Jazz Nedeljom je zamišljen kao serija vinjeta koje će ići (možda ne?) svake Nedelje, nudeći preporuku u vidu jednog jazz albuma koji sam tog dana slušao. Ovo nema pretenziju da bude ni ultimativni prikaz neke klasične ploče niti otkrivanje nekog budućeg klasika, već zaista samo to, da se kažu reč-dve o albumu koji sam tog dana rado slušao. Ponekada će to biti stare, proverene klasične stvari, ponekada najnovije izdanje koje sam izvalio na Bandcampu, hoću reći, neće biti pravila. Kako i treba. Kako i mora.
Danas sam ponovo u nastupu darežljivosti pomislio da bi bilo lepo da se istaknu dva zanimljiva recentna albuma. Oba su solo-projekti talentovanih muzičara i autora i oba su avangardno usmerena, ali na dovoljno različite načine. Dakle, ovde nećemo slušati JAZZ jazz, ali hoćemo čuti dve ploče koje su utemeljene u džezu, ukorenjene u njemu, bez sumnje, ali se ne drže ni njegovih harmonija, ni njegovih formi, ni njegovih struktura, ni njegove dinamike. Možda su u pitanju samo odjeci džez fantazija koje su u sebi čuli klasični muzičari, dok su u znoju lica svog zarađivali za kruh svagdašnji. Danas, neki od OVIH muzičara dobijaju grantove od, jelte, kraljice da prave eteričnu, meditativnu muziku. Progres? Progres!
Hajde onda prvo da odradimo tog čoveka sa kraljičnim grantom. Greg Hammontree: Trumpet Echoes je album zaista eteričnih, meditativnih improvizacija na trubi a koje je snimio i bez editovanja na album privoleo pomenuti Greg Hammontree. Hammontree je Njujorčanin i ta kraljica koju pominjem nije STVARNO kraljica, Amerikanci su, bre, krvarili da se spasu monarhističke čizme. Hammontreejev album i instalacije koje su iz njega proizašle delimično je, pak, finansirao Umetnički savet Kvinsa, neprofitna organizacija osnovana pre više od pola veka posvećena davanju potpore raznim lokalnim umetničkim inicijativama. Finansiranje jedne u suštini partizanske, po širini svedene a po dubini ambiciozne ideje kao što je ovaj Hammontreejev album deluje kao najprirodnija stvar na svetu, dakle. Ovo je s jedne strane beskompromisno avangardni projekat, umetnički u onom najestetskijem smislu da se zanima pre svega za zvuk, boju i volumen, bez želje da komunicira ikakvu ideju koja bi se mogla diskurzivno opisati, bez želje da se uhvati u koštac sa sociopolitičkim temama svakodnevnice, a ipak u nadi da će na njih uticati pukom snagom svoje nage lepote i iskrenosti.
Greg Hammontree je džez trubač sa dosta raznovrsnim katalogom iza sebe. Dobar deo toga zaista spada u avangardu i razmišljanje-izvan-kutije, ali nije sve kod njega isključivo cerebralno i zamišljeno. Hammontree je, recimo, i deo seksteta The Queen’s Cartoonists koji opisuju kao „multimedijalni džez sekstet koji izvodi muziku iz starih crtanih filmova“. Zvuči zabavno? I jeste, možete na njihovom JuTjub kanalu naći dosta šašavih snimaka, recimo onih u kojima muzičari bivaju udarani u lice sopstvenim instrumentima, ali onda možete i čuti da ne sviraju isključivo američku muziku – moje staro, izgorelo srce je malo zaigralo kada sam video snimak na kome izvode temu iz prastarog ruskog crtanog filma Nu pagadi.
No, veliki deo Hammontreejevih solo-projekata jeste avangardno i cerebralno okrenut – od pointilističkih eksperimenata na ovom mestu, pa do albuma Trumpets From Around the World koji sakuplja duvačke instrumente sa različitih strana sveta u zanimljivoj eksploraciji njihovog kolektivnog nasleđa.
Trumpet Echoes je, pak, vrlo sveden projekat: ovo je jedan čovek, sa jednom trubom i pregršti elektronskih efekata, postavljen pred mikrofon da u nekih sat vremena traži način da se potpuno razdvoji i od instrumenta i od samog zvuka dok od svega ne ostane samo eterična, apsolutna muzika.
I dobro to njemu ide. Iako se Hammontree može smestiti u dugu tradiciju trubačkih eksperimentatora koji su prkosili ideji da se radi o instrumentu sa reskim, gotovo perkusivnim zvukom, ovo nije album koji zvuči ni kao imitacija pokojnog velikana Jona Hassella niti kao Arve Henrikssen, već zvuči, jelte, svoje, originalno, osobeno.
