Jazz Nedeljom je zamišljen kao serija vinjeta koje će ići (možda ne?) svake Nedelje, nudeći preporuku u vidu jednog jazz albuma koji sam tog dana slušao. Ovo nema pretenziju da bude ni ultimativni prikaz neke klasične ploče niti otkrivanje nekog budućeg klasika, već zaista samo to, da se kažu reč-dve o albumu koji sam tog dana rado slušao. Ponekada će to biti stare, proverene klasične stvari, ponekada najnovije izdanje koje sam izvalio na Bandcampu, hoću reći, neće biti pravila. Kako i treba. Kako i mora.
Ove nedelje imamo na meniju debi album njujorškog pijaniste po imenu Chris Pattishall, izašao u Februaru kao primer kako se može uspostaviti dijalog sa tradicijom tako da na kraju tog dijaloga i vi i tradicija izgledate odlično. Drugačije rečeno, Pattishall je za ovu priliku, i album nazvan Zodiac, aranžirao i snimio materijal koji je napisala i na svom, takođe prvom solističkom, albumu The Zodiac Suite izvela jedna od ključnih pijanistkinja svoje generacije, Mary Lou Williams.
Williamsova, rođena 1910. godine, je bila drugo dete u porodici koja ih je imala jedanaestoro i, kažu čudo od deteta koje je već sa tri godine samo naučilo da svira klavir. Zvuči skoro neverovatno, ali ako znamo da je Williamsova već sa trinaest svirala sa Dukeom Ellingtonom, to u dobroj meri pokazuje o kakvom se vanserijskom talentu, ne talentu – geniju radilo. Naravno, tada, još više nego sada, muzičke uloge u džezu rezervisane za žene podrazumevale su uglavnom mikrofon a, ako su i obuhvatale klavir, nije se očekivalo da one i komponuju. No, Williamsova je tokom decenija nakupila ogromno iskustvo radeći kao pijanistkinja i aranžer po raznim studijima na istoku SAD (Kanzas Siti, Čikago, konačno Njujork) svirajući swing, gospel, bugi vugi, bluz i konačno, kada se uhvatila sa njujorškom bratijom onog vremena – bebop. Tamo je bila i mentor muzičarima poput Dizzyja Gillespija (za koga je napisala hitčinu In the Land of Oo-Bla-Dee), ali i Theloniusa Monka u čijem će se sviranju tokom narednih decenija čuti mnogo uticaja Williamsove. Njen prvi solo album, The Zodiac Suite je predstavljao svitu iz dvanaest delova (i svaki je bio posvećen nekom od kolega: Art Tatum, Ben Webster, Billie Holiday, Duke Ellington itd.) ali i spoj između džeza i klasičnih uticaja, sa kompozicijama koje su na smenu bile solo pijanistički komadi i rad u triju sa kontrabasom i bubnjevima. The Zodiac Suite je bio naglašeno artistička ploča – magazin Downbeat kompozicije na njemu opisuje kao „tonalne poeme“ i za 1945. godinu snažan iskorak iz formata džeza kao klupske, „zabavne“ muzike, ali bez napuštanja njegove duše, njegovih harmonija i sintakse.
Dakle, uzeti jednu ovakvu ploču i snimiti je u svom aranžmanu nije ni mala stvar. Chris Pattishall je Njujorčanin i pjanista koga Njujork Tajms opisuje kao čoveka sa „otvorenim odnosom prema džez tradiciji“ a Wynton Marsalis kao jednog od njemu najomiljenijih mladih improvizatora. Ima smisla da će se, onda, ovaj čovek za svoje prvo izdanje u ulozi lidera uhvatiti u koštac sa jednim kultnim radom iz džez tradicije.
Pattishall je od roditelja dobio Casio klavijature kad je imao osam godina i u tinejdžerskim godinama već bio cenjen pijanista na lokalnoj sceni, ali je zreliju formu dostigao kada je počeo da uči kod Marcusa Robertsa a gde je i razvio interesovanja za džez iz vremena pre bebopa. Kao ljubitelj hip-hopa, u starijem džezu je pronašao oslanjanje na ponavljajuće ritmičke strukture koje mu je delovalo blisko.
No, Zodiac nije nekakav postmoderni jazz-hop projekat i ako se u njemu čuju druga Pattishallova interesovanja – pored tradicionalnog džeza – to je pre svega nadrealizam. Pattishall pominje Bunjuela među sebi značajnim životnim uticajima a sam Zodiac je pravljen u kolaboraciji sa producentom Rafiqom Bhatiom iz njujorških eksperimentatora Son Lux, uz programski cilj da se postigne felinijevska atmosfera „ne-stvarnosti“.
Za svoje aranžmane, Pattishall je pored Martyja Jaffea na kontrabasu i bubnjara Jamisona Rossa regrutovao i duvače pa su Williamsine kompozicije u najočiglednijoj dimenziji „aranžiranja“ i inoviranja obeležene i trubom Rileyja Mulherkara kao i saksofonima Rubena Foxa. Kako je i Monk jedan od Pattishallovih važnijih životnih i estetskih uticaja, ima neke lepe pravilnosti u tome da će njegov prvi album biti aranžman svite što ju je napisala Monkova mentorka…
Ovo je iznenađujuće glasno produciran album – ili ja naprosto nisam navikao da džez ploče imaju ovako čist i jasan studijski zvuk, a što, uzevši u obzir šta sve slušam, nije neko iznenađenje – sa muzikom koja ima živu dinamiku ali je vrlo „in your face“ i sa snažnim miksom koji baca reflektor slušaočeve pažnje na svaki, i najsitniji detaljčić svirke. Ovo je posebno bitno kod samog Pattishalla čija je svirka vrlo lirična, sa jasnim dugovanjima klasičnim uticajima koji su predstavljali i važan deo originalne kompozicije, i bez preterivanja u broju nota. Ovde nema pijanističke logoreje, niti napora da se „objasne“ originalne teme nekakvim prenaduvanim obradama, i kada se one proširuju toje tipično odlaskom u sasvim drugu stranu od onog što je Williamsova radila. Takođe, kod Pattishalla nema perkusionizma, naprotiv, on je izrazito lake ruke i uživa u sonornosti klavira, sa zvonkim, dubokim Jaffeovim kontrabasom koji mu je idealan parnjak.
Slušajte recimo Pisces, praktično minijaturu u kojoj klavir diktira i atmosferu i tempo i volumen zvuka i gde su kontrabas i bubnjevi, uprkos svom organskom zvuku, praktično nalik na nekakav mehanizam časovnika ili kakve igračke na navijanje. U originalu je Williamsova ovaj valcer-sa-prekidima odsvirala sama, puštajući da klavir svojom lirskom harmonijom i varirajućim tempom uistinu kreira „tonalnu poemu“. Pattishallov aranžman je istovremeno i romantičan – pomalo i nostalgičan – ali ima i jednu crtu tihog zadovoljstva igranja na tuđem igralištu i odavanja pošte velikoj prethodnici, do mere da, produkcija na stranu, Pisces u njegovoj verziji maltene zvuči starije – možda i formalnije – od Williamsinog originala.
Sa Gemini su stvari takođe zanimljive: u originalu Williamsova sa ovom pesmom kao da pravi formalni eksperiment brzim prolazima kroz skale, hitrim tempom i pažljivo vođenim aranžmanom u kome pesma prelazi u bop, pa se vraća originalnoj temi i njenoj razradi kroz razvijanje skale. U originalu je Pisces više epizoda u dužem narativu nego pesma sama za sebe – kako je čitava svita i strukturirana – ali kod Pattishalla nakon ubrzane jurnjave kroz temu u koju se uključuju i duvači, kompozicija prelazi u apstraktni modus i ansambl ovde kreira atonalni, improvizovani pasaž bez tempa i sa zvukom koji je u miksu istretiran tako da se izađe iz „uobičajene“ teritorije akustičnog džeza a da se opet sačuva jasan spoj sa njegovom estetikom.
Cancer je, sa svoje strane, značajno usporen u odnosu na original u kome Williamsova svoju romantičnu temu svira žustro, strastveno, sa svom dramatikom primerenom ženi koja je sa tridesetpet godina preko glave preturila neverovatnu količinu muzike. Pattishallov aranžman ne samo da klavir povlači u pratnju kako bi se napravilo mesta za soliranje duvača, već i forsira impresionističke prelive dodate uz ponovo naizgled vrlo romantično, nostalgično intrepretiranje glavne teme. Pattishall ovde zna šta da radi i njegova muzika se nikada ne saplete i upadne u nekakvu sentimentalnost – saksofon na ovoj kompoziciji, iako ne snažan po volumenu, povlači vertikalu od Williamsove do Coltranea i njegovih radove posle A Love Supreme na vrlo autoritativan način povezujući dve odvojene a srodne generacije muzičara koji su stvorili ovo što sada imamo. Finale kompozicije koje odlazi u free jazz smeru je savršeno prirodno iako sa originalnim materijalom nema previše veze – ono naprosto izlazi iz njegove suštine.
Na Leo se duvači tek sjajno zabavljaju jer je originalna tema idealan materijal za dramatične, ali sasvim duhovite proklamacije preko marševskog ritma, a ova kompozicija ima vremena i da klasičarske, rahmanjinoske akorde izmeša sa bebopom na vrlo organsi način.
Bhatijini doprinosi su diskretni, sa blagim dodavanjem jedva čujnih efekata ovde ili filtriranjem nekih od instrumenata tamo, i čistunci koji ne mogu da smisle elektroniku u džezu ovde nemaju čega da se plaše. Efekat koji se produkcijom postiže je vrlo suptilan sa tek na momente primetnim „neprirodnim“ detaljima u ovoj tapiseriji, a koji ekonomično doprinose tom utisku sanjivog nadrealizma što ga Pattishall traži ovim albumom.
Debitovati aranžiranjem čitavog albuma koji ima kultni status u istoriji američke muzike je prilično ambiciozan gest ali Pattishall se ovde pokazuje kao više od pukog interpretatora, a svakako ne kao ikonoklast. Njegov „otvoreni odnos sa tradicijom“ podrazumeva poštovanje za predložak ali pre svega kao muziku koja inspiriše i čiji je živi legat da proizvodi – više muzike. A ne da bude obožavana kao hladna, nepokretna ikona na ikonostasu. Lepo podsećanje na esenciju džeza i ženu koja je učinila užasno mnogo za čitavu kulturu.