Poslednji dan Februara je posebno drag jer nam se vraća Kesić na male ekrane. Ali, valjda malo dragosti donosi i metal. Da vidimo šta smo imali…
Blek metal za predjelo, kao i uvek i za sam početak bend The Devil’s Sermon. U pitanju su posvećeni satanisti a može im se praštati jer je u pitanju očigledno poljski bend u rasejanju, tj. sa adresom u Ujedinjenom kraljevstvu. Taj sudar katoličkog nasleđa sa anglikanskim liberalnim stavovima ume čoveka da skroz poremeti. Elem, na EP-ju Rydwany Ognia imaju četiri pesme oštrog, napadačkog blek metala a on se i otvara obradom Bathoryjeve Chariots of Fire, a što ste sigurno i sami pogodili ako znate poljski i pročitali ste naziv EP-ja. Vrlo solidno izdanje bez mnogo filozofiranja, sa old school šmekom ali i modernom produkcijom:
https://thedevilssermon.bandcamp.com/album/rydwany-ognia
Leden i nepraštajući, ali ipak atmosferični blek metal, po oprobanom Švedskom receptu stiže iz kuhinje dvojca Grifteskymfning. Ovo je emotivna ali ipak vrlo hermetična muzika čiji zvuk vas drži na distanci barem onoliko koliko melodičnost poziva da mu priđete. Bend je izbacio već dva albuma u Februaru, Svart Materia i Bedrövelsens Härd a za oba vredi odvojiti uho ako se pronalazite u gornjoj deskripciji:
https://svartrit.bandcamp.com/album/svart-materia
https://svartrit.bandcamp.com/album/bedr-velsens-h-rd
Deceiver Legion na demu Totuuden Valoissa isporučuje kvalitetan finski blek metal koga svira i peva samo jedan čovek. Zrelo, snažno, žestoko, himnično i dobro producirano, a ovo je samo demo! Kakav li će tek album biti?
https://deceiverlegion.bandcamp.com/album/totuuden-valoissa-demo
Iz Perua dolazi Ghoul, ali ne ovaj naš, nego jednočlani projekat čiji se jedini član ne zove Dejan Ognjanović već The Covenant of Shadows. Spuki! Elem, EP Ascending from the Depths je sirov ali zarazan komad žestokog blek metala sa dobrim rifovima. Valjali bi ovde i malo razrađeniji aranžmani, jer Ghoul je, takav kakav jeste, malo sirov i još uvek ne sazreo projekat, ali zvuk na snimku je dobar i projekat ima energije:
https://ghoulblackmetal.bandcamp.com/releases
Eza nešto malo drugačije ponudićemo vam elegični queer blek metal koji dolazi – odakle bi nego iz Francuske a ljubaznošću benda Worhs. Plus dure sera la chute je četvrti album ovog dvojca i mada na njemu ima mnogo pretenciozne buke, Worhs svakako uspevaju da mi se uvuku pod kožu svojom doslednošću u injektiranju ne-binarnog identiteta u muziku koja žestoko treska i vrišti. Rispekt:
https://worhs.bandcamp.com/album/plus-dure-sera-la-chute
Poslednje (a i njihovo prvo) izdanje danskog projekta Í Myrkri smo slušali u Decembru, a evo njih ponovo sa albumom Drivende i Dødens Æter. I to je opet sasvim lepa ponuda ako volite monoton, hermetičan blek metal koji sve vreme čuka istim tempom i istom jačinom ali ima lepe, hipnotičke melodije i tu neku atmosferu zagledanosti u smrt i očaj. Meni je to sasvim dobro, čak i uz ponešto lo-fi kvalitet:
https://imyrkri.bandcamp.com/album/drivende-i-d-dens-ter
