Pročitao sam knjigu Attract Mode: The Rise and Fall of Coin-Op Arcade Games a koja je izašla prošlog Septembra u izdanju Steel Gear Press, dok je elektronsku verziju, mislim, publikovao sam autor, Jamie Lendino.
Jamie Lendino je trenutno glavni i odgovorni urednik sajta ExtremeTech a kao novinar i urednik je radio za PC Mag, CNET, Popular Science, Consumer Reports, Electronic Musician i Sound and Vision. Po vokaciji Lendino je inženjer zvuka i radio je, kaže njegova biografija, na zvuku u više od trideset video igara u svojoj karijeri (mada Moby Games pominje svega dve) ali gejming publici je verovatno najpoznatiji kao publicista. Lendino je jedan od onih vrednih, zapravo neprocenjivo bitnih autora u domenu istorije i publicistike o video igrama koji piše iscrpno istražene i metodično posložene knjige o starim igrama i platformama. Do sada je uradio nekoliko naslova vezanih za Atarijeve klasične platforme (Breakout: How Atari 8-Bit Computers Defined a Generation, Adventure: The Atari 2600 at the Dawn of Console Gaming, i Faster Than Light: The Atari ST and the 16-Bit Revolution) i ako je to delovalo kao herojski rad, a jeste, treba ukazati i da se o Atarijevim starim mašinama inače dosta piše. No, najnoviji Lendinov naslov, onaj o kome danas pišemo je svakako podvižnički.
Attract Mode: The Rise and Fall of Coin-Op Arcade Games je kao što mu i ime kaže, neka vrsta pažljivo pisane istorije, da ne kažem hronike, nastanka, cvetanja i kasnijeg opadanja posebne grane videoigračkog medijuma i industrije: klasičnih arkadnih igara.
Danas to svakako deluje arhaično ali pre četrdesetak i kusur godina arkadne igre bile su de fakto mejnstrim videoigračkog medijuma. Prve kućne konzole su nastale još sedamdesetih i mada su napravljene na rudimentarnoj tehnologiji i bile zasnovane na bizarnim biznis-modelima koje bismo danas smatrali apsurdom, one su bile dovoljno uspešne da je tadašnji Atari bio više nego privlačan za gigantski Warner koji ga je kupio (i odakle je, može se reći i krenuo Atarijev dugački pad). Pričamo o igrama poput Laser Blast, Adventure, Kaboom!, Yars’ Revenge, Atlantis, Star Wars: The Empire Strikes Back, Cosmic Ark, Megamania, Raiders of the Lost Ark, River Raid i mnogim drugim koje su sve prodale više od milion kopija na konzoli (Atari VCS) koja je i sama prodala respektabilnih tridesetak miliona komada za svog života. No, pravi hitovi su tukli mnogo više – Pac-Man port za Atari VCS je prodao 7,7 miliona kopija a originalni naslov za VCS, Pitfall! je prodao više od četiri miliona.
Dakle, igranje na kućnim mašinama je već početkom osamdesetih godina bilo ozbiljan i veliki biznis, ali ono je i u tehničko-estetskom smislu, mada i u pogledu ukupnog obrta novca još dugo gledalo u leđa originalnom videoigračkom big biznisu – arkadnom igranju.
Naravno da su video igre postojale i pre arkadnih igara, štaviše, jedna od velikih vrednosti ove knjige je što vrlo metodično prikazuje predistoriju, vraćajući se unazad sve do pedesetih godina prošlog veka i nuklearnih fizičara koji su analogne kompjutere u laboratorijama u slobodno vreme programirali da kreiraju prve „kompjuterske“ igre. Lendino se ne bavi previše igranjem na mejnfrejm računarima i kulturi izrasloj oko sistema kao što je bio PLATO jer je njegov istorijat pre svega vezan za igranje u javnosti. Arkadne igre su nazvane tako jer su automati za igranje u dobrom broju slučajeva bili smešteni u arkadama, kako su početkom dvadesetog veka nazivali prostore u kojima su bile smeštane mašine za zabavu koje su vas puštale da se igrate nakon ubacivanja novčića – otud i naziv penny arcade – i Lendinova knjiga je vrlo pažljivo i pitko ispisan istorijat ovih mašina sve od ranih godina dvadesetog veka, opisujući i prvi „bum“ arkadne industrije iz tridesetih godina. Skee ball igre i druge mehaničke sprave za zabavu su svakako čukunbabe onoga što danas igramo i kod kuće i izvan nje, a Lendinov istorijat koji spaja vojne i civilne laboratorije napunjene ogromnim računarima sa katodnim cevima, i karnevalske livade pune mašina u koje ubacujete sitninu za malo zabave je odlično vođen. Dok se stigne do flipera čitaocu je sasvim jasno kako je i zašto medijum video igara koji je danas toliko sveprisutan spoj vrlo „visoke“ nauke i tehnologije i vrlo „niske“ kulture jeftine zabave srodne igrama na sreću, kockanju i mnogim drugim socijalno prokazanim praksama. Zapravo, Lendino pažljivo prikazuje borbu koju su prve stvarne video igre u arkadama, kada se industrija zahuktala sedamdesetih godina, vodile da se oslobode nezgodnog imidža što ih je vezivao za sitan kriminal, alkohol i droge.
