Jazz Nedeljom je zamišljen kao serija vinjeta koje će ići (možda ne?) svake Nedelje, nudeći preporuku u vidu jednog jazz albuma koji sam tog dana slušao. Ovo nema pretenziju da bude ni ultimativni prikaz neke klasične ploče niti otkrivanje nekog budućeg klasika, već zaista samo to, da se kažu reč-dve o albumu koji sam tog dana rado slušao. Ponekada će to biti stare, proverene klasične stvari, ponekada najnovije izdanje koje sam izvalio na Bandcampu, hoću reći, neće biti pravila. Kako i treba. Kako i mora.
Danas opet predstavljamo dva albuma bez nekog velikog povoda osim što su u pitanju dva primerka mediteranskog džeza iz ove godine, oba tehnički drugi albumi svojih orkestara, koja se, oba, mogu nazvati avangardnim a da opet imamo posla sa dve potpuno različite ploče. Utoliko, ovo može da posluži i kao ilustracija koliko je širok pojam džez avangarde čak i kada je spakujemo na jedan relativno omeđeni prostor između Španije i Portugalije.
Prvo na redu su Cuarteto Fuerte, kvartet iz Sevilje osnovan od strane kontrabasiste Juana Miguela Martína 2019. godine kada je, na jesen, snimljeni prvi, istoimeni album. Cuarteto Fuerte su donekle i neuobičajena postava ako pričamo o klasičnom jazzu jer je u pitanju kvartet bez klavira, gde pored ritam sekcije imamo još dvojicu saksofonista, Javiera Ortija na tenoru i Bernarda parrillu na alt saksofonu. Ovo sugeriše možda i agresivniji, napadačkiji zvuk ali Cuarteto Fuerte su zapravo savršeno odmeren bend koji vrednuje teme i kolektivni rad na njihovoj razradi više od nekakve individualne ekspresije koju ja, možda i pogrešno, intuitivno vezujem za avangardni džez.
Da budemo fer, Cuarteto Fuerte sebe i ne naziva avangardnim, odlučujući se radije da sebe opišu atributom „savremeni jazz“ ali uticaji koje navode svakako pravdaju korišćenje reči na „a“: Ornette Coleman, Art Blakey i Ennio Morricone. No, ovde treba primetiti i da je između prvog albuma iz 2019. godine i ovog o kome danas pričamo, naslovljenog Últimeit i izašlog tokom protekle nedelje, kvartet potpuno promenio postavu. Prvi album je pored ritam sekcije imao gitaru i bas klarinet, pa je i muzika kvarteta imala nešto „abrazivniju“, možda očiglednije avangardnu komponentu. Sa Últimeit Martin je prešao u nešto konvencionalniji „džez“ instrumentarij ali njegove kompozicije su zadržale izrazito kinematski kvalitet.
Últimeit je stoga vrlo pažljivo, vrlo detaljno urađena ploča u kojoj kvartet svira Martinove teme tako da sva četiri člana vrlo ravnopravno učestvuju u njihovom razvijanju. Možda i nije neko čudo da postava u kojoj je kontrabasista šef i autor sve muzike ima kompozicije gde saksofonisti, bubnjar i kontrabasista stoje gotovo ravnopravno u aranžmanima, ali jeste primetno koliko su ovo promišljeno urađeni komadi. „Avangardni“ kvalitet ove muzike je pre svega u Martinovom istraživanju različitih harmonskih promena koje se ne moraju uklapati sa klasičnim – pa ni neklasičnim – džez standardima, ali kako je ovo uvek veoma uredno, gotovo matematički precizno odsvirano, muzika uvek ima jedno prijateljsko lice. Slušalac ovde biva vođen putem koji, iako ima dosta, da tako kažemo, skretanja i zavijutaka, zapravo nikada ne gubi jasno postavljenu, direktnu liniju od A do B i kinematske dimenzije Martinovih kompozicija se ogledaju u narativima koji se uvek na kraju odnose na razvijanje zadatih tema. Saksofonisti ovde, po prirodi stvari nose najveći deo te naracije, svirajući vrlo često paralelno, zajednički, dopunjujući se između sebe tako da ta tema i njen razvoj dobiju višeslojnost, ponekada da se simulira i razgovor, ali i ritam sekcija ovde ne zaostaje i ne može se reći da Martin i bubnjar Fernando Caro samo sviraju gruv. Naprotiv, ovo je, kako rekosmo, naglašeno kolektivan napor i svaki muzičar ovde ima tačno određeno mesto kako bi kompozicije dale tačno onaj efekat koji im je autor namenio. Velika uvežbanost ali i sposobnost muzičara da budu izražajni u meri u kojoj to od njih narativ traži – neću da kažem da „glume“, mada to ne bi bilo ni pogrešno s obzirom na tu kinematsku ideju kompozicija – u konačnom proizvodu daju muziku koja je konstantno prijatna, zabavna i maštovita, ali i svakako vrlo kontrolisana.
