Quantcast
Channel: Cveće zla i naopakog PODRŽAVA STUDENTE I SVE NJIHOVE ZAHTEVE
Viewing all articles
Browse latest Browse all 1754

Film: Afraid to Die (aka Karakkaze yarô)

$
0
0

Ova jesen je, odlučio sam, između ostalog dobra i za to da se upoznam sa opusom jednog značajnog japanskog režisera iz doba novog talasa, po vokaciji filozofa a po umetničkoj naobrazbi italijanskog đaka iz one najbolje generacije, po imenu Yasuzô Masumura. Sad, pokazaće se da prvi film koji sam odabrao za ta upoznavanja nije najreprezentativniji uzorak, ali to sam, uostalom, znao i unapred. Afraid to Die (aka Karakkaze yarô), njegov trinaesti film, režiran 1960. godine sa još tri režijska rada koje je Masumura potpisao u istoj sezoni je jedan klasičan, čak prilično lapidarno odrađen jakuza-film koji sa svojim vitkim trajanjem od jedva preko sat i po i pričom što je manje-više regurgitacija jakuza-klišea nikako ne spada u nekakve prevratničke radove o gangsterima u Japanu, niti u cenjenije filmove ovog režisera. No, dva su razloga što sam ovaj film želeo da vidim i što mislim da ga vredi preporučiti zainteresovanim gledaocu: direktor fotografije u ovoj produkciji bio je Hiroshi Murai, veteran kamere koji je upisao u svoj CV skoro šezdeset filmova, uključujući vizuelno upečatljivi Sword of Doom za koji sam nedavno hvalio; a glavni glumac u ovom filmu je glavom i (golom) bradom – Yukio Mishima.

Yasuzô Masumura nije isprva učio za režisera i njegov prvi pokušaj završavanja fakulteta ticao se prava. No, nakon što je od toga odustao, radio je kao pomoćnik režisera na filmovima studija Daiei Film i studirao filozofiju a potom i dobio stipendiju da ide u Italiju da u Centru za eksperimentalni film (Centro Sperimentale di Cinematografia) uči kod najvećih ondašnjih autora kao što su bili Luchino Visconti, Michelangelo Antonioni, pa i sam Federico Fellini. Ovo ga čini jednim od retkih japanskih režisera njegove generacije sa ovom vrstom naobrazbe.

Po povratku u Japan je za Daiei radio kao režiser druge ekipe na pet filmova – i to sve kod asova te generacije: Kenji Mizoguchi, Kon Ichikawa, Daisuke Ito – ali je već posle dve godine dobio mogućnost da radi svoj prvi film kao autor. Njegova karijera je bila interesantna i zapravo imala prilično osobenu trajektoriju sa 66 filmova i televizijskih serija koje je sam režirao (i 28 koje je napisao) između 1957. i 1984. godine a gde smo dobili i prilično originalne, pa i perverzne radove poput Blind Beast ili Red Angel. Daiei Films je bila produkcija koja je, između ostalog zaslužna za Kurosawin Rashomon, međutim, iako je Masumura u njihovom okrilju kreirao dobar broj radova koji su bili agresivno moderni i spajali eksploatacijske, šokantne ideje sa ambicioznim umetničkim izrazom, radeći rame uz rame sa režiserima japanskog novog talasa, njegovo svojstvo čoveka sa stalnim zaposlenjem u studiju zaslužno je za to da se u većini retrospektiva novog talasa on uglavnom ne pominje uz autore svoje generacije.

No, o tome možemo kada budem pisao o nekom njegovom važnijem filmu. Afraid to Die to nije, ali jeste u pitanju vitka, pa i zabavna priča iz gangsterskog života sa tom distinkcijom da je ovo bila prva glavna uloga za Yikua Mishimu.

Mishima je, naravno, svoju nacionalnu pa i svetsku slavu stekao najpre kao pisac i poeta, a zatim kao ekstremni nacionalistički aktivista koji je zahtevao povratak tradicionalnim vrednostima japanskog carstva. No, on je bio i figura od sasvim mejnstrim prepoznatljivosti u Japanu sa veoma velikim brojem filmova snimljenim po njegovim pričama i romanima, pa i sa direktnim učešćem u filmskoj industriji.

Patriotizam, njegova čuvena kratka priča iz 1961. godine je na kraju bila i u određenom smislu predskazanje za to kako će se njegov sopstveni život okončati – utrobe rasečene katanom, nakon neuspešnog vojnog udara, baš poput protagonista priče – ali i predložak za jedini (a kratki) film koji je Mishima sam režirao. No, kao glumac, on se pojavio i dva filma pre Afraid to Die da bi mu Masumura dao glavnu ulogu u priči o mladom, impulsivnom gangsteru koji, neočekivano, shvata da postoji život i izvan nasilnog i strogo kodifikovanog sveta jakuza i – gotovo se stideći samog sebe – čini sramežljive korake ka izlasku iz podzemlja i transformaciji u civila.

Jedan od scenarista Afraid to Die bio je i Ryūzō Kikushima, cenjeni autor scenarija za nekoliko Kurosawinih filmova (uključujući Krvavi presto, Yojimbo, pa i The Hidden Fortress), no, Afraid to Die se ističe efikasnim, ekonomičnim, ali prilično predvidivim scenarijom koji gotovo da je kreiran algoritamskim spajanjem gangsterskih tropa. Mladi protagonista filma, Takeo Asahina je naslednik šefa u maloj tokijskoj jakuza-familiji koju je nekada predvodio njegov pokojni otac a sada, dok je on u zatvoru zbog napada na šefa druge familije, je vodi njegov stric, a gde mu je Takeov brat desna ruka. Takeo na početku filma izlazi iz zatvora ali ne pre nego što shvati da se rivalska porodica, Aikawa i dalje radi o glavi, tražeći osvetu za to što je njihovog šefa u neuspešnom atentatu osakatio. Takeo samo što izlazi iz zatvora a već se ponovo upliće u komplikovanu partiju šaha na tokijskim pločnicima koju igraju besni gangsteri sa pištoljima, i mora da smisli ne samo kako da preživi prvu noć već i šta da dalje radi sa svojim životom.

Ono što je kod ove priče zanimljivo pa i simpatično je to portretisanje „malih“ jakuza porodica u Tokiju. U jednoj sceni pred kraj filma imamo priliku da vidimo i predvodnika klana kojoj obe porodice pripadaju, a koji ima sa sobom mnogo dobro naoružanih vojnika, no i Asahina i Aikawa su male porodice koje zaista sede unutar zajednica koje „štite“ i vidimo kako izgleda njihov svakodnevni život. Aikawa, recimo, šuruju sa lokalnim industrijalcima i razbijaju – rame uz rame sa policijom – štrajk u lokalnoj fabrici koji su pokrenuli komunisti.* Sa svoje strane, porodica Asahina „štiti“ lokalnu pijacu i od ljudi sa tezgama uzima novac za ovu uslugu, a drugi glavni izvor prihoda im je lokalni bioskop. Kasniji sukob tiče se jednog jedinog salona za masažu koji obe porodice smatraju maltene zlatnim rudnikom.

*tu dobijamo vrlo ljupku scenu u kojoj japanski radnici, sa sve crvenim zastavama pevaju Internacionalu na Japanskom

Ovo su osvežavajuće prizemljeni motivi i mada su svim gangsterima u ovom filmu usta puna časti, čojstva i junaštva, jasno je da su u pitanju smalltimeri, sitni krimosi koji sanjaju čak ne ni o tome da se obogate već da ih istorija nekako zapamti. Od svih se razlikuje Takeov brat koji je završio pravni fakultet i koji legitimno mašta o napuštanju ovog života. No, stric – koga igra sjajni Takashi Shimura u još jednoj impresivnoj transformaciji, sa sve ogromnom tetovažom Bude na leđima – bez obzira na to koliko je familija mala i beznačajna, smatra da je čast najvažnija i da Takeo mora da „dovrši posao“ i likvidira šefa suparničke porodice a da će umesto njega u zatvor ovog puta ići brat.

Ovo su zanimljivi elementi zapleta, pogotovo što, iako Takeo emituje jednu veoma „bad boy“ personu i insistira da on ništa drugo ne ume da radi i da je ovo, što reče Nas, „the life we choose“, vidimo da nakon upoznavanja žene koja samo tangencijalno pripada gangsterskom miljeu i sam počne da razmišlja o napuštanju cele te toksične priče, preseljenju na neko drugo mesto, započinjanju života iz početka. Naravno, kako rekosmo, pravilo u jakuza filmovima je da se niko nikada ne penzioniše i niko nikada ne napušta ovu profesiju (takođe Nas, u istoj pesmi kaže „the only way out is death or going broke“) pa i Takeo doživljava da zaista oseti dah tog drugog, skoro idealizovanog civilnog života pre nego što se pakao podigne i povuče ga u svoje dubine. No, zanimljivo je kako je ovo jeftin ali ekonomičan film koji zapravo ima vrlo malo akcije i nadomešćuje veći spektakl samo pričom o njemu.

Tako, recimo, šef suparničke bande nekoliko planova svojih podređenih seče u korenu jer shvata da su besmisleni u datom trenutku, gaseći u startu nekoliko potencijalnih set-pisova filma. Isto tako, prema kraju, film kao da nagoveštava da ćemo ipak gledati veliku džejmskegnijevsku pucačku scenu u kojoj će Takeo otići u istoriju ali onda kao da uradi reality check i shvati da je ovo besmisleni jakuza-kliše a da njegov glavni junak od svog života želi nešto drugo. Iako na prvi pogled deluje kao da se publici obećava žanrovska isplata a koju film ne može da finansira, pa umesto nje dobijamo samo filozofiranje, ovo je zapravo lep psihološki zaokret, u skladu sa temom filma gde ljudi veći od života, koji sebe vide kao oživljene holivudske gangstere shvataju da je sve to fantazija i da pravi život zapravo prolazi pored njih. Da još jednom citiramo Nasa: „His reputation is bigger than his whole life span. He never planned to fail he just failed to plan.“

Da bude jasno, citiranje američkog repera koji priča o životima gangstera oko sebe što zamišljaju da su na filmu je u vezi sa tim da je ovaj film i režiran vrlo holivudski. Masumura jeste učio od Italijana ali je Afraid to Die jedan klasičan gangsterski film sa jasnim dugovima holivudskim radovima iz četredesetih i pedesetih. Ovde nema naturalističke disekcije urbanog raspada niti dekonstrukcije gangsterskih arhetipova – film je po tonu i dinamici izrazito američki, sa likovima koji se sa vrlo malo izuzetaka svi oblače kao da su u Americi i ponašaju kao da su išetali iz „Burnih dvadesetih“. Da je ovaj scenario pisan na engleskom, možete biti sigurni da bi sve žene bile „dames“ ili „broads“ a da bi se Takeo svim likovima, pa i starijim od sebe obraćao sa „kid“.

No, Masumuri ovo izrazito ide od ruke, pogotovo sa izvanrednim Muraiem iza kamere i njegov Tokio ima topli, užurbani šarm urbane košnice pune ljudskih sudbina koja nas fascinira isto onoliko koliko nas i odbija. Muraijevi kadrovi su puni neonskih znakova na zgradama i svetlećih firmi, noćne scene su mu prepune živog kolora, prljavi i jeftini enterijeri u kojima protagonisti rade i spavaju deluju živo i razrađeno a ne tek potrošeno i odbojno. Povrh svega, Masumura snima i jednu perfektnu scenu u klubu sa plesačicama i kostimiranom džez-pevačicom, te moćnim orkestrom koji izvodi klupski hit o banani koja je koreografisana i montirana kao da pripada nekom mnogo skupljem filmu.

Uopšte, iako se ne radi o značajnom delu iz Masumurinog opusa, njegovo vrhunsko zanatstvo je ovde sve vreme očigledno. Film ima prirodan a opet zapravo veoma brz tempo, sa odličnom montažom i beznapornim tranzicijama između scena ali i vremenskih planova u priči, uspevajući da u jedva nešto više od sat i po spakuje mnogo radnje i akcije. Masumura ima i vrlo dobre glumce na raspolaganju koji fino kombinuju taj holivudski geng-glamur sa reflektivnijim, ličnijim momentima. Ayako Wakao je pogotovo izvrsna u ulozi žene koja – ni ne trudeći se – osvoji srce glavnog junaka i Masumura će sa njom maltene opsesivno raditi u nekoliko svojih filmova (uključujući sve filmove koje je snimio te godine).

Nažalost, film posrće baš tamo gde treba da bude najjači – a to je u kastingu glavnog junaka. Vodeći se verovatno ambicijom da u Japanu nađe ličnost od formata koja bi na velikom platnu donela neodoljivog bad boy antiheroja poput onih koje su u SAD ovaplotili Dean i Brando, studio je napravio sasvim dobar izbor u pogledu fotogeničnosti kastujući za ulogu Takeoa Yukia Mishimu.

