Problem sa novom Netflixovom serijom Locke & Key je sigurno i u tome da su moja očekivanja zidana duže od jedne decenije i nazidana na visinu na kojoj ih verovatno ništa ovozemaljsko nije moglo dosegnuti. Strip Locke & Key je počeo da izlazi još 2008. godine za američki IDW i odmah se izdvojio iz ondašnje creator-owned ponude vrhunskim ugođajem horora izmešanog sa mračnom fantastikom i standardnom omladinskom literaturom. Joe Hill je pisao bolje dijaloge i imao jače likove od bar 70% tadašnjih strip-scenarista a Gabriel Rodriguez je, činilo se, čitavog života čekao da groteskne slike koje je nosio u glavi stavi na papir i u činu egzorciranja sopstvenih demona u našim glavama proizvede mnogo živih košmara. Ja i inače imam običaj da kažem da su tvrdo koričene kolekcije jedini način da se stripovi zaista čitaju, ali ovo je jedan od stripova gde je ovo objektivna istina. IDWove fantastične kolekcije tvrdih korica i visokokvalitetne štampe su zbilja medijum u kome Rodriguezov crtež i sugestivni kolor dobijaju dostatan tretman.
Naravno, kada sam tamo početkom decenije sa DušManom pričao o tome kako bi se naziv ovog stripa preveo kod nas a on insistirao da je „Lokot i ključ“ jedini način da se očuva sonornost originala nisam ni slutio da će za koju godinu Darkwood zbilja i objaviti kolekcije ovog stripa pod baš tim naslovom. Čuda su se događala pa tako i najava, pre nekoliko godina, da je Hill u pregovorima za ekranizaciju stripa, pa onda i prve slike scenografije, sve to je delovalo kao najprirodniji način da se jedan od najboljih stripova prošle i ove decenije približi publici širokog zahvata. Uostalom, Joe Hill je sin svoga oca i mada je napravio častan – i ogroman – napor da se od toga distancira i pokaže da je osoba za sebe i kreativac sa sopstvenim kapacitetima koji se ne kači na ćaletovu slavu, sigurno nije odmoglo što mu je najpoznatiji strip bio u priličnoj meri uporediv sa nekim atributima poetike Stephena Kinga. Locke & Key je imao elemente omladinske (tj. young adult) proze po uzoru na ono što je King radio osamdesetih (notabilno sa It), ali i prefinjenu metafizičku, a opet vrlo telesno ovaploćenu stravu malog grada u američkoj provinciji u kome je zlo poprimilo opipljivu formu kroz nebrojene male postupke malih ljudi – mala zla koja su na kraju porodila veliko zlo, da tako kažemo.
No, Hill je sin svoga oca, izgleda, i po drugim osnovama – Kinga je ne godinama već decenijama pratila i pravilnost da su njegova dela ekranizovana neadekvatno ili naprosto loše. Nakon vrlo dobrih početaka sa Shining i Carrie u sedamdesetima – a koje su radili pedigrirani Kubrik i De Palma – većina ekranizacija Kinga u osamdesetima i devedesetima je bila u najboljem slučaju osrednja a često totalni treš. Hill još uvek nema film snimljen po nekom svom romanu, (ispravio me je drug Ex-pistol: https://www.imdb.com/title/tt1528071/?ref_=nv_sr_srsg_0) ali pokušavam da kažem da problem sa Netflixovom serijom Locke & Key nije samo u mojim previsokim očekivanjima.
Da se još malo bavimo mnome: moj trenutni stav prema prestige televiziji je da je mnogi autori shvataju pogrešno. Televizijska serija nije film arbitrarno isečen na komade i dobre serije u prestige TV epohi i dalje razumeju da serijska naracija podrazumeva drugačiji tempo, drugačije strukture pripovedanja, drugačije naglaske. Nasuprot ovome, imam utisak da ogroman broj serija danas potpuno igoriše ovakav pristup i dobijamo filmove od pet, osam ili deset sati koji, pa, da tako kažem, nemaju opravdanja da traju toliko. Ne pričam ovde samo o serijama koje moja žena strpljivo gleda a ja se edžektujem posle pilota – tejk jor pik: Sinner, Dark, OA, Left Overs – već i o univerzalno hvaljenim uradcima poput lanskog Černobilja. Svakako, izbirljiv sam, možda do perverznosti ali Breaking Bad je bila serija koja je u potpunosti razumela serijsko pripovedanje i davala u svakoj epizodi akcentovanu temu i zaokruženu naraciju. Čak je i zlosrećni Westworld čiju drugu sezonu nisam mogao da izdržim do kraja imao makar naznake da shvata da su epizode celine za sebe i pravio makar simbolične napore da se njima na taj način i bavi.