Vrlo sličan tempo drže i čileanski Invocation na svom EP-ju, Attuned to Death ali ovo je muzika nešto mračnije atmosfere i tamnijeg zvuka. Ipak, hipnotičnost im je slična po intenzitetu pa vredi odvojiti vreme:
https://invocationtemple.bandcamp.com/album/attunement-to-death
Gloosh je, pak „ručno rađeni blek metal iz sibirskih divljina“ i debi album ovog jednočlanog projekta, Timewheel, je solidna i solidno zabavna ploča muzike koja atmosferični blek metal ne povezuje sa hermetičnim zuvkom i krš produkcijom već zvuči živo i zdravo. Gloosh ne umiče određenoj aranžmanskoj neefikasnosti koja, nažalost, krasi brojne jednočlane blek metal projekte, ali ovde ima šta da se čuje:
https://gloosh.bandcamp.com/album/timewheel
Iz Bruklina, pak, stižu Tombs čiji je novi album, Monarchy of Shadows još jedno podsećanje da se u SAD najuzbudljiviji blek metal pravi na istočnoj obali. Tombs su superiorno tehnički precizni i odlično isproducirani, ali njihovo glavno oružje su dobre pesme, jakog tempa, visoke energije ali i za blek metal neuobičajeno nijansiranog izraza. Ovo je bend koji blek metal shvata prevashodno kao šasiju na kojoj lepo može da stoji mnogo toga a da se ne izgubi na aerodinamičnosti i brzini pa je Monarchy of Shadows ploča koji mogu da slušam mngo puta za redom uživajući u svim njenim dimenzijama:
https://tombscult.bandcamp.com/album/monarchy-of-shadows
Soul Flesh su „eksperimentalni blek metal“ bend iz nemačke i njihov debi album Road to Nara: A Cow Calves at Spring’s Last Day je interesantan eksperiment (indeed!) u čuvanju osnovnih žanrovskih odlika blek metala uz inoviranje u mnogim smerovima. Ovo je u pogledu energije i distorzije i dalje blek metal ali sa dosta harmonskih ekscesa i aranžmanskih inovacija. Vredi čuti jer probija žanrovski kalup ali sa mnogo poštovanja i svrhovitosti:
https://soulflesh22.bandcamp.com/album/road-to-nara-a-cow-calves-at-springs-last-day
Omanji zemljotres u zainteresovanim regionima interneta su tokom nedelje izazvali švedski Kvaen sa najavom svog debi albuma, The Funeral Pyre koji je juče i izašao i potvrdio da je uzbuđenju bilo mesta. Kvaen je zvanično solo projekat Jakoba Björnfota koji je sve napisao i odsvirao sve gitare i klavijature, te otpevao većinu pesama (sa nekim gostima na solažama), dok su mu se na bubnjevima smenjivala dva odlična bubnjara, ali izdavač je pohitao da pojasni da bend ima i stabilnu koncertnu postavu pa bi se reklo da se radi o novoj velikoj švedskoj blek metal senzaciji (well, „velikoj“ koliko se to može biti u okvirima te hardkor scene). Björnfot zapravo uspeva da elegantno spoji sirovost i seksepil ranijeg Bathoryja sa modernijim melodičnim blek metal stremljenjima i na taj način poveže dve možda i sasvim razdvojene slušalačke demografije. Kako god, Kvaenov debi album karakterišu odlično napisane pesme sa raskošnim ali ne pretrpanim aranžmanima i izuzetno solidna produkcija i, ako sve bude u redu, ovo je bend o kome ćemo mnogo toga čuti u budućnosti koja dolazi.