Njegov Takeo izgleda kako treba, sa kratkom, mašinicom napravljenom frizurom, mišićavim rukama i crnom kožnom jaknom koju u nekim scenama nosi na golo telo, dajući nam korektnu dozu muževnog erotizma uporedivu sa onim što smo gledali u Buntovniku bez razloga, Na dokovima Njujorka ili u Divljaku. No, Mishima naprosto nije sjajan kao glumac i njegov Takeo je dobar uglavnom kada treba da stoji i ćuti, a daleko slabiji kada treba da priča i glumi.

Ovo problematizuje film u nekoliko ključnih elemenata, ne dajući nam da zaista osetimo tu transformaciju kroz koju Takeo prolazi, čineći da scene u kojima Mishima preglumljava deluju afektirano i veštački, pogotovo jer ostatak ansambla ume da odmeri energiju kako bi pogodio holivudski šmek. Mishima se ovde trudi da glumi „fizički“, sa jakim pokretima snažnom gestikulacijom i grimasama i mada mu Masumura pomaže koliko može dinamičnom montažom, on nije sjajan.

Ovo dodatno baca senku na neke trope koji u ovom filmu ispadaju mračniji nego što bi možda trebalo – recimo to kako glavni junak siluje ženu koja se potom zaljubljuje u njega. Da ne bude zabune, ni Brandova sodomija u Bertolučijevom Tangu nije ništa drugo do „male gaze“ fantazija o isceljujućoj i blagorodnoj moći kurca po žensku psihu i ne morate u 2021. godini biti neki razjareni feminista da biste doveli njen etički status u pitanje, ali Mishimin nastup u Afraid to Die i posledična romansa koja plane između njega i Yoshie Koizumi – koja, naravno, sad odmah hoće i njegovo dete – su izrazito neugodni velikim delom i jer Mishima naprosto deluje kao – siledžija.

Ono gde Mishima ipak opravdava svoj kasting je, ironično, i pomalo zloslutno u poslednjoj sceni gde ćemo dobiti izvrsno urađenu tragičku završnicu filma sa potrebnom dramom i patosom ali i jednim srazmerno tihim, vrlo „noir“ razrešenjem u kome smrt dolazi diskretno, bez herojske operete u pozadini a samrtni ropac je težak, mučan i na neki način mučenički dostojanstven. Deceniju kasnije Mishima je život okončao sopstvenom rukom, shvatajući da se njegov san o rekonstrukciji japanske imperijalne, fašističke slave nikada neće ostvariti – kažu da mu se vojska u bazi koju je „zauzeo“ naglas smejala – i ima nečeg sudbinskog u tome da je jedina scena u kojoj on u ovom filmu zaista blista ona u kojoj njegov lik umire.

Afraid to Die je film koji ima solidan koncept i zanatski kvalitetnu egzekuciju ali koji posrće na par ključnih tačaka, od scenarija koji ne opravdava uvek svoja rešenja,* pa do glavnog junaka koji ne kanališe uvek uspešno taj sentiment „čoveka nošenog vetrovima“ a što bi bio korektan prevod japanskog izvornika.

* a što je posebno šteta jer su neke druge stvari napisane briljantno dovitljivo kao cela uvodna scena sa atentatom u zatvoru

On, srećom, ima nekoliko zanimljivih likova, taj odlično snimljeni, „holivudski“ intonirani noir-Tokio, brz tempo i završnicu koja perfektno spaja protagonistu što je tek počeo da dobija treću dimenziju sa negativcem koji je programski napisan i glumljen kao jednodimenzionalni, sociopatski pervertit. Uz nešto dobre muzike i, ponoviću, odličnu fotografiju Hiroshija Muraija, pa i Mishimin star-power, bez obzira na ne uvek ubedljivu glumu, ovo je prijatan gangsterski film koji, ako ste ljubitelj žanra, svakako vredi videti.


Viewing all articles
Browse latest Browse all 1754

Trending Articles


Kraljica noci - epizoda 3


Porodica Serano - epizoda 128


Ertugrul - epizoda 134


Anali - Epizoda 50


Brother Bear 2 (2006)


Moja draga - epizoda 31


Порекло презимена, село Прогорелица (Краљево)


Endometrijum


Grijeh i sram


Od: Natasa