E, Locke & Key je serija koja je ASPOLUTNO napravljena kao film od osam sati, jedna neprekidna naracija arbitrarno isečena na deset delova se narativnim lukovima koji traju daleko preko granica jedne ili dve epizode, sa tempom koji nije spor zato što se time postiže atmosfera ili nekakav osećaj uživljavanja u živote protagonista nego naprosto jer njeni autori misle da se ovako danas pravi televizija.
Drugim rečima, Locke & Key je serija koja nije razvučena u elementima, režija je uglavnom efikasna i scene su rešavane korektno, televizijski, sa sasvim uobičajenom dinamikom za ovakav medijum, ali koja je razvučena kao celina jer u njoj ima premalo priče. Ili, da budemo precizniji, premalo smislene priče.
Da je ovo petodelna ili četvorodelna miniserija, Locke & Key bi,čini mi se, mogla da bude značajno efikasnija. Autori bi time bili prinuđeni da skinu salo i ostave samo mišiće i ovo je mogla biti uzbudljivija i ubedljivija serija o velikom zlu koje se pomalja u gradiću Matheson u Masačusetsu i deci koja ga ne razumeju ali ga makar intuitivno prepoznaju pa ga onda, ne mogavši da se oslone na odrasle, zagubljene u formalnim socijalnim ritualima i racionalizacijama što im ne dopuštaju da vide ne- i natprirodno čak i kad ih ujede za facu, uz velike žrtve i odricanja i – pobede. Mislim, nije li to stivenkingovska formula i nije li u 2020. godini ta formula toliko izučena da bi profesionalni televizijski autori trebalo da su u stanju da je ispišu bez mnogo filozofiranja?
Delom, Locke & Key ima problem upravo jer dotični autori nisu idealno izbalansirali mračni fentezi sa horor elementima sa jedne strane i young adult fikciju sa druge. Kingovština u ovom kontekstu podrazumeva ulazak u neke prilično turobne životne detalje, u to neko zlo koje nije ni samo stvar ličnosti ni samo stvar mentaliteta ni samo stvar nefunkcionisanja institucija već prebiva baš u njihovom preseku. Hillov i Roriguezov strip-predložak ovakvu kingovštinu vrlo spretno oživljava i samo prelistavanje prve kolekcije ovih dana me je podsetilo koliko taj strip u čoveku izaziva nelagode, prikazujući polomljenu porodicu koja se jedva drži na okupu posle velike tragedije, ali i druge jedinke u društvu čije je zlo rezultat spleta nesrećnih socijalnih okolnosti ali koje je izraslo u razorni socijalni toksin.
Serija ovo ni slučajno ne uspeva da ponovi. Sam Joe Hill je pisao prvu epizodu koja, konsekventno, i ostavlja najbolji utisak i deluje kao da će ući u teme koje je strip uspostavio, no ostatak je napisan i režiran primetno „običnije“ sa veoma umekšanim socijalnim i porodičnim tenzijama. Porodica Locke je ovde, istina, preživela užasnu traumu, ali ne deluje zaista istraumirano, serija se vrlo simbolično dotiče izopštenja dvoje tinejdžera – Tylera i Kinsey – iz socijalnih krugova i klika srednjoškolske i smalltown scene, dok je majka, Nina, u stripu ozbiljno ruinirana alkoholom kojim pokušava da izleči zjapeću ranu u centru svog života, ovde jedna draga i simpatična Halmark-mama čiji su sudari sa flašom toliko usputni i neproblematični da je gotovo uvredljivo da je ova vrsta adikcije uopšte tretirana u narativu na ovako lapidaran način.