https://kvaen.bandcamp.com/album/the-funeral-pyre
https://blacklionrecords.bandcamp.com/
Stonerski program danas otvara „stoner thrash“ bend iz Tel Aviva, Love Your Witch. Kako smo već rekli, pravilo je da bendovi koji imaju „Witch“ u imenu ne mogu biti loši pa ni ovaj izraelski trojac ovo pravilo ne krši. Fucking Relentless je album koji zbilja počinje „relentlessly“ sa pesmom od punih 13 minuta (i dužom!) a koja se i zove „13“ ali ovo je dobar, zapaljiv stoner metal, sa nervoznom, paranoidnom energijom ali i teškim, valjajućim, hiptnotičkim rifovima i dobrom kontrolom nad narativom. Ostale pesme na albumu su kraće ali zadržavaju isti nivo energije i autoriteta. Love Your Witch smo već hvalili za prvenac pre neke dve godine a u međuvremenu je bend sazrevao, napredovao i Fucking Relentless je odlična ploča modernog teškog roka koji istovremeno izbegava zamke savremene produkcije i zvuči utemeljeno u tradiciji na najbolji, najzdraviji način – tako što je u fullu živi. Nezaobilazno:
https://loveyourwitch.bandcamp.com/album/fucking-relentless
Kelnski Astral Kompakt nisu TOLIKO uzbudljivi na EP-ju Obacht ali ovo je pet pesama solidnog instrumentalnog stoner roka koji dobro roka i dobro je ustondiran ali pazi na aranžmane, dinamiku i sve to. Vrlo solidno i dobro da se trese glavom, tapka nogom i maše kosom:
https://astralkompakt.bandcamp.com/album/obacht
Ritual King iz Mančestera imaju malo bizarno ime – ali njima se sviđa pa im se i debi alum tako zove – no nemam zamerki na sadržaj debi albuma koji je egzemplar odličnog heavy rocka što ne zaboravlja da bude ni heavy a ni rock. Dakle, ovo ima sve te teške rifove i spore ritmove koje želite, ali ima i ozijevsko pevanje i psihodeliju sedamdesetih, a sve umotano u savremen, zreo zvuk koji opet nije u tom umotavanju izgubio dušu ili šmek. Odličan stoner rok:
https://ripplemusic.bandcamp.com/album/ritual-king
Teksaški Imp Tea su za mrvu metalniji na svom istoimenom debi EP-ju ali su i dalje vrlo dobri i vrede slušanja ako volite težinu i zaraznost:
https://imptea.bandcamp.com/releases
Još obožavanja Sabata i ’70s hard roka i kanabisa stiže iz Teksasa posredstvom snigla Feathered Serpent | Death Hand a koji su nam doneli odlično nazvani Grave Bathers. Jeste ovo sve pomalo maniristički u svojoj formi ali bend se izrazito trudi da zvuči sirovo i autentično i trud vredi prepoznati i pohvaliti. Valja da se čuje:
https://gravebathers-us.bandcamp.com/releases
Vrlo sirov, vrlo spontan (a reklo bi se, i snimljen u garaži) instrumentalni psihodelični stoner/ sludge/ metal dobijamo na EP-ju Kalabrian Syndrome istoimenog solunskog benda. Grci u principu prave visokokvalitetan i ulickano produciran stoner metal, ali ovo je sirovo, garažno i baš dobro:
https://kalabriansyndrome.bandcamp.com/releases
Isto Grci, Toga daju dve odlične pesme na singlu Bats Out Of Hell i mada je ovo više pank nego metal, sve je to garaža i lepo se jedno s drugim uklapa. Ne propustiti:
https://togaath.bandcamp.com/album/bats-out-of-hell-single
Za grčki het-trik danas dobijamo i The BuzzDealers koji na albumu Blooming isporučuju ono što smo navikli da dobijamo od Grka: seksi, vrlo slušljiv, vrlo rokerski stoner rok koji može odmah da ide na televiziju ali koji se, u slučaju ovog benda ne odriče psihodeličnih korena i zvuka. Vrlo zdravo, zrelo i sigurno, plus odlične pesme i dobar saund:
https://thebuzzdealers.bandcamp.com/album/blooming
Finski Aktor imaju logo zbog koga odmah pomislite da krljaju old school thrash metal, ali njihov treći album, Placebo zapravo nudi psihodelični hard rok koji ima puno šarma i dobrih ideja. Nije ovde sve savršeno i bend se trudi da uradi više nego što možda može u ovih četrdesetak minuta ali prozračan zvuk (mada prekomprimovan master) i obilje odličnih momenata mi ostavljaju pozitivan utisak:
https://aktor.bandcamp.com/album/placebo
Nije vam dosta Grka? Odlično, Atinjani High on Vigers na svom prvom albumu donose odličan dezert rok sa karakteristično dobrom produkcijom i lepim, suptilnim zanošenjima prema ’70s psihodeliji. High on Vigers su ukusno staromodni utoliko što vole klasične bluz/ bugi harmonije ali ne upadaju u tribjut-bend provaliju i imaju puno svojih i puno dobrih ideja:
https://highonvigers.bandcamp.com/album/high-on-vigers
Moskovljani Jambattista na svom debiju Seeking the Seeker kažu da se njihova muzika ne može žanrovski odrediti jer je ona nastajala pod mnogo različitih uticaja ali ovo je vrlo ubistven, bučan i psihodeličan teški spejs rok sa naklonima klasičnoj psihodeliji ali i doomu. Za debi album benda za koji nikad niste čuli, Jambattista uveliko prebacuju ikakvu zamišljenu gornju granicu kvaliteta i prave intrigantnu, dinamičnu muziku u lepom, vrlo adekvatno lo-fi razredu.