Lendinov pristup pisanju je naglašeno metodičan, možda malo i mehanički. Knjiga govori o četiri „doba“ arkadnih igara – bronzanom (1971-1977.), zlatnom (1978-1984.), platinastom (1985-1991.) i dobu renesanse (1991-1994.) i ova podela autoru omogućava da odabere igre koje će epitomizovati svako od ovih doba kroz detaljne prikaze njihovih tehničkih karakteristika i komentare koji se tiču njihove pozicije u kulturi samog medijuma a onda i u široj kulturi glavnog toka. Rezultat je da je knjiga pre svega nabrajanje podataka i tehničkih karakteristika i kao takva je pravi zlatni rudnik referenci i informacija (uključujući koji čipovi su korišćeni u kojoj mašini ali i na koliko osvojenih bodova ste dobijali bonus-život u kojoj igri), ali i da ona nije MNOGO sintetičko štivo. Lendino se ne upušta u dubinska promišljanja i prožimanja svake od era, odlučujući se najpre za lične refleksije o svakom od naslova o kojim piše pa se „značenja“ ovih era i njihovih uticaja na kulturu valjaju tražiti najpre izvan samog teksta kroz dalja istraživanja koja će zainteresovani čitalac preduzeti.
No, ono što knjiga bez sumnje uspeva je da nam „proda“ ideju zašto su igre o kojima Lendino piše važne, kako u istorijskom kontekst tako i u kontekstu svog vremena, odnosno zašto su ljudi hrlili da igraju igre koje danas, gledane iz ptičje perspektive deluju primitivno i ne naročito zabavno. Njegovo pisanje je ne samo strastveno već i pažljivo odmereno tako da čitalac koji možda nikada nije igrao Frogger ili Defender, Space Invaders ili Pac-Man (a takvih bez sumnje ima – pričamo o medijumu sa sada već ozbiljno dugačkom istorijom i dosta slabim učinkom na polju prezervacije) ne samo razume zašto su igre bitne u istorijatu medijuma i kako su obrnule tolike milijarde dolara već i da oseti delić uzbuđenja koje su osećali igrači u ono vreme. Pac-Mania je bila stvaran fenomen a Space Invaders automati jesu bili gutači kovanica od sto jena koji su dovodili i do svojevrsne nestašice sitnog novca u nekim mestima (mada ne na nacionalnom nivou kako popularni mit to tvrdi) i Lendino nam sjajno prikazuje ne samo ove megahitove već i mnoge manje, ali značajne igre koje su u svoje vreme bile fenomeni.
Vredni elementi ove knjige su svakako podsećanje da je u početku Amerika bila ta koja je predvodila videoigrački medijum, a svakako arkadni bum i da je Japan tek sa pomenutim Space Invaders a zatim Pac-Man i Donkey Kong mašinama preokrenuo situaciju i pogurao čitav medijum na sledeći nivo. Danas se zapravo srazmerno manje piše o starim američkim firmama poput Williams ili Exidy a koje su bile izvanredno uticajne u ključnom periodu razvoja video igara.
Još važnije, Lendinov metodični prikaz najvažnijih elektromehaničkih igara, hibridnog medijuma koji je prethodio „pravim“ video igrama i predstavljao most između čistih mehaničkih „mašina za zabavu“ i elektronskih videoigračkih mašina je vrlo koristan i poučan. Ovo je pogotovo važno jer dok klasične arkadne igre u dobroj meri i danas možemo sami iskusiti, bilo kroz nalaženje samih mašina, bilo kroz kolekcije koje izdavači povremeno izdaju, bilo kroz sakupljanje ROM-ova po internetu i korišćenje softverske emulacije (MAME itd.) ili hardverske simulacije (MiSTer, naravno) – elektromehaničke igre su danas u najvećoj meri stvar prošlosti i apokrifnih predanja.
Lendino završava sa svojim osvrtom u devedesetim godinama, mada je fakat da je ovo mnogo tanji i manje detaljan pregled i da se Lendino tek iz jedne ptičje perspektive bavi ovim periodom te, ako ste očekivali detaljan pregled Dance Dance Revolution početaka ili analizu ranih danmaku igara iz devedesetih – za to ćete morati da posegnete za nekom drugom knjigom.
Lendinov pregled je svakako dragocen, čak i uz ogradu da on zaista ne ulazi previše u sintezu i da se najviše bavi metodično navedenim, kvalitetno atribuiranim podacima uz ubacivanje kratkih ličnih pogleda na naslove o kojima priča. Lendinovo srce sasvim očigledno pripada igrama sa kraja sedamdesetih i početka osamdesetih i o njima najviše i najdublje i piše pa je Attract Mode: The Rise and Fall of Coin-Op Arcade Games nesumnjivo vredan doprinos istoriografiji videoigračkog medijuma i odskočna daska za dalja istraživanja. Knjigu možete naći za kupovinu na svim uobičajenim mestima na internetu.