Dilemu koju sigurno svi mi imamo svake nedelje – da li gledati neki arthouse film na MUBI-ju ili neki kung fu klasik – razrešio je sam MUBI kada je u ponudu počeo da dodaje kung fu klasike, legitimizujući njihovo mesto u filmskoj istoriji i ukazujući koliko su neki od njih autentično zavredeli taj status klasika. Tako sam pogledao King Boxer (aka Five Fingers of Death), jedan po mnogo čemu „obični“ kung fu film iz produkcije svemoćne braće Shaw, ali istovremeno i film čija je pozicija u istoriji kinematografije i popularne kulture uopšte nesrazmerno značajna u odnosu na njegovu sasvim korektnu ali ni po čemu revolucionarnu estetsku dimenziju. King Boxer jeste inovirao na jednom ne beznačajnom planu – koristio je više veštačke krvi da kreira scene koje će biti više „gory“ – ali fer je reći da je njegovo mesto u panteonu kung fu filma zarađeno najpre na ime srećnih okolnosti i pametnih biznis-odluka i da je upravo to zaslužno za činjenicu da pola veka kasnije sedimo sa čašom soka od šargarepe u ruci i gladeći bradu divanimo o efektu brzog zumiranja na lice protagonista u hongkonškim filmovima, o naslikanim pozadinama setova koje treba da sugerišu kako se radnja odvija u autentičnom kineskom selu a ne u studiju, o pionirskim tehnikama montiranja…
King Boxer je, rekosmo, na zapadu, partikularno u SAD mnogo poznatiji pod svojim originalnim distributerskim naslovom, Five Fingers of Death. Čitaoci će mi s razlogom zameriti što ne mogu da se setim je li ovaj film bio u distribuciji na tadašnjim jugosovenskim prostorima i koji je bio domaći distributerski prevod, ali pošto, eto ne mogu, pretpostaviću da ovog naslova NIJE bilo u našim bioskopima, da je njihovu kung fu đanu skinuo Bruce Lee i da smo Five Fingers of Death EVENTUALNO mogli videti deceniju kasnije na televiziji ako se on zatekao u nekom paketu hongkonških filmova koje je naša televizija povremeno kupovala od braće Shaw ili nekog od njihovih predstavnika. Molim, naravno, ljude sa boljim pamćenjem da se jave i isprave me.
Naravno, braću Shaw sam već više puta pominjao u nekim osvrtima na azijski akcioni film, ali King Boxer je, može se reći, za ovu kinesku kuću ključni naslov kada pričamo o prodoru na zapadno tržište i osvajanju globalne pozornice. Osnovana još 1925. godine u Šangaju, filmska produkcija preduzimljive familije je do polovine šezdesetih godina prošlog stoleća izrasla u najveću kinesku filmsku kuću i u tom trenutku izgradila najveći filmski studio na planeti, Movietown. Šezdesete su bile i zlatno doba za ovu firmu, a što se poklopilo sa njenim intenzivnim ulaskom u žanr filmova o borilačkim veštinama i partikularno veštinama borbe golim rukama, pa sve smešteno u savremenije okruženje (u kontrastu sa do tada popularnim wuxia filmovima koji su forsirali mačeve i prošle istorijske periode). Tada se krenulo i sa radom za televiziju a od 1969. godine je hongkonški deo firme počeo da posluje kao deoničarsko društvo.
Ovo je, naravno bila odlična podloga za izlazak iz okvira kineskog i istočnoazijskih tržišta, i ulazak, prvo kroz distribuciju a kasnije i produkciju na zapad. Vredi podsetiti da je firma braće Shaw koporoducirala Blade Runner, a, možda ironično, proliferacija VHS tehnologije u osamdesetima koja je velikim delom bila zaslužna za produženi život azijskog akcionog filma na zapadu je bila – na ime piraterije – razlog što je 1986. godine firma prestala da radi bioskopske produkcije i prešaltala se stopostotno na televiziju. Naravno, ovo nije doveka, pa se kasnije u devedesetima ponovo počelo sa radom na bioskopskim filmovima ali nikada u meri u kojoj je to nekada bio standard, i kompanija je na kraju ugašena 2011. godine ostavljajući iza sebe bezmalo stoleće rada u industriji pokretnih slika i jak kulturni legat.
