Quantcast
Viewing all articles
Browse latest Browse all 1811

Film: Ōsaka no yado

Kad čovek danima nema pristup internetu, nekako otkrije koliko mu vremena taj đavolji izum zapravo otima i da kad ne troši vreme na gledanje klipova sa mačkama (ili kako ko već voli, ASMR videa, kompilacija sudara na ruskim drumovima ili dobre stare transrodne pornografije), naprosto mnogo toga drugog kod kuće može da uradi. U mom slučaju, nisam siguran koliko je to dodatno slobodno vreme bilo produktivno pošto je uglavnom potrošeno na igranje igara starih četvrt veka i OPSCENE količine ulovljenih zmajeva u novom Monster Hunteru, ali sam sebe onda malo i razmazio, priuštivši dva sata najfinije humanističke drame u formi filma Ōsaka no yado (odnosno „Pansion u Osaki“) proslavljenog japanskog režisera Goshoa Heinosukea.

O Goshou sam pisao pre par meseci, a povodom prethodnog njegovog filma u bogatoj filmografiji, Entotsu no mieru basho (tj. „Tamo gde se vide dimnjaci“), dobronamerne komedije i ljudske drame u predgrađu industrijski sve nabildovanijeg Tokija ranih pedesetih godina prošlog veka. Kako je Ōsaka no yado snimljen već naredne, 1954. godine i bio Goshov sledeći projekat, filmovi su izuzetno slični i po režijskom postupku i po radu sa glumcima, i po montaži, i po muzici a na kraju krajeva i po temama, pa veliki deo onog što sam napisao za Entotsu no mieru basho može da se preslika i na Ōsaka no yado. Međutim, ovo je, za moj groš, još elegantniji, prefinjenije ispreden narativ surove socijalne realnosti spakovane u humanističku priču o glavnom junaku koji ne gubi veru u ljude i šarenom ansamblu oko njega, ali je i neka vrsta signala početka Goshove „mračnije“ faze.

Da bude jasno, Goshov humanizam i vera u ljude ostaće zaštitni znak njegovog rada sve do duboko u narednu deceniju (čiji je kraj označio i završetak njegove karijere režisera), ali je ogromna nacionalna trauma kroz koju je Japan prošao u tridesetim i četrdesetim godinama prošlog veka u njegove filmove ušla na mala vrata i materijalizovala se u mračnijim temama, grubljim razrešenjima, povremenom odsustvu nade. Gosho je, pisao sam već o tome, u Japanu bio vrlo popularan i uticajan režiser tokom tridesetih i četrdesetih godina sa mnogo filmova koje je napravio a koji su se nalazili u secištu ambicioznije, „visoke“ umetnosti (Gosho je bio predvodnik talasa ekranizacije ozbiljnih literarnih dela tamo gde su do njegovog vremena filmovani uglavnom romani iz kategorije lakog štiva) i senzibiliteta prilagođenog „običnom“ gledaocu koji u bioskopu voli da vidi sebe ali ne preslikanog u toj meri da ga film sneveseli pokazujući mu isključivo mučnu realnost njegovog života, bez tračka optimizma.

Amerikanci su žanr filmova kakve je pravio Gosho nazvali shomin-geki, percipirajući ih kao drame o radničkoj klasi, no u Japanu je ovo što su Gosho i kolege radili, radije opisivano  kao shoshimin-eiga – filmovi o srednjoj klasi. Kako sam to već i rekao, razlika ne deluje dramatično ali je važna u svetlu toga kako su sami sebe videli autori ovih filmova i publika koja je u bioskop dolazila da ih gleda, pa iako su Goshovi filmovi o kojima pišem uglavnom smešteni u milje prilične nemaštine, oni se ne bave prevashodno proleterskim temama i zapravo su optimistične, mada u slučaju ovog filma i prilično gorke, priče o ljudima koji čine sve da se izdignu iz svoje socijalne realnosti i vide nekakav horizont nade.

