Jazz Nedeljom je zamišljen kao serija vinjeta koje će ići (možda ne?) svake Nedelje, nudeći preporuku u vidu jednog jazz albuma koji sam tog dana slušao. Ovo nema pretenziju da bude ni ultimativni prikaz neke klasične ploče niti otkrivanje nekog budućeg klasika, već zaista samo to, da se kažu reč-dve o albumu koji sam tog dana rado slušao. Ponekada će to biti stare, proverene klasične stvari, ponekada najnovije izdanje koje sam izvalio na Bandcampu, hoću reći, neće biti pravila. Kako i treba. Kako i mora.
Neko me je tokom nedelje podetio da bi, da je živ, Dizzy Gillespie napunio stočetiri godine 21. Oktobra i, mada veliki trubač nije živ više od četvrt veka, to je, mislim, dovoljan povod da danas obiđemo jedan od njegovih, recimo, nešto manje čuvenih albuma iz šezdesetih godina: New Wave.
O Dizzyju Gillespiju se zna poprilično s obrzirom da pričamo o čoveku koji je odrastavši i zamomčivši se u eri svinga bio jedan od presudnih faktora za razvoj bebopa i njegovo preuzimanje primata u američkom džezu, zatim bio jedan od pionira Afro-Cuban Jazz i latin-jazz istraživanja i imao dugu i plodnu karijeru sve do devedesetih godina prošlog veka. Možda najveći broj „normalnih“ ljudi Gillespieja naprosto zna kao onog trubača čija truba je okrenuta ka plafonu – navodno, nezgoda koja se desila u klubu Snookie’s na Menhetnu na žurci koju je Dizzy organizovao za svoju suprugu, savila je cev njegovog instrumenta na gore ali se Dizzyju zvuk veoma dobao pa je posle toga naručio da mu se napravi truba koja će „fabrički“ biti savijena pod uglom od 45 stepeni i ostalo je istorija starih slika i filmova…
Malo bi bilo reći da je John Birks Gillespie, rodom iz Južne Karoline bio veliki trubač. Njegov uticaj na džez trubu je toliko veliki da je gotovo nemoguće danas naći trubača čije sviranje nije, makar kroz gustu mrežu indirektnih inspiracija, u značajnoj meri posledica Dizzyjeve karijere. Gillespie je bio i sam nadahnut svirkom Roya Eldridgea, šest godina starijeg džez-trubača iz Pitsburga koji je plenio strastvenim, energičnim stilom virtuozne tehnike i ideja. Sam Dizzy je uzeo već kompleksan stil Eldrigeove svirke kao osnovu na koju je dodao nove ritmičke i harmonske kompleksnosti. Wyntona Marsalisa citiraju na Vikipediji o tome koliko je Gillespie bio fasciniran harmonijom i koliko ju je posvećeno proučavao, a valja takođe i ukazati da se radilo ojednom od najbržih svirača svoje generacije, koji je bio u stanju da ispaljuje note rafalno, oslanjajući se na svoj prirodni talenat za kreiranje intresantnih, duhovitih ili upečatljivih fraza i solaža u naizgled beskonačnoj sukcesiji.
Naravno, lista ljudi sa kojima je Dizzy sarađivao je praktično ko-je-ko njegovog vremena, a mi ćemo ove pomenuti samo nasumično odabrana imena kao što su Kenny Clarke, John Coltrane, Yusef Lateef, Charlie Parker… Njegov sekstet sa Parkerom nazvan Dizzy Gillespie and his Bebop Six je došao nakon što je Gillespie „zvanično“ predstavio bebop njujorškoj publici Juna 1945. godine u klubu Billyja Berga, i mada nije trajao dugo, utro je put za dalji Gillespiejev rad u novom stilu, a koji je dalje uspešno popularizovao big bendovima iz kasnih četrdesetih i pedesetih godina. U nekim od tih bendova imao je i kubanske perkusiniste (Chano Pozo, Sabu Martinez), a što je, kažu inspirisalo njegovo interesovanje za spajanje rumbe a zatim i drugih latin stilova sa džezom. Mario Bauza, trubač, Kubanac i jedan od pionira spajanja kubanske muzike sa džezom je i bio taj koji je Gillespieja upoznao sa Pozom, nakon čega je ovaj dobio mesto kongoiste u Gillespiejevom bendu, a Gillespie i Bauza su često svirali iste klubove po Njujorku i postali jako dobri prijatelji. Tako je i Gillespiejevo rastuće interesovanje za „latinicu“ na kraju ovaploćeno u njegovom ozbiljnom radu u polju afro-kubanskog i latin-džeza a koji postali i ostali populan u njujorškim plesnim klubovima na ime svoje naglašene ritmičke dimenzije i svojih prijemčivih, pamtljivih tema.
New Wave iz naslova albuma o kome danas pričamo, dakle, odnosi se pre svega na spajanje tradicionalnijeg severnoameričkog džeza i južnoameričkih stlova, pre svega sambe i njene nestašne ćerke, bossa nove. Do ovog momenta, Dizzy je već znatno duže od decenije slušao i svirao latin-džez pa je New Wave vrlo sigurna kombinacija nekoliko pristupa i primer dobro raspoložene, energične ali ne i razmetljive svirke.
