Imali smo dobru nedelju makar utoliko što nije počeo rat u Ukrajini i što smo dobili masu dobrih metal izdanja. Mislim, što kažu, prihvatićemo.
Blek metal!!!!!!! Novozelandski jednočlani Olde Throne izbacio je debi album, An Gorta Mór i kako ovo objavljuje finski Naturmacht Productions u pitanju je očekivano „prirodnjački“ i melodični blek metal. No, Olde Throne je JAKO sirov i agresivan u zvuku pa meni ta kombinacija simpatičnih melodijskih tema i ekstremne svirke, te demonskih vokala, prilično lepo pasuje. Rokačina inspirisana pomorom koji je zadesio Irsku u devetnaestom veku ovde zvuči iskreno, neposredno i – prirodno. Vrlo lep debi:
https://naturmachtproductions.bandcamp.com/album/an-gorta-m-r
https://oldethrone.bandcamp.com/album/an-gorta-m-r
Rusi Mizoteist su izmislili sopstveni, originalni speling za reč koja označava mrzitelja boga, a što je legitimno, pošto već postoji par bendova sa korektnim spelingom ove reči. Drugi EP se zove kao i bend (prvi se zvao drugačije) i ovo je simpatičan, slovenski blek metal koji voli introspekciju i kontemplaciju, ali voli i lepu melodiju. Pet je to pesama fino raznovrsnog programa i odlične svirke, a u krljačkim delovima mi posebno prija brutalan vokal čoveka (?) po imenu Omnis Nebula. Navalite:
https://mizoteist.bandcamp.com/album/mizoteist
Finski Vomit Hammer sebe nazivaju blek metal bendom iako u njihovoj muzici ima barem isto toliko Anti-Cimexa koliko i Bathoryja. U svakom slučaju, demo snimak, nazvan samo Demo ima šest pesama energičnog pankerskog blek metala stare škole, opakih rifčina, energične svirke i užasnih vokala, te vrlo prijatnog podrumskog zvuka. Neki bendovi naprosto zvuče STVARNO a Vomit Hammer drže lekciju iz stvarnosti. Plaćate, razume se, koliko mislite da treba. A trebaće!
https://vomithammer.bandcamp.com/album/demo
Bučan i dosta brutalan black death donose nam njemački Gleichmacher na svom debi albumu, Kränkung Fall Verderben. Ovo je kvalitetno napisano i veoma dobro odsvirano sa, čak, prominentnom bas-gitarom u miksu što me je prijatno iznenadilo (mada nadam se da vaše levo uvo voli bas jer će ga samo ono čuti). Gleichmacher su besni i bučni, ali i sofisticirani i nude zreo, ubedljiv materijal na prvom albumu. Veoma vredi poslušati:
https://gleichmacher.bandcamp.com/album/kr-nkung-fall-verderben
Meksički Razorbreath zvuči zdravo na svom debi EP-ju, Clavos en el ataúd, sa energičnim, napaljivim blackened thrash metalom na jelovniku, dobrim rifovima i odličnim trešerskim vokalima. Ovih šest pesama nude puno poštene, znojave svirke i iznenađujuće prijatan zvuk sa bogatstvom bas-frekvencija, a sama forma muzike koja idealno spaja pankersku neposrednost sa stilemama ekstremnog metala je potpuno shvaćena od strane autora i izvođača i donosi puno sreće. Izvrsna ploča:
https://razorbreath.bandcamp.com/album/clavos-en-el-ata-d-ep
Iako kineski Screaming Savior sebe opisuju kao simfonijski blek metal bend, pravilnije bi, mislim, bilo reći da je ovo nekakav cyber black metal jer su pored uobičajenih gitara i bubnjeva ovde najprominentniji sintisajzeri koji ne imitiraju orkestarske instrumente već muzici daju preliv naučnofantastične, svemirske fantazije. EP破碎正相 / Reveal The Unreal nudi četiri pesme (i njihove verzije bez pevanja) vrlo moderne metal svirke koja blek metalu pripada više po dispoziciji nego po tehnikama sviranja i mada je sve to visoki kič, kič je to plemenite vrste i moram da priznam da mi se dopada. Ne samo da pričamo o kompetentno spravljenim pesmama već o jednoj zanimljivoj stilskoj mešavini:
https://screamingsavior.bandcamp.com/album/reveal-the-unreal
Estonci Tomb Veneration debituju EP-jem Hymn of the Catacomb a koji donosi pet apsurdno mračnih i hermetičnih ali iznenađujuće prijemčivih blek metal pesama. Nema ovde mnogo pamtljivih riifova ili, šta ja znam, refrena, ali Tomb Veneration prave odličnu atmosferu a old school death metal rifovi se sjajno uklapaju uz blek metal krljanje. Lo fi, underground, al valjano:
https://lyndanisecoven.bandcamp.com/album/hymn-of-the-catacomb
Finski Moonlight Sorcery su jako melodični na svom prvom (mini)albumu, Piercing Through the Frozen Eternity, ali njihov bestidno melodični blek metal je istovremeno umotan u vrlo distorziran, agresivan zvuk gitara, pa onda dopunjen sintisajzerima koji svemu daju jednu pop-notu. Kombinacija neuobičajena a još je više neuobičajeno da se meni nešto ovoliko „pop“ dopadne. No, Moonlight Sorcery sa dosta šarma nose ovaj svoj blek metal za decu i ne mogu da ih ne pohvalim za to:
https://moonlightsorcery.bandcamp.com/album/piercing-through-the-frozen-eternity
Nizozemski Nagel za svoj debi-EP, Hel op aarde kaže da je „mržnje puna pesnica u lice modernog blek metala“ i, da bude jasno, ovo jeste sirov, brutalan, vrištav komad besa i distorzije. Ali je dobar. Nagel nisu nekakav lo-fi sobni projekat (mada nisu baš ni hi-fi) već pravi bend koji svoje brze, oštre kompozicije umotava u lepe melodije, ali ih izvodi sa furioznom energijom demona sveže ispečenih u paklu i poslatih na Zemlju da prave haos u ime svog mračnog gospodara. Šest pesama, kako dolikuje, puno užitka:
https://nagelgld.bandcamp.com/album/hel-op-aarde
A Meksikanci Helhest sviraju beskrajno simpatični, old school, prilično primitivni black-speed metal, sa jeftinim zvukom i puno autentične zlovolje. Ova muzika bi trebalo da je vrhunac mržnje i besa, ali ja od EP-ja Venganza y fuego dobijam samo dobro raspoloženje i osmeh. Prženje ko iz pakla a po ceni koju sami odredite. I to postoji!
https://helhestmx.bandcamp.com/album/venganza-y-fuego
Kad smo već kod primitivnog black-speed zvuka, Grci Morbid Prayer isporučuju na EP-ju Birth of Evil. Četiri pesme testerisanja, sirovine i užitka za svakog old school ljubitelja ovakve muzike, uključujući obradu Sodoma. Šta vam još treba?
https://askio-productions.bandcamp.com/album/morbid-prayer-birth-of-evil
Ako vam je po volji melodični, emotivni black metal/ blackened grind, njujorčanin misanthropæ isporučuje. Prvi album, untitled, stiže nakon nekoliko EP-ja i singlova i ovo je vrlo kućna produkcija u smislu da je izrazito nedinamična i komprimovana, ali ko god da je ovaj muzičar, on ima smisla i za pisanje pa i za miksovanje pesama. Ovo je, hoću reći, zapravo kvalitetan materijal čija agresivnost ne zaklanja činjenicu da imamo solidan raspon emocija i kvalitetne aranžmane. Plaćate, naravno, koliko hoćete:
https://misanthropae.bandcamp.com/album/untitled
Poljski Black Death Production je, pak, objavio prvi album jednočlanog ukrajinksog projekta Selfgod, nazvan Born of Death a koji je, u skladu sa imenom izdavača, kombinacija black i death metala, mada bi i ovde bilo prostora da se priča o blackened grindu. Сергій Стрельцов, rodom iz Luganska, danas u Pitsburgu, pravi jednostavnu, brzu i energičnu muziku koja neće osvajati oskare za originalnost, ali koja je puna prijatne mladalačke energije i pristojnih gitarskih rifova, te fokusirana na nabadanje među rogove, bez mnogo gubljenja tempa. Meni to, naravno, prija a ovo je i solidno producirano:
https://blackdeathprod.bandcamp.com/album/born-of-death
S obzirom na pičvajz oko Ukrajine poslednjih nedelja (da ne kažem, jelte, godina) (da ne kažem… decenija), bendovima koji neumorno prave muziku i izbacuju nova izdanja stvarno treba stisnuti desnicu. Пуща su simpatičan post-blek metal sastav iz Lavova i EP Éphémère im je prvo duže izdanje, sa pet odličnih pesama (od kojih je jedna obrada islandskog kompozitora po imenu Pétur Ben a iz filma Málmhaus odnosno Metalhead). Пуща su izrazito dobri i prijatno me je iznenadila njihova slobodna interpretacija post-blek matrica koja se ne zadržava samo na aproprijaciji shoegaze ideja. Ovo je raznovrsna, maštovita muzika (sa pevanjem na Francuskom) koja svejedno zadržava jednu prepoznatljivu estetiku i duh tokom čitavog materijala i koja ima karakter i osobenost. Veliki deo karaktera provajduje pevačica Seira sa svojim razjarenim lavežom ali i ostatak benda svira odlično, lako se šetajući između stilova i senzibiliteta i ovo je veoma, veoma dobro izdanje. Nadam se da će Пуща imati priliku da radi i stvara jer je ovakav spoj originalnosti i kvaliteta dragocen:
https://pusca-band.bandcamp.com/album/ph-m-re
Rusi Mjød su simpatični sa svojim paganskim-sleš-vikinškim metalom na četvrtom albumu, Invisible Forest, a koji je i prvi sa naslovom na Engleskom jeziku. Ovo zapravo sedi negde između blek metala i groove metala, a bliže groove metalu, sa dosta napumpanom produkcijom i naglaskom na gruvu. Melodične teme i epski refreni, te dosta korišćenja klavijatura se podrazumevaju i mada Mjød generalno ne sviraju žanr koji bi meni bio prvi izbor, pesme su dobre, svirka energična i ovaj album ima šarma:
https://mjodband.bandcamp.com/album/invisible-forest
Moram da kažem da su me iznenadili momci iz sastava Aterrima iz Ajdahoa, a čiji je EP The Killing Light dosta smeo pokušaj sviranja progresivnog blek metala koji ima onu „staru“ formu progresive, a što podrazumeva mešanje sa džezom. Ali, jeftina (mada funkcionalna) produkcija na stranu, Aterrima je trio kome ovo polazi za rukom. Dve dugačke, kompleksne ali organske pesme, jedan fini interludij, kvalitetna svirka – vrlo lep debi:
https://aterrima.bandcamp.com/album/the-killing-light
Eternal Return je novi album jednočlanog projekta Gravefrost a koji je drugi projekat iz kuhinje Евгенийa Пильниковa koga znamo prevashodno po (takođe donedavno jednočlanom) Wintaar. Razlika između Wintaar i Gravefrost je što je Gravefrost za nijansu siroviji i melanholičniji i Eternal Return nudi pet pesmama srednjetempaškog, meditativnog i, ako vam ne smeta TOLIKA distorzija, zapravo lepog blek metala iz zauralskih pustoši. Пильников je tokom poslednjih dvadesetak meseci izrastao u vrlo solidnog autora čija muzika sazreva ali ne gubi vezu sa, jelte bazom, pa je i ovo jedno zadovoljavajuće izdanje za ljubitelje lo-fi, ali emotivne svirke:
https://winterblackmetal.bandcamp.com/album/eternal-return
Jedan vrlo dobar split (mini)album stiže nam iz londonskog Odium Records. Deathiah Manifesto spaja Poljake Black Altar i norveški Vulture Lord u jednoj orgiji paklenih gitara i grubih, agresivnih vokala. Black Altar sviraju „čistiji“ blek metal i njihova strana ima i intro i autro, sve onako teatralno i po meri publike koja voli fentezi. No, kad se svira zaistinski, Black Altar krljaju moćno i, što se kaže, epski. Dve prave pesme koje Poljaci ovde donose su upečatljive, energične i odlično producirane. Onda dolaze Vulture Lord da pospreme celu žurku svojim urnebesnim blackened thrashom koji spaja brzinu, seksi rifove, užasne vokale i na kraju atmosferični outro za zaista izvrstan paket. Ne propustiti:
https://odiumrecords.bandcamp.com/album/black-altar-vulture-lord-deathiah-manifesto
Kad bend ima violončelo u stalnoj postavi odmah treba biti na oprezu. Gorech su iz Sankt Petersburga, njihovo ime znači „gorčina“ i – imaju violončelo u stalnoj postavi. A-ha! Ali debi album, Antagonist im odlično zvuči. Mislim, sam zvuk je jako bučan, bez dinamike i tako to, ali njihova kombinacija krljačkog, modernog blek metala – punog praktično industrial rifova – sa gudačkim aranžmanima je baš onako ambiciozna kako se nadate i prilično uspešna. Ovo je pompezan, veličanstven blek metal pun otmenosti i da je čovek, nosio bi bele rukavice i njima držao čaše sa krvavo crvenim vinom – taj neki estetski rad. Ali muzika je zdrava i dobro sve to funkcioniše.