Ima i neke dodatne ironije da je Shaw Brothers u vreme kada je produkcija ove kompanije konačno počela da osvaja svet – a nakon teške, rovovske borbe sa konkurentskom kompanijom Cathay Organisation, singapurskim gigantom koji je predstavljao najozbiljnijeg takmaca za istočnoazijska tržišta, u kojoj su braća Shaw pobedila – dakle, u sedamdesetima, gotovo niotkuda izronio novi rival i upravo na bujajućoj sceni kung fu filmova uleteo da otme titulu od firme koja je marljivo i metodično gradila svoju kung fu građevinu tokom dobrog dela prethodne decenije. Pričamo, naravno, o hongkonškoj produkciji Golden Harvest, praktično skorojevićkoj firmi utemeljenoj 1970. godine (u kontrastu sa recimo Cathay Organisation koja je krenula sa radom 1935.), ali koju su osnovali iskusni ljudi što su do 1970. godine radili za Shaw Brothers. Istorija navodi da je Golden Harvest našao svoj uspeh time što je ovo bila manje centralizovana firma, sklonija radu sa nezavisnim producentima, spremnija da garantuje kreativnu slobodu i bolje plati kreativni rad, no stoji i da je Golden Harvest imao ono što braća Shaw nisu: Brucea Leeja.
Gotovo je nemoguće prenaglasiti značaj Brucea Leeja u domenu rađanja „kung fu craze“ entuzijazma na zapadu. Filmovi koje je on radio sa Golden Harvest su svi bili ozbiljni hitovi i fatalno obeležili popularnu kulturu sedamdesetih godina, ali je Leejev ključni strateški potez bio povučen još šezdesetih kada je posle već dve decenije rada na filmu u Hong Kongu, odigrao ulogu Katoa u američkoj televizijskoj seriji The Green Hornet koja je imala umereno veliku popularnost ali je napravila potrebnu artiljerijsku pripremu za kung fu ofanzivu u sedamdesetima. Zna se da je Lee radio na projektu koji je trebalo da bude televizijska serija sa njim u glavnoj ulozi, fokusirana na kung fu, i mnogo smo kasnije saznali da je ovaj projekat, barem kako tvrdi njegova ćerka, njemu praktično ukraden, i od njega je nastala serija Kung Fu sa Davidom Carradineom u glavnoj ulozi. Započeta 1972. godine ona je postala svojevrsni televizijski fenomen na kome je i Lee izgradio veliki uspeh kada su njegovi hongkonški filmovi rađeni između 1971. i 1973. godine za Golden Harvest dovezeni u američke bioskope i napravili ršum. Naravno, Lee je već leta 1973. godine bio počivši i jedva da je imao vremena da uživa u slavi koju su mu ovi filmovi isposlovali, da ne pominjemo da su neki od najuspešnijih – poput Enter the Dragon – imali premijeru posthumno.
No, može se sa dosta argumenata tvrditi da od toga svega možda ne bi bilo ništa da Shaw Brothers nisu napravili svestan napor da se povežu sa Amerikancima i proleća 1973. godine, u distribuciji Warner Bros. pustili Five Fingers of Death u američke bioskope. Kumulativni efekat onog što su na televiziji radili Lee i Carradine, ali i propulzivnost samog ovog filma su bili takvi da je do kraja godine iz Hong Konga u SAD uvezeno više od trideset kung fu filmova, a dalje znate i sami: rađeni su stripovi i domaći filmovi sa ovom tematikom, vežbanje borilačkih veština je eksplodiralo po popularnosti a nunčake su visile na zidu svakog domaćinstva koje je makar malo držalo do sebe.
I mada Five Fingers of Death nije, rekosmo, bio revolucionaran film, on je bio više nego dovoljno dobar da mu se odgovornost za ovakav kulturni prevrat može mirne duše pripisati.
Je li takođe ironija da je jedan od ključnih filmova hongkonškog akcionog bioskopa režirao južnokorejski režiser a da je glavnu ulogu u njemu igrao jedan, pa, Indonežanin? Reklo bi se da ne: Hong Kong je u ono vreme bio autentičan kulturni melting pot i, kako rekosmo, dom jedne od najvećih, najsupešnijih filmskih produkcija u Aziji. To da su njemu gravitirali južnoazijski kreativci je naprosto prirodna stvar.