Snimljen sa tri različite postave tokom 1962. godine, u Njujorku i na koncertu u jugoistočnoj francuskoj, ovaj album odlikuje prisustvo različitih južnoameričkoh udaraljki ali i gitara koje će dopuniti klasičan bebop instrumentarij. Rudy Collins koji je ovde svirao bubnjeve imao je dugu i plodnu karijeru uz velike lidere i njegov kvalitetni džez stil se sjajno uklapa uz sinkopirane udaraljke brazilskih i kubanskih muzičara. Pored Dizzyja na trubi, duvačke instrumente ovde sviraju Leo Wright, ali i Charlie Ventura, svojevremeno proglašavan za najboljeg tenoristu u SAD, a koji ovde svira i bas saksofon. Verovatno ključni saradnik na ovom albumu je argentinski pijanistički virtuoz i proslavljeni kompozitor Lalo Schifrin koji ovde bossa nova bebopu dodaje elemente klasike.
Album počinje gitarom i samba ritmom, čisto da bude jasno o kakvom će se materialu raditi i In a Shanty in Shanty Old Town je perfektno feelgood otvaranje sa Dizzyjevim slatkim sviranjem teme i šarmantnim razvijanjem solaže na sredini. No, sledeća, Careless Love pokazuje da će muzičari ovde razigrati mišiće i mada i ona počinje brzim bossa nova uvodom, denflovanim seckanjem na gitari i nežnom temom, posle nekih sedamdset sekundi Collins kao da više ne može da izdrži i on i kontrabasista Chris White pretvaraju pesmu u brzi bebop. Schifrinu ovo jako odgovara pa ispod Wrightovog soliranja on kreira sjajnu honkytonk pratnju.
Već sledeća, Chega De Saudade (Pt. 2) sa svojim zaraznim radom udarljki i Gillespiejevim majstorskim razvijanjem teme otvara prostor da Schifrin zablista i njegovo soliranje u ovoj kompoziciji dolazi posle izvrsnih solaža na trubi, alt i bas saksofonu i Schifrin ovde pruža vatromet na malom prostoru, ne bežeći iz ritma i ne uvodeći nove sinkope u već vrtoglavi plesni gruv, ali apsolutno dominirajući tokom svoje tačke.
Taboo je i predvođen Schifrinovim sviranjem teme koja zvuči meditativno čak i preko brzog ritma, a kada se duvači umešaju sve dobija vrlo kinematsku, widescreen notu. Prelazak u tročetvrtinski bop ritam u ovoj kompoziciji je ponovo prilika da Schifrin razigra svoje prste i pokaže kako mu je lako da spaja klasičnu naobrazbu sa honkytonk trikovima kreirajući vrhunski upečatljiv kratki film preko promenljive ritmičke pratnje.
Ako ispada da se trudim da pričam o svim drugim muzičarima više nego o lideru to je jer je Gillespie na ovoj tački u svojoj karijeri već toliko snažno i veliko prisustvo da se praktično podrazumeva. Njegova svirka je tokom cele ploče sa jedne strane besprekorno maštovita i tehnički briljantna, a sa druge se može čuti sa koliko uživanja i koliko malo pretenzije trubač svira i koliko njegovo šetanje između dinamičkih ekstrema inspiriše ostatale muzičare da i sami pruže svoje maksimume. Namazani standard Gee Baby, Ain’t I Good To You je prilika da se sluša šef kako solira praktično tokom cele kompozicije i idealna demonstracija koliko je Gillespiejev karakter i stil ovde oblikovao sviranje ostatka benda.
One Note Samba je, kako joj i ime kaže, samba sa jednom notom u osnovi i prilika da Leo Wright preko plesnog ritma i Schifrinovog fraziranja odsvira sjajan solo na faluti pa zatim da Schifrinu preda štafetu ne bi li ovja kreirao još svoje karakteristične latin-pirotehnike. Sam šef ovde solira sa prigušnikom uvaljujući povremeno zastrašujuće bebop sinkope između pažljivo sviranih razvoja osnovne teme.
Manha De Carnival, brazilska tema (muziku je napisao Luiz Bonfá a tekst Antônio Maria), poznata iz Kamijevog filma Crni Orfej je još jedan momenat u kome flauta blista, već u postavljanju teme, preko sjajnih udaraljki i melanholičnog kontrabasa. Gillespie ovde preuzima temu i svira jedan od najliričnijih delova na ploči, bez obzira na veoma rezak zvuk trube, dok Schifrin ispod njega upada u klasicističke harmonije, držeći se ipak besprekorno plesnog ritma. Ovo je prosto magičan momenat setne emocije na ploči koju uglavnom karakterišu brzina i dobro raspoloženje pa je samo logično da se sve završava sa superbrzom sambom Pergunte Ao Joao (Ask John) na kojoj Jose Paula i Carmen Costa pored sviranja maraka i daira i pevaju, donoseći dah juga i topline u njujorški studio. Gillespie ovde još jednom dominira strelovitim smenjivanjem sjajnih latin-fraza i njihovim duhovitim mutiranjem.
Ovo je savršeno, slavljeničko zatvaranje za album koji, iako je već tada dobio sasvim solidne kritike, nije smatran za naročito značajan u Gillespiejevom opusu. Štaviše, na CD-u je reizdat tek u ovom veku a i to samo u Japanu pa je na neki način reč i o „izgubljenom“ možda ne remek-delu ali svakako notabilnom radu velikog majstora. New Wave nikako nije ploča koja je džez revolucionisala onako kako su to uradili neki drugi važni albumi šezdesetih ali jeste bitan momenat u evoluciji latin-džeza i skup izvrsno a nimalo pretenciozno napisanih i odsviranih bisera koji i pedesetosam godina kasnije nisu ništa izgubili na energiji i raspoloženju.