Poslednje džez izdanje kojim ćemo ispratiti 2021. godinu – mada ne tvrdim da se u narednoj nećemo osvrnuti na još neki snimljeno u njoj – je prava poslastica. Arve Henriksen – Murimorphosis je album izašao u pravom trenutku ne samo da na veličanstven način označi zvaničan početak zime i ulazak u poslednju krivinu pre nego što godinu provedemo kraju, već i da obeleži stogodišnjicu rođenja slikara Rolva Lorentza Murija koji je rođen baš 22. Decembra 1921. godine.
Arve Henriksen je naš stari znanac. Gledali smo ga u Beogradu pre dobrih šesnaest godina, na koncertu koji je ovadšnjoj publici na sasvim magičan način predstavio njegov osobeni spoj džez, klasičnih, narodnih i avangardnih muzičkih interesovanja. Henriksen je meni nekoliko godina ranije ušao na radar prevashodno na ime saradnje sa norveškim kolektivom Supersilent, a koji je i sam nastupao u Beogradu, zatvarajući Jazz festival 2016. godine, i stvaralaštvo ovog sastava ali i Henriksenovi solo radovi su tamo negde početkom stoleća bili veoma dobrodošao dah svežine u okviru scene slobodnije interpretiranog, avangardnog, modernističkog džeza koji se više zanimao za pronalaženje novih teritorija korišćenjem filozofskih pristupa što su ih izgradili muzičari prethodnih generacije nego imitiranjem svirke tih muzičara.
Hoću reći, Henriksenova muzika svakako ne spada u tradicionalan džez, pa čak ni u tradicionalan free jazz ili free improv. I njegov i Supersilentov pristup je uvek bio sa jedne strane strukuriraniji, više okrenut kreiranju i ponavljanju jasno formiranih pregršti (muzičkog) zvuka i njihova improvizacija, grupna ili pojedinačna je uvek bila podređena očuvanju ove strukture. Utoliko, Supersilent je bio jedan od onih bendova koji je jednako privlačio džez i rok publiku (ili barem one njihve deliće zainteresovane za ovaj partikularni senzibilitet) pa i ljubitelje elektronske i ambijentalne muzike.
Sam Henriksen je svakako jedan od najpoznatijih skandinavskih muzičara na savremenoj džez i improv sceni. Rođen 1968. godine, on je studirao džez na Konzervatorijumu u Trondhajmu i devedesetih godina svirao sa raznim norveškim i skandinavskim postavama. Pred kraj devedesetih je počeo da snima, prvo sa Supersilent koji su osnovani 1997. godine i opus ove grupe je u velikoj meri vezan za izdavačku kuću Rune Grammofon a koju je 1998. godine osnovao Rune Kristoffersen, inače prilično uspešni norveški new wave muzičar. Rune Gramoffon je brzo postao firma kojoj se veruje i koja je, kako rekosmo, uspela da privuče pažnju različitih publika, džezera, rokera, ambijentalaca i elektroničara, a Henriksen je zatim za istu etiketu počeo da radi i solo albume, počev od 2001. godine. Njegovi radovi iz tog perioda, pogotovo Chiaroskuro iz 2004. godine su mu doneli mnogo pažnje u posvećenim krugovima pa je Henriksen snimio jedan album i za ECM, Cartography iz 2008. godine, da bi dalje nastavio da uglavnom snima za Rune Gramoffon.
Henriksenov stil svirke, komponovanja i improvizovanja je veoma osoben i prepoznatljiv. Veliki deo zvuka Supesilent je utemeljen upravo na njegovom veoma legato, veoma nežnom, pa i tihom sviranju trube a na njegovim solo albumima je ovaj zvuk, razume se, u samom centru. Zvuk njegove trube se često poredi sa zvukom flaute na ime svoje mekoće, kao i sa japanskim šakuhačijem koji je bio inspiracija za Henriksena. Korišćenje elektronskih ali i „fizičkih“ efekata da se zvuk trube dodatno umekša i pogura u apstrakciju je takođe obeležilo njegov sada već klasični stil, a počev od albuma Chiaroskuro, Henriksen je umeo da koristi i svoj glas (koji je praktično u sopran registru) da obogati zvučnu sliku i podari joj dodatni preliv boje.
Henriksen kaže da je slikar Rolv Muri ostvario snažan uticaj na njega kada se sa njegovom slikom Nattlig dialog susreo dok je bio srednjoškolac osamdesetih godina prošlog stoleća. U isto vreme, veli, norveški pesnik Elling Vanberg je posetio njegovu školu i učestvovao na jednom od časova pa su ova dva umetnička uticaja u dobroj meri obeležila Henriksenovo estetsko sazrevanje i danas su ugrađeni u njegov umetnički senzibilitet. Sliku Nattlig dialog možete videti na ovom linku, a tu ćete pročitati i kako je Henriksen odlučio da skoro četrdeset godina posle susreta sa njom snimi ovaj album kao posvetu Muriju, kreirajući seriju „raspoloženja“ ili, jelte, atmosfera, koje su vrlo henriksenovske po senzibilitetu ali se jasno čuje i kako i zašto se uklapaju u Murijev umetnički svet.