Jeong Chang-hwa je tako već negde polovinom šezdesetih krenuo da sarađuje sa hongkonškim produkcijama a 1968. godine je potpisao ugovor sa Shaw Brothers, napravio im izvanredan posao sa ovim filmom pa potom prešao u Golden Harvest za koje je radio nekoliko godina posle čega će se vratiti u Južnu Koreju. Sa svoje strane, glavni glumac Lo Lieh (kome je pravo ima zapravo Wong Lap Tat) je bio etnički Kinez rođen u Indoneziji, poslat u Kinu da uči školu a gde je on onda učio i borilačke veštine kao i svaki častan čovek. Od 1962. godine je radio za Shaw Brothers i tokom deset godina snimio mnogo filmova za ovu produkciju. King Boxer je mogao biti tek još jedan u nizu da se nije desila ta prekomorska ludnica sa uspehom ovog filma. Iako je ostao veran braći Shaw, Lo Lieh je na ime ovog fima ostvario i uloge u američkim i italijanskim produkcijama, pa je kasnije i sam režirao i, iako otišao prerano sa svega 63 godine, imao plodnu karijeru ispred i iza kamere.
U King Boxer, Lo Lieh je sa neke tridesetdve godine na vrhuncu fizičke kondicije i fizičkog izgleda. Za razliku od Brucea Leeja koji je mnogo igrao na svoj bad boy šarm, Lo Lieh je forsirao svoje čestito, lepo lice i fine manire pa je i uloga koju igra u ovom filmu kao pisana za njega. U pitanju je, naravno, dobri, pošteni, ispravni mladi kung fu borac koji uči kod starog majstora a sa čijom ćerkom ašikuje i nada se da je jednom uzme za ženu. Konce će im smrsiti rivalitet sa drugom školom čiji predvodnik drži fasadu časnog majstora kung fua ali zapravo iza kulisa radi sve da obezbedi da na velikom regionalnom turniru pobedi njegova ekipa, predvođena njegovim sinom. Koji, taj sin, voli da puši, pije, da maltretira žene i generalno se ponaša kao kabadahija.
Glavni junak će biti hendikepiran ne samo svojim poštenjem već i činjenicom da ga njegov master šalje u drugu školu da uči, računajući da on nema kapaciteta da ga spremi za turnir a čiji će ishod odrediti koja škola, suštinski, vlada celim regionom. Chao Chih-Hao, kako se glavni junak zove, onda mora da ne samo naporno vežba već i da prevaziđe rivalitete unutar same škole, gde ljubomorni, do tada najbolji učenik radi sve pošteno i nepošteno da ga omete. Dodajte u kombinaciju i lepu pevačicu u lokalnom folk bendu oko koje mogu da krenu muška ljubomora i merenja čiji je veći, lutajućeg ratnika bizarne frizure koji se pridružuje onoj najgoroj školi da bude njihov batinaš i svi sastojci za kung fu klasik su na broju.
Bezbedno je reći da King Boxer nije film koji bi, čak i u 1973. godini ikoga oborio s nogu kompleksnošću narativa ili dubinom likova. Ovo je jedna sasvim klišeizirana priča u kojoj se dobri i loši likovi kodiraju već izgledom svojih obrva a glumci svi rade u prenaglašenom, melodramatičnom maniru koji se početkom sedamdesetih već smatrao zastarelim u većini probirljivijih filmofilskih krugova.
No, King Boxer je u tome što je radio bio dovoljno nov i dovoljno energičan da ovo ne bude problem. Većina klišea koje danas smatramo, jelte, klišeima hongkonške produkcije su u velikoj meri to postali na ime upravo uspeha ovog filma, od tog rivaliteta između „dobrih“ i „loših“ škola, preko toga da se film presudno okreće oko turnira na kome će borci da se nadmeću za prvo mesto, pa do te platonske romanse između glavnog junaka i učiteljeve ćerke koja je ovaploćenje nevinosti, nedužnosti i ćudorednog ponašanja. Takođe, King Boxer se kreće jednim ugodno brzim tempom, ima akcije značajno više nego što ćete DANAS zateći u prosečnom kineskom akcionom filmu i prosto pleni energijom svoje kamere, montaže i saundtraka.
Odličan remaster koji nam je danas dostupan svakako u prvi plan izbacuje prednosti širokougaonog objektiva koji je korišćen i prilično dobrih kostima i scenografije (mada je MNOGO vidljivije kada je u pozadini naslikan krajolik umesto pravog). King Boxer je „period piece“ utoliko što se događa u predkomunističko vreme ali je tačan period mudro držan neodređenim, pa tako, recimo, svi koriste meleme i nekakve sirupe da zaleče teške fizičke povrede, ali se u jednoj sceni onda pominje da nema svetla jer je možda pregorela sijalica.