Kako mu i naslov govori, Ōsaka no yado je priča vezana za mesto u Osaki gde ljudi žive i rade. Američki prevod „An Inn at Osaka“ bi se kod nas možda najpreciznije ovaplotio kao „Gostionica u Osaki“ ali mislim da je „Pansion“ bolji izbor. Mesto na kome se priča događa nije prevashodno „lokal“ za jedenje i pijenje, već za (privremeno) stanovanje, a gde se hrana služi u okviru usluge izdavanja soba. Vrlo slično prethodnom Goshovom filmu, ovaj je lokalitet jedno fizičko ali i metaforičko „mesto“ gde se seku a onda i međusobno upliću različite ljudske sudbine i u njemu se osobe koje bi inače pripadale sasvim različitim socijalnim grupama – pa i društvenim klasama – nalaze upućene jedne na druge, pa i zbliže na povremeno neočekivano duboke načine. U odnosu na prethodni film, ovde je priča i ambicioznija, sa više važnih likova i izraženijim socijalnim tenzijama i razlikama među njima, a što je verovatno i refleksija toga da je autor književnog predloška za ovaj film bio Takitarō Minakami. Minakami je bio pisac nešto starije generacije – umro je 1940. godine pa je i ovaj njegov roman, očigledno, morao da bude značajno adaptiran na posleratni Japan – ali i pisac koji se rodio u bogatoj porodici čiji je otac bio jedan od osnivača uglednog osiguravajućeg društva. Minakami (pravo ime mu je bilo Abe Shōzō, a pseudonim je bazirao na jednom od likova Izumija Kyōke koji mu je bio najveći literarni uzor) je studirao ekonomiju u SAD i pre povratka u Japan da preuzme očevu kompaniju proputovao, kažu 16 svetskih država, a pozicija direktora u firmi mu je dala mogućnost da bude u blizini srednjeklasnih, kancelarijskih radnika čije je živote zatim pretakao u svoja literarna dela. Ōsaka no yado, pisan i objavljivan 1925. i 1926. godine mu spada u najpoznatija dela.

Nimalo slučajno, dakle, glavni junak filma je službenik u osiguravajućem društvu, Kyōichi Mita, srednjeklasni i već pomalo i sredovečni muškarac koga na početku filma vidimo kako pije sa kolegom u Osaki, nakon posla, i pominje da mu je prilično teško da nađe pristojan smeštaj sa platom koju ima. Slučajni gost istog bara mu pomene pansion za koji se kune da je idealan za njegove potrebe a zauzvrat samo traži da mu daju jednu cigaretu. Mita će rado dati tu jednu cigaretu pomalo pripitom gostu ali će onda odlučiti da isproba i taj pansion…

Gosho ovaj film režira i montira velikom brzinom i ekspozicija u uvodnom delu je praktično perfektna. Sve što treba da o Miti saznamo, čujemo kroz razgovor sa kolegom Tawarom, koji je u hijerarhiji firme iznad njega, ali i koji Miti malčice zavidi jer je ovaj iz Tokija. U prethodnom filmu smo videli da Gosho Tokio prikazuje kao mesto na kome nije sve baš idealno, ali izvesna fascinacija građana Osake glavnim gradom, pa i određena doza ljubomore se fino provlače kroz ceo Ōsaka no yado i u uvodu gledalac vrlo organski, intuitivno shvata da je prebacivanje Mite iz Tokija u podružnicu u Osaki svojevrsno degradiranje i neka vrsta kazne – a ovo je MNOGO pre nego što oko polovine filma, takođe kroz usputni razgovor saznamo da je Mita ošamario jednog od kolega posle svađe a da je samo to što mu je deda jedan od osnivača kompanije zaslužno za činjenicu da nije popio otkaz na licu mesta.

Mita, uprkos toj, jelte, „istoriji nasilja“ nije nimalo nasilan lik, štaviše, u njemu nema ni trunke antiherojske energije. Gosho je sa ovim likom iz sve snage kanalisao svoju humanizam do mere da Mita u jednoj od scena doslovno deklamuje važnost vere u ljude i svoje programske orijentacije da u njima traži ono najbolje, ma gde na kraju sa tim svojim stavom završio.

Zašto je Mita takav? Na to nema specifičnog odgovora i on jeste neka vrsta literarnog ideala, ali ga od artificijelnosti spasava Goshov pažljivi rad na njegovoj dubljoj karakterizaciji. Jedan od svakako najvažnijih elemenata filma je to kako Shūji Sano igra Mitu, dajući njegovom liku dozu fine melanholije koja umekšava jednu inače vrlo drusnu, gotovo mačo personu. Sano je, slično Toshiru Mifuneu u ono vreme, imao izrazito muževnu fizionomiju sa klasičnom „holivudskom“ lepotom i impozantnom ali ne pretećom figurom, pa je njegovo nijansiranje lika Mite kroz emotivnu facijalnu glumu jako bitno za postizanje pravilnog tona filma.

Mita je, da bude jasno, sa jedne strane veoma usamljen čovek, koji ima bolesnu majku u Tokiju a koju je morao da napusti zbog posla i koji, zarađujući značajno manje od onog što je zarađivao tamo, zapravo živi okružen ljudima što ne pripadaju njegovom staležu. A opet, Mitu ne interesuje druženje sa sitnim šefovima iz firme, kojima po obrazovanju i iskustvu prirodno pripada, smara ga njihovo opijanje i razvlačenje sa gejšama i radije večeri provodi čitajući neku od knjiga iz svoje ogromne kolekcije. Ćutljiv, skroman, a opet veoma muževan i privlačan, pa još uz taj premaz melanholije, Mita odmah postaje neka vrsta trofeja za koji će se boriti tri služavke što rade u pansionu.

Gosho je i u prethodnom filmu veliki akcenat stavio na ženske likove i prikaz različitih puteva kojima žene mogu ići kroz život nezavisne od muškaraca, ali ovde je, rekosmo, krenula njegova mračnija faza pa su i likovi izloženi težim iskušenjima. Erotska tenzija u pansionu na početku filma kao da je glavni deo dramskog zapleta, sa tri žene tri različite generacije koje svaku na svoj način privlači Mitin kerigrantovski magnetizam, ali Gosho ovde majstorski razlaže jedan klasičan zaplet komične romanse, secirajući socijalni bekgraund svakog od likova dok gledalac, koji je mislio da kupuje kartu za Lea Steina, ne shvati da zapravo gleda Bertolta Brechta.

Žene koje rade u pansionu pripadaju radničkoj klasi – što filmu delimično zarađuje shomin geki etiketu – jer one imaju samo svoju fizičku snagu da ponude u razmenu za novac a njihova gazdarica, čiji je pokojni muž i osnovao ovaj pansion i koja njegovu sliku drži bukvalno kao ikonu na zidu i često joj se na kolenima obraća, je sitni kapitalist, odnosno shoshimin, čiji je kapital ne samo zgrada sa sobama i kuhinjom već i reputacija jeftinog, a pristojnog, čistog mesta gde mogu da odsednu ljudi kojima je potrebna soba na duži rok.

Tenzija između ovih žena je jedan od najfinije urađenih delova filma i mada je Gosho svakako bio jedan od velikih podržavalaca „građanske“ kulture, treba da bude jasno da on nije bio klasista i da su za njega žene došle sa sela da rade u pansionu u gradu jednako „građanke“ kao i njihova gazdarica koja nominalno ima više šlifa. Eksploatacija koju trpe Orika, Otsugi i Oyone* od strane gazdarice je suptilna ali nimalo komplikovana – ovo je školski primer ucenjivanja proletera na tržištu rada i geslajtovanja u kome kapitalist svom radniku priča o tome kako je prirodno da deli sa njim viziju, pa i žrtve, iako, jelte, na kraju nema podele dividendi između njih dvoje.