https://jambattista.bandcamp.com/album/seeking-the-seeker
Poljaci Fiasco na svom EP-ju Mizantropolia mešaju sludge metal, post metal i malo black metala za maksimum neprijatnosti i žestine. Ovo je dobro napisano i odsvirano i ima pomalo industrial miris, a što nije čudno s obzirom na prošlost benda. Vredi da se čuje:
https://fiaskopolo.bandcamp.com/album/mizantropolia
Portlandski doom entuzijast, Markov Soroka ima novi solo projekat, Drown i prvi album, Subaqueous je funeral doom izmešan sa šugejzom, ako mogu tako da kažem. Dve pesme od po dvadeset minuta, pretrpan master, ali muzika koja solidno opravdava svoje ogromno trajanje sa težinom, hermetičnošću ali i emotivnošću koju ovaj žanrovski spoj obećava:
https://markovsoroka.bandcamp.com/album/subaqueous
Spor i vrlo dopadljiv instrumentalni psihodelični doom, sa bogami solidnim ambijentalnim stremljenjima isporučuju nam bruklinski Insect Ark. The Vanishing je nežan i topao album lepih gitarskih ambijenata i pažljivo pointilističkih bubnjeva i Insect Ark su bend za slušanje i noću i danju, i dok radite i dok se, da tako kažem – radite.
https://insectark.bandcamp.com/album/the-vanishing
Stoned Ghost iz Nju Džersija sebe zovu progresivnim metalom i grandž bendom ali ja ih ne bih nazvao tako mada razumem odakle dolaze. Njihova muzika ima grandž ekspresivnost i razobručenost progresive ali ne robuje ni jednom žanru i ovaploćuje se u odličnim, energičnim metal pesmama koje ne duguju bogznašta žanrovskim stereotipima. Approaching Falter je rokerska, žestoka ploča jakog zvuka koju možete puštati i „normalnoj“ publici. Vrlo dobro:
https://stonedghost.bandcamp.com/album/approaching-falter
Legendarni mejnski bend što se vazda šetao između metala, alternativnog roka i buke, Today is the Day, ima novi album, No Good to Anyone i ovo je… pa, sada već vrlo predvidiv zvuk i sentiment, ali koji i dalje radi svoj unikatni posao bolje nego skoro iko drugi. Naravno, ne očekujem da me ijedno novo izdanje Stevea Austina opali po čelu kao što je bilo sa njihovim eponimnim trećim albumom tamo polovinom devedesetih kad mi ga je Voja Žugić dao na recenziranje, pa svakoj novoj ploči pristupam čista srca i otvorena uma. No Good to Anyone je notabilan po blagom uplivu black metal zvuka na prvoj pesmi, ali i po povratku u neke od najizrazitije mračnih, psihotičnih zvučnih pejsaža koje je Austin ikada kreirao. Ovo je i dalje muzika koja u naoko beskrajnim epizodama samoubilačke depresije nalazi zračke svetlosti i tračke volje da se istraje, pretekne i živi još jedan dan, da se mi razumemo (slušajte, recimo Son of Man), ali čak i kada je Austin najboliži „feelgood“ zvuku, kao u Burn in Hell, to je tek prkosni bluz i samo uvod u ciničnu You’re All Gonna Die. S obzirom da je proteklih pola decenije Austin proveo mučeći se sa povredama, različitim bolestima i pogrešnim terapijama, za očekivati je da na albumu preovlađuje depresivnost, ali ovde ima onog klasičnog TITD prkosa koji smo uvek voleli i Austin i dalje ima intuiciju za rif koji nosi pesmu i kome nije potrebno mnogo elaboracije da bude ubitačan. Albumi Today is the Day su, znamo to, praktično dnevnički zapisi Stevea Austina i to da čovek posle tri decenije i dalje uspeva da tim metodom toka svesti porađa ploče koje rezoniraju i poetski i emotivno i da budu jebeno heavy i mračne i ISKRENE je velika stvar. Ne propustiti.
https://www.youtube.com/playlist?list=OLAK5uy_mgzvk0dsWlCAiG80DiyEaD7gRH2VnjUMw
Nešto ranije u Februaru izašao je album Gwarth II mičigenskog instrumentalnog death metal benda Thoren, i ovo je drugi deo priče koja je započela na albumu Gwarth. Što objašnjava zašto album traje svega 26 minuta, ali ovoje i svakako mudra odluka jer Toren sviraju tehnički kompleksnu i za slušanje dosta zahtevnu muziku punu oštrih uglova i eksperimenata sa harmonijom. Svakako treba pohvaliti napor da se u inače prilično četvrtastu formu death metala ubaci malo subverzije i diverzije pa i ako Gwarth II ne bude album godine, vredi da se čuje jer je svirački impresivan, maštovit i dobro produciran:
https://thoren.bandcamp.com/album/gwarth-ii
Šveđani Ensnared nemaju ambicije da eksperimentišu ili subvertiraju formu death metala i njihov drugi album Inimicus Generis Humani je vrlo prijatan staroškolski death metal sa elementima black i thrash podžanrova, sav u tremolo rifovima i sprinterskoj formi. Meni to veoma prija, posebno uz mastering koji ima puno dinamike pa iako ovo nije najdinamičnija muzika svih vremena, ona ovde može lepo da diše i da se glasno odvrće. Ensnared me malo podsećaju na početak devedesetih i bendove poput Sadusa i Sepulture koji se lome da li bi da sviraju death ili thrash metal, znaju šta je dobar rif i kako da slušaoca uvuku u svoj prljavi ples i sem ako iste alergični na dobar metal, ovo vredi da provučete kroz uši.
https://invictusproductions666.bandcamp.com/album/inimicus-generis-humani
Njemački heavy metal revizori (revizionaši?) Stallion se vraćaju sa albumom Slaves of Time i ovo je jedna vidno sazrela revizija ’80s hair metal formule sa dobrim rifovima, napadačkom ritam sekcijom i moćnim solažama. Stallion umeju da se igraju na razmeđi između klasične heavy matrice i speed predložaka i No Mercy je, recimo, lepo podsećanje na vintidž izdanja Agent Steel. Naravno, pevanje koje je pola vremena u falsetu neće biti za svakoga, posebno na mekšim pesmama, ali, jebaga, ja sam ipak čovek odrastao slušajući Judas Priest i Warriorse i nije da će mene TO dobiti od ove ploče. Slaves of Time je dobro napisana ploča koja NWOBHM i speed metal trope ne unapređuje niti nešto specijalno komentariše ali ih vrlo pristojno koristi i nudi muziku koju će ciljna grupa bez sumnje voleti:
https://www.youtube.com/watch?v=JeVvwwi0dZg
Francuzi Regarde les Hommes Tomber na svom trećem albumu, Ascension praše vrlo glasan, žestok i ekspresivan post metal negde na prelomu između blek metal eksplozivnosti, šugejzerske emocije i sludge težine. Ubitačna kombinacija i da album nije sumanuto prekomprimovan u masteringu što ga sa 47 minuta čini preteškim za slušanje u jednom cugu, ovo bih preporučio bez ikakvih ograda. To na stranu, preporuka:
https://rlht.bandcamp.com/album/ascension
Nisam neki preteran ljubitelj kalifornijskih prog-metalaca Intronaut, ali vredi notirati da je izašao novi album i, posle pet godina pauze, Fluid Existential Inversions svakako zvuči napaljeno i spremno na akciju. Odlična produkcija, kompleksna svirka i zvuk koji je evoluirao i u pravcu ambijentalnih pasaža – ako volite ovu vrstu muzike, Intronaut su svakako postavili visok standard za 2020. godinu:
https://intronautband.bandcamp.com/album/fluid-existential-inversions
Deathcore koji ja preporučujem mora da bude, jelte, ekstra, pa je takav novi album montrealskih Beneath the Massacre. Naravno, ovo izdaje Century Media pa je ovaj spoj hipertrofiranog tech-death svirke i deathcore zvuka sada još zaoštreniji, sa sumanuto, skoro do karikature nabrijanom „tehničkom“ svirkom i produkcijom. Beneath the Massacre i pored svog tog umiranja u arpeđo-preterivanju i gravity blastovima ipak uspevaju da ne zaborave pesme i mada Fearmonger ima jednu još naglašeniju neoklasicističku crtu nego njihova ranija izdanja, ovo je ipak impresivna i zabavna ploča za slušanje:
https://www.youtube.com/playlist?list=OLAK5uy_mHwH5mV4LYSgjXo4kayOOO1GlrRAUxxB0
Wishbone Ash imaju novi album što je za mene prilično impresivno imajući na umu da sam bend uživo gledao 1987. godine i već tada su bili relikt sedamdesetih koji se, u već veoma izmenjenoj postavi postavi razvlači po Evropi ne bi li nabio neku crkavicu na ime stare slave. Kad, eto, Coat of Arms, novi album izlazi u 2020. godini. Andy Powel JOŠ ima i interesovanja da svira i stvara! Ne da je ovo i posebno sjajna ploča, da se mi razumemo. Wishbone Ash su bili jedan od presudnih uticaja na Iron Maiden i slične NWOBHM bendove na ime svoje razrađene dualne gitarske svirke ali Coat of Arms je album koji ni ne pokušava da na bilo koji način bude uticajan za ijednu buduću generaciju metalaca ili bilo kakvih muzičara. Ovo je korektna, vrlo lepo producirana ploča pomalo zamišljenog, srednjaškog roka koji nit vređa niti smeta ali ni ne vuče na mnogo slušanja. Powel uglavnom obilazi stare lokalitete iz svog opusa, uključujući blago folki intoniranu Empty man ili sanjivu baladu Floerana i, ponovo, ovo je sasvim korektno napisano i snimljeno, ali čak i sedamdesetih godina prošlog veka bi bilo smatrano za osrednje i derivativno. No, dobro, ponovo, ovo je neuvredljiva ploča i to što Wishbone Ash još postoje – u ma kojoj formi – i pola veka nakon prvog albuma cimaju se da sviraju i, na kraju krajeva, drže se nekog svog zvuka, pa, to nije mala stvar.