Hoću reći, Últimeit je dobar primer džeza koji mene impresionira svojom formom ali ne i nužno nešto sasvim ugođeno sa mojim preferencama. Iz ovog ili onog razloga – teško detinjstvo? satanizam? – ja u džezu više od preciznosti i kompleksno napisanih kompozicija vrednujem slobodniji izraz, in-situ improvizaciju, spontanost pa možda i haos te mi je u to smislu Cuarteto Fuerte dao ploču što mi prija ali me i na kraju ostavlja ponešto nezadovoljenog, sa malo želje da čujem muzičare kako probijaju kalup, energičnije izleću iz zadatih tema i njihovih varijacija, sviraju nasuprot očekivanom, ma koliko se to očekivano programski trudilo da bude neočekivano.
Ima li uopšte smisla ovo što pričam? Nagađam da nema, nikome osim meni, pa ću još reći da je album vrlo lepo snimljen i da se završava odličnim aranžmanom Morriconeove Il Giardino Delle Delizie iz Agostijevog filma, i u kojem, zapravo, kvartet po prvi put deluje kao da zaista istrčava iz omeđenog prostora i, mada svakako i ovde imamo na delu jaku kinematičnost i kontrolu nad aranžmanom, daje i malo tog osećaja „slobode“ koji mi je nedostajao. No, da ne bih smarao sa svojim opsesijama i fetišima, reći ću da mi Cuarteto Fuerte svakako prijaju i da treba da ih i sami poslušate:
https://cuartetofuerte.bandcamp.com/album/ltimeit
A kad već patim i kmečim za slobodnijim izrazom u savremenom mediteranskom džezu – to je valjda ultimativni 1st world problem – valja reći i da sam ga našao u za sada najsvežijem izdanju, iz druge polovine Juna, izuzetnog lisabonskog izdavača Clean Feed Records koji nas već decenijama snabdeva prvoklasnim mediteranskim free jazzom i improvizacijom. Chanting in the Name of je drugi album izvrsnog benda pod imenom Luís Vicente Trio a koga predvodi, nagađate, veoma talentovani trubač i kompozitor, Luís Vicente.
Vicente je baziran u Lisabonu i do sada je već nagomilao puno žive svirke po Evropi i Severnoj Americi. Njegov sajt nabraja desetine muzičara sa kojima je sarađivao, uključujući internacionalne zvezde free muzike kao što su Hamid Drake, Paal Nilssen-Love, Mark Sadners, Frank Gratkowski, Jorrit Dijkstra ili Roger Turner, a Vicente je, kako se i očekuje od nekog što očigledno mrzi da ima i sekund slobodnog vremena, član najmanje tuce aktivnih postava koje operišu na teritoriji free jazza i improvizacije. Vicenteova svirka je dobila i poređenja sa Donom Cherryjem ili Freddiejem Hubbardom a što su poprilično teške reči, no, slušajući Chanting in the Name of bio sam ništa manje nego impresioniran ne samo njegovom tehnikom već i maštovitošću u domenu kompozicija ali i jednim veoma dobro odmerenim odnosom slobode i kontrole koju autor ima nad muzikom i svojim saradnicima.
Ti su saradnici u ovoj verziji trija izuzetni kontrabasista Gonçalo Almeida, kao i veoma raznovrsni, senzitivni bubnjar i perkusionista Pedro Melo Alves.
Ključni element mediteranskog, a posebno portugalskog free jazza i improva koji meni izdvaja ovu scenu od drugih je da Portugalci uspevaju da spoje tradicionalno hladniji, apstraktniji pristup slobodnoj muzici sa emotivnijim, toplijim elementima free jazza koje, po intuiciji opet, vezujem za afroameričke originatore. I Chanting in the Name of ovaj dobro odmereni odnos isporučuje na impresivan način. Kompozicija koja album otvara, Anahata, je deset minuta dugačak free jazz komad u kome Vicente zaista demonstrira tu svoju dončerijevsku dimenziju, uvodeći prvo trio kroz apstraktniji početak pesme u slobodan, dinamičan free jazz gruv gde ritam sekcija ima svu slobodu da se igra sa tempom i dinamikom dok šef benda sipa izvrsne solaže preko njega. Vicente nije „snagaš“ i njegova svirka, čak i kad je brza i žestoka vrlo retko ide na volumen i insistiranje na sve jačem izduvavanju prostih fraza. Radije, on pažljivo menja harmonske perspektive i svira u vrlo ornetkolmenovskoj tradiciji u kojoj je sve dopušteno ako ima smisla u tom trenutku. Tako se njegove teme razvijaju maštovito i smelo i mada Anahata svakako ima i izvesnu dozu avangardne hermetičnosti, ona se uspešno kompenzuje zaista razigranim gruvom.
