Jazz Nedeljom je zamišljen kao serija vinjeta koje će ići (možda ne?) svake Nedelje, nudeći preporuku u vidu jednog jazz albuma koji sam tog dana slušao. Ovo nema pretenziju da bude ni ultimativni prikaz neke klasične ploče niti otkrivanje nekog budućeg klasika, već zaista samo to, da se kažu reč-dve o albumu koji sam tog dana rado slušao. Ponekada će to biti stare, proverene klasične stvari, ponekada najnovije izdanje koje sam izvalio na Bandcampu, hoću reći, neće biti pravila. Kako i treba. Kako i mora.
“Da pogledamo malo šta radi Han Bennink“, rekao sam sebi i skočio do Bandcamp stranice ICP Orchestra a tamo… Posvećenje proleća???? Priznajem da je ideja o free jazz reinterpretaciji velikog dela Stravinskog delovala IZUZETNO primamljivo ali Joris Roelofs + Guus Janssen + Han Bennink: Rite of Spring pozajmljuje samo ime od čuvenog paganskog baleta za koji je sam Nižinski kreirao koreografiju a očevici su tvrdili da je na premijernom izvođenju u Parizu izbila praktično pobuna jer niko nije očekivao muziku tako ikonoklastične i eksperimentalne energije. Ovo što trio Nizozemaca radi na istoimenom albumu daleko je od paganštine i ikonoborstva i zapravo je možda najbliže nekakvoj nostalgičnoj, feelgood večeri u baru gde tri dobra druga sviraju kompozicije koje su voleli u svojoj mladosti. Na primer, Ellingtonov Caravan! Ko je TO očekivao?
Pomenuta mladost je bila, znamo, prilično davno. Han Bennink, inovativni improvizatorski bubnjar i perkusionista je na sceni već duže od šezdeset godina godine i u vreme snimanja ovog albuma, a koje se desilo šesnaestog Marta na nastupu trija u amsterdamskoj dvorani De Roode Bioscoop, dakle pre svega dva meseca, imao je pune 82 godine i hitao ka osamdesettrećem rođendanu koji je bio sedamnaestog Aprila. O Benninku mi se čini da ne moram da opširno pišem jer ga ionako pominjem svakih par nedelja. Pričamo o jednom od najvažnijih muzičara iz domena avangardnog džeza i slobodne improvizacije na celom evropskom kontinentu, stožernoj figuri avangardnog pokreta koji je podrazumevao ne samo radikalnu – ali ljubavlju vođenu – rekonstrukciju ideja američkog free jazza koji je fascinirao njegovu generaciju, već i jednu totalizaciju ovih ideja, njihovo ulivanje u druge grane umetnosti i stvaralaštva, povezivanje sa radikalnim – naravno levim – političkim idejama i pokretima.
Bennink je uz Dereka Baileyja, Peter Brötzmanna, Evana Parkera i Alexandera Von Schlippenbacha verovatno najuticajniji evropski improvizator, neko čija je svirka sa velikanima američke moderne i avangardne jazz scene (Eric Dolphy, Dexter Gordon, Wes Montgomery, Sonny Rollins, Don Cherry, Marion Brown, Lee Konitz…) obezbedila prirodne temelje za autoritativno građenje osobenog nizozemskog i šire evropskog free jazz i free improv izraza, a čiji je dalji rad sa muzičarima iz raznih žanrova i medijuma (uključujući anarhopankere The Ex koje je zarazio free imrov virusom, svirao sa njima u Etiopiji, podstakao ih na sasvim organski krosover između radikalne DIY rok muzike i radikalne jazz i post-jazz avangarde, ali i japanskog gitaristu Kazua Imaija, švajcarsku pijanistkinju Irene Schweizer, američkog avangardnog šoumena Keshavana Maslaka, britanski elektronski kombo Spring Heel Jack…) obezbedio širenje ideja improvizacije, slobode, egalitarizma, komunikacije daleko preko granica Nizozemske ili granica nekakvog u sebe zagledanog, akademskog free improva. Bennink je bukvalno OG, dakle originator i genije koji je sa grupicom saboraca i istomišljenika promenio istoriju muzike i ostao u toj promeni kao neko ko je ŽIVI, aktivan, vidimo i u devetoj deceniji života.
Jedna od najvažnijih stavki u Benninkovoj karijeri i kamena-međaša u evoluciji evropske jazz i improv avangarde bilo je uspostavljanje Instant Composers Pool kolektiva, istovremeno orkestra i nezavisne izdavačke kuće koji deluju u promenljivim formatima od kraja šezdesetih i zaslužni su za kaljenje i lansiraje u svet nekih važnih imena. Ključna su, pored Benninka, naravno, saksofonista Willem Breuker i pijanista Misha Mengelberg, jer su njih trojica bili osnivači etikete i prva postava ICP Orchestra a tokom sedamdesetih, pogotovo posle Breukerovog odlaska da se usredsredi na rad sopstvene grupe i etikete, ova dvojica su intenzivirala saradnju sa raznim muzičarima srodnih interesovanja pa se u ICP članove i saradnike ubrajaju i Derek Bailey, Tristan Honsinger, Steve Lacy, Paul Rutherford, Evan Parker, Peter Brötzmann… ICP je i dalje aktivan i pijanista Guus Janssen koji svira na ovom izdanju od 2015. godine sarađuje sa kolektivom, gde je njegov prvi rad napisan za ICP bila opera Koeien operamisha bazirana na ostavštini Mishe Mengelberga. Janssen je Nizozemac, klasično obrazovan pijanista i kompozitor (Amsterdamska muzička akademija Sweelinck), i posvećeni improvizator koji pored klavira svira i harpsikord, piše i izvodi mnogo komada za improvizaciju koji se kreću između polja klasične muzike i jazza. Nosilac je nagrade Boy Edgar za svoje jazz radove još od 1981. godine a 1984. godine je dobio najvažniju nizozemsku nagradu koju kompozitor može da dobije: Matthijs Vermeulen Award. Napisao je pet opera.
Janssen je samo devet godina mlađi od Benninka ali treći član ovog trija, bas-klarinetista Joris Roelofs je ipak pripadnik nešto mlađe generacije. Rođen u Francuskoj, ali baziran u Amsterdamu, Roelofs je klarinet počeo da uči sa šest godina, pa kasnije svirao alt saksofon u džez orkestru Concertgebouw tokom decenije i po. Bio je član Bečkog umetničkog orkestra, nastupao sa Bradom Mehldauom, Meg Stuart, Vanguard Jazz Orchestra… Diplomirao je na Amsterdamskom konzervatorijumu 2007. godine, onda živeo u Njujorku i tamo počeo da radi autorske albume, velikim delom sa nizozemskim muzičarima. U 2018. godini će snimiti prvu kolaboraciju sa Hanom Benninkom a nakon povratka u Nizozemsku dobio je nameštenje kao predsednik departmana za džez klarinet na Amsterdamskom konzervatorijumu. Trenutno radi doktorat koji se bavi političkom dimenzijom improvizacije, a što je prirodna sledeća etapa za čoveka koji mnogo piše o muzici i filozofiji.
Rite of Spring, rekosmo gore, nije nekakva rekonstrukcija ključnog dela Igora Stravinskog već, mnogo bukvalnije, prolećni obred kojim trojica iskusnih muzičara uvode sebe i sve oko sebe u novu sezonu, možda pre svega podsećajući jedni druge da su živi i da užasno teški geopolitički trenutak ne treba da učini da to zaboravimo. U tom smislu, umesto možda očekivane apstraktne, hladne improvizacije, ovo je album razigranih trio-aranžmana nekih zaista klasičnih jazz kompozicija koje su, možemo to da tvrdimo sa dosta samouverenosti, Janssen a posebno Bennink voleli kao klinci i koje su ih uvele u tu celu jazz priču.
Gore smo pomenuli Caravan, legendarnu temu koju su Duke Ellington i njegov portorikanski trombonista Juan Tizol napisali i 1936. godine i trio nizozemskih muzičara je svira sa nepatvorenom ljubavlju i mnogo praktično dečačke lepršavosti. No, ostale kompozicije su nešto „modernije“ i dobar deo Rite of Spring odnosi se na aranžiranje kompozicija Theloniousa Monka.
A što ima MNOGO smsila. Iako je Monk danas u najširim masama zapamćen na ime hitova poput Round Midnight, Straight, No Chaser, Ruby, My Dear, ili In Walked Bud, dakle, mnogo na bluzu zasnovanih legendarnih tema, njegov doprinos modernizaciji džeza kroz evoluciju bebopa je nemerljv. Monkove harmonije nisu bile puko kopipejstovaje onog što je radila generacija pre njega po njujrškim klubovima i njegova muzika je akcentovala dramu, narativ, nagle promene registra, korišćenje disonantnih intervala, rafale hromatskih tema, perkusionistički tretman klavira… Nizozemska improv scena je bila pod velikim Monkovim uticajem, naročito kada je Misha Mengelberg insistirao na proučavanju njegove muzike (zajedno sa muzikom Dukea Ellingtona i Herbieja Nicholsa) pa je snimljen i album sa aranžmanima njegovih kompozicjija: Two Programs: Herbie Nichols/Thelonious Monk iz 1987. godine.
Na Rite of Spring trio bira neke bitne Monkove kompozicije upravo po ključu toga šta su one značile za evoluciju džeza. Epistrophy koja album otvara je aranžman od jedanaest minuta teme koju su napisali Monk i Kenny Clarke 1941. godine a bila je i prva pesma koju je Monk te iste godine zaštitio autorskim pravima na svoje ime (iako je nije snimio do 1948. godine). Ovo je bilo rano Monkovo eksperimentisanje sa modernim zvukom i atonalnošću, i Nizozemci kompoziciju sviraju sa dosta ljubavi prema melodiji ali sa prepoznatljivim jump-cut pristupom aranžmanu gde se razvoj teme minira ritmičkim upadima. Janssen je, uostalom, svirao sa Johnom Zornom u svoje vreme…
Evidence je Monk takođe prvi put snimio 1948. godine ali je nastavio da eksperimentiše sa temom i aranžmanom i ova je pesma svoju konačnu formu dobila tek nekih devet godina kasnije. Na ovom albumu se njena osnovna bebop matrica razvija u stakato komunikaciji između pijaniste i klarinetiste koji namerno naglašavaju za Monka tipična zastajanja i tišine, praćeni Benninkovim poigravanjem na bubnjevima.
Four in One je napisana nešto kasnije i na ovom nastupu Nizozemci je rade sa mnogo naklonosti njenoj vrlo klasičnoj bebop energiji. Ovom triju bi na nekim kompozicijama, po mom osećaju, dobro došao kontrabasista, da oslobodi Janssena „walking“ linija na levom delu klavijature i pusti ga da radi teme, no Four in One je stručno dekonstruisan komad u ovom izvođenju sa spretnim zamenama uloga između muzičara čije se improvizacije i pratnje smenjuju kao na traci tokom skoro osmominutnog aranžmana. Roelofs na jednom mestu pred kraj izleće u jako visoke registre, nudeći „pravi“ free jazz ugođaj na jedno pola minuta i publici se to kako dopadne.
Roelofs je napisao i jednu od dve autorske kompozicije koje imamo na ovom albumu. Njegovu Prelude karakteriše kontemplativna klavirska tema koja se razvija u energičan free jazz juriš. Drugu, Scharrel, napisao je Janssen i to je razigran, brz barski džez koji se jako poziva na baš onu eru njujorške evolucije ove muzike u kojoj je Monk, zajedno sa savremenicima tranformisao svoj medijum.
Ostatak albuma ima još Monka, pa onda jednu kompoziciju francuskog džez i šlager hitmejkera Charlesa Treneta (veoma ljupka La Mer iz 1946. godine), i svakako neizbežnu Spring Is Here Richarda Rogersa, veoma slatku baladu poznatu iz mjuzikla I Married an Angel a koju su kasnije snimili i velikani kao što su Shirley Bassey, Chet Baker, Bill Evans, Miles Davis, John Coltrane, Ahmad Jamal, Erroll Garner, Ella Fitzgerald… U izvedbi ovog trija ona je briljantno sirova i spontana uz samo dašak dekonstruktivnog, post-modernog nestašluka.
Album na kraju zatvara ko drugi do Misha Mengelberg, odnosno njegova De sprong, o romantiek der hazen, još jedna balada, koja počinje Benninkovim pevanjem, a ostala dvojica prihvataju temu i nežno je razvijaju. Sve to na kraju zvuči kao dobro zezanje tri dobra drugara i zapravo čitav album ima jednu neobaveznu crtu koja možda deluje i pomalo kao da se tri muzičara samo igraju. Istina je, naravno da Rite of Spring ne treba tumačiti kao nekakvu poslednju reč koja se tiče Monka i ostalih autora koji su na njemu zastupljeni, ali ovo je muzka rađena sa ljubavlju i jasnom nostalgičnom dimenzijom, a koja istovremeno ne da da je nostalgija ili preveliki respekt za izvornike ikako ograniče. Krajnji produkt je prijatan i na prvo i na potonja slušanja i mada teško da ćete ijednu osobu sumnjičavu spram free improv izraza odmah konvertovati u obožavatelja ovim albumom, on bi mogao da joj malo razmekša oklop. Pa probajte: