Jazz Nedeljom je zamišljen kao serija vinjeta koje će ići (možda ne?) svake Nedelje, nudeći preporuku u vidu jednog jazz albuma koji sam tog dana slušao. Ovo nema pretenziju da bude ni ultimativni prikaz neke klasične ploče niti otkrivanje nekog budućeg klasika, već zaista samo to, da se kažu reč-dve o albumu koji sam tog dana rado slušao. Ponekada će to biti stare, proverene klasične stvari, ponekada najnovije izdanje koje sam izvalio na Bandcampu, hoću reći, neće biti pravila. Kako i treba. Kako i mora.
Za današnju porciju Jazza Nedeljom imamo na meniju… čekajte trenutak… rok? Kako je sad to moguće?
Moguće je iz više perspektiva, prva i najvažnija je ona koja kaže da su žanrovske međe samo korisne stvari za odvajanje ploča u prodavnicama (a ko danas uopšte tako kupuje muziku?) ali da ih ne treba preozbiljno shvatati kada krenemo da zaista slušamo muziku. Druga je da ima muzičara koji su se ostvarili na više polja, svirajući i džez i rok i svašta drugo i da je uobičajeno da mnoge njihove radove koji nisu „čist“ džez ili su samo jednim svojim malim delom džez, kako je to danas slučaj, i dalje tretiramo kao džez u pogledu diskusije o njihovom opusu i promovisanja njihovog rada koji ionako sluša proporcionalno jako mali broj ljudi i nećemo nikome učiniti uslugu ako sad krenemo da žanrovski sektašimo i usitnjavamo sve do molekula. No, sasvim ću razumeti ako se s gnušanjem okrenete od današnje ponude i povlačenjem ručice se edžektujete – pravo u kanalizaciju, naravno.
Marc Ribot je svoje džezerske generalske epolete, valjda, zaradio poodavno i ne bi trebalo da imamo ikakvih sumnji u to je li ovaj njujorški gitarista ostavio iza sebe značajan trag kroz tolike godine rada rame uz rame sa Johnom Zornom i drugim njujorškim voijnicima avangarde i jazza. Što se mene tiče, jedno magično veče u Beogradu pre skoro deset godina će mi uvek ostati u sećanju, a čak i ljudi koji Ribota poznaju samo kao gitaristu na ključnim albumima Toma Waitsa iz ključne faze Toma Waitsa prepoznaće veliku količinu jazz pristupa u Ribotovom sviranju.
Ceramic Dog je, pak, bend koga je Ribot osnovao sa nekim prijateljima negde potkraj prve decenije ovog veka sa eksplicitnim programskim ciljem da se svira rok muzika. Njujorška, Downtown scena je ionako uvek bila mišmeš uticaja i filozofija, sa odbijanjem da se svira žanrovski „čisto“ pa su jazz, egzotika, punk rock, no wave, kubanska muzika i drugi uticaji uvek lako i bez zazora spajani u meri u kojoj je to muzičarima odgovaralo. Utoliko, ni Ceramic Dog, iako „rok“ bend nije nikada zvučao kao rok bendovi koje progresivnije kamiondžije odvrću u kabini dok gutaju kilometre asfalta. Uvek je to bila istovremeno ekstremno disciplinovana analiza elemenata rok muzike, njeno razlaganje na sastavne delove i ponovo sklapanje tako da se akcentuju neke nove, neočekivane stvari, a onda u izvođenju slobodna i razbarušena, baš kako i treba da bude.
Četvrti album Ceramic Dog, What I Did On My Long ‘Vacation’ objavljen u Oktobru 2020. godine je izvrstan primer za to kako ovaj bend zapravo funkcioniše, istovremeno i skoro neobavezan kućni džem ali i vrhunska kolekcija fantastično oblikovanih kompozicija nekih od najboljih muzičara koji su se ikada dohvatili svojih respektivnih instrumenata. A u pitanju su, zapravo, samo restlovi sa sešna čiji će najbolji deo biti objavljen kao zaseban album negde na proleće!
Kako i iz imena albuma može da se nagodi, ovo je ploča koja se donekle tematski bavi aktuelnom pandemijom, izolacijom, odsustvom mogućnosti za muzičare da rade ono što im je profesija i pasija i mada je uvek malo opasno kada umetnici kreiraju dela što treba da sažmu fenomen koji je još u toku i ne vidi mu se kraj, moram da priznam da su me Ribot i kolege pridobili svojom gotovo perfektnom mešavinom neobaveznog, prirodnog, optimizma – pre svega opipljive radosti što sviraju zajedno sa drugim ljudima – i jedne dostojanstvene elegičnosti u kojoj se čuje da je materijal nastajao usred tunela kome se kraj ne nazire, ali bez ucenjivačke kuknjave.
Koliko jazza ima na ovom albumu? Pa, Ribot i kolege – fantastični bubnjar Ches Smith i basista i klavijaturista Shahzad Ismaily – kao i većina jazz muzičara kad sviraju rok, redovno presviravaju, kiteći ritam stalnim digresijama i ornamentima, shvatajući harmoniju kao pre svega sugestiju a nikako diktat i odlučujući se za ogroman broj nota tamo gde bi neko drugi svirao samo tri ključne. No, Ceramic Dog su dobri u onome što rade upravo zato što znaju za jadac i ne dopuštaju muzici da zaista pobegne od rok forme, držeći se četvoročetvrtinskog ritma i rifova onda kada je to zaista neophodno, pa dobijamo pesme poput pankerske Hippies Are Not Nice Anymore koja je mogla biti snimljena i 1981. godine ili razoružavajuće jednostavnu Beer koja, pevajući o Ribotovoj ljubavi o pivu nekako uspeva da se transformiše u psihodelični frikaut od skoro sedam minuta a da ne izgubi jednostavnu, kompulzivnu vučnu silu osnovnog rifa.
No, za „konkretniji“ jazz se valja poslušati prva pesma, We Crashed In Norway u kojoj gostuje izvrsni njujorški saksofonosta Darius Jones. Ovo je u osnovi jazz-funk komad ali sa za Ribota – i generalno, Downtown scenu – karakterističnim harmonskim istraživanjima koja idu daleko izvan uobičajene matrice. Ako ćemo istoricistički, ovde se čuje i malo Materiala i malo Pere Ubu iz faze The Modern Dance, pa, ako hoćete i malo Residentsa. Ribot, na kraju krajeva zna šta voli a samo mu poluvekovna karijera omogućava da sve to sažima u muziku koja je ovako nepretenciozna a ovako potentna.
Uopšte, lider je ovde u strašnoj formi, sa moćnim rif-radom, ali i zabavnim diverzijama (na bendžu u Dog Death opus 27) pa i podsećanjem (recimo u soliranju u Beer) da ima malo ljudi koji atonalnu svirku umeju da naprave da zvuči tako seksi kako to Ribot ume. Kada finalna The Dead Have Come To Stay With Me napravi skoro nezamislivu sponu između folk-punk balade i free imrov freakouta, znamo da smo slušali vrhunski album iako je materijal sve vreme zvučao nenametljivo, skoro kao da ga je grupa prijatelja snimila iz zabave.
A što nije ni daleko od istine. Kako je Shahzad Ismaily imao probleme sa plućima pa nije izlazio napolje mesecima, snimanje se dešavalo u njegovoj kući sa mikrofonima i ostalom opremom nameštenim u različite prostorije. Smith i Ribot su došli odvojeno, izuli se, oprali ruke i sedeli u odvojenim sobama, sa maskama sve vreme. Ribot kaže da je ovo bilo prvi put da trojica muzičara ne mogu da se vide (zapravo se uopšte nisu videli ni međusobno ni sa domaćinom) ali da su se, zahvaljujući Ismailyjevom rasporedu mikrofona i slušalicama čuli bolje nego ikada. I materijal je, kako ćete čuti, ispao izvanredno. Nadahnut a nepretenciozan, bogat a sa opipljivim osećajem – kada sa slušanjem završite – da želite još. Kakva sreća, onda, da to „još“ zaista stiže u narednih par meseci. Slušaćemo!
https://marcribot.bandcamp.com/album/what-i-did-on-my-long-vacation