Ostatak albuma je manje veran jazz predlošcima i napušta ih zarad slobodnije svirke koja, ipak, ne gubi pomenutu, a esencijalnu, toplinu i, jelte, emotivnost. Druga kompozicija, takođe desetominutna Keep Looking je osetno manje „gruvi“, ali samo na ime toga da se ne drži tradicionalnih formi vezanih za ritam, temu i harmoniju – pa makar ta tradicija bila i avangardni džez – i svaki od muzičara je ovde slobodan da nađe svoj sopstveni gruv a hemija trija se ogleda upravo u tome da se do kraja ta tri gruva uspelo spajaju u jedan. Bubnjar Alves se ovde pokazuje kao izuzetno maštovit i pažljiv muzičar koji ostaloj dvojici kolega stalno postavlja nove pozadine na kojima mogu da slikaju svoje ideje. Kontrabasista Almeida dosta radi gudalom i to je najava kako će veliki deo njegove svirke izgledati tokom ostatka albuma. Naime, harmonski izuzetno bogato i maštovito. Sam Vicente ovde vrlo umešno vodi bend od potpune slobode do sviranja teme koja je, kada joj se na kraju čitava ekipa vrati, vrlo zarazno narodnjačka i dovodi kompoziciju do emotivnog krešenda koji ne mora da se oslanja na volumen zvuka i distorziju da bi postigao svoju poentu.
No, centralna kompozicija na albumu, naslovna Chanting in the Name of je svakako ne bez razloga stavljena u sredinu. Ovo je komad od skoro dvanaest minuta, sasvim slobodan u pogledu ritma i vrlo spontan u pogledu dinamike, ali zapravo manje apstraktan nego što bi ovo sugerisalo. Naprotiv, Chanting in the Name of je emotivna, folklorom, reklo bi se inspirisana, pa i, u skladu sa svojim naslovom, prilično uzvišena, duhovna pesma koja uspeva da spoji koncepte konvencionalne lepote u muzici – oslikane u harmoniji i melodičnosti – sa avangardnim težnjama ka razbijanju tradicionalne forme i pronalaženju individualnog izraza.
Na ovom mestu svakako treba primetiti koliko je Vicente izuzetan tehničar. Još na prošloj kompoziciji je demonstrirao vrhunski „mekano“ sviranje sa prigušnikom, modulirajući svoj ton tako da truba gotovo potpuno izgubi svoj reski zvuk i zazvuči toplije, nežnije nego što očekujete da je moguće, a na naslovnoj kompoziciji ide u drugom smeru i isporučuje zvonke, svetle i sjajne melodijske linije koje slušaoca umeju da zavedu da skoro zaboravi kakav raskošni haos ostala dva muzičara sviraju ispod. No, ovo je svakako pre svega kolektivni rad pa je i uklapanje harmonija između trube i kontrabasa tek najočigledniji nivo zajedničke vizije koju ovaj trio tako snažno iznosi.
Posle Chanting in the Name of, preostale dve kompozicije, apstraktnije kakve jesu, svakako imaju manji emotivni impakt, ali to je sasvim u redu jer čitav album onakve emotivnosti ja teško da bih izdržao na nogama. Ovo su i dalje dve vrhunski dobre kolektivne improvizacije u kojima i dalje nema forsiranja i sviranja na snagu, već trio demonstrira telepatski kvalitetnu komunikaciju, izuzetnu maštovitost i pre svega dobar ukus u muzici koja deluje i sazrelo i „prosvirano“ – kako očekujete od trija koji zajednički radi i vežba – a da istovremeno ima pun kreativni naboj slobodne improvizacije. Pesma koja album zatvara, May’s Flavour, je na kraju vrlo lepo uklopljena kombinacija „ekstrema“ između kojih se ovaj trio kreće, sa mirisom sanjive, pomalo i hermetične ali tople balade koji se oseti u melodičnim temama, ali i sa užurbanom a opet ne agresivnom svirkom i bežanjem od zatvorene forme u slobodu – odgovorne, naravno – improvizacije.
Dakle, pričamo o odličnom albumu, kako nas je Clean Feed već i navikao, a koji se da pohvaliti i kvalitetnim, toplim i dinamičnim studijskim snimkom. Fakat je da kada u Evropi pričate o free jazzu odmah na pamet padaju Nemci, Holanđani ili Britanci, ali Luís Vicente Trio ovim albumom donosi dragoceni argument da se ravnoteža, makar poslednje dve decenije, nepovratno pomerila prema južnim krajevima. Izuzetno.
https://cleanfeedrecords.bandcamp.com/album/chanting-in-the-name-of