*ne znam je li ova aliteracija bila namerna i da li se u romanu Minakani njome više bavio – kao i druga njegova dela, ni ovo nije prevedeno na ijedan jezik kojim se služim, a ko, za razliku od mene, razume Japanski, može ih pogledati ovde

Opet, Goshov rad sa likovima je slojevit pa ni gazdarica – kao ni Mita – nije jednodimenzionalni označitelj za nekakav literarni koncept. Njen strah za stabilnost biznisa je realističan i utemeljen i rezonski je što ga ona deli sa radnicama – niko od njih nema zaista bezbednosnu socijalnu mrežu koja će ih spasti ako pansion „pukne“. Gazdarica je, to saznajemo kasnije, posle smrti muža bila u stanju da firmu održi u životu samo zahvaljujući zajmu iz banke a koji joj je sredio biznismen što živi  u sobi broj jedan i koji na ime toga sebi uzima prećutne privilegije. Istovremeno, ona se ponosi time što sobe ne iznajmljuje na sat i što ima pristojnu klijentelu pa je lagano potonuće i napuštanje nekih principa prema kraju filma i prilično bolni sudar sa socijalnom realnošću za gledaoca. Opet, ova žena je „survivor“ pa i energija sa kojom pred kraj filma reklamira da se u njenom pansionu mogu iznajmiti sobe – sada sa krevetima – na par sati za, jelte, posao ili zadovoljstvo (idealno oboje odjednom) u čoveku izaziva isključivo poštovanje. Prostitucija je, uostalom, jedan tipično proleterski rad i prema njoj ovaj film ne pokazuje nikakav prezir.

Na kraju krajeva, jedan od glavnih likova je jezičava gejša Uwabami koju igra legendarna Nobuko Otowa (hvaljena onomad s moje strane za ulogu u filmu Onibaba), sa jednom praktično feminističkom energijom koja idealno leži uz klasičniji imaginarijum vezan za kostim koji nosi, te svirku i pevanje kojima zabavlja muškarce u nekim scenama. Uwabami je žena za zabavu koja neće biti zabavna muškarcima sa kojim joj nije zabavno i koja će neke od likova u filmu počastiti pljuskanjem sakea u lice kada joj se ne dopadnu njihovi nametljivi šovinistički stavovi – a ona je i još jedna od žena što u Mitinom spoju muževnosti, melanholije ali i dobrote pronalaze nešto neodoljivo.

Mita je praktično katalizator za sve što se u filmu događa, tihi, često nemi, tajni sastojak situacije koja je do tada delovala stabilno a koje će, vidimo to do kraja, eksplozivno izgoreti. Gosho ovo ne postavlja na nekakav jednostavan način i Mita nije samo erotski privlačan muškarac već pre svega čovek koji veruje da je prirodno da ljudi pomažu jedni drugima. On sa svim služavkama u pansionu priča pristojno, čak i kada najmlađa od njih sa njim vulgarno flertuje, na ulici svakog dana sreće istu mladu ženu o kojoj sanjari ali neće ni pomisliti da je smara čak ni kada sazna ko je pa i to da ni ona nije ravnodušna prema njemu; konačno, Mita će imati sasvim nestandardne reakcije na situacije iz tipičnog kataloga „socijalne drame“.

Likovi ovde, kako rekosmo, na početku deluju kao puni radnog elana, samo blago odvučene pažnje prisustvom lepog sredovečnog samca u pansionu, ali Gosho ih postepeno razotkriva kao sve izložene surovim socijalnim iskušenjima, sa dugovima, članovima porodice koji od njih zavise ili ih loše tretiraju kod kuće, pa i rastačućim moralnim nazorima. Život u Osaki nije lak i Mita je više puta u toku filma meta sitnih prevara i krađa, a njegov odgovor na njih je uvek emotivan i dosledan njegovom humanističkom principu sa sve lamentom pri kraju filma da se sve vrti oko novca a da je humanost nestala.