Ono gde film nesumnjivo briljira je sigurnost sa kojom je rađena akcija. Same koreografije često nisu ni naročito maštovite ni naročito kvalitetne – posebno ne u odnosu na ono što će desetak godina kasnije raditi ljudi poput Jackiea Chana i Johna Wooa – ali su kamera i montaža tu da svemu daju energiju kakvu hongkonški film naprosto podrazumeva. Jeong Chang-hwa posebno forsira pomenute brze zumove kako bi naglasio dramu, a što se efektno kontrastira sa sporim koreografijama boraca koji idu unaokolo i pripremaju se za borbu, ili zauzimaju stavove, a montaža i dizajn zvuka rade naročito dobro da nadomeste ono gde je koreografija relativno jednostavna. Tako film može da ima i atraktivne leteće udarce, teške padove i momente u kojima se usamljeni borci junački suprostavljaju desetinama neprijatelja a da je i pored povremeno praktično parodičnih momenata (na primer na početku gde se stariji „master“ u scenama kada se bori sa protivnicima zamenjuje mnogo mlađim kaskaderom) glavni utisak koji film ostavlja taj da je u pitanju energična, drusna akciona ekstravaganca.
Jeong Chang-hwa ima sasvim uredno pripovedanje i tamo gde je scenario samo gomila nabacanih klišea on svejedno uspeva da stvari kauzalno poveže i kreira osećaj tempa, napetosti, kulminacije drame. Neke scene su i dan-danas pokazne vežbe za to kako se ove stvari rade, na primer ona u kojoj Chao Chih-Hao biva vezan za drvo a neprijatelji mu lome ruke kako više ne bi mogao da se bavi borilačkim veštinama. Iako je film za svoje vreme bio distinktan na ime svoje krvoločnosti – sa više scena u kojima su prikazivane povrede iz kojih lipti krv i jednom odsečenom glavom – ova scena je, naprotiv, izvedena sa mnogo ukusa i mnogo brzih rezova gde se u prvi plan dovode lice glavnog junaka, repetivni pokreti mučitelja i snažni zvučni efekti, radije nego puki „gore“.
No, gorehoundovi će svakako doći na svoje sa scenama kopanja očiju – a koje Jeong Chang-hwa radi energično, naplaćujući aluzije što ih je film već napravio putem lika koji se igra metalnim kuglicama u svojoj šaci u nekoliko prethodnih scena – a film ima i užasno jeftin ali simpatičan specijalni efekat u momentima kada pokazuje kako glavni junak izvodi tehniku „gvozdenog dlana“.
Ova apokrifna tehnika – citirana u nebrojenim drugim filmovima, da ne pominjemo Marvelov strip-serijal Iron Fist koji je praktično sklopljen oko nje – je i jedna od dodatnih distinkcija ovog filma, sa doduše korišćenjem ovog motiva samo radi šoka, a sa možda i premalo drame oko pitanja je li u redu upotrebljavati smrtonosne udarce u borbi, ali sa karakterističnom upotrebom crvenog reflektora i prodornog sintisajzerskog piska koji će i sam biti predmet semplovanja i omaža tokom narednih decenija (uključujući domaće bendove poput Block Out). Uopšte, da dodamo, kombinacija folklornog instrumentarija i vrućeg električnog fanka u saundtraku filma je jedan od najprepoznatljivijih njegovih kvaliteta, delo Frankiea Chana a koji je tokom nešto više od decenije uradio muziku za više od dve stotine hongkonških filmova.
King Boxer ima, naravno, i crtu ksenofobije, vezanu, kao što je u kineskim i istočnoazijskim filmovima običaj, za Japan, pa su ovde japanski borci koje „kvarna“ škola unajmljuje da budu „muscle“ prikazani sa praktično demonskom kodifikacijom. Naspram njih čak i dokazano nečasni kineski likovi dobijaju obrise plemenitog i požrtvovanog kako bi se podvukla suštinska razlika.
King Boxer nije film koji će ikome promeniti mišljenje o kung fu kinematografiji, ali on to i ne mora. Ovo je film koji je promenio GLOBALNU kinematografiju i popularnu kulturu, više sticajem srećnih okolnosti, naravno, ali i na ime spretnosti njegovih autora. Meni je on bio vrlo zabavan za gledanje u 2025. godini pa ako imate pretplatu na MUBI* a volite poštenu „chopsocky“ zabavu, nema šta da se mislite, već UDARAJTE.
*ili alternativno samo nemate problem da filmove gledate na JuTjubu u niskoj rezoluciji: