će Parkin-Christie i þórisson pre PRE nego kasnije da snime još malo ovih svojih improvizatorskih vratolomija jer pričamo o ekipi koja deluje kao da je našla idealan odnos unapred pripremljenih tema i smelog improvizovanja, ali i idealnu hemiju između dva muzičara.
Kad pominjemo trening, na umu imamo prevashodno američki free jazz sa kraja šezdesetih i početka sedamdesetih. Iako su oba muzičara ovde Evropljani, njihova muzika najpre podseća na onaj momenat u istoriji džeza kada su američki crni muzičari klasičnu bebop osnovu eksplodirali tako da su komadići odleteli u svemir, prestali da se brinu može li se ritam prebrojati i da li su harmonije standardne, modalne, ili ih uopšte nema, i počeli da sviraju direktno iz (kolektivnog?) nesvesnog. Obično na ovom mestu pominjemo Ornettea Colemana i njegovu harmolodiku kao način da se svira maltene bilo šta ako to u kolektivnom kontekstu ima smisla, i, svakako, izdavač, britanski Lamplight Social Records, pominje Ornettea kao jasan uzor, ali muzika ovog dua je značajno šira po zahvatu i smelija po ambiciji od pukog skidanja Colemanove muzike i u njoj se čuje mnogo ekstatičnog džeza – ili onoga što je Archie Shepp nadahnuto nazvao „Fire Music“ – koji je karakterisao rad drugih lidera njujorške free scene onog doba.
Harvey Parkin-Christie i Hinrik þórisson su pripadnici džez i fri improv scene britanskog grada Lidsa. Parkin-Christie je saksofonosta i nedavno je diplomirao na lokalnom konzervatorijumu, a izdavač kaže da je on trenutno jedan od najtraženijih tenorista na sceni. Iako je u pitanju mlad muzičar, njegov izvođački i autorski trag nije uopšte zanemarljiv – uključujući filmski skor za kratki film Taber pre tri godine – sa aktuelnim učestvovanjem u projektima kao što su Nika Ticciati’s Cataclysm Ensemble i The Wandering Luminous, oba iz Lidsa, saradnju sa takođe lidskim kontrabasistom Fergusom Quillom u projektu koji je porodio album ¡Up Yours! Fergus Quill Plays Xero Slingsby, ali i tekuću improvizatorsku svirku sa projektima mađarske multiinstrumentalistkinje po imenu Quetzal Tirado koja trenutno i sama živi u Lidsu. Vredi sve to čuti pa preporučujem posete adekvatnim Bandcamp stranicama.
Kako svi putevi, očigledno, vode u Lids, tako je i Hinrik Þórisson došao sa rodnog Islanda u ovaj grad u Zapadnom Jokrširu. Þórisson je u Rejkjaviku završio FÍH jazz program i tamo svirao sa nekim bitnim free jazz muzičarima, kao što je Tumi Árnason, pionir islandske free scene a u Lids je stigao kako bi dalje studirao na konzervatorijumu koji je Parkin-Christie završio.
Iz priloženog se da zaista dobro čuti koliko je aktuelna scena avangardnog džeza i slobodne improvizacije u Lidsu vitalna. Svi projekti koje smo gore pobrojali zvuče zanimljivo, živo, nadahnuto, avanturistički nastrojeno, sa dovoljno zanata u rukama da ne budu u pitanju samo deca što prave svoje prve avangardne korake, a Hinrik Þórisson i Harvey Parkin-Christie ovim zajedničkim albumom pokazuju jednu zaista impresivno zrelu i ubedljivu svest o tome kako se u duo-formatu svira slobodno a opet disciplinovano, ekspresivno a zajednički.
Izdavač ne daje podatke o tome gde i kada je ovaj album snimljen ali kako se radi o praktično neprekinutoj svirci – prve tri kompozicije i bukvalno bez pauze prelaze jedna u drugu – tako je verovatno da je u pitanju živi nastup pred publikom, ili čak bez nje. Jer je ovo ipak „suvi“ free jazz kakav u najvećem broju slučajeva na svetu gledaju gotovo isključivo drugi free jazz muzičari. No, to i doprinosi jednoj čistoti onog što ćemo čuti na albumu: ovde nema kalkulisanja, nema glume, nema ničega sem rigoroznog prolaska kroz kompozicije sa željom da se iz njih ekstrahuje sva životna energija i baci pravo na slušaoca.
Takođe, zvuk je VEOMA živ. Ne naglašeno sirov ili nekvalitetan ali ovo ne deluje kao studijski snimak. Þórissonovi bubnjevi su dovoljno dinamični i definisani a opet, kada on svira tiše i prelazi na timpane, dajući kolegi samo kolornu podlogu, ovo je idealno tamni, višeslojni zid boje i pointilističkih vibracija radije nego pravi „ritam“. A kako i treba da bude. S druge strane, Parkin-Christievi saksofoni su ozvučeni blisko, čuju se glasno ali tako da se i najtiši njegovi gestovi, kao što je kliktanje ventila i uzimanje vazduha pred izbacivanje snažne note, dobro čuju a da opet snimak ne pati od brutalne kompresije koja bi ispunjavala sav prazni prostor opresivnim belim šumom. Gore smo rekli da vam za kvalitetan free jazz ne trebaju vrhunski studijski uslovi, ali ko god da je kupio mikrofone za ovaj snimak, znao je dobro šta radi i u šta VREDI uložiti novac. Rezultat je muzika koja DIŠE, sa jedne strane sirova, glasna i vitalna mnogo više nego što daju često isuviše upeglani studijski snimci čak i dobrog free jazza, sa druge dinamična, višeslojna, perfektno razložena na elemente prefektno posložene u prostoru. Da ponovimo: ne znam ko je bio inženjer zvuka, ali ZNAO je šta radi kada je birao mikrofone.
Iako je ovo muzika u kojoj naglašavamo improvizaciju, istina je i da je samo jedna kompozicija na albumu – najkraća od svih, Fróði – stvarni free improv. Sve ostale imaju unapred primpremljene teme i obrise strukture pa tako album počinje prilično intimnom, nežnom interpretacijom kompozicije koju je napisao Jón Múli Árnason, jedna pitoreskna figura važna za istoriju islandskog džeza (i kao svirač i kao kompozitor i kao uticajni radio-prezenter) koja je, uh, ostala upamćena i po prilično bizarnoj reakciji na socijalne promene u Poljskoj početkom osamdesetih gde je lidere Solidarnosti nazivao fašističkim ološem i pozdravljao uvođenje vanrednog stanja jer je bio, nagađate, posvećeni socijalista. U svakom slučaju, njegova Undir Stórasteini počinje album tiho i pažljivo, uvodeći slušaoca u ambijent postepeno, kako bi se navikao na zvuk i tu ravnopravnost u duo-postavi koju će slušati.
Već druga, Obbobboi, autorsko delo dvojice muzičara opravdava naše pozivanje na „međuzvezdani svemir“ iz prvog pasusa jer, tako je, ovde moramo da prepoznamo da su neke od estetskih ideja postavljenih na albumu Interstellar Space Johna Coltranea i Rashieda Alija pre više od pola veka još uvek žive, zdrave i ELEGANTNE u 2025. godini. Parkin-Christie je ovde snažan, prodoran, zvonak i zavodljiv, a þórisson je božanstvo poliritmije, sa izuzetnom dinamikom. Naravno, komunikacija između dvojice muzičara je posebno impresivna.
Sa trećom kompozicijom, Skarfurinn (a što je Kormoran na Islandskom) Parkin-Christie demonstria izuzetnu tehniku svirajući tenor i alt saksofon u isto vreme. Ovaj pristup sviranja solaža koji je pionirski izvodio Rahsaan Roland Kirk još pre više od pedeset godina se danas često doživljava kao puka atrakcija ili tehnička egzibicija, no, Parkin-Christiejevo soliranje je ukusno i SMISLENO.
Album postaje samo žešći i brži kako vreme odmiče pa je Fróði uzvitlana grudva slobodne improvizacije a u ovoj kompoziciji Parkin-Christie po prvi put počinje da dosledno izlazi iz opsega „prirodno“ dodeljenog saksofonu i tehnikama preduvavanja doseže visoke fantomske note. Sa Heilabiliun ponovo imamo ekstenzivno soliranje na dva saksofona u isto vreme, još razrađenije i ubedljivije nego prvi put a Klósigar je brižno vraćanje hardbop bojama i bluzerskim temama za kraj albuma koji čoveka samo ostavlja gladnim za JOŠ. Nadajmo se uskoro!