Jazz Nedeljom je zamišljen kao serija vinjeta koje će ići (možda ne?) svake Nedelje, nudeći preporuku u vidu jednog jazz albuma koji sam tog dana slušao. Ovo nema pretenziju da bude ni ultimativni prikaz neke klasične ploče niti otkrivanje nekog budućeg klasika, već zaista samo to, da se kažu reč-dve o albumu koji sam tog dana rado slušao. Ponekada će to biti stare, proverene klasične stvari, ponekada najnovije izdanje koje sam izvalio na Bandcampu, hoću reći, neće biti pravila. Kako i treba. Kako i mora.
Da li je fer reći da je Boris Kovač od svog života napravio poetski konstrukt? Sigurno jeste. Da li je fer i reći da, kada se pogleda u celini i uradi potrebna matematika, Boris Kovač najveći deo svog života nije svirao džez? I ovo je fer, ali pored povremenih povrataka čistom džezu panonski kompozitor i mislilac je kroz sav svoj ostali opus – kamernu muziku, muziku za teatar i film, plesne projekte – džez bez velikih konceptualizacija i objašnjavanja lako i organski spajao sa mnogim drugim filozofijama i pristupima – klasičnom muzikom, tangom, valcerom, rumbom… Prošle godine je Kovač svoj neumorni kreativni duh usmerio ka multimediji i napravio „poetski dokumentarni film“ 4 Suns & Piano. U pitanju je prilično kompletan autorski pristup gde je Kovač režirao i montirao čitav materijal uz malu ekipu saradnika a, kako je i prirodno, čitav muzički skor je izašao iz njegovog pera i izveden od strane njegovog aktuelnog trija. U kome ima četiri muzičara. A i u nekim kompozicijama se pojavljuju dodatni muzičari. Ne treba ovde isuviše polagati na tačnu matematiku jer Kovač nikada nije bio dosadni utvrđivač (ili još gore, ponavljač) činjenica već izmaštavač jedne lepše, pa i stvarnije, a svakako večnije realnosti.
U tom smislu, saundtrak za ovaj film, 4 Suns & Piano, koji se pre nekoliko dana pojavio na Bandcampu je razlog za i ne tako malo slavlje. Snimljen uz pomoć FCS i pomoć grada Novog Sada, film se može pohvaliti kolekcijom od dvadesetčetiri kompozicije (čije je snimanje pomogao SOKOJ) a koje su Boris Kovač i Dima Jakovljević snimili u, pretpostaviću, Kovačevom studiju u Bukovcu. Kovač je radio miks i mastering i mada kao i neke njegove druge produkcije i ovaj album ima distinktan šum koji svedoči o veoma glasnom ulaznom signalu i jakoj kompresiji u finalnom masteru, toplina samih instrumenata i sama briljantnost izvođenja su takvi da nema govora o nekakvim barijerama koje bi se isprečile između slušaoca i užitka u materijalu.
O Kovaču sam već toliko puta pisao da se uvek plašim da ću se ponavljati kad god se dohvatim nečeg novog. Ali opet, Kovač je čovek takvog opusa i takve dubine estetskog i intelektualnog sloja svoje ličnosti da nije preterano reći da je u pitanju neko ko inspiriše neprestano, na uvek svež način tokom dugih decenija. Oprostićete mi na nečemu što će ličiti na hiperbolu ali ja zaista smatram da je Boris Kovač nacionalno blago i da je loša karma za sve nas što on nije nikada zaista prepoznat i validiran od strane društva kao takav. Oh, naravno, Kovač ima reputaciju unutar intelektualnih krugova u našoj sve manje intelektualnoj domovini i javne institucije će tu i tamo potpomoći njegov rad, kao u slučaju ovog projekta, recimo, ali nisam siguran koliko se prepoznaje da je u pitanju umetnik, stvaralac pa i mislilac svetskog formata, sa karijerom koja je odavno nadišla granice ove države (ma koje joj granice, tokom razlilčitih perioda Kovačevog života i rada da su bile aktuelne) a da se taj isti umetnik toliko čvrsto vezao za ovu zemlju i njene simboličke ali i vrlo konkretne prostore da je potencijalni globtroterski lifestyle i život na nekom boljem ili makar profitabilnijem mestu zauvek zamenio za panonsku ravnicu.