https://thegorech.bandcamp.com/album/antagonist
Prelazimo na doom, stoner, heavy psych i hard rock! Heldscalla su iz Sijetla i njihov debi album, Fog Creatures Of Antiquity nudi simpatičan, psihodelični doom metal koji je zapravo po formi i estetici bliži modernim post-metal rešenjima nego ’70s klasici. A to zvuči lepo, sa dugačkim, odmereno aranžiranim pesmama u kojima se ide polako, metodično, sa jasnom namerom da se slušalac dovede u stanje izmenjene svesti. Tako da ovih šest pesama, solidno snimljenih i miksovanih, traju poštenu čuku vremena. Lepo:
https://heldscalla.bandcamp.com/album/fog-creatures-of-antiquity
Bečlije Steambreather tresu energičan, a opet melanholičan (kako sami kažu) stoner rock na EP-ju Less and Less. Ima to lep gruv i surovo distorzirane gitare, te dosta simpatičnih melodijskih rešenja koja traže i izvesnu prog rok dimenziju u ovim pesmama. Pritom, muzika ne zvuči upeglano i studijski umireno i psihodelični efekat koji Steambreather traže u svom izrazu dolazi delom i na ime sirovosti u zvuku i izvedbi. Lepo:
https://steambreather.bandcamp.com/album/less-and-less
Green Ripper iz San Antonija, naravno, sviraju stoner rok i to šarmantno, bez forsiranja, pružajući prevashodno muziku za provod, ples i dobro raspoloženje. EP Dark Sessions ima šest fino zvučećih pesama tog opuštemog ali zaraznog gruva, meljućeg basa, jakih gitara, psihodeličnih ali nenametljivih vokala… Teksašani ne pokušavaju da ikako pobegnu od Blek Sabat ali su vrlo dobri i kad su u blizini. Meni ovo jako prija:
https://greenripper.bandcamp.com/album/dark-sessions-ep
Young Pups iz Viskonsina cepaju teški rok sa malo „alternativne“ dimenzije u zvuku i idejama i to, moram da kažem, prilično impresionira na kaseti (dobro, daunloudu) Demotape. Ovo ima šest pesama opasnih gitara, dobrog gruva i pevača koji se ne plaši da pusti glas iako ne zna da li će mu se uvek vratiti. Vrlo dobra energija i atmosfera a sve plaćate koliko hoćete:
https://youngpups.bandcamp.com/album/demotape
I Karma Vulture voze teški, žestoki rok. Kod njih je na programu je malčice starinskiji, bluzerskiji program a EP Death by Comfort ima tri pesme velikih gitara, dobrih refrena, generalno muzike koju možete da slušate i kad ste sa normalnim ljudima a da ipak ima dovoljno elemenata za svakog poštenog snoba. Bend za slogan ima „Loud. As. Fuck.“ ali daleko da im je glasnoća jedini adut:
https://karmavulture.bandcamp.com/album/death-by-comfort
Bone Eater iz Nju Brunsvika skoro bukvalno zvuče kao da ste neku normalnu doom metal ploču pustili na 16 obrtaja. MMXXII je EP sa dve poduže pesme vrlo sporog tempa i zvuka koji kao da je nastao snimanjem dinosaurusa dok se dave u bari katrana, pa onda usporavanjem tog snimka. Ima tu lepote:
https://boneeaterdeath.bandcamp.com/album/mmxxii
Prvi demo španskih Meltem se zove samo Demo i ovo je pet pesama tripoznog psihodeličnog doom-olikog post metal zvuka. Koji ne zvuči pretenciozno i iskalkulisano neko samo sipa rifove i psihodelične melodije i uspeva da kreira fin, hipnotički gruv na taj način. Plaćate koliko hoćete za ovaj snimak iznenađujuće visokog kvaliteta:
https://meltemband.bandcamp.com/album/demo
Mount Desert su u skladu sa svojim imenom tripozan heavy psych bend iz Oklenda sa pesmama koje odmah izazivaju vizije širokih, pustih prostranstava, beskonačnog plavog neba, koje otvaraju um i čakre itd. Album Fear the Heart snimila su u principu dva čoveka, ali ovo je ozbiljan studijski rad koji uspešno emulira spontanost i prirodnost ritualne svirke, dok zapravo provlači promišljene aranžmane i produkciju. Sporo, ali elegantno, melodično ali svedeno, sa ukusno korišćenim efektima i dobro napisanim psihodeličnim pesmama – vrlo sam zadovoljan ovim albumom.
https://mountdesert.bandcamp.com/album/fear-the-heart
Smoke iz Virdžinije, kako i nagađate, cepaju prilično old school psihodelični stoner doom i ako volite takvu muziku, album Groupthink ima preko pedeset minuta prvoklasnog teškorokerskog tripovanja. Smoke nisu siledžije niti neki prvoloptaši i album, vrlo prijatno, ima dosta dinamičkih varijacija i promišljenog sekvenciranja gde su aranžmani spontani i prirodni ali album kao celina priča jednu osobenu priču. Ako volite fuzz, teške ritmove, južnjački šmek i opuštenu psihodeliju, Smoke isporučuju u ogromnim količinama:
https://thecultofsmoke.bandcamp.com/album/groupthink
Polyphozia su Kinezi i sviraju, kako sami kažu grunge/ post-rock i mada ja ne bih automatski trznuo na takvu ’90s fuziju, EP Music Television je šarmantan, sa mladalačkom atmosferom, simpatičnim refrenima i dosta gruverske svirke. Ima to štofa:
https://polyphozia.bandcamp.com/album/music-television
A iz Ohaja dolaze Earthe čiji je drugi album, We Can’t See Tomorrow fina kombinacija stoner i sludge metala, bez mnogo ekstremističkih ambicija. Hoću reći, ovo je muzika za normalnog slušaoca, sa upečatljivim temama i refrenima, rifovima koji su tu da vas podignu i inspirišu na kretanje. Earthe nisu ni preteški ni preagresivni ni prehermetični, ali njihova muzika pritom nije nužno ni „komercijalno“ usmerena, već se pre svega radi o fino napisanom teškom roku koji koristi elemente ekstremnog metala sa razumevanjem ali ih ne fetišizuje. Fino:
https://earthe.bandcamp.com/album/we-cant-see-tomorrow
Kanadski The Stoned Horses su svoj album Stoned Horses (znam i meni je) snimili još 2013. godine ali ga nikad nisu objavili. Bend, pretpostavljam, ni ne radi nešto ozbiljno poslednjih godina – a ima i samo objavljena dva dema sa početka prošle decenije, pa je svakako simpatično čuti ovaj materijal sada, a koji možda označi povratak grupe u aktivniju formu. Stoned Horses je svakako simpatična ploča sirovog, lo-fi psihodeličnog stoner roka sa dvanaest pesama od kojih je pola bez pevanja ali dovoljno poštene svirke i lepe atmosfere za moje potrebe:
https://thestonedhorses.bandcamp.com/album/stoned-horses
Tusoc su argentinski progr-rok bend sa dosta heavy elemenata i moram da priznam da me je EP Un ciprés en llamas prijatno vozao tih pet pesama ili 22 minuta koliko traje. Tusoc umeju da naprave dobar rif, masnu gitarsku solažu, ali i da onda ubace neočekivane metrike i maštovite promene ritma, tempa i boje u muziku. Pritom, ovo nije samo demonstracija matematičarskih kapaciteta benda i pesme imaju vrlo dobar gruv pa je EP milina da se čuje:
https://tusocbanda.bandcamp.com/album/un-cipr-s-en-llamas
(Edit: Sledeće izdanje je nestalo sa Bandcampa u međuvremenu i ne može se više kupiti, ali ostavljam tekst da ukazuje i podseća) Boris su snimili split singl sa Bongzillom i, pa, to je prilično obavezno. Bongzilla ovde donose pesmu sa nazivom Weedsconsin (koje nije bilo na prošlogodišnjem istoimenom albumu), nudeći prlja, standardno lepljiv sludge metal, ali Boris odvaljuju sa fantastičnim stoner/ heavy psych komadom koji PUCA od drame i energije. Problem je što izdavač ne prodaje sam digitalni daunloud već morate kupiti vinil da biste dobilii daunloud a u momentu dok ovo kucam ostalo je još samo po par komada svih verzija vinila. Bojim se da ćete ovo morati da piratujete:
https://totemcatrecords.bandcamp.com/album/bongzilla-boris
Švajcarski projekat Norna je neka vrsta supergrupe članova notabilnih post metal bendova i njihov debi album, Star is Way Way is Eye je iznenađujuće generički, predvidiv sludge/ post metal, sa brutalnim, teškim zvukom. Doduše, kada se jednom čovek navikne na ideju da ovo praktično zvuči kao Amenra tribjut bend, album je prijatan, sa lepim, teškim, ali dovoljno toplim zvukom i pesmama koje nimalo ne iznenađuju ali su makar kao stari duks koji navučete i obuzme vas toplina:
https://norna.bandcamp.com/album/star-is-way-way-is-eye-2
https://norna.bandcamp.com/album/star-is-way-way-is-eye
Buffalo Tombs iz Denvera sam dosta nahvalio tamo negde u poznoj 2020. godini a oni su od tada vredno radili i III je već treće izdanje koje su izbacili u međuvremenu. Ovo je i dalje prijatni, sada instrumentalni stoner rok mada moram priznati da novi album ne preteruje sa idejama i da je na njemu spontanost i džemovanje, reklo bi se u prvom planu. Bend i dalje ima vrlo prirodan, organski zvuk i ploča je izuzetno udobna, samo me, priznaću, nije ANGAŽOVALA kao Merkabah/Hekhalot koji je imao značajno više dubine. Ali dobro, nije rđavo:
https://buffalotombs.bandcamp.com/album/iii
„Post“ funeral doom metal je, sudeći po albumu Earth and Her Decay sledeća velika stvar u ekstremnom metalu. Déhà i Marla Van Horn snimili su ovu ploču nežnih ambijenata i sporih, sanjivih pesama kao himnu prirodi i ciklusu života i… pa… dobro je. Déhà snima toliko eksperimentalne muzike da može i da se zaboravi da je u pitanju „pravi“ i to vrlo kompetentan muzičar i autor a ovaj album impresivno pogađa sve svoje mete:
https://deha.bandcamp.com/album/earth-and-her-decay
https://burningworldrecords.bandcamp.com/album/earth-and-her-decay
Donekle sličnog senzibiliteta je i engleski Arð čiji album Take Up My Bones nudi „Monastic Northumbrian doom“, i puno simpatičnih, starim folkom inspirisanih tema. Ovo je sporo, veoma otmeno, emotivno i puno ljubavi prema klasičnoj harmoniji pa mada ogorčeni starac poput mene svakako može da progunđa da mu je album malo i preslađen, radi se o odličnoj ploči:
https://ardnorthumbria.bandcamp.com/album/take-up-my-bones
Australijski Rot TV me je opčinio svojim perfektno izmešanim punk rock i heavy psych elementima na albumu Tales Of Torment. Mislim, ovo je kao neko izgubljeno njujorško izdanje sa kraja sedamdesetih, negde između Voidoidsa, Heartbreakersa, Dead Boysa, Sonnyja Vincenta itd. sa moćnim pank pesmama koje se voze na talasu plemenitog fuzza. Pesme su sjajne, zvuk izvrstan a pevačica Harriet Hudson-Clise dominira. Dvanaest pesama razbijanja za svakog ko voli teški rok:
https://rottv.bandcamp.com/album/tales-of-torment
Kada u istoj nedelji izađu nova izdanja dve najbolje etikete na polju stoner roka i teške psihodelije, to je razlog za pravo slavlje. Prvi na redu su Heavy Psych Sounds Records iz Rima i album grupe Sleeepwulf nazvan Sunbeams Curl. I ovo je od prvog tona slavlje, zaista. Nazovite ga proto-doom metalom ili jednostavno okultnim teškim rokom, ali materijal koji Sleepwulf ovde predstavljaju sa puno autoriteta je prepun života, topline, energije, a da je u pitanju istovremeno vrlo cool i atmosferična ploča. Sjajne gitare (i to kad se sviraju solaže nema ritam gitara) su samo deo lepog, toplog miksa, a svirka je savršeno dinamična i vitalna. Pevanje je tu tek šlag na torti a ovo je zaista SJAJNA torta. Ne propustiti ovo remek delo mračnog a zaraznog roka:
https://heavypsychsoundsrecords.bandcamp.com/album/sleepwulf-sunbeams-curl