https://www.youtube.com/watch?v=87_t4ElxEfY&list=OLAK5uy_nwAWZmVmTbzocJWhGmewhjbynQNCdVdeU
Nešto ranije u Februaru francuski sastav Meurtrières je izbacio istoimeni debi-EP i ovo je odličan, malo starinski ali zdrav i energičan hevi metal sa ženskim vokalom koji izbegava većinu hair metal stilizacija i karikiranja i nudi samo tvrdi, ekspresivni rok sa odličnim sub-mejdnovskim rifovima i nabijenim tempom. Odlično:
https://meurtrieres.bandcamp.com/releases
Grci Steelwitch potvrđuju dva pravila: da grčkoj metal sceni dobar deo Evrope gleda u leđa i da bendovi sa rečju „witch“ u imenu, znate već. Elem, EP Steelwitch nije neko potpuno otkrovenje ali ovo je zdrav, energičan hevi metal stare škole sa vidnim NWOBHM uticajima i klonom Brusa Dikinsona na vokalu. Lepši miks bi pomogao, a bendu svakako i treba još malo sazrevanja u muzičkom smislu, no ovde ima puno potencijala:
Španci Public Intoxication veoma vole crossover zvuk osamdesetih pa je i njihov EP Antisober / Frenetic Piss pet pesama energičnog treskanja i napaljene dreke imeđu panka i metala. Sve je to lepo i sirovo i mada nema mnogo originalnog, ima vitalnost i tu potrebnu dimenziju zabave:
https://publicintoxication.bandcamp.com/releases
Warboy iz Ontarija u, er, Kaliforniji na svom, kako kažu dugoočekivanom debi albumu nazvanom Nightmares sviraju simpatičan pank rok maskiran u metal. Nešto mi je to veoma leglo pa iako bend nije u istoj ligi sa, recimo, Poison Idea (ili, eh, Dayglo Abortions), to je nekako taj pristup, žestoko, pošteno, ultimativno zdravo:
https://warboy.bandcamp.com/album/nightmares
Insurreal iz Njujorka kreću u svoj album Fear sa dugačkim i vrlo solidnim akustičnim introm i mada bend svira melodični death metal po sopstvenoj klasifikaciji, a što nije moj preferirani žanr na ime česte preproduciranosti i pomanjkanja duše, ovo je zapravo vrlo živahna muzika sa hardcore duhom i dobrodošlo jeftinom produkcijom da ne zvuči pompezno i usiljeno. Mislim, slušajte te vokale, pa to je bes koji se inače ne čuje kod urednih melodeath sastava. Da se ja pitam, ja bih ovo zvao hardkor pankom koji otkriva metal:
https://insurreal.bandcamp.com/album/fear
Rusi ЖАЛО odrađuju odličan d-beat na EP-ju Здесь Нет Людей. Pritom ovo nije nikakava imitacija skandinavskih ili britanskih uzora nego autohtono i maštovito čitanje jednog od najjednostavnijih predložaka u popularnoj muzici. Bend postoji još od devedesetih i čuje se ta kilometraža u svirci koja je pankerski ali i metalski žestoka i snažna. Ako vam je doktor prepisao šutku kao terapiju, ЖАЛО su idealan medijum da se kroz njega izlečite. Valjano!
https://968ii0.bandcamp.com/album/-
Teksašani Brutalody imaju užasno ime i sviraju negde na interesantnoj međi epskog heavy metala i melodičnog death metala srednjeg tempa. Ovakve stvari obično nisu moja flaša vinjaka ali ovo je prilično keči pa me debi-album Divine Right of Kings nije uvredio i može da se čuje:
https://brutalody.bandcamp.com/album/divine-right-of-kings
Poljaci Infatuation of Death na svom prvom albumu, Code of Impiety nude vrlo dopadljiv tehnički/ brutalni death metal u maniru „starijeg“ shvatanja ovih etiketa, negde na tragu, recimo, Monstrosity iz devedesetih sa svim interesantnim aranžmanskim skretanjima ali i vrlo zaraznim rifovima i opštom atmosferom. Kada sam čuo početak albuma pomislio sam „ pa ovo smo već toliko puta čuli“ ali Infatuation of Death su me impresionirali stalno dobrim idejama i tehničkim kvalitetima:
https://defenserecords.bandcamp.com/album/infatuation-of-death-code-of-impiety
Prijatan, sirov ali ne glupav old school death metal dolazi nam iz Trentona, Nju Džerzi. Bend Vivisect na istoimenom EP-ju ima najizraubovanije ime svih vremena ali i muziku koja godi ušima i napaćenoj duši. Mračno, nihilistički, bolesno, ali i vrlo dobro.