Naravno, ideja o „uklanjanju“ muzičara iz muzike, tako da on bude samo bez-voljni generator rada potrebnog da se muzika čuje, ali bez stvarne ekspresije ili, uopšte, svesne ideje o tome šta treba da nastane ovim radom nije ni nova ni neistražena, mnogi avangardni kompozitori XX veka su mnogo radili na tome, ali ima nečega u tom improvizatorskom, suštinski „džez“ pristupu u kome Hammontree dosledno, smelo i sa puno ubeđenja radi svoju zen-meditaciju, proizvodeći konstantno ugodan, apstraktni ambijent za slušaoca, u kome stalno ima nečeg da ga vodi, ali bez nametljivih tema i harmonija sa jedne strane, no i bez pukog utapanja u „ambijent“ sa druge. Ovo nije muzika kao „zvučni tapet“ u pežorativnom smislu (kako su ljudi često pogrešno shvatali Enovo objašnjenje ambijentalne muzike) već jasna, svetla vodilja kroz kontemplaciju koja zaista izaziva utisak bestelesnosti i ostavlja čoveka osveženog.
https://greghammontree.bandcamp.com/album/trumpet-echoes
Sa druge strane dolazi Italijan Piero Bittolo Bon i njegov album (mĭth′rĭ-dā′tĭz′əm) III – spelunker [un]ritual études. Kad čovek ima tri imena a naziv albuma je prepun nerazaznatljivih dijakritika i nema, ako ne računamo rimske brojeve, ni jedno veliko slovo, znate da je u pitanju ili nešto grozno ili nešto sjajno. Ali naravno da je ovom prilikomu pitanju nešto sjajno, pa ne bih vam ja podmetao neke gadosti.
Piero Bittolo Bon je, kaže njegov sajt, jedan od najzaposlenijih muzičara na italijanskoj avangardnoj sceni. Iako mu je glavni instrument alt-saksofon, on, kao i većina saksofonosta svira i druge slične instrumente (bariton saksofon, flauta, klarinet…), ali na ovom albumu se čuju samo alt-saksofon i Pierov glas, doduše uz izvesnu količinu zanimljivih elektronskih in(ter)vencija.
Iako je i ovde u pitanju cerebralna muzika, ona je to na posve drugačiji način od Hammontreejevog projekta. (mĭth′rĭ-dā′tĭz′əm) III – spelunker [un]ritual études je ploča užurbanih improvizacija, egzotičnih harmonskih eksperimenata i teksturalnih eksploracija, u vrlo jakoj dekonstruktivnoj tradiciji koja, uostalom, u Italiji ima sasvim solidno uporište. Piero Bittolo Bon je muzičar sa jakom istorijom, sa korenima u rok, rege i fank muzici, koji je u jednom trenutku shvatio koliko ga improvizacija privlači pa je sada član ili predvodnik nekolicine projekata na različitim delvima spektra između džeza, avangarde, roka i suve improvizacije. Sarađivao je sa uglednim imenima kao što su Uri Kaine, Peter Evans, Lukas Ligeti, John Tchicai, Anthony Braxton ili Jamaaladeen Tacuma a SPELUNKER mu je solo projekat u kome se trudi da u alt-saksofonu nađe zvuke koji se tradicionalno ne čuju.
Kako je ovaj album upravo deo SPELUNKER projekta, tako i na njemu Bon koristi poseban sistem mikrofona koji se postavljaju unutar samog instrumenta i omogućuju mu kontrolisanje ne samo primarnog zvuka već i fidbeka koji se generiše na ovaj način. I mislim, kombinacija alt saksofona i uredno, disciplinovano svirane mikrofonije – ima li ičeg slađeg?
(mĭth′rĭ-dā′tĭz′əm) III – spelunker [un]ritual études ima četrnaest kompozicija od kojih su neke i podugačke. Čovek bi pomislio da Bonova teskturalna istraživanja i vožnja jednostavnih petlji prirodno inklinira ka kratkim kompozicijama, skicama i vinjetama, ali ovaj autor se ni malo ne plaši rada i u dužim komadima gde se konsekvence njegovog pristupa ispituju dosledno i bez gubljenja fokusa. No, raznovrsnot materijala je svakako najjupečatljiviji element ovog albuma. Bon uspeva da iz alt saksofona i svog glasa izvuče veoma široku paletu boja i zvukova i da njima kreira uzbudljive, često duhovite ali uvek zanimljive strukture koje se lepo smenjuju i daju albumu dinamiku i interesantan narativ.
Naravno, morate biti naklonjeni muzici koja je ovako suštinski svedena, ali ako imate dovoljno inklinacija ka njoj, Bonov pristup je jednako apstraktan kao u Hammontreejev, ali bez uklanjanja samog muzičara, koji je ovde, uz svu apstrakciju, prilično prisutan i imate utisak da se zajedno sa vama smeje.
https://pierobittolobon.bandcamp.com/album/m-th-r-d-t-z-m-iii-spelunker-un-ritual-tudes