Jazz Nedeljom je zamišljen kao serija vinjeta koje će ići (možda ne?) svake Nedelje, nudeći preporuku u vidu jednog jazz albuma koji sam tog dana slušao. Ovo nema pretenziju da bude ni ultimativni prikaz neke klasične ploče niti otkrivanje nekog budućeg klasika, već zaista samo to, da se kažu reč-dve o albumu koji sam tog dana rado slušao. Ponekada će to biti stare, proverene klasične stvari, ponekada najnovije izdanje koje sam izvalio na Bandcampu, hoću reći, neće biti pravila. Kako i treba. Kako i mora.
Ove nedelje, a bliži nam se zima, vreme je za malo slobodne improvizacije uvezene sa Sicilije. Ime sastava je Tommaso Vespo Ensemble a ime albuma Stones of Contention i ako vam se već čini da u vazduhu osećate miris maslina i mladog vina, a da se to negde u pozadini čuju galebovi, morali bi da proverite da niste upravo pretrpeli neki blaži šlog pošto je ovo jedna od najcerebralnijih, najhladnijih džez ploča koje ćete čuti ove jeseni.
Čak i to što je snimljena na Siciliji nije naročito važan podatak jer Stones of Contention je tipičan evropski improv produkt, vrlo apstraktan, razdvojen od svih muzičkih tradicija sem one da se svi zvuci tretiraju ravnopravno i da se muzička teorija koja govori ne samo o skalama, ritmu i harmonijama već i o tome koji je pravilan način da se instrument svira, čak i to sa koje se strane u njega duva i DA LI se u njega uopšte duva, valja napustiti uz ekstremnu predrasudu da bi iz kolektivnog muziciranja isplivala čista muzika. Za koju i ne znamo je li ekspresija nečeg što živi u nutrini naših muzičara ili naprosto delić sveprisutne kosmičke muzike koji se muzičarima otkrio onda kada su rešili da sebe gotovo potpuno isprazne i uklone iz procesa.
Zvuči zastrašujuće ovako na papiru, ili možda ekstremno zanimljivo, zavisi s koje strane dolazite, ali svakako se radi o albumu koji čvrsto stoji u tradiciji evropske modernističke avangarde i neidiomatske improvizacije, a u kojoj školovani džez muzičari često pronalaze polje na kom vole da rade.
Tommaso Vespo je pijanista sa Sicilije koji je klavir studirao i u klasičnim i u džez okvirima, radeći sa raznim profesorima, uključujući Alberta Alibrandija. Vespo je izvođački aktivan od početka ovog stoleća sa raznim italijanskim muzičarima, ali i kroz solističke klavirske koncerte. Pijanista je tokom svoje karijere uglavnom bio vezan za kolektive Naked Musicians* i Improvvisatore Involontario sa kojima je odradio veliki deo svojih živih nastupa, po klubovima i drugim prostorima, a neka imena sa kojima je rado sarađivao obuhvataju ljude kao što su Paolo Sorge, Francesco Cusa, Alberto Amato, Alessandro Vicard i Antonio Longo.
*moram da vas razočaram i da napomenem da ovaj sastav nije zaista nastupao bez odeće i da se radi o tipičnom primeru lažnog marketinga.
Pošto nisam naročito upućen u italijansku free improv scenu, priznaću da o ovim ljudima ne znam bogznašta, ali je Vespo sa Naked Musicians svirao i po Americi i tamo delio binu sa Cristinom Zavalloni, Maurom Paganijem i veteranom gitare (i elektronike) Elliotom Sharpom. U prethodnoj deceniji ovog stoleća, Vespo je počeo i sa ozbiljnijim saradnjama sa muzičarima izvan italijanske scene, prvo sa Nemcima, konkretno ekipom koja se okreće oko Berlin Improvisers Orchestra (uključujući tajvansku violončelistkinju Hui-Chun Lin), a onda i sa ljudima vezanim za The London Improvisers Orchestra. Zgodna stvar kod ovih kolektiva je što, bez obzira što u nazivu imaju ime grada, njihovi članovi često budu i muzičari koji su u grad došli iz neke druge zemlje, dajući svemu jedan zanimljivi mondijalistički preliv i duh. Ovo napominjem jer je za potrebe snimanja albuma Stones of Contention Vespo pozvao na Siciliju kolege iz Berlin Improvisers Orchestra, a koji su iz Britanije, Španije i Nemačke i ukrstio njihove instrumente sa lokalnom ritam-sekcijom. Rezultat je, kako rekosmo, vrlo „evropska“ muzika, slobodno improvizovana, apstraktna, na početku i malo hermetična, a do kraja prilično žestoka i zabavna.
Pored Vespoa na klaviru, sicilijanske boje ovde brane dva Antonia: Antonio Aiello na kontrabasu i Antonio Longo na bubnjevima, obojica, nagađam iz proširene Improvvisatore Involontario orbite i mada su za mene ovo nepoznati muzičari, njihova sposobnost da autoritativno improvizuju i uklope se u zvuk kolektiva, sa muzičarima sa kojima do tada nisu svirali i verovatno ih i prvi put u životu vide je impresivna. Pored njih u ansamblu su Nicola Heinz na električnoj gitari, Noel Taylor na klarinetu i Ricardo Tejero na saksofonu. Tejero je ode i najveće ime sa ozbiljnom istorijom saradnji u Britaniji, Nemačkoj i Španiji i on je i izdavač ovog albuma koji je snimljen još 2014. godine.
