Jazz Nedeljom je zamišljen kao serija vinjeta koje će ići (možda ne?) svake Nedelje, nudeći preporuku u vidu jednog jazz albuma koji sam tog dana slušao. Ovo nema pretenziju da bude ni ultimativni prikaz neke klasične ploče niti otkrivanje nekog budućeg klasika, već zaista samo to, da se kažu reč-dve o albumu koji sam tog dana rado slušao. Ponekada će to biti stare, proverene klasične stvari, ponekada najnovije izdanje koje sam izvalio na Bandcampu, hoću reći, neće biti pravila. Kako i treba. Kako i mora.
Nadam se da će mi se oprostiti ako današnja priča o jazzu bude srazmerno kratka*, ne zato što je ovaj album lepše slušati nego o njemu pisati nego zato što ja, bez obzira na lagano ozdravljanje, ipak treba manje da sedim za tastaturom a više da ležim (na trosedu, sa kontrolerom u rukama, of kors). Enivej, radi se o jako lepom albumu, koji svakako vredi preslušati a i čiji se daunloud prodaje za vrlo skromnu sumu. Mehmet Ali Şimayli: Portrait and a Dream je ploča nežne, sanjive muzike, ali i ploča na kojoj se prijatan, umirujući gruv fino kombinuje sa avangardnim istraživanjima atonalnosti i teksture.
*spojler: niste vi te sreće
Mehmet Ali Şimayli je ono proverbijalno čudo od deteta kakvo svaki roditelj bar u nekom momentu svog života poželi da je imao. Dobro, „čudo“ je možda preteran termin, ali Mehmet je veoma talentovan mladi čovek koji je dobio priliku da učestvuje u letnjem programu na Berkliju sa samo sedamnaest godina, a što mu je, kaže, bio dugogodišnji san, pa ju je on iz sve snage ščepao. To je bilo pre šest godina i danas ovaj momak nama predstavlja debi album svog projekta Portrait and a Dream, a sa kojim nastupa na festivalima i koncertima nekoliko godina unazad i do sada je snimio jedan EP.
Originalno iz Istanbula, Mehmet je pod uticajem svog oca još kao klinac učio da svira klavir i gitaru ali se, kako ja to obično kažem, kao i svako zdravo dete, zainteresovao za udaraljke. Majka ga je sa sedam godina odvela na radionicu koju je vodio perskusionista Oktay Temiz pa je tamo klinac mogao da se upozna i sa tradicionalnim udaraljkama kao što su darbuka (ili, jelte, u našoj verzji, tarabuka) ili bendir, a kada je stao ispred bubnjarskog kompleta koji je, mora biti, malom detetu delovao monumentalno, ovo je bila i neka vrsta epifanije, pa će u daljem učenju bubnjevi postati njegov glavni instrument. Odlazak na Berkli sa sedamnaest godina mu je bio vrlo značajan momenat kako u domenu učenja tako i reputacijski pa je posle leta provedenog u Bostonu i želje da nastavi da studira kompoziciju, ovo i realizovano. Mehmet je sa svojim vibrafon-triom pobedio na takmičenju mladih džezera a zatim nastupao na Istanbulskom džez festivalu, paralelno studirajući kompoziciju na univerzitetu Bilgi. Trenutno vreme provodi na relaciji Bazel-Istanbul a Portrait and a Dream je neka vrsta sažetka njegovih interesovanja u poslednjih nekoliko godina i istovremeno i raznovrstan i stilski čvrsto zaokružen album.
Mehmet ovaj svoj projekat naziva „kolektivom“ radije nego prostim bendom ili orkestrom, a razlog za to je svakako što, iako je u pitanju produkt njegovog, jelte, intelektualnog rada – sve kompozicije na albumu je napisao sam (u aranžiranju je pomogao odlični gitarista Kerem Can Dündar i aranžer Erman Dirikcan) – ovaj je materijal očigledno nastajao godinama i bio inspirisan interakcijama i saradnjom sa mnogim muzičarima koji se na ploči pojavljuju. Iako u ovoj postavi dominiraju istanbulski muzičari, ona nije ekskluzivno turska i ukazuje i na kosmopolitski duh mladog autora, primeren i njegovim godinama i njegovom obrazovanju i, verovazno, indikativan za ono kako će se dalje razvijati njegova karijera.
No, i pored velikog broja muzičara koji su doprineli ovom materijalu, te njegovom nastajanju tokom nekoliko godina, Portrait and a Dream je snimljen u toku jedne studijske sesije, prošlog Marta, sviran uživo u studiju, bez nasnimavanja, a u časnom naporu da se muzički tekst oživi kroz autentičan improvizatorski rad i da se muzici pored „ispisane“ drame doda i element stvarne, životne drame, dimenzija nepredvidivosti i invencije na licu mesta.