A druga najbolja etiketa su naši stari prijatelji iz Kalifornije, Ripple Music i njihov ovonedeljni biser je drugi album teksaških fuzz-doom majstora Fostermother. Nazvan The Ocean ovaj album zaista ostavlja utisak da se utapate u okeanu faziranih gitara, sa sporim, šmekerskim gruvom i melodičnim, psihodeličnim vokalima koji vas miluju i odozgo i odozdo. Fostermother ima odličan zvuk i odmeren, vrlo lepo pogođen tempo svirke tako da sve zvuči epski i monumentalno a opet nepretenciozno i bez nameštanja i glume. Ripple Music, dakle, nastavljaju da nižu nisku izuzetnih bendova u svom katalogu i Fostermother je još jedan must have za svakog ko voli teži, psihodelični rok:
https://ripplemusic.bandcamp.com/album/the-ocean
Idemo sad na thrash, speed, hardcore grindcore i death metal! Guillotine iz Nju Hempšira na istoimenom EP-ju nude četiri pesme napisane Februara 2020. godine a koje su tada snimili na probi, pa je to označilo zvaničan početak benda. Ovaj novi, studijski snimak pesmama daje lepu, kvalitetnu formu, a u pitanju je prljav, old school thrash metal sa korenima duboko u andergraundu. Bend dosta obećava u propratnom tekstu (haos i tako to), ali muzika je dovoljno dobra da im poverujem i radujem se budućim izdanjima. Do tada, Guillotine EP zavređuje više slušanja:
https://guillotinenh.bandcamp.com/album/guillotine-ep
Francuski Corruption je kućni projekat dvojice braće i mada ovo ne zvuči naročito ambiciozno na papiru, EP Dead is the Soul nudi zapravo kvalitetan, mošerski thrash metal. I ne samo mošerski – mada je naglasak na mošerskom gruvu – ima ovde simpatičnih progresivnih gestova čisto da se začini i da muzika ne zvuči generički. Vrlo prijatno i iznenađujuće lepo producirano:
https://corruption.bandcamp.com/album/dead-is-the-soul
Invasión su pak novi, sveži, vrlo zdravi thrash metal bend iz Argentine. Njihov debi album, Tecnofilia, nudi onu disciplinovanu, kvalitetnu a napaljivu mošersku svirku kakvu uvek priželjkujem od latinoameričkih postava a mada je produkcija daleko od savršene, pričamo o izuzetno profi odsviranom materijalu koji ima i melodiju i humor i generalno treću dimenziju pored svog surovog nabadanja. Samo napred:
Francuzi Dead Tree Seeds kažu da su tokom pandemije napisali dosta novog materijala pa se EP Back to the Seeds sastoji od jedne nove i tri stare, ponovo snimljene pesme. Ni meni nije jasno šta su hteli da kažu, ali muzika je lepa. Nova pesma je pošten, old school thrash metal s mozgom ali i sa mišićima, a ni tri stare nisu rđave. Dobro producirano, generalno vrlo prijatno za uho:
https://deadtreeseeds.bandcamp.com/album/back-to-the-seeds-ep
Petrol su iz Australije i njihova debi kaseta sa pet pesama za Dying Victims Productions je takav dašak svežeg zraka da sam se osmehivao sve vreme. Petrol, kako se i kaseta zove, donosi pet pesama starinskog, primitivnog (blackened) speed metala, koji zvuči kao najbolji delovi 1984. godine spojeni u dvadeset minuta prljave, žestoke svirke. Primitivno, ali elegantno, svakako zarazno i snažno, Petrol su se pokazali u najboljem svetlu:
https://dyingvictimsproductions.bandcamp.com/album/petrol-petrol
Za publiku koja voli tehničkiji i, pa, prijemčiviji thrash zvuk, Annihilator su upravo izbacili Metal II a koji je, za njih sada uobičajena kombinacija thrasha i groove elemenata. Jeff Waters se očigledno vrlo udobno oseća u kreiranju muzike koja je prosto METAL bez mnogo brige u koju tačno podvrstu spada i ovo je jedan opušten, zabavan album bez pretenzija ka nekakvoj velikoj filozofiji, ali sa puno hrskavih rifova. Tu su i obrade Van Halen i Exciter (da ne pominjemo da je Detonation očigledan, khm, omaž Sabbathovoj Children of the Grave) i ovo je vrlo prijatna ploča sa svih strana:
Declared Dead iz Belgije ne smanjuju tempo pa smo dobili novi studijski album, Integument of Golden Luster, jedanaesti za šest godina. I mada preprodukcija retko bude signal neke velike inspiracije, ovo je vrlo sveža, energična ploča sirovog, surovog ali ne neelegantnog metala koji je između thrasha, hardcorea, panka, rokenrola… Declared Dead su besni, primitivni i vrlo šarmantni i ako vam je ovo prvo upoznavanje s njihovom muzikom možda budete prijatno iznenađeni:
https://declareddead.bandcamp.com/album/integument-of-golden-luster
Ima više bendova sa imenom Bite, jedan je i iz Vršca, ali ovaj o kome danas pišemo je iz Nemačke i bode beatdown hardcore superteške kategorije. EP Sounds of Agony zapravo nije TOLIKO spor kao što beatdown zna da bude, ima ovde malčice poletnijih momenata ali je muzika siledžijska za sve pare i ekstremno, EKSTREMNO teška. Ali i dobra. Pesme su kratke, efikasne i ako volite grube muške glasove koji pričaju o neprijateljima i ponavljaju reč „motherfucker“ uz muziku koja je veoma ambiciozno producirana, ovaj EP vredi čuti a i kupiti po ceni koju sami određujete:
https://bitehc.bandcamp.com/album/sounds-of-agony
Blackened screamo? Šta još neće izmisliti!!! No, bend Homily iz Pensilvanije zapravo vrlo lepo i efektno spaja black metal i screamo (post)hardcore i istoimeni EP je glasan, bučan a emotivan komad distorzirane, energične mladalačke svirke:
https://homily.bandcamp.com/album/homily
Body Farm nažalost daju da se čuju samo dve pesme sa albuma Living Hell ali ovo je superzabavan, brz hardcore punk sa krosover ambicijama. Dakle, trešerski rifovi, brz tempo, sjajna pank-pevačica, puno jeftine energije za sve vaše potrebe. Plaćate koliko hoćete pa verujem da i na osnovu ove dve pesme vredi načiniti taj korak.