I mada, dakle, pričamo o muzičarima koji će tek biti pominjani u istorijama evropske improvizacije i koji gaze stazama što su ih utrli veliki prethodnici sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog veka, Stones of Contention je veoma dobar album. Ovde ne samo da imamo na programu kvalitetnu kolektivnu improvizaciju koja ide celim putem od bestelesnih, izolovanih zvukova do užurbane, bučne free jazz svirke, nego je i u pitanju pametno sekvencirana ploča koja slušaocu daje određeni „narativ“ iako je jasno da tokom sviranja njega verovatno uopšte nije bilo.
Stones of Contention je, dakle, free improv produkt koji je nastao sakupljanjem muzičara iz različitih država, ali u pitanju je ipak studijski album, a ne snimak koncerta, pa se može argumentovati da su muzičari, ako ne ekstenzivno vežbali zajedno, ono barem imali dogovor o tome kako žele da muzika zvuči. Rezultat je da su kompozicije na albumu vrlo distinktne, imaju jasne identitete i estetske namere i poređane ovim redosledom zaista pričaju izvesnu priču.
Početak albuma je najhermetičniji ali istovremeno i najintimniji. Prve dve kompozicije svirane su u gotovo mortonfeldmanovskom ključu, sa mekim, tihim izolovanim zvucima koji se pojavljuju uz tišine i dopušteno im je da lebde u vazduhu dok se sami ne ugase. Ovo je daleko od „džezerske“ improvizacije u kojoj se očekuje ako ne prepoznatljiva harmonija ono barem nekakav ritam ili gruv, ali je i u pitanju izuzetno prijatan početak albuma sa tim osećajem intime i topline koja nagriza generalno ledeni cerebralni oklop koji ovakva muzika uobičajeno nosi.
Muzičari tokom celog albuma ravnopravno koriste klasične i proširene tehnike sviranja, pa su instrumenti često tretirani i samo kao predmeti koji proizvode zvuk a prve dve kompozicije su fini primeri istraživanja kako da ovaj zvuk pronađe sponu i harmoniju sa ostalim zvucima u okruženju, bez ulaska u klasičnu muzičku teoriju. Ovih desetak minuta je bliže akademskoj, klasičnoj muzici nego ostatak albuma i prema kraju druge kompozicije, Mindel, Vespo autoritativno vodi svoje saradnike kroz temu koja spontano izranja iz apstrakcije.
Treća kompozicija, Cubicle, prilazi bliže free jazzu i u njoj pijanista svoj ansambl uvodi u ritmičku svirku, nešto što je u uvodnim delovima manifestno izbegavano. Cubicle se kroz postepeno usložnjavanje tema (ili makar grupa nota) razvija u brzi komad energične svirke, koja je i dalje uglavnom atonalna ali u kojoj ima mnogo za džez tipičnih elemenata, ritmičkih i harmonskih. Ritam sekcija se ovde pokazuje kao izuzetno raspoložena i maštovita a Heinzova gitara ima iznenađujuće suptilnu ulogu sa držanjem ritma i osnovnih harmonija dok su slobodnija improvizovanja prepuštena duvačima i pijanisti.
Naredna kompozicija, Dystonie je već klasičan free improv komad, gde se ansambl razbija na manje timove u okviru kojih se vode dijalozi i ova unakrsna paljba, iako bez stvarnog ritmičkog jezgra, zvuči dinamično i uzbudljivo. No, ljubitelji ritma će doći na svoje sa Der schonsteJunge im Dor koja spontano razvije egzotični gruv što podseća na ono kako su stari mjuzikli zvučno zamišljali afričku džunglu i ovo je skoro devet minuta gotovo plesne muzike. Naredna, Cáiu laddi je kombinacija teksturalnih eksploracija i užurbanije svirke gde se duvači sjajno uklapaju sa gitarom, dok je Cruce povratak u najapstraktniju svirku sa jedva prepoznatljivim zvukom instrumenata ali i pažljivim radom na detaljima. Poslednja, Relleno de líquido je najstrukturiraniji komad u kome klarinet vodi ansambl svojom upečatljivom bojom i impresionističkim temama kroz seriju krešenda i dekrešenda, dok kompozicija ne dostigne visoku temperaturu i album žestokom svirkom ne doveze do kraja.
Stones of Contention je idealna ploča za slušaoca koji voli free improv jer je u pitanju veoma siguran nastup muzičara koji se jednako komforno osećaju u klasičnim harmonskim i „tehničkim“ momentima kao i u potpuno apstraktnoj, neidiomatskoj improvizaciji gde se kroz cev provlači vazduh kako bi se čuo dah a ne ton, gde se u instrument udara umesto da se povlače žice a udaraljke se sviraju gudalom, ali je i, mislim, vrlo dobar pokazni primer za publiku koja je zainteresovana za slobodno improvizovanje ali je odbija ekstremna hermetičnost i nereferencijalnost većine ove muzike. Sa svojim toplim uvodom i dinamičnim sekvenciranjem gde su različiti pristupi volumenu, ali i apstraktnosti proizvedenih zvukova odeljeni u jasne celine koje kako rekosmo, tvore nekakvu priču, ovaj album pruža slušaocu dosta elemenata za koje može da se uhvati i da na svako ponovljeno slušanje uđe dublje u materiju i čuje (i razume) više zvuka u njoj. Meni je sve to jako prijalo.
https://ricardotejero.bandcamp.com/album/stones-of-contention