Serija se, dalje, prilično trudi da akcenat stavi na „magiju“, da simbolika ključeva i brava koja je u težištu priče bude oslikana najpre začudnim tonovima, bez previše ulaženja u to da je virenje u nutrine ljudske duše ne samo veoma intiman već neretko i katarzičan čin koji će i onog koji roni i onog u kog se zaranja nepovratno menjati. Tako je ovde ta „magija“ prikazana značajno vedrije, po uzoru na Narniju ili čak (HBO seriju) His Dark Materials a ovo, povratno, značajno otupljuje horor-oštricu koju serija pokušava da ipak donekle zadrži. Glavni „negativac“ ovde i sam/ sama zbog toga ima jednu young adult dimenziju koja mu umanjuje i harizmu i opasnost, pretvarajući ga/ je u blago frustriranu i siledžijsku osobu koja ima srazmerno male ambicije i sukob sa kojom nema dimenzije sudbinskog susreta sa onostranim. Primera radi, momenat u seriji u kome Dodge koristi Krunu senki da napadne kuću Lockeovih je kulminacija radnje i violentno razrešenje mnogih dotadašnjih napetosti ali u stvarnosti je veoma pešadijski režiran i svodi se na gotovo prostački jednostavnu ideju da se senke, naravno, teraju svetlom. U kontrastu sa tim, Crown of Shadows priča u stripu je monumentalni, simbolički ali i fizički gigantski interpunkcijski znak u dužem narativu gde se dotadašnja logika ključeva i brava resetuje kako bi se pokazalo da ono što shvatamo kao realnost nije ništa više od jedne moguće interpretacije.
Serija, dakle, nema ni psihološku ni metafizičku snagu koju je strip imao, ali joj prema kraju ponestaje i bazičnih pripovedačkih oruđa. Preokret u poslednjoj epizodi je još i zanimljiv ali uglavnom zato što su gledaočevi kriterijumi značajno spušteni do ovog momenta, ne najmanje vrlo prostačkom naracijom u finalu. Likovi što se ni do tada nisu mogli pohvaliti prevelikom psihološkom dubinom u finalu postaju samo marionete u rukama scenarista koji su svesni da ne mogu da ponove set pisove iz stripa pa je kretanje od scene do scene, ulaženje iz jedne u drugu odluku primer kako narator može da izgubi gledaoca uterujući likove u postupke na silu, protivno ne samo logici iz sveta gledaoca već i logici koja je do tada važila u samom narativu.
Svakako i sa vizuelne strane serija pati od jedne nemaštovite, pešadijske izvedbe. Sama kuća Lockeovih je dobra i ključevi su lepo dizajnirani ali ovo je samo jer su scenografi ovde mogli da direktno prepisuju od Rodrigueza. Tamo gde je teže ponoviti njegovu psihologiju likova, njegovu grotesku ali i tenziju koju daje scenama, njegova šokantna, eksplozivna razrešenja – pa, tamo serija ostaje u domenu young adult srednjačenja sa šarenim CGI-jem i gotskim stilizacijama, nadajući se da je to ono što klinci danas vole.
Možda i vole, ja sam svakako premator da bih bio ciljna grupa ove serije, ali ostaje žal za tim da jedan od najboljih recentnijih stripova u mojoj kolekciji nije dobio dostojnu ekranizaciju. Kada sam pre nekih devet godina pisao o ovom stripu za UPPS napisao sam i ovo: „Najjači utisak koga Locke & Key ostavlja već početkom prve priče je taj da se ovde besprekorno kombinuju jedna visceralna brutalnost, psihopatsko nasilje, i jedan izraženi humanizam. (…) Hill uspeva da priču u kojoj ljudi ginu i bivaju ponižavani od strane sadističkih psihopata (od kojih su neki paranormalna a neki… er… normalna bića) ne pretvori u tek redovnu horor eksploataciju. Ovde mi, publika, zaista brinemo za likove, saosećamo sa njima, čak i proživljavamo njihove živote, bilo da se radi o predbubertetlijama, o tinejdžerima ili o odraslim ljudima.“ Kako stvari stoje, ova serija nema ni ambiciju, ali ni potrebna znanja da se upusti u sličnu avanturu te ja, sledstveno tome, nisam siguran da ću se PRETERANO cimati oko druge sezone.