Iako Gosho, dakle, ne sakriva svoju poruku, stavljajući je direktno u tekst dijaloga, vredi istaći da su situacije u kojima se Mita zatiče kao i njegove reakcije i reakcije drugih likova izuzetno dobro urađene i uverljive, sa jednim holivudskim osećajem za dramu koji ih izdiže iznad naturalizma, ali im daruje uverljivost. Miti stvarno verujemo kada odustaje od novca koji mu sleduje za obeštećenje od prevare jer je Shūji Sano tako uverljivo višeslojan, ali i ostali glumci, prevashodno glumice, su perfektni. Kurosawina omiljena glumica Kamatari Fujiwara je ovde izvanredna kao lorinbekolovski lepa devojka koja se bavi trgovinom samo da bi po propasti posla nakon smrti oca završila u poslu prikupljanja i čišćenja američkih konzervi koje će posle biti prodavane firmama što će od njih praviti igračke i druge stvari od lima. Njen lik prolazi kroz možda najveću amplitudu dramskih ekstrema, oscilujući od sitnog biznisa preko prostitucije sve do bukvalno đubrišta, a da ona sve vreme emituje nepokolebljivo dostojanstvo, bez obzira na poniženja koja je očigledno bole.

Slično je i sa likovima služavki u pansionu koje su sve opet slojevite i ni jedna se ne može svesti na puki trop i koje njihove glumice tumače veoma ubedljivo.

Naravno, Goshova režija je ovde presudna, ali direktor fotografije, kultni Jōji Ohara je ništa manje zaslužan za ubedljivost ovog filma slikanog na vrlo malom broju lokacija, ali tako kadriranog i osvetljenog – a zatim montiranog – da ne možete a da ne osetite majstorstvo na delu. Već kombinovanje tradicionalnih nošnji i zapadnjačke odeće u kadrovima u samom pansionu, kao i kadrova koji nam pokazuju likove kako jedu, briju se, greju se ili čiste prostor filmu daje izrazito puno karaktera i smešta ga u istorijsku i socijalnu realnost koje su mu tako bitne, a Ohara sve to mora da uradi prateći Goshovu vratolomnu režiju i brzo menjanje kadrova i lokacija. Muziku je i za ovaj film uradio Yasushi Akutagawa i pričamo o još jednom primeru majstorstva sa izrazito „holivudskom“, skoro melodramatičnom notom, a koja i sama u skladu sa Goshovim zaokretom prema tamnoj strani, ima atonalne, preteće momente.

Ōsaka no yado se završava – žurkom. Oproštajnom, svakako, a one su uvek gorkoslatke, međutim ova je posebna jer glavni lik ukazuje da niko u filmu nije dobio ono što želi, da su svima planovi propali i da niko od njih nije imao sreće. „Ali“, kaže Mita, „treba da budemo toliko dostojanstveni pa da umemo da se smejemo svojoj nesreći“. U odnosu na uobičajeni nivo mračnjaštva filmova kakve gledam, ova poslednja scena je praktično vanila ukusa, a opet, u sklopu celog filma pa i Goshovog opusa, ona je zaista fino odmerena i smireno, tiho katarzična, sa ukusom poraza u kome će glavni likovi, bez gubljenja svog ljudskog dostojanstva, zajednički, uz smeh i pesmu, uživati. Prelepo.


Viewing all articles
Browse latest Browse all 1811

Trending Articles


Kraljica noci - epizoda 5


Momci lepsi od cveca - epizoda 1


Esperson mast i krema


Dva meseca - epizoda 1


Poyraz Karayel - epizoda 23


Banka Poštanska Štedionica (bivša MTS Banka) (2024)


Sever Jug - 2 sezona - epizoda 80


Nove komsije - epizoda 34


Poreklo prezimena, selo Zagužane (Leskovac)


Odbacena - epizoda 537


Don Matteo - Epizoda 139


Taj zivot je moj - epizoda 41.


Crni hleb - epizoda 25


Од: Veljko Sedlan


Bela ladja - epizoda 80 - kraj 5 serijala!


Od: aleksandra


Hamos zelena kocija aka The green chariot Hamos (1997)


Племе Побори


VIDEO: BMW M4 Widebody Carbon Edition


Mašina za malterisanje PUTZMEISTER PFT G4