I, naravno, problem možda i jeste u tome jer, avaj, u Srbiji koja svoje patriotske i duhovne impulse statistički prečesto vezuje za smešne, do parodije pojednostavljene nacionalističke konstrukte, Kovačeva fasciniranost ne samo panonskom ravnicom (ali, da, prevashodno njom), a dalje i čitavim Balkanom kao prostorima koji su mistični i pregnantni simbolikama što se ne pakuju u jednostavne saundbajtove ili akademske memorandume, naprosto ne rezonira sa dnevnopolitičkim ili, uopšte, generalnim interesovanjima prosečnog čoveka. U Kovačevoj opsesiji Panonijom neko zloban – i neuk – bi verovatno prepoznao i nekakav „vojvođanski nacionalizam“ a što, opet, nikada nije bio element Kovačevog stvaralaštva koje je vazda bilo okrenuto večnijim konceptima.
„Poetski dokumentarac“ je zato baš onakav tip umetničko-dokumentarističkog rada kakav očekujete od Kovača. Snimljen kao jedna posveta Panoniji, on je serija slika, ljudi i razgovora, u kojoj se pronalazi, jelte, poezija. Vizuelna, verbalna, pa na kraju i zvučna. A tu onda svakako dolazi na red ovaj saundtrak.
Kako je klavir već i u nazivu filma, on je i najprominentniji instrument u ovim kompozicijama. Sam Kovač je sedeo za klavirom i ovo svakako nisu komplikovane, egzibicionističke kompozicije već poetične, kratke teme koje svojom emotivnošću i snažnim razrešenjima pokazuju da vinjete od minut ili dva mogu da budu jednako snažne kao i složene kompozicije od pola sata. Kovač je pogotovo od početka ovog veka u svojoj muzici imao komponentu sanjive, pa i ranjive emotivnosti, jedan nostalgični prizvuk koji, pak, nikada nije silazio u prizemje patetike ili puke sentimentalnosti. Ovaj album je praktično destilacija ovog njegovog pristupa i pokazuje da, iako se film bavi nečim što je na putu da nestane, stilom života koji je težak ali častan a koga uskoro neće biti, muzika nije i nikada nije bila puki lament i nostalgično podsećanje već zapravo zvučna kreacija koja govori o idealnom, o onom što nikada nije postojalo „u stvarnosti“ ali što je najbolje ljude među nama uvek vuklo da daju sve od sebe da se približimo tom idealu.
Klavirske vinjete nisu sve što ovaj album sadrži – mada bi, da se razumemo, bile dovoljne. Peta kompozicija, Autumn Leaves (nema veze sa poznatim džez komadom istog imena) uvodi ostatak trija, i ovde Kovač svira klarinet, Branko Džinović bandoneon (a koji se u nekim kompozicijama dalje zamenjuje „običnom“ harmonikom koju svira Lazar Novkov), Dani More kontrabas a Lav Kovač, Borisov sin, i po vokaciji prevashodno bubnjar i perkusionista, svira klavijature.
Kovač tokom 24 kompozicije na ovom albumu često ponavlja iste motive i teme, dovodeći sve do logičnog finala i gotovo sakralnog (a istovremeno programski, jelte, profanog) razrešenja u poslednjih nekoliko komada, držeći sve vreme atmosferu pod kontrolom i nudeći muziku tihe, otmene refleksije i dostojanstvene, intimne radosti. Album u nekim momentima i sam prelazi u dokumentaristički format pa tako Pannonia – Autumn Sunrise sadrži zvuke ptica i ovaca, i ovo je veoma lepo osveženje za muziku koja ne treba da ima samo kamernu dimenziju kad se već tako dosledno i programski bavi širokim otvorenim prostorima, godišnjim dobima, zemljom i životinjama koje stotinama godina hrane čoveka što je samo retko u stanju da spozna koliko im poštovanje duguje.
Boris Kovač je, ako nije ništa drugo, a ono svakako čovek spoznaje i to u onom najboljem smislu: intelektualac koji odrađuje komplikovan, zahtevan i dugotrajan cerebralni rad ali onda njegove rezultate pakuje u beskrajno lepe, beskrajno dragocene estetske artefakte koje nam štedro daje na koršćenje kako bismo i sami imali koristi od tog rada. 4 Suns & Piano je još jedna obavezna ploča u opusu kakav doslovno niko drugi na ovim prostorima nema. Nemojte da je propustite.