Murimorphosis je ploča izuzetno lepih zvukova i ambijenata. Henriksen je bio prilično aktivan tokom pandemijskog perioda naših života, sa više kolaboracija i solo snimaka koje je napravio u poslednje dve godine. No, Murimorphosis zvuči posebno, možda najpre jer se na njemu zaista čuje da se radi o svojevrsnom vraćanju na izvor i ponovnom proživljavanju mladalačkih epifanija koje su obeležile život ovog muzičara. Istovemeno, ovo je Henriksen u izuzetno zreloj formi, sa izgrađenim ne samo zvukom već i pristupom komponovanju. Iako je većina komada ovde naizgled amorfna, bez prepoznatljivog tempa ili ritma, ne radi se o pukim ambijentima niti o improvizovanju na slepo i trubač je ovde veoma autoritativan u davanju posebnog identiteta svakoj kompoziciji. Tako se, recimo, u Hieroglyphs in Nature može čuti prepoznatljivo orijentalna tema, dok Experience noir and the white moon ima upečatljive elektronske lupove koji daju pesmi prebrojivu metriku iako ona ostaje slobodna – i bezgranična – po svojoj formi.
U prvom planu je, naravno, uvek Henriksenova truba, mekana, prašnjava, svirana odmereno tako da se čovek iza nje čuje samo diskretno, kao da samo pomaže zvucima koji su već tu da pomole glavu i izađu pred publiku. Njegova savršena kontrola daha zaslužna je za tu finu, zrnastu, prirodnu distorziju tona trube koji zaista više podseća na flautu, šakuhači ili neki drugi drveni instrument nego na reski, glasni limeni instrument koji poznajemo i volimo.
Istovremeno, Henriksen ovde koristi dosta elektronskih zvukova, od sintisajzera i orgulja, preko konkretnih zvukova koji su snimljeni pa elektronski tretirani, sve do remiksovanja delova tuđih kompozicija. Nimalo neočekivano, ovde se čuju delovi kompozicija Alaksandra Skrjabina i Bele Bartoka, koji su očigledne preteče Henriksenovog pristupa zvuku i komponovanju, ali jedna od kompozicija je inspirisana Johnom Cageom a jedna je otvoreno posvećena nedavno preminulom Jonu Hasselu čiji je pristup sviranju trube i elektronskom procesovanju njenog zvuka svakako bio i jedan od glavnih uticaja na Henriksena.
Kombinacija trube, često provučene kroz harmonajzer i elektronskih efekata koji naglašavaju alikvotne tonove daju Henriksenovoj svirci istovremeno avetinjski ali i sakralni kvalitet. I ovo je praktično uvek važilo za njega – njegova truba je bila anđeoska na poseban način još od kada sam je prvi put čuo. No, zato je i tako osvežavajuće čuti je u kombinaciji sa „konkretnim“ zvucima koje bismo mogli nazvati i perkusijama iako, kako rekosmo, ovde nema pravog ritma. Terje Isungset proizvodi šum koristeći staklene predmete na prvoj kompoziciji a i u drugima će se čuti zvuci koji očigledno potiču od predmeta različitih tekstura i tvrdoća koji se udaraju ili vuku preko podloge, dajući jednoj vrlo apstraktnoj muzičkoj slici dobrodošlo utemeljenje u materijalnom. I sam Henriksen će povremeno dati da se čuju njegov dah ili pokreti prstiju na ventilima trube, verovato svestan da bi totalna apstrakcija njegovu muziku učinila možda isuviše hladnom.
Jedan od najupadljivije „humanizujućih“ elemenata ovog albuma je recitovanje samog Ellinga Vanberga koga je trubač, eto, četrdesetak godina kasnije snimio kako recituje svoje tri poeme i one su delovi kompozicija na ovom albumu. Iako kontrast recitovanja na norveškom i vrlo apstraktne muzike može delovati i radikalno, jasno je da je za Henriksena ovo sve deo jednog istog imaginarijuma u kome je živeo i stvarao skoro čitavog svog života.
Murimorphosis je, dakle, serija slika, zvučnih, poetskih pa i „pravih“, slikarskih, a u spomen na Murija i njegovo stvaralaštvo. Radi se o ploči koja je toliko intimna da se čovek i malo uplaši, pitajući se da li možda krši neko pravilo bontona slušajući je, ali čija intima, elegancija i prijateljski, svečani ton na kraju moraju da ga osvoje. Savršen kraj jedne agresivno nesavršene godine.