https://sothisisprogress.bandcamp.com/album/living-hell
Abanglupa (a što bi značilo nešto kao „ugnjetavana zemlja“) su sa Filipina i njihov debi album, Of Rats And Swine nudi vrlo nsiko naštimovani, besni metalizirani hardcore. Sa ovakvim zvukom Abanglupa mogu da sviraju maltene bilo šta i to će zvučati brutalno, ali bend se potrudio oko albuma, kreirajući seriju perfektno odsviranih vinjeta (najduža pesma je kraća od tri minuta, a većina je oko minut) i jedan mračan, pesimističan ali buntovan narativ. Meni je to odlično:
https://esagoya.bandcamp.com/album/of-rats-and-swine
A sa Tajlanda stižu Speech Odd i njihov Demo 2022 koji je snimljen „iz besa prema tiranima u Tajlandu“ i mada bend ovo naziva albumom na Bandcampu se dadu čuti samo četiri pesme. Srećom, ovo su odlične, besne i legitimno zabavne pesme powerviolence usmerenja sa dualnim muško-ženskim vokalima, teškom gitarčinom i osećajem za kombinovanje brzog i sporog. Odlični su ovo troje klinaca:
https://speechodd.bandcamp.com/album/speech-odd-demo-2022
Moram da prinam da sam na profil brazilskog benda SISA kliknuo samo zbog imena ali ispostavilo se da mladići tresu vrlo korektan grindcore. Ladeira abaixo je njihova polovina split albuma sa Quebrada Violenta i ovo je šest kratkih, ali dobro napisanih pesama koje ne otvaraju sad neke nove granice u ekstremnoj muzici ali nude dobar mošerski gruv i ispade nasilničke brzine. Solidan zvuk takođe. Quebrada Violenta nisu na Bandcampu pa ne znam kakva je njihova strana ali SISA nije izbrukala Brazil, a i daje svoju stranu za cenu koju sami određujete:
https://sisagrindcore.bandcamp.com/album/2022-split-ladeira-abaixo
Fromhell su kolumbijski žensko-muški grindcore bend koji je negde između Agathocles, Siege i Unholy Grave u svojoj mešavini primitivnih aranžmana, jednostavnih rifova i kratkog trajanja pesama. Kaseta koja se zove isto kao i bend je time meni ekstremno šarmantna jer donosi izvornu primitivnost i spontanost grindcorea, sa vrlo pristojnim (demo) zvukom. Basistkinja Luiza divno peva, a daunloud plaćate koliko hoćete. Ovo je, hoću da kažem, nemoguće ne voleti.
https://fromhellmedellin.bandcamp.com/album/fromhell-st
Opasan poljski goregrind donose Goreossion na albumu koji je, moramo priznati, duhovito nazvan Pathologist in Love. Ovo je, inače, prilično old school ploča sa klasičnim grindcore pesmama i vokalom koji se preko svega preliva kao lava što kulja iz nekog gnojavog vulkana. Puno finih rifova, brz tempo, krljačina bez prestanka – naprosto je lepo vratiti se ponekad u vreme kada goregrind nije programski bio eksperiment u neslušljivosti već pažljivo (well, spontano) odmerena kombinacija ekstremnosti samog zvuka i pesama koje su nastojale da prenesu autentičnu energiju. Ako volite rani Regurgitate (dakle, vreme pre nego što su znameniti Šveđani omirisali unutrašnjost studija), Goreossion su pun pogodak:
https://lefthandpatches.bandcamp.com/album/goreossion-pathologist-in-love
Impugned je jednočlani grindcore projekat iz Santa Fea. Nicolas Grind, koji je ovde šef parade, veli da uzima i internacionalne saradnike za ovaj bend tako da… jednočlanost, ali fleksibilnost. Enivej, Las Venas Sangrientas de América Latina Reclaman la Cabeza del Maldito Opresor (SPLIT) je split sa valjda još tri benda ali njih me mrzi da tražim po Badncampu pa evo samo četiri pesme koje je napravio Impugned. A koje su dobar, solidno napisan, pravdoljubivo gnevan grindcore. Ovo jeste prilično jeftino ali nije antiestetski nastrojeno i ima tu finih rifova i lepih pesama. Materijal se završava obradom brazilskih Rot što i ideološki i zvučno utemeljuje Imugned u dobroj tradiciji:
Evo i te retke prilike u kojoj hvalim neko deathcore izdanje. Poljaci Awakeness mešaju svoj deathcore sa malo melodičnog death metala na svom EP-ju Meadows i mada to nije kombinacija kojoj bih ja radosno pohitao u susret, energija i čista neposrednost prebijanja koje je ovde na programu su me prilično odobrovoljli. Awakeness, naprosto, dobro krljaju, čak i kada su u pitanju samo standardni deathcore rifovi sa denflovanjem jednog tona, a pesme su dinamične i sa finom inercijom gruva i zvukom koji je dovoljno dinamičan za moje potrebe. Mislim, ove gitare su bezobrazno hrskave, kad ih malo bolje poslušate. Sve u svemu, iznenađujuće zarazno:
https://awakenessofficial.bandcamp.com/album/meadows
By Fire We Fall je zanimljiva kombinacija, recimo, melodičnog death metala i post metala i ovaj sastav iz Kolorada ima ubedljiv debi album (dobro, minialbum), Preaching to the Conflagration sa šest pesama koje ne samo da dobro zvuče – lepi rifovi, lepe teme, dobro pevanje – nego su i raznovrsne, maštovite, dinamične. Fin primer modernog death metal razmišljanja koje ne napušta žanr ali se ni ne drži ropski svih njegovih tradicionalnih formi:
https://byfirewefall.bandcamp.com/album/preaching-to-the-conflagration
Chordae Exitium su finski deathrash sastav čije prvo izdanje, EP Ocular Illusions zvuči mesnato, heavy i ukusno. Nema ovde sad nekih do sada nečuvenih ideja za ovaj podžanr, ali bend je napucan, navežban i ima stila. Četiri opasne rifaške pesme i brutalna produkcija, sve što nam treba:
https://chordaeexitium.bandcamp.com/album/ocular-illusions-ep
Sa imenom kao što je Schizophrenia belgijski sastav na svom prvencu Recollections of the Insane MORA da zvuči barem malo kao Sepultura iz njene zlatne faze. I, svakako ima i toga. Ovo je deathrash metal sa puno žestine i maštovitih momenata u pesmama i vidi se koliko su se autori potrudili oko svakog detalja. Nisam fan superkomprimovanog mastera, ali materijal je generalno vrlo zdrav, sa bendom koji za svaku sledeću pesmu sprema po neko iznenađenje i svira energično i žestoko od početka do kraja. A i brzi su i ovde ima malo i Demolition Hammer šmeka, pa ako vam se dopada kombinacija, uskačite:
https://schizophreniaband.bandcamp.com/album/recollections-of-the-insane
Death Etiquette su iz Noksvila u Tenesiju i njihov prvi EP se zove III. A to je zato što su se pre zvali Looking Glass Self. Ako smo sad svi na istoj, što se kaže strani, da kažemo i da je III brutalna, kvalitetna ploča tehničkog death metala koji nije samo puka tehnika već tu ima i, jelte, duše. I atmosfere i karaktera itd. Itd. itd. Death Etiquette su vrlo dobri i mada treba izdržati napumpan, komprimovan master, muzika je maštovita i dobra:
https://deathetiquette.bandcamp.com/album/ill
Self Loathing iz Ohaja na EP-ju Malefic Hallucinations (a koji je zapravo njihova strana splita sa Mudlung) donose dve pesme muljavog, old school death metala koji ima pankersku primitivnost i vrlo izvornu, autentičnu energiju. Ovo je baš onako, mračno i sirovo kako dolikuje, sa rifovima koji su dovoljno maštoviti i aranžmanima koji u svakom trenutku mogu da odu bilo kuda, a da se to nekako ne pretvori u potpuni haos. Odlično:
https://selfloathingdm.bandcamp.com/album/malefic-hallucinations
Nijemci Keelgat su svoj demo nazvali This Is Gøttingen Not Gothenburg, valjda da ne pomislimo da slušamo autentični švedski death metal ako ovo pustimo. Istina je da ovo dosta duguje švedskim death matricama, ali ove tri pesme imaju i dosta jaku pankersku notu a to je sasvim lepa kombinacija. Da se ovo snimi sa samo malo više para, bomba bi bila. A i ovako je dobro. A plaćate koliko hoćete:
https://keelgat.bandcamp.com/album/this-is-g-ttingen-not-gothenburg-demo
Ritual Awakening iz San Dijega su snimili istoimeni debi album kojim jasno demonstriraju svoju ljubav prema The Black Dahlia Murder. Mislim, nije ovo BAŠ kloniranje ali jeste u pitanju sličan melodični death metal, sa ekspresivnim pevanjem, ali i sa interesantnim naklonima ka slamming death strategijama na nekim mestima. No, glavni program je melodičan, prijemčiv death metal zvuk, sa produkcijom koja prenaglašava ekstremno nedinamičan bubanj, ali dobro. Izdržaćete:
https://ritualawakening.bandcamp.com/album/ritual-awakening
Za ljubitelje masivnog, siledžijskog death metala, Lunar Blood iz Nju Džersija izbacio je debi album, Twilight Insurgency i ovo je brutalna interpretacija old school death metal formula, sa korenima u skandinavskom zvuku i apsolutno preteškim gitarčinama proteranim kroz HM-2 pedale. Lunar Blood ovom zvuku dodaju agresivne blastbitove i dosta tog nekog „američkog“ death metal zvuka, ali se ne smaraju sa komplikovanim harmonskim i aranžmanskim rešenjima i njihove pesme su fokusirane, pankerski jednostavne ali ne primitivne, pa je ovo sjajna ploča za non-stop šutiranje. Meni izvrsno:
https://pulverised.bandcamp.com/album/twilight-insurgency
Stigli smo do poslednje sekcije gde ćemo čuti žanrovski raznovrsne ploče plus klasičan heavy metal plus saznati šta je album nedelje (kao da TU ima neke dileme…) i… evo… I mislim, whoa, Marja Üldine je svoj drugi album izdala pre svega par nedelja a već je spreman i treći, AtomicA. I, pa… impresivan je. Sama Marja i dalje peva izvanredno a kombinacija folka, dooma i klasičnog metala je i dalje ekstremno cheesy ali nekako neodoljivo slatka. Album izlazi u Martu i nadam se da će EKSTREMNO placeholder rešenje za omot da se do tada zameni nekom Marjinom prigodnom fotografijom ili, već, nekakvim slikarskim poduhvatom koji bi predstavljao neki lepi ruski pejsaž, ali do tada, gaddemit, ovde ima odličnih pesama (Prekrasnyy mir opasno ulazi u uvo), a Marja peva odlično kao i uvek. Poslušati:
https://marjauldine.bandcamp.com/album/atomica-lp-2022
Wh… Whoa… Nisam očekivao da u 2022. godini vidim nova izdanja Saw Throat and yet here we are. Originalni prodavci buke i kenslovanja u vreme kada niko nije znao šta je kenslovanje (dakle, u osamdesetima) su iskopali originalne snimke od kojih je kasnije nastao album Indestroy i sada se to objavljuje kao Indestroy II. Ni grindcore, ni industrial, ni free improv, ni power electronics, ovo je, da se razumemo, između svih tih žanrova i predstavlja divan prozor kroz vreme ali i podsećanje da su John, Rich, Bri i ekipa bili zajebanti ali ozbiljni zajebanti koji su umeli da snime i ovako prijatne, nezajebantske albume, bez mnogo pretenzija ali sa odličnim zvukom. Bend snima i dva nova albuma (!!!!) a jedan od njih, Voids, ima i demo pa i to valja čuti:
https://solstice-englander.bandcamp.com/album/indestroy-ii
https://solstice-englander.bandcamp.com/album/voids-album-demo-2022
Čileanci Iron Heade sviraju nekih pet godina i imaju iza sebe dosta izdanja, uključujući dva albuma. Never Yield je novi EP ovog tradicionalnog heavy metal sastava i, ako vam ne smeta malo siroviji zvuk, jako je šarmantan. Iron Heade zvuče kao NWOBHM bendovi sa početka osamdesetih, sa svom energijom, spontanošću i ljubavlju ka kul temama i harmonijama koja nas je i tada privukla bendovima poput Iron Maiden ili Tygers of Pan Tang. Pet vrlo slatkih pesama na ovom EP-ju i zvuk autentičnosti:
https://ironheade.bandcamp.com/album/never-yield
Nemački Anger nisu sedamnaest godina ušli u studio ali, evo, da proslave trideset godina postojanja snimili su tri pesme i EP XXX je simpatičan, neobavezan komad drunk ’n’ roll metala za provod bez mnogo kontemplacije. Plaćate koliko hoćete a nije loše!
https://anger-rock.bandcamp.com/album/xxx
Francuski The Last Ones Standing sebe opisuju kao samo „modern metal“ bend što je fer, jer nisam ni ja siguran kako biih drugačije opisao njihov istoimeni debi EP. Ovo je pametna, spretno napisana muzika koja ima i gruv, i rifove, i brzinu, i sporinu, i ženu koja odlično peva i nizak štim i sve zvuči sjajno. Hoću reći, bend u rasponu od pola minuta dođe od televizijskog, bluzerskog hard rok gruva to black death nabadanja, pa se vrati nazad i sve to zvuči organski i prirodno, i da li je to sad metalcore, thrash metal, sludge-death ili nešto deveto, teško je reći. Pogotovo kada ste intelektualno siromašni poput mene. No, The Last Ones Standing je sjajna ploča (sa čak sedam pesama) (od kojih se poslednja zove KITA) (mislim, nisam dovoljno sazreo kao osoba da ovo ne istaknem) i uživao sam u svakom sekundu. Jake preporuke:
https://thelastonesstanding.bandcamp.com/album/the-last-ones-standing
Grčki Whisper Killers na debi albumu Hard as a Rock donose vrlo klasično zvučeći ’80 heavy metal, napisan i odsviran kao nešto što je nastalo 1984. godine pa palo u crnu rupu i evo ga sada. Odlično oni to rade i ako volite NWOBHM rifove i gitarske harmonije, čvrst, stamen ritam, sithove koje kao da je pisao neraspoložen osmogodišnjak a peva ih čovek koji Engleski jezik poznaje više preko nekih zajedničkih prijatelja, Whisper Killers su nepromašivi. Mislim, odlični su ako vam ne smeta taj cheesy element tekstova i pevanja.