https://vivisecttrenton.bandcamp.com/album/vivisect
Teški, prljavi pank i teški prljavi black-death metal u klinču ili ljubavnom zanosu? Zavisi odakle gledate, Carlos Cruz iz Warbringer sada ima novi solo projekat, NecroSound i EP The Nightmare je desetak minuta pristojnog polivanja:
https://necrosoundrecords.bandcamp.com/album/the-nightmare-ep
Kako je meni ovo leglo! The Quantum Possession iz Meksika na svom drugom albumu, Descent into Darkness nude apsolutno zakucavački svemirski brutal death metal koji ima sve potrebne žanrovske odlike da krv namah proključa – dobar rif, brz tempo, bolestan vokal, ali i kvalitet pesama da sve ne ostane samo na refleksnoj reakciji na zvuk. The Quantum Possession bi bili zvezde da su Amerikanci jer imaju i tehniku i produkciju i kompozitorske skilove. Bravo, momci:
https://thequantumpossession.bandcamp.com/album/descent-into-darkness
Česi Neurotic Machinery na petom albumu, Nocturnal Misery nude vrlo lepo iskombinovan post-metal i melodičniji death metal. To nije nužno moj prvi izbor, ali Neurotic Machinery imaju odlične, tvrde pesme i dosta odličnih ideja:
https://neuroticmachinery.bandcamp.com/album/nocturnal-misery
Italijani Profane Oath na svom debi EP-ju, Unholy Hymns u početku zvuče kao demo bend zbog svog malčice muljavijeg miksa, ali zapravo ovo je veoma potentna i vitalna muzika koja uspelo spaja black metal sa thrash metal pa i hardcore thrash elementima za maksimum uživanja u vrištanju i rifčinama. Četiri pesme satanizma, obožavanja Quorthona i prebijačine iz sve snage. What’s not to love, što bi se reklo:
https://profaneoathofficial.bandcamp.com/album/unholy-hymns
Dosta sirov ali zapravo interesantan avangardni death metal iz Misurija, Embrace The Maddness je jednočlani projekat Brendana Thomasa i album The Hellwish Chronicles cpt2-Undawning Phantasm je ploča koja meša ekspresivnost i hermetičnost najekstremnijeg metala sa iznenađujuće naivnim i čistim naklonima indie rocku. Zanimljivo:
https://embracethemaddness.bandcamp.com/album/the-hellwish-chronicles-cpt2-undawning-phantasm
Iz Rusije dolazi death/ black metal projekat Хандра sa EP-jem Один Исход, dosta ličnim izrazom i melodičnošću koja lepo ilustruje na šta mislim kad mislim na slovenski metal. Ova dva momka sviraju dobro, pevaju na ruskom i imaju zvuk koji ne sugeriše skupoću i bling već apetit i glad. Pa još uspevaju da izmešaju blek metal melodičnost i pig squeelove. Lepo ovo prija:
https://handra.bandcamp.com/album/–2
Meksički The Mind is a terrible Thing to Taste sa demom The Mind is a terrible Thing to Taste nude jednu vrlo lepu vizit-kartu za svakog ko voli death metal nešto starijeg stila, sa akcentom na težini i plemenitim ukrštanjima s black metal izražajnošću. Solidno producirano za demo, besno, i puno dobrih rifova, moćnih vokala i generalno dobrih pesama:
https://tmiatttt.bandcamp.com/album/the-mind-is-a-terrible-thing-to-taste-demo
Za kraj, poslastica: izuzetno ubedljiv ruski tehnički/ brutalni death metal dobijamo posredstvom prvog albuma sastava Shadows of Contempt koji nam dolazi iz Tule. Hopeless, kako se album zove, je jedan predivni baraž energičnih ritmova, čag-čag rifova, medveđih vokala, ali i harmonskih vinjeta i paučinastih ispada na bas-gitari. Ovaj trio, srećom, prioritizuje dobre pesme i energiju a ne individualne sviračke veštine pa su kompozicije ovde zarazne i uzbudljive. Bend ne farba izvan zadatih žanrovskih kontura ali su u okviru istih svakako nešto najbolje što sam čuo poslednjih nekoliko meseci. Jedina zamerka ide na predrkan master gde je sve odvrnuto na 11, ali ovo, srećom, nije jedan od onih albuma gde je muzika potpuno zarobljena u užasnom masteringu. Za ljubitelje butalnog death metala obavezna lektira:
https://shadowsofcontempt.bandcamp.com/album/hopeless