Mehmet Ali Şimayli je zanimliv autor jer, iako kaže da u njegovoj muzici figuriše i dimenzija lokalnog muzičkog nasleđa – i skoro svi muzičari na albumu su Turci – ona je upletena u kompozicije više u domenu osećaja i izvođačkog senzibiliteta nego na ravni harmonija ili tema. Naravno, turski džez ima dugu i bogatu tradiciju muzike koja nije direktno vezana za lokalni folklor, pa i nije nužno da se čuju „narodnjački“ elementi čak ni u muzici koja se eksplicitno poziva na Istanbul. No, autor govori o „kosmopolitskom“ Istanbulu, njegovim ulicama i osobenoj improvizovanoj muzici koja se može čuti sa njegovih pozornica i ovaj album je između ostalog i dobro podsećanje na to o kolikom se gradu radi i koliko je njegova muzička scena velika i raznovrsna.
Iako sam Mehmet svira samo bubnjeve na albumu (sem na poslednjoj pesmi gde prelazi na Konge), ovo je ploča koju u velikoj meri vode gitara, klavir i klavijature. Naravno, šefovo sviranje bubnjeva jeste izrazito karakterno, pa čak i dominantno, ali Mehmet dominira, da kažemo, iz pozadine. Recimo, na prvoj kompopziciji, Ink, u prvom su planu klavir, elektroakustični ambijent i svirka na sopran-saksofonu a bravure koje bubnjar izvodi čujete tek kao prijatnu dopunu jednom već maltene sasvim zaokruženom muzičkom prostoru. Možda i jeste malo kontraintuitivno da će bubnjar, koji je sve ovo napisao, sebe tako elegantno izmestiti na diskretnu poziciju pratnje, ali muzika na ovom albumu je vrlo majlsdejvisovski „zaravnjene“ hijerarhije, sa pažnjom da kompozicije budu idealno odmerena kombinacija tema i atmosfera, gde svaki udarac i ton imaju svoje mesto i ne postoji klasična razdela na pratnju i teme, soliranje i ritam-sekciju itd. Utoliko, recimo, na drugoj kompoziciji, Dryad, način na koji izvrsna gitara, klavir, kontrabas i bubnjevi zvuče kao sasvim ravnopravni muzički elementi zvuka na neki način sažima ceo album. Ovde saksofonista Barış Ertürk prelazi na tenor saksofon i veoma prijatnim, mekim zvukom dopunjava već bogati ambijent.
Naredna, Ever-Reign je možda najizrazitije „električni“ komad do ovog momenta, sa elektroakustičnim, šarmantno disonantnim ambijentom i temom koji se nadvijaju nad razigranim ritmom. Električni džez sa početka sedamdesetih – posebno iz kuhinje Milesa Davisa – je u devedesetim godinama prošlog veka inspirisao značajno krilo elektronske muzike (muzičare poput, recimo Squarepushera ili Mouse on Mars) i Ever-Reign pomalo zvuči kao još jedno okretanje kruga.
Elektroakustički dizajn zvuka je vrlo značajan element ovog albuma i mada ne nametljiv, svakako mu daje presudan deo identiteta. Can Kuman koji je bio zadužen za ovu dimenziju zvuka je istovremeno i editovao, miskovao i masterovao materijal pa se radi o jako dobroj saradnji između njega i Şimaylija i možda ovde imamo u zametku neku vrstu odnosa kakav su imali Davis i Macero…
Şimayli na narednoj kompoziciji, Elements Aligned, vrlo autoritativno koristi ženski vokal da doda harmonskom programu još jedan sloj i iskombinuje nekoliko tekstura na interesantne načine. Dündarova gitara je ovde vrlo značajan element, ali ovde dobijamo i konge Esmanija Kılıça za finu ritmičku dopunu i ovo je vrlo „narativan“ komad, u tradiciji Charlsa Yvesa ili Johna Zorna, smeštajući se na udobno mesto između džeza i savremenije akademske kompozicije.
Gara de Nord nastavlja u istom maniru, kombinujući vrlo kinematske slike, ambijent i atmosferu sa evokativnim temama i apstraktnim ali na kraju ritmički i harmonski disciplinovanim džezom. Singular Plural je još jedan od izraženo pijanističkih komada, pomalo impresionistička kompozicija u kojoj Mehmet Ali Şimayli ponovo pokazuje kako se može odsvirati mnogo nota na bubnjevima a da to ne deluje nametljivo ili bučno i da dominantna atmosfera bude sanjiva. Slična je i Condensation, sa prijatnim dodatkom sopran-saksofona, dok je naredna, Red Planet Interlude na neki način centralni događaj albuma, kompleksan desetominutni komad koji kombinuje vokale, elektroakustički program, kompleksni atonalni skor i džez-improvizaciju za jedan snažan i jasan iskaz o namerama ovog autora i njegovih kolega. Završna, Jester’s Herd je još jedan komad u kome dominira klavir i međuigra između ovog instrumenta i bubnjeva u finalu kompozicije dovodi album do vrlo zadovoljavajućeg finala.
Portrait and a Dream je odlična ploča, jedan od onih debija koji jasno pokazuju gde je sve autor bio ali i kuda sve može da ode u budućnosti. I to je sve neizmerno uzbudljivo. Mehmet Ali Şimayli je autor koji tek sazreva, ali već i sada, u ranim dvadesetim, on nudi materijal koji zavređuje mnoga gurmanska slušanja. Vredno svake pažnje.
https://mehmetalisimayli.bandcamp.com/album/portrait-and-a-dream