Španski Altair daje dosta ubedljiv argument za to da i jednočlani heavy metal bendovi mogu da snime vrlo valjane albume. Carlos Pérez koji je napisao i odsvirao debi-album ovog projekta, Ghosts ‘n Sinners impresionira ne samo svojim kvalitetima izvođača i autora već i jednim dobrim shvatanjem klasične heavy metal matrice i njegova muzika je istovremeno i prljava i bezobrazna, ali i melodična i poletna. Korišćenje živog bubnjara daosta doprinosi zrelosti zvuka, ali produkcija je i generalno kvalitetna i ovo je veoma dobra ploča za ljubitelje tradicionalnog metala, sa pesmama koje nisu samo ponavljanje tuđih ideja, ali koje savršeno sede u klasičnim kalupima:
https://altairmetal.bandcamp.com/album/ghosts-n-sinners
Obično ovde ne pišem o stariim albumima koji dobijaju savremena reizdanja, ali u slučaju njujorškog benda Mirrors Image (tako se piše, bez apostrofa), radi se o albumu snimljenom osamdesetih godina a koji nikada nije izašao. Ni sam bend (nastao raspadom takođe njujorških Sinful) nije potrajao preterano dugo, a album Run Through the Night snimljen je iz više sešnova sa različitim postavama i kada se materijal presluša čovek ne može da se ne zapita šta bi bilo da je Mirrors Image ovo uspeo da tada objavi. Pričamo o ekstremno kompetentno napravljenom glam/ sleaze metalu koji ne pati od preterane upeglanosti i donosi poštenu, znojavu svirku uz sav sleaze/ melodični program. Izgubljeni biser? Tako nekako. Pensilvanijski Heaven and Hell Records ovo izdaje u vrlo kvalitetnom masteru i ako volite mid-80s glam metal Mirrors Image su obavezna lektira:
https://heavenandhellrecords.bandcamp.com/album/run-through-the-night
Ty Morn je projekat čoveka po imenu Aron Biale a koji je od jednočlane postave izrastao u skoro pa pravi bend za drugi album, Last Villain Testament. I, ako volite epski power metal, ovo je prilično dobra ponuda. Ty Morn ovde imaju jednu naučnofantastičnu komponentu sa odlično upotrebljenim sintisajzerima, a pesme su napisane pažljivo i mukotrpno aranžirane. Svirački kvaliteti su na zavidnom nivou i bend, iako nema neki originalan identitet ili karakter, korektno zadovoljava potrebe koje bi vam u nekom drugom kontekstu zadovoljili Gamma Ray ili nekakav sličan sastav. Lepo:
https://tymorn.bandcamp.com/album/last-villain-testament
Čileanski Vórtize mi je na keca ukrao srce svojim debi albumom, ¡Tienes que luchar!, nudeći šestoki, a melodični, nostalgični heavy metal sa speed metal stremljenjima, sjajne rifove, mejdnovske harmonije i, kao bonus u nekim momentima pevačicu, koja zvuči kao da bi mogla da ima karijeru pevajući zabavnu muziku, a koja u heavy metal uliva svoje srce i dušu. Većinu materijala peva druga (muška) osoba ali i ovo je simpatično a bend je napisao čak 52 minuta materijala i pesme umeju da budu podugačke, no uglavnom dobre. Dosta jeftin a lep zvuk i puno emocije na ovoj kaseti. Jake preporuke:
https://nubenegraprod.bandcamp.com/album/tienes-que-luchar
Bugari Time Jugglers su negde između klasičnog heavy metala i alternativnijih čitanja teškog roka pa im i drugi album, The Tyrant Within osciluje između raznih koordinata. Pevačica Svetlana Bliznakova je svakako hajlajt ove postave dok problematično nedinamičan zvuk bubnjeva meni neobično smeta. No, pesme su, a ima ih čak trinaest, uvek sa po nečim zanimljivim da se čuje pa vredi pustiti uvo:
https://timejugglers.bandcamp.com/album/the-tyrant-within
Slovenci Zaria definitivno ne sviraju muziku koja meni spada u nekakve prioritete, dakle, simfonijski folk-metal sa ženskim lid vokalom i vrlo komprimovanim zvukom, ali, jebiga, naši su i neću sad da se pravim da sam izvan nekakvog lokalpatriotizma koji obuhvata celu eks-Jugoslaviju pa i šire… Drugi album, Tell the Wind je raskošan u aranžmanima, i kako rekoh, za mene malo naporan u masteringu, ali u globalu nudi pošten metal i mnogo epskih tema:
https://zaria-band.bandcamp.com/album/tell-the-wind
Heavy Meta iz Masačusetsa su prilično zanimljiv bend koji na albumu Mana Regmata spaja matematičarski, progresivni metal sa malo blek metal elemenata i sve to zvuči dostatno „andergraund“, sa skoro idealnim odnosom tvrde, mošerske svirke i progresivističkih petljanja. Pritom album ima i konceptualnu stranu, a kvalitetna produkcija samo podržava odličnu svirku. Impresioniran sam:
https://heavymeta.bandcamp.com/album/mana-regmata
Nećemo ni da se pravimo da se nije unapred znalo šta je album nedelje. Kraljevi old school death metala, Immolation su se vratili sa svojim jedanaestim albumom, Acts of God i svi ostali mogu samo da se malo pomere da im naprave mesta da zasednu na tron. No, Immolation bez obzira na svoj old school pedigre – a osnovani su još 1986. godine – nisu stereotipan old school bend koji svira prepoznatljive i predvidive fraze i rifove pa ni Acts of God nije album kakav ste već čuli. Svakako, Rossov vokal je prepoznatljiv, rifovi imaju osobene hromatske teme na koje ste navikli, ali ovo je album prepun svežih ideja. Immolation zvuče kao da naprosto sede i iz sebe vade muziku koja dolazi od nekud iz daljine, uzimajući apsolutno sve što im odgovara i pretvarajući ga u death metal. Otud je Acts of God i melodična, i emotivna ploča a da je istovremeno jedan od najtežih i najagresivnijih albuma ove godine. Ali na najelegantniji zamisliv način. Petnaest pesama briljantne, moćne metal svirke i odlične produkcije, demonstracija zrelosti i zaslužene decenijske dominacije na samom vrhu planine žanra, Immolation su nezamenljivi i neuništivi:
https://immolation.bandcamp.